Connect with us

Komentar

Tko se boji invalidskih kolica?

Objavljeno

-

Sigurno da nema gospodarskog teoretičara koji ne će naglasiti da korupcija razjeda društvo, uništava radna mjesta i onemogućava napredak. Papa Franjo je nedavno izjavio da korupcija smrdi, a u razgovoru s bilo kime ćemo utvrditi da se skoro svi tuže na korupciju i reket.

[ad id=”68099″]

Čudno je da mnogi uviđaju problem, ali da ga skoro nitko ne može riješiti. Čitam ovih dana napise o basnoslovnom bogatstvu viceguverneera HNB-a i ne mogu doći sebi da je netko u stanju zaraditi toliko novaca na hrvatskoj plaći. Godinama radim u stranim tvrtkama s plaćom daleko iznad hrvatske i nikako da otplatim kredit za kuću.

Kako to da u Hrvatskoj imamo elitu koja si može priuštiti skijanja u Austriji,
najskuplje automobile i najluksuznije vile? Kako to da nesposobni odu u politiku i onda se uglavnom iz nje ne daju istjerati? Kako to da partijski uhljebi na direktorskim pozicijama prodaju pamet i managerstvo, genijalne strategije oporavka i napretka, malo zarađuju, a opet su sretni i imaju dovoljno? Kako to da na fakultetima prodaju diplome, a samo marginalci završe iza rešetaka?

Hrvatsko društvo je do grla okuženo, do koljena u živom pijesku korupcije i kriminala. Ako se uskoro ne uhvati u koštac s ovom bolešću nestat će.
Zašto je država navodno katoličkog naroda tako okovana nepravdom i korupcijom? Zašto narod nema snagu da se izvuče? Mnogi dežurni analitičari će nam ponuditi sociološko poliitčke analize i rješenja, ali sva ona ostaju na provršini i nabrajanju podataka.

Većina analitičara ne u srž problema, ostaje na narativnoj analizi i društveno ustaljenim modelima o lopovima, ovisno koje boje. Dublja analiza nebi bila niti produktivna jer najveći dio naroda nema niti intelektualne niti emocionalne spremnsoti da ulazi u prekompleksnu materiju. Narodu je jednostavnije da prihvati priču o poznatim lopovima i da tu priču vrti tako dugo dok ga ne zaboli jezik. Osim toga za narod je neprihvatljivo da svoje spozna kao najobičnije lopove koji su skoro isti kao i oni drugi. To bi bilo bolno iskustvo na koje je spreman samo mali broj neovisnih i hrabrih.

Zašto u Hrvatskoj kazne sustižu samo marginalce ili samo političke protivnike jedne opcije, ovisno koja je na vlasti? Zašto je u tolikoj mjeri raširena korupcija, nedohvatljivost kriminalaca i mogućnost reketa, difamiranja i uništavanja bilo koga, ako se to svidi vrhuški? Jer uvijek ima onih koji reket nad drugima opravdavaju, bitno je da su to oni drugi.

Uđimo malo dublje u problematiku pa se upitajmo kako smo došli do stanja u kojem se zlo ne kažnjava, lopovluk se isplati, a moćnici sebi mogu namjestiti sve što im treba.

Najveći zločini nakon drugog svjetskog rata, pokolj oko pola milijuna ljudi, ne da nisu kažnjeni nego se i dan danas njihovi akteri društveno promoviraju i vladaju mnogim segmentima društva. Dakle, društvo ne osuđuje čak niti najveće zločine, pa zašto bi onda osuđivalo male?

Akteri komunističke vlasti i diktature su postali ili ostali stupovi ovoga društva. Nekadašnji direktori i sudci su ostali ili postali oni koji bi trebali presuđivati u skladu s demokratskim i humanističkim načelima. Nekadašnji državni odvjetnici iz diktature su današnji ugledni građani. Zašto bi došlo do čišćenja u pogledu odnosa prema korupciji i drugim zlima kad bi nositelji trebali biti oni koji su svoju karijeru izgradili potpomažući politički teror?

Dok je narod i vojska vodio rat za oslobođenje protiv jugofašista i četnika, njegove elite, uglavnom bivši komunisti, su jamili što se dalo jamiti. Postali su novopečeni tajkuni, ugledni društveni čimbenici, Dok je narod krvario oni su krali. Očito im se isplatilo jer danas se nitko ne usuđuje dovesti u pitanje one koji svojim monopolom uništavaju hrvatskog seljaka i radnika, malog poduzetnika i onoga koji nema ništa osim morala i dvije ruke. Zašto bi društvo bilo u stanju osuditi korupciju kad su glavni nositelji tog društva korupcijom postigli sve što imaju, a oni koji su ostali invalidi služe javnoj poruzi djece tih lopova i kriminalaca?

Možda bi nešto mogli napravit takozvani stručnjaci i intelektualci? Tko su ti stručnjaci i moguće društvene savjesti? Pogledajte imena profesora na društvenim fakultetima, sve nekadašnji dragovoljci Hitlerjugend-a (SKOJ-evci). Hrvatska akademska i intelektualna zajednica je još uvijek sačinjena od nekadašnjih komunističkih kadrova, pobornika samoupravnog socijalizma, neupitnih komunističkih kadrova iz provjerenih partizanskih obitelji, komesara i svjedoka u političkim procesima. Doktorirali su na idejama Edvarda Kardelja i Stane Dolenca, a sad su renomirani referenti na međunarodnim institutima za toleranciju, suživot i prava manjina. Nekada su diplome darivali svojima i tako od poluidiota stvarali avangardu, a danas bi trebali biti nositelji intelektualnog i slobodnog društva. Zašto očekivati od onih koji su naučili da se diplome darivaju partijskim drugovima da danas diplome ne prodaju? Posljedice takve intelektualne politike vidimo na narodnoj koži. Umjesto da ih sve otjeramo u šumu mi se još uvijek dičimo navodno dobrim školama, znanjem i stručnošću naših stručnjaka.

Javni prostorom vladaju novinari i javni mediji. Možda bi oni mogli biti nositelji reformi i preobrazbe, borbe protiv korupcije i lopovluka? Pogledajmo malo kako se do novinarskih pozicija dolazilo u komunizmu pa će nam biti jasno odakle se regrutiraju i današnji kreatori javnog mnijenja. Novinar u komunizmu je bio oštrica partijsko komunističke ideologije. Čitava armija najprovjerenijih kadrova se školovala da manipulira i laže. Zašto bi oni, ili oni koje su oni uspjeli ugurati u novine i javne medije, imali drugačiji obrazac rada?

Korupcija, izrabljivanje socijalno najugroženijih i nekažnjavanje zala je posljedica politike koja nam od 45. pa do danas pokazuje da se niti najveća zla u ovom društvu ne kažnjavaju. Sukladno partijskoj ideologiji su prolazili vjerni, podložni i provjereni. taj obrazac je okov čitavog hrvatskog društva; on se proteže kroz sve segmente i koči bilo kakav pomak prema izlasku iz krize i močvare.

Nositelji reformi, koje mi zazivamo, bi po planu moćnika trebali biti isti oni koji su postali moćni zahvaljujući svim vrstama korupcije i diktature. Oni su dokazali svoju vjernost i provjereni su. Ako bi oni provodili reforme onda bi morali najprije ukinuti sami sebe. Dovoljno je samo se zapitati kako su ti potencijalni reformatori dospjeli do svoje prve pozicije?

Jesu li nositelji reformi do svoje prve pozicije došli na osnovu svojeg obiteljskog pedigrea, preporuke nekog megalopine ili na osnovu iskrenog zalaganja za narod? Takvi će sve učiniti da njihove pozicije ostanu sigurne, a ne da provedu stvarne reforme koje bi onemogućile korupciju.

Je li moguć izlazak iz ovoga đavolskog kruga?
Jeste, moguć je, ali ne zatvaranjem očiju pred stvarnim izvorima društvenih zala nego odlučnim rasčišćavanjem sa svm vrstama zala.
Nikoga ne treba ubijati, zatvarati ili mu zabraniti da živi. Dovoljno je oduzeti nepravedno i nezakonski stečeno, zabraniti nositeljima diktature da budu nositelji reformi, onemogućiti sudionicima plačke da budu kreatori novih politika.
Ima li volje i ljudi sposobnih za ozdravljenje?

Ima. Guraju već 200 i više dana svoja kolica pod Šatorom.

Zašto baš oni? Jer su sve dali za slobodu i pravedno demokratsko društvo, a dobili su porugu onih koji su iskoristili tranziciju.

Jeste li se kada upitali zašto je angažirano toliko energije da bi se omalovažilo, diskreditiralo i uništilo ljude u kolicima, ljude bez nogu i ruku, ljude koji ni čašu vode ne mogu sami sebi donijeti do usta?

Odgovor je jednostavan: oni su stvarno opasni za one koji nas guraju u živi pijesak jer su shvatili gdje je izvor svih zala.

Podjele po ideološkoj i stranačkoj crti su ovdje potpuno promašene i nametnute kao model održavanja lopova.

I ljevičari i desničari, kojima je stalo do hrvatskog naroda, pomaka i napretka, su robovi korupcije, zla i reketa, a imali bi koristi od demokratskog pročišćavanja.

Piše: Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari