Ne dirajte u Savskoj naš Šator

Odradili smo i ovu smjenu u Savskoj 66, a iz razgovora s Đurom Glogoškim jasno je da neće biti zadnja, vjerojatno ni predzadnja, možda čak ni predpredzadnja….

Put do Zagreba bio je uobičajeno zabavan, nekome i radan jer trebalo je zašiti ambleme Udruge branitelja Dubrovnika, a po dolasku smo se smjestili u hostel, koji, da ponovim, plaća svatko za sebe, a ovaj put nas je pomogao i naš bivši suborac Davor Bergam. U podne smo preuzeli smjenu u i oko Šatora. Kao i uvijek dosad dočekala nas je naša mlada prijateljica Eva, kćer hrvatskog branitelja iz Zagreba, heroj obrane Dubrovnika Ale Hasib Alibegović koji je na moju zamolbu, a opet zahvaljujući Davoru Bergamu, organizirao pečenje tri janjca za Dubrovčane i stopostotne invalide. Davor Bergam nije bio u mogućnosti ići s nama ali me ovlastio da u njegovo ime počastim sve ove ljude. Osim Davora počastio nas je i suborac Ante Vukušić Vuk na čiji račun smo popili piće kod Macole.

Stanje u Šatoru kao i uvijek dosad. Vidljiva je odlučnost da se ne odustane, a prosvjednici dobivaju potporu iz svih krajeva Hrvatske i susjedne BiH. Naša smjena je protekla mirno i bez ikakvih incidenata mada je prije samog našeg odlaska u Šator došao jedan izuzetno opasni provokator koji se već danima predstavlja kao nekakav borac “za pravicu” koji bi nas htio zaustaviti u ovome časnom spontanom okupljanju. Zoran Erceg je ovaj put naletio na našega Barbu koji mu je održao predavanje o moralu, a Erceg je ko peču pizdurine samo nijemo slušao. I heroj Čepikuća pukovnik Mujan mu je imao što za reći no već smo bili na odlasku pa je puno toga ostalo neizgovoreno. Ponosan sam na dostojanstvo koje smo pokazali tom zgodom jer čak ni za sebe nisam bio siguran da li će moja noga pronaći put do getriba ovoga mučkog provokatora ili ću se suzdržati. Suzdržao sam se.

Još jednom su se branitelji izdigli iznad sitnih provokacija i pokazali što znači biti dostojanstven, a svi smo složni da smo svi mi do jednoga organizatori ovoga prosvjeda. Ako hapsite, onda krenite od mene. Jer i ja sam organizator. Treba li robijati? Nema problema, htjeli smo i ginuti pa možemo i malo robijati. Da skratim priču, želim se zahvaliti svim suputnicima i braći po oružju na jednom zaista ugodnom druženju tijekom kojega smo se još čvršće povezali. Želim se zahvaliti i našoj sestrici Violeti Kos čiji je brat Damir Kos, branitelj Dubrovnika, nedavno preminuo. Violeta i njen mladić Hrvoje Cerić-Hrx su nas došli posjetiti pa smo s njima proveli jedno zaista ugodno popodne. Violeti smo donijeli i prigodne poklončiće, a nakon toliko tužnih dana njen osmijeh nam je bio najveća nagrada. Vidio sam ja još neke meni izuzetno drage osobe i družio se s njima koliko su to dozvoljavali uvjeti. Šator nam je postao svojevrsna terapija kakve nema na svijetu, a jedinstvo branitelja nova zvijezda vodilja. Polako se počinje nazirati ono za što smo se borili. Nazire se svjetlo na kraju tunela. Na koncu smo se vratili doma izbjegavši burovitu Maslenicu odlučni ići i sljedeći put. Nema predaje!

Evo jedna nedavno ispjevana:

Tko ste vi, tko vam da za pravo

Da čačkate naše stare rane

Tko ste vi, odakle vam obraz

Da gazite te ponosne dane

Gdje ste bili tih ponosnih dana

Bježali ste, skrivala vas mama

Odakle vam gospodo sad pravo

Imate li barem trunku srama

Vaša je odavno dogorjela svijeća

Gazili ste, više vam ne damo

Znamo što je bila vaša želja

Htjeli ste da vam se predamo

Možda biste i hapsili neke

Možda silom volju nametali

Smetaju vam organizatori

Što na branik ponovo su stali

Ne dirajte našu dragu braću

Ne dirajte u Savskoj naš Šator

Hapsite li, hapsite i mene

Hapsite, i ja sam organizator

Braco, 28. siječnja 2015.

[ad id=”40551″]

Što vi mislite o ovoj temi?