Connect with us

Reagiranja

Tko se još sjeća Deklaracije o Domovinskom ratu?

Objavljeno

-

Ilustracija/arhiva

Tko se još sjeća Deklaracije o Domovinskom ratu, koja je donesena 13. listopada 2000.? U tom iznimno važnom dokumentu Zastupnički dom Hrvatskog sabora uz ostalo je ustvrdio da je “na Republiku Hrvatsku oružanu pobunu izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj” te da je hrvatska država “vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica”.

Poglavito je istaknuto da će “u skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska u okviru materijalnih
mogućnosti osigurati svim (sic!) hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”. Na kraju je još dodano da je “radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe dužno procesuirati sve (!) moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje”.

Stoga je u povodu donošenja ovog dokumenta, Zastupnički dom Hrvatskog sabora pozvao je sve, a poglavito dužnosnike i državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, jer se na taj način čuva moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske te da se na taj način štiti i čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.“
Dakle, ako je Republika Hrvatska, još prije toliko godina zauzela ovakav stav, smije li se od njega odstupiti, marginalizirati ga i baciti u blato? Ako sagledamo najnovija zbivanja, što se tiče sjećanja i skrbi u svezi onih koji su bili prvi kad je trebalo, kad i dalje vidimo, čujemo i čitamo (nismo slijepi) da se ratni zločini progone selektivno, onda je valjda svima jasno da je Deklaracija o Domovinskom ratu samo još jedno – mrtvo slovo na papiru!

Istina, da ne postoji Ministarstvo hrvatskih branitelja RH na čelu sa generalom Medvedom situacija bi bilo još gora!
Srbija, koja je i u ovom dokumentu istaknuta kao agresor i dalje ne priznaje da je uopće bila umješna u Domovinski rat, a ono što je ipak najžalosnije nitko od nje službeno više i ne traži bilo kakvu odštetu..

Pored toga, ni nakon više od 30 godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku „nitko“ nema pojma ni kad je i gdje počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat, tko je počinio najteže ratne i ine zločine od Vukovara, Pakraca pa do Škabrnje i Dubrovnika, gdje su nestali, kada će Srbija i Crna Gora (ako su bili agresori, a jesu) platiti ratnu odštetu, hoće li se već napokon otvoriti arhivi bivše zločinačke JNA, te na kraju, kada će hrvatski stradalnici ( poginuli, ranjeni, maltretirani, silovani, stjerani u logore i sl.) dobiti koji euro odštete od agresora, odnosno kada će neki hrvatski političar prigodom susreta sa srpskim i crnogorskim državnicima imati hrabrosti reći im u lice da su oni bili agresori, te da je Hrvatska vojska uvijek bila ta koja se samo branila (od stoljeća sedmog). Naime, hrvatski vojnik nikada nije ratovao poglavito u Srbiji i Crnoj Gori, a njihovi vojnici jesu, i to na način da su se ponašali kao Turci kad su osvajali hrvatska područja.

Dakle, kako se već dobrano zaboravila Deklaracija o Domovinskome ratu, tako se sve više nažalost zaboravljaju i svi oni koji su stvarali našu Domovinu. Evo, sad je oslobođen za ratno profiterstvo i „čača“, tj. dr. Ivo Sanader, i Hrvatska više nema ni jednog jedinog ratnog profitera, kao što nema službeno ni jednog Junaka Domovinskog rata, pa čak ni dezertera ili izdajice, pa smo i po tome „čudo u svijetu“.
U Hrvatskom saboru često slušamo ove i one, lijeve i desne, a dali bi se kladiti da jedan dobar dio njih ni nakon Domovinskoga rata još do sada nikada nije otišao ni na kavu u Vukovar, Škabrnju ili Pakrac ili Voćin.

Stoga ne bi bilo na odmet da Vlada ili Hrvatski sabor, uz pratnju hrvatskih branitelja, svake godine organiziraju barem jedan izlet u neki grad ili mjesto koje je najviše stradalo u ratu, pa da se na licu mjesta uvjere što se to događalo poglavito na početku rata, da čuju od samih žrtava što se to zbivalo dok je većina od njih studirala, kupovala i vodila tvrtke, boravila u inozemstvu (svaka čast izuzecima). Možda bi tada drugačije gledali na Vukovar, gdje je od mirne reintegracije štošta krenulo u krivo. Naime, tamo su odmah organizirali posebno škole za srpsku, a posebno za hrvatsku djecu. Tako je isto i sa vrtićima, kafićima, pa vjerojatno i liječnicima. U tom gradu godinama se nakon 1991. nije čuo cvrkut ptica, a poslije nametnutog “cirkusa” sa dvojezičnim pločama (kome je to trebalo?), bojimo se da su i ptice ponovno nestati iz njihovih ulica, trgova i parkova. Osim toga, u Deklaraciji lijepo piše da će Republika Hrvatska SVIM braniteljima osigurati punu zaštitu, dostojanstvo i skrb. Nije li i to važnije od recimo financiranja srpskih Novosti? Jedan, istina manji dio, hrvatskih branitelja, zašto ne reći, i dalje kopa po kantama za smeće, na ulicama “žica” kune da preživi. Za njih nema novaca. Ali, za to ima za one iz INA-e i drugih tvrtki!

Pa, što će nam onda „deklaracija“ i što će nam „deklaracije“, kad imamo, da se malo našalimo, svoju „Rvacku“ i pretežno bogate ratne profitere, koji se danas nazivaju – „uspješnim poduzetnicima“?

Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari