Pratite nas

Kultura

Ne dirajte u Savskoj naš Šator

Objavljeno

na

Odradili smo i ovu smjenu u Savskoj 66, a iz razgovora s Đurom Glogoškim jasno je da neće biti zadnja, vjerojatno ni predzadnja, možda čak ni predpredzadnja….

Put do Zagreba bio je uobičajeno zabavan, nekome i radan jer trebalo je zašiti ambleme Udruge branitelja Dubrovnika, a po dolasku smo se smjestili u hostel, koji, da ponovim, plaća svatko za sebe, a ovaj put nas je pomogao i naš bivši suborac Davor Bergam. U podne smo preuzeli smjenu u i oko Šatora. Kao i uvijek dosad dočekala nas je naša mlada prijateljica Eva, kćer hrvatskog branitelja iz Zagreba, heroj obrane Dubrovnika Ale Hasib Alibegović koji je na moju zamolbu, a opet zahvaljujući Davoru Bergamu, organizirao pečenje tri janjca za Dubrovčane i stopostotne invalide. Davor Bergam nije bio u mogućnosti ići s nama ali me ovlastio da u njegovo ime počastim sve ove ljude. Osim Davora počastio nas je i suborac Ante Vukušić Vuk na čiji račun smo popili piće kod Macole.

Stanje u Šatoru kao i uvijek dosad. Vidljiva je odlučnost da se ne odustane, a prosvjednici dobivaju potporu iz svih krajeva Hrvatske i susjedne BiH. Naša smjena je protekla mirno i bez ikakvih incidenata mada je prije samog našeg odlaska u Šator došao jedan izuzetno opasni provokator koji se već danima predstavlja kao nekakav borac “za pravicu” koji bi nas htio zaustaviti u ovome časnom spontanom okupljanju. Zoran Erceg je ovaj put naletio na našega Barbu koji mu je održao predavanje o moralu, a Erceg je ko peču pizdurine samo nijemo slušao. I heroj Čepikuća pukovnik Mujan mu je imao što za reći no već smo bili na odlasku pa je puno toga ostalo neizgovoreno. Ponosan sam na dostojanstvo koje smo pokazali tom zgodom jer čak ni za sebe nisam bio siguran da li će moja noga pronaći put do getriba ovoga mučkog provokatora ili ću se suzdržati. Suzdržao sam se.

Još jednom su se branitelji izdigli iznad sitnih provokacija i pokazali što znači biti dostojanstven, a svi smo složni da smo svi mi do jednoga organizatori ovoga prosvjeda. Ako hapsite, onda krenite od mene. Jer i ja sam organizator. Treba li robijati? Nema problema, htjeli smo i ginuti pa možemo i malo robijati. Da skratim priču, želim se zahvaliti svim suputnicima i braći po oružju na jednom zaista ugodnom druženju tijekom kojega smo se još čvršće povezali. Želim se zahvaliti i našoj sestrici Violeti Kos čiji je brat Damir Kos, branitelj Dubrovnika, nedavno preminuo. Violeta i njen mladić Hrvoje Cerić-Hrx su nas došli posjetiti pa smo s njima proveli jedno zaista ugodno popodne. Violeti smo donijeli i prigodne poklončiće, a nakon toliko tužnih dana njen osmijeh nam je bio najveća nagrada. Vidio sam ja još neke meni izuzetno drage osobe i družio se s njima koliko su to dozvoljavali uvjeti. Šator nam je postao svojevrsna terapija kakve nema na svijetu, a jedinstvo branitelja nova zvijezda vodilja. Polako se počinje nazirati ono za što smo se borili. Nazire se svjetlo na kraju tunela. Na koncu smo se vratili doma izbjegavši burovitu Maslenicu odlučni ići i sljedeći put. Nema predaje!

Evo jedna nedavno ispjevana:

prosvjed_branitelji4-210215_gallery_embed_item

Tko ste vi, tko vam da za pravo

Da čačkate naše stare rane

Tko ste vi, odakle vam obraz

Da gazite te ponosne dane

Gdje ste bili tih ponosnih dana

Bježali ste, skrivala vas mama

Odakle vam gospodo sad pravo

Imate li barem trunku srama

Vaša je odavno dogorjela svijeća

Gazili ste, više vam ne damo

Znamo što je bila vaša želja

Htjeli ste da vam se predamo

Možda biste i hapsili neke

Možda silom volju nametali

Smetaju vam organizatori

Što na branik ponovo su stali

Ne dirajte našu dragu braću

Ne dirajte u Savskoj naš Šator

Hapsite li, hapsite i mene

Hapsite, i ja sam organizator

120px-Pleter52.svg

Braco, 28. siječnja 2015.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari