Pratite nas

Komentar

Marko Ljubić: Tko su junaci našeg doba?

Objavljeno

na

Teško je pretpostaviti da je Ivica Blažičko sa svojim suradnicima slutio, snimajući kadrove i osmišljavajući dokumentarnu flimsku priču o putovanju hrvatskih nogometaša na vrh svijeta, da će dokumentarac “Junaci našeg doba” doći pred gledatelje, pred hrvatski narod u posebnije vrijeme od ovoga danas.

Još teže je ne načuditi se da HRT, koja godinama baš ništa bitno ne prepoznaje, prepozna vrijednost te filmske priče i emitira tih pet epizoda, priče iza koje će, kada se vremenska koprena spusti na nju ostati posebno sjećanje svakome tko ju je pogledao, sjećanje na – oči i poglede ljudi pred kamerama.

Oči ljudi, običnih da običniji među nama ne mogu biti, tako tipičnih baš za hrvatski narod sa svom povijesnom simbolikom zbijenom u tim očima. I slikama. Odgovaraju te oči, ti pogledi, taj govor lica i više od izgovorenih riječli. Neizgovorena riječ, stisnuti prsti i šaka, svima nama, našem hrvatskom narodu na sudbinska pitanja, posebno na trajno – zašto smo tu gdje jesmo i još trajnije – trebamo li se bojati budućnosti? Kakvi su nam izgledi?

Nastojim izbjeći autoritativno vrednovanje umijeća kamermana i redatelja ovoga filma, to prepuštam stručnijima, koji će usporediti najsitnije detalje ovoga dokumentarca s najboljim što možemo pogledati u svjetskoj produkciji. Ne onoj u Hrvatskoj, ne svakodnevnoj, ponajprije zato što kreatori i financijaši filmskih tema, većinom na žalost država, padaju na samome izboru, pokušavajući proizvesti tuđu iluziju i bježeći kao vrag od tamjana od svega što bi potaklo pobjednički duh, samopoštovanje i pokretački ushit suvremene hrvatske djece, ali i još uvijek djece u nama odraslima. Tim državnim i svakodnevnim filmovima nedostaju pobjednici i nedostaju oči pobjednika s ekrana.

Blažičkovi Junaci upravo to imaju. Ako je, koliko mene sjećanje služi, ijedan film toliko zorno i duboko govorio slikom, ovaj jest. Čini mi se da većeg komplimenta redatelju i majstorima kamere čovjek teško može dati.

Junaci našeg doba očito su živjeli i žive duboko u autorskoj ekipi filma, jer koncepcija priče nije niti u jednom trenutku pretpostavila masu, slavlje na trgovima i stadionima, obično bezimeno slavlje, bezimenije što izgleda spektakularnije, u kojemu nema očiju i neizgovorenih riječi koje nose svaku priču i jedine nude identifikaciju duboko u nama, ljudima, mladićima s puta na krov svijeta.

Dramaturška kompozicija filmske priče, spektakularne slike hrvatskog naroda, a ne samo, i ne uopće jedino, navijača, s relativno naglim prrijelazima na lica junaka, na njihovu potragu za pravom riječi i objašnjenje trenutka na utakmici, puno zahtjevnije od vrhunskog poteza na nogometnom travnjaku, daju izvrstan efekt trilera u okvirima kronologije viđenih sekvenci.

Film je uspio svima nama, koji smo odrastali uz sportske junake s vrhova svijeta, Pelea, Cruyffa, Beckenbauera, Zica, Maradonu, Rossija, Messija ili Ronalda, u našu svijest, dušu i vrlo vjerojatno nezanemariv dio kolektivne narodne memorije utisnuti ponovno, snažno i iskustveno blisko autentične junake, naše hrvatske uzore svjetske prepoznatljivosti.

Obične, ranjive junake, izranjavane usponom na krov svijeta ili u trenutak kada Luka Modrić predvodi svoje kolege na pozornicu svijeta, pred oči više od četiri milijarde ljudi, koji se poistovjećuju u svojim snovima, nadama i očekivanjima s njima, s hrvatskim nacionalnim znamenjem, bojama i taktovima Lijepe naše, sanjajući u tim trenutcima hrvatski san kao svoj.

Ti Junaci našeg doba, naši junaci, kakve često tražimo, a još češće ne prepoznajemo zbog ubijene ili zamrle sigurnosti u nama, ostaju ovom filmskom pričom na stazama slave koja se pamti i prepričava do trenutka kada će postati legenda, dajući nam odgovor i kao ljudima i kao narodu na pitanja – što je sve moguće i kako je to moguće postići?
Tko su ti junaci?

Izbjegavajući zamku lako pamtljive i još brže zaboravljive kompozicije kadrova s nogometnog terena i oduševljenja, ili očaja stotina tisuća ljudi na trgovima, s uvijek spektakularnim vatrometima navijačkih rekvizita, ti kadrovi su u ovoj priči poslužili samo kao svojevrsno predvorje, ulaz u posebne trenutke iz života mladića s ovog veličanstvenog puta do centra stadiona u Moskvi u finalu Prvenstva svijeta.

Izvučeni i čisto ljudski ogoljeni, sa svime što je odredilo ovo njihovo putovanje, ovaj hrvatski, a ne neki filmski san iz holivudskog klasika, susrećemo poglede i oči Lovrena, Badelja, Subašića, Mandžukića, Rakitića, Vide, Modrića, Perišića i ostalih mladića. Susrećemo poglede i čujemo više slikom nego riječima svjedočanstva njihovih roditelja, gledamo fotografije dječice iz obiteljskih albuma, svjedočanstva njihovih prvih sportskih učitelja.

Gledamo ljude među nama. Gledamo žive, opipljive, stvarne pobjednike. Kao rijetko kada, izuzev možda tu i tamo s gotovo posve potisnutih ratnih slika također nekih posve običnih mladića. To su hrvatski mladići, hrvatski roditelji, hrvatski prijatelji i sportski učitelji, pa čak i onda kada kao Rakitićev učitelj Švicarac svjedoči o Ivanu i njegovom švicarskom putovanju do hrvatske nacionalne slave i potvrde svojih korijena.

Kombinacija specifičnih portreta, gdje se samo poneki detalj odnosi na dramatične sportske trenutke pobjedničkog ruskog puta, sa slikama s utakmica i kadrovima slavlja hrvatskog naroda, lijepo je osmišljena filmska kompozicija, koja ovoj priči daje osobnost i dušu. Zato sam istaknuo oči na početku ovog osvrta, jer bez očiju pred nama, nema duše. Nema osobnosti.

Ako obratite pozornost, čak i u najširim kadrovima, kadrovima mase ljudi na ulicama ruskih gradova, na hrvatskim trgovima, uočit će te trenutak, čovjeka u hrvatskoj majci, sa simbolima koje su proslavili ti junaci još tamo od trenutka proglašenja samostalne Republike Hrvatske, kako korača u toj masi uzdignute glave, kao – pobjednik. Ti simboli, taj kockasti dres prije svega, odgovor su na uporne pokušaje nametanja lažnih narativa o patriotizmu, domoljublju, koji se nasuprot univerzalno prihvaćene prepoznatljivosti naroda svijeta, pokušavaju predstaviti naprednim i kultiviranim.

Figurativno rečeno, s jedne strane imamo identitetsko nasilje s krivotvorinama i lažima filma o Dijani Budisavljević, koje nepodnošljivo dominira u javnom i političkom diskursu, a s druge strane autentičnu priču “Junaci našeg doba” o hrvatskim pobjednicima, nastalim na izvornom obiteljskom i nacionalnom hrvatskom identitetu. Pa, kakav je to, i je li uopće, izbor pred nama!? Smijemo li imati dvojbe?

Ponajveća vrijednost ovog dokumentarnog serijala, ona simbolička i sadržajna je baš u tome što je uspio vjerno ispričati pobjedničku priču i preusmjeriti baš danas, kada sumnje, nesigurnost, preispitivanja, što zloćudno potaknute iz istih umova kao i kampanje protiv tih mladića uoči samoga odlaska u Rusiju, što produciranim zaboravom i iskušenjima nepobjedničke svakodnevnice, pozornost nezanemarivog dijela hrvatskog naroda na traženje pobjedničkih uzora i puta u sebi samome. Ljudi vole pobjednike. Svi narodi svijeta opstaju na pobjedničkom narativu i identifikaciji.

U ovom filmu se vidi da Blažičko to zna, da zna da ovo nije samo sportska, već iznad svega velika nacionalna priča. Zato je Blažičko sa svojim suradnicima uspio s ovim filmom postići još nešto, iznimno važno. Ako se prisjetimo svega što se događalo u tzv. mainstreamu za vrijeme pobjedničkog putovanja naših junaka, ako niste zaboravili slike i pogotovo scenarij i program dočeka reprezentacije, jasno je svakome da se stotine tisuća sretnih ljudi na ulicama Zagreba i ostalih hrvatskih gradova, pod svaku cijenu htjelo predstaviti “navijačima”, a uspjeh Modrića i prijatelja, predstaviti samo kao uspjeh u sporednoj stvari, ili zabavi.

Niti su stotine tisuća ljudi na ulicama bili navijači, niti su Modrić i braća postigli samo sportski uspjeh. Na ulicama je bio hrvatski narod, a dočekivali smo pobjednike. Junaci našeg doba su film o pobjedničkom putu hrvatskih mladića i o pobjedničkom duhu hrvatskog naroda. Blažičko je to prepoznao i tu priču gledamo.

I treba nam upravo danas više nego cjepivo protiv koronavirusa, više nego sve milijarde eura ili dolara. Treba nam baš ova priča, jer nam kao narodu oživljava uspomene i sjećanja na prvo postrojavanje naše hrvatske Garde u Kranjčevićevoj, na slike Blage Zadre s Trpinjske ceste, na predsjednika Tuđmana za govornicom UN-a, na slavnu sliku s Kninske tvrđave i lepršanje naše zastave.

Pitat ćete se, u čemu se onda krije ta pobjednička moć, koju danas ne vidimo u svakodnevnici i za kojom toliko vapimo? U ljudima oko nas, u djeci koju odgajamo. Ako im kao Rakitićev otac Luka u švicarskom selu, daleko od svoga ognjišta, ispričamo pobjedničku priču, koju je on vodeći ga kao dječačića na utakmicu Dinama i Grashoppersa, ispričao sinu ističući u ovom filmu da mu je želio u žile ucjepiti korijene, pripadnost i ponos svojim narodom, onda imamo odgovor. Ovaj serijal svjedoči o vjeri, pred kojom ne može biti zapreka, koju padovi i posrnuća jačaju, koja je izvor samopouzdanja sve snažnijega poslije svakog posrtaja i ponovnog ustajanja. To je sama esencija svakog pobjedničkog puta.

Dječake, čije životne priče susrećemo u ovoj priči o usponu k slavi, hrvatskog dječaka u Švicarskoj, a kasnije slavnu švicarsku sportsku zvijezdu, upravo to, upravo taj odgovor u žilama usmjerio je k pobjedničkom putu, ka svojoj braći ispod Velebita, iz Bosanske Posavine, iz Dalmacije, Neretve, Hercegovine ili Slavonije.

Svi ti mladići i njihov susret, pa bratstvo, u hrvatskoj nacionalno reprezentaciji hrvatski su narod. Baš oni i baš njihov slavni put. Ako tome svjedočanstvu Ivanova oca i majke, nevjerojatnom govoru očiju, s druge strane pridodamo sliku farme i blata crnih slavonskih svinja u Donjem Miholjcu, s potpisom i identitetskim biljegom Domagoja Vide, još jednog slavnog mladića, pred kojim se klanja svijet, vidjet ćemo gdje su odgovori i što je odgoj, svijest o sebi, te odakle tolika pobjednička moć, koja je pokorila današnji svijet.

U tom kontrastu zvjezdanih visova i blata majstorski ukomponiranom u ovu priču, kriju se, uz još mnoge sekvence ovoga filma, ovoga serijala, odgovori na toliko pitanja današnjeg hrvatskog čovjeka. Slušajući riječi Rakitićevog oca, vidi svatko tko želi, tko ima mrvicu preostalog osjećaja za pripadnost hrvatskom narodu u svojim venama, u svojoj duši, kolika je golema moć jedinstva hrvatskog naroda i još bolje, koliko je zloćudna službena državna i pogotovo mainstream naracija o građanima i naciji, tzv. dijaspori i tzv. domovinskim Hrvatima. Svi su odgovori u očima koje nas gledaju i pozivaju, često i posrame s ove filmske priče.

Možemo pretpostaviti da u kategoriji dokumentarnih sportskih priča možda i ima boljih čisto zanatski gledano, od priče “Junaci našeg doba”, da ima globalno snažnijih i spektakularnijih elemenata i doživljaja, ali autentičnijih, bližih i poučnijih – nema. Jer, ne može ih biti, bez obzira na moć i logistiku produkcije. Zato, što je ovo specifična priča, bez ciljane iluzornosti s često graničnom fantastikom, obična i prepoznatljiva baš svakome Hrvatu gdje god živi.

Ovo je autentična priča o hrvatskom pobjedničkom duhu i njegovim izvorištima, daleko, daleko vrjednija od zapisa o sportskoj pobjedi. Ovo je također priča, koja svjedoči da, kada su jasna pravila natjecanja, pravila koja ne kreiraju ili sebi prilagođavaju sudionici natjecanja, da je sve moguće postići.

U tim natjecanjima se bira i vrednuje sposobnost, potvrđuju ljudske vrijednosti, jer je to jedini put uspjeha i pobjede. To Hrvatskoj treba kao kruh, ili kako bi rekao Rakitićev otac – kao krv u žilama. Serijal “Junaci našega doba”, filmska je priča o hrvatskoj pobjedi zato je svakako pogledajte dragi prijatelji.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Reiner: Prednost HDZ-a zaslužena je radom tijekom cijelog prošlog mandata

Objavljeno

na

Objavio

Kandidat HDZ-a u 1. izbornoj jedinici Željko Reiner izrazio je u nedjelju zadovoljstvo rezultatom izlazne ankete, po kojoj HDZ ostvaruje 61 mandat, poručivši kako je ta prednost zaslužena radom tijekom cijelog prošlog mandata.

“Izlazna anketa daje značajnu prednost HDZ-u, mi smo to i očekivali. Ta prednost je uistinu zaslužena radom tijekom cijelog prošlog mandata. Vjerujem da ćemo na temelju takvih predviđanja imati otprilike slične rezultate izbora. Ovo je anketa bez dijaspore i rezultati mogu čak i bolje izgledati kada dođu konačni rezultati”, rekao je Reiner novinarima u HDZ-ovu izbornom stožeru u Arheološkom muzeju.

Zahvalivši biračima HDZ-a i svim građanima koji su izašli na izbore, podsjetio je kako su mnogi zastrašivali građane s bojaznima od pandemije korone. Zahvalio je i članovima izbornih stožera što su parlamentarni izbori prošli bez izgreda i što su se pridržavali mjera i preporuka epidemiologa.

Upitan kreću li pregovori o sastavljanju buduće vlade jer 61 mandat nije dovoljan poručio je kako treba pričekati konačne rezultate, a nakon toga će HDZ razgovarati sa svima s kojima dijele slična programska i svjetonazorska načela.

Zamoljen da komentira “veliki povratak Mosta”, Reiner je ustvrdio da se sa osam mandata ne može govoriti o “velikom povratku” jer je Most na prošlim izborima imao dvostruko više mandata.

Smatra kako treba respektirati rezultate lijevo-zelene koalicije, koja prema izlaznoj anketi dobiva isto osam mandata.

Na pitanje hoće li ponovno koalirati s Mostom poručio je: “Ako se dva puta opečete na vatru, teško ćete u nju treći puta staviti ruku”.

Vezano uz moguće koaliranje s Domovinskim pokretom podsjetio je kako se u predizbornoj kampanji često rabe i teške riječi. “Predizborna situacija je jedno, a nakon izbora se sasvim drugačije razmišlja”, rekao je, prenosi Hina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Priče o glasanju u Mostaru su površne i zlonamjerne, evo i zašto

Objavljeno

na

Objavio

foto: Kamenjar.com

S obzirom na to da je najveći grad s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH Mostar – on nekako poslovično ‘strada’ u tom jednodnevnom medijskom i javnom bezumlju.

Tako se svake godine na izborni dan potpiruje priča o tomu “kako nam oni koji ne žive u Hrvatskoj određuju sudbinu”.

Ipak, istina je malo drukčija. Republika Hrvatska, naime, nije zajednica ljudi s prebivalištem u Hrvatskoj, nije zajednica poreznih obveznika nego hrvatskih državljana. To što hrvatski državljani možda nikada nisu bili u Hrvatskoj, a žive u Sarajevu ili u Tokiju – sasvim je svejedno!

Opće i jednako pravo glasa im jamči da će njihov glas biti jednako vrijedan i da imaju pravo glasati.

Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj, a samo u BiH ih je oko pola milijuna, imaju tako pravo izabrati tri predstavnika u Hrvatski sabor od čak 151 koliko ih to tijelo ima!

Ako u Mostaru ili Tokiju samo jedna osoba ode na biralište, Hrvati izvan Hrvatske će imati tri zastupnika. Ako odu apsolutno svi koji imaju pravo glasa – Hrvati izvan Hrvatske će opet imati tri zastupnika u Saboru.

Tužno je koliko su zlobne i površne pojedine politike u Hrvatskoj koje svoje potencijalne birače pokušavaju strašiti s ta famozna tri zastupnika i tako mobilizirati svoje biračko tijelo.

Facebook i Twitter je prepun likova koji najodvratnijim primitivizmom ‘časte’ svoje vlastite državljane samo zbog toga što imaju neku drugu adresu. Najtužnija i ujedno najrealnija slika cijele priče o glasovima Hrvata izvan RH jest ta da ti ljudi apsolutno nikada nisu odlučili niti predsjedničke niti parlamentarne izbore.

Cijela ‘dijaspora’ je oba puta bila protiv Mesića – predsjednik je bio Mesić. Dijaspora je bila, doduše, uz Tuđmana, ali bi on bio predsjednik i bez nje. Dijaspora je bila uz Bandića – predsjednik je postao Josipović. Dijaspora je bila uz Kolindu – Josipović izgubio, ali bi izgubio i bez dijaspore – s oko dvije tisuće glasova razlike. Dijaspora je bila protiv Milanovića – on je pobijedio!

Isto je na parlamentarnim izborima. Dijaspora uvijek šalje trojicu u Sabor. Ljudi koji žive u toj famoznoj dijaspori uglavnom su desnijih uvjerenja. Biraju HDZ ili neke druge stranke koje su desno. A SDP nikada ne nastupa u 11. Izbornoj jedinici tako da oni birači koji su ljevijih ili liberalnijih usmjerenja, a žive u dijaspori, nemaju za koga glasovati!

Dijaspora, ponovimo, nikada nije odlučila izbore u Hrvatskoj.

Možda bi ovaj put trebala. Baš zbog onih koji žele dokidati osnovna ljudska prava, piše Ivan Crnjac u komentaru za Direktno.hr

Sramna propaganda: Birače u RH ponovno se plaši redovima iz BiH a tamo se biraju samo tri zastupnika

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari