Connect with us

Religija i Vjera

Tko su Šimuni Cirenci i Veronike u katastrafolnom ratu u Ukrajini

Objavljeno

-

Više ništa neće biti kao prije

U korizmeno vrijeme ne možemo se oteti dojmu moleći petkom križni put, a da se ne zapitamo tko je raspet, koga razapinju, tko je Šimun Cirenac, a tko Veronika u ratu koji bijesni u Ukrajini.

Preko medija gledamo uplakane, poubijane, duhovno raspete ljude koji u plaću i stravičnom stresnom grču napuštaju domovinu. Uvidjeli smo tko su suci i mučitelji, tko je Pilat, tko je Kajfa, tko je rulja koja huška i izvodi ratne operacije. Ali osim hrabrih žena, hrabrih Veronika koje brišu suze svojoj djeci, postoje i muškarci, Ukrajinci, Šimuni Cirenci koji pomažu jedni drugima i koji se bore za svoju propetu domovinu. Apsurdnost rata je očita i jasna kao bijeli dan. U svijetu papa Franjo i niz političara pozivaju na mir, na pregovore, a sa druge strane Ruska pravoslavna crkva huškački staje uz Putina i besmisleni rat.

Čini mi se, po prvi puta se u povijesti dogodio užasan, agresivan i masovan rat u kojem sa pravoslavnih ognjišta, oni drugi pravoslavci tjeraju pravoslavno pučanstvo u bijeg razarajući im totalno gradove i čitavu infrastrukturu. Poznato mi je iz povijesti ludilo Oktobarske revolucije u kojoj su organizirano Rusi  sami sebi rušili pravoslavne crkve, mučili, ubijali, klali svoje svećenike, pljačkali crkvenu imovinu, rušili dvorce, spaljivali knjige. Iza te ideološke krvave, genocidne borbe, zna se tko je stajao. Ali na tlu Europe još nismo vidjeli tako nešto stravično, da pravoslavni ratuju protiv pravoslavnih. Da ruska soldateska ne bira sredstva kako bi uništila potpuno gradove svoje subraće po vjeri. Možda zato što su neki od njih članovi Ukrajinske pravoslavne crkve koja još nije postala autokefalna, ili vjernici grko katoličkog obreda. Zato što su za nezavisnost svoje zemlje. Ma, nije to vjerski rat. Nije to ni rat za rusko carstvo, jer ono se više u nekadašnjim granicama ne može ostvariti. To je ludilo KGB – ovca Putina i njegovih KGB poltrona. Ludilo jake mreže bivših komunističkih članova tajnih službi, u želji da osvoje pokore, podjarme, one drugačije koji su kulturološki okrenuti Zapadu, a ne majčici Rusiji i Moskvi.

KGB

KGB (transliteracija ruske kratice КГБ) je ruska kratica za Комите́т Госуда́рственной Безопа́сности (Komitet državne sigurnosti), krovnu organizaciju koja je služila kao sigurnosna agencija, tajna policija i obavještajna agencija od 1954. do 1991. u Sovjetskom Savezu. 21. prosinca 1995. predsjednik Rusije Boris Jeljcin je potpisao dekret kojim se raspušta KGB i uvodi FSB, Savezna sigurnosna služba Ruske Federacije. Sjedište KGB-a bilo je u Lubjanki. Tamo je danas Muzej KGB-a. U Bjelorusiji, bivšoj sovjetskoj republici, naziv sigurnosne agencije je još uvijek “KGB”. Čini se da iako je službeno KGB raspušten, da on dalje moćno egzistira u glavama onih koji su bili članovi te organizacije. Da kojim slučajem nije tako, tada ne bi bilo moguće tako čvrsto bratstvo Rusije sa Bjelorusijom.

Veronikin rubac

Veronikin rubac (lat. Sudarium) je katolička relikvija. Prema kršćanskoj tradiciji, Isus je obrisao lice u rubac, koji mu je pružila pobožna žena Veronika, za vrijeme Križnog puta. Sveta Veronika iz Jeruzalema srela je Isusa duž Križnog puta (lat. Via Dolorosa) na putu prema Kalvariji. Kada je zastala obrisati krv i znoj s njegova lica sa svojim rupcem, Isusova slika, odraz njegova lica ostao je utisnut na platnu. Događaj je obilježen kao šesta postaja Križnoga puta. Prema nekim verzijama, Veronika je kasnije otputovala u Rim predstaviti rubac rimskom caru Tiberiju. Prema nekima , Veronikin rubac posjeduje čudesne osobine: gašenja žeđi, liječenja sljepoće, pa ponekad čak i uskrisenja mrtvih.

Veronike, Šimuni Cirenci su građani Poljske, Mađarske, Slovačke, Rumunjske i drugih EU zemalja koje primaju ukrajinske izbjeglice, brišu im suze, pomažu na najbolje mogući način da ih udome, ili smjeste u prihvatilišta. Zanimljivo je to što nitko nije primijetio, ni napisao u ovoj bezbožnoj EU, da poljski katolici, protestanti različitih denominacija u EU su pravoslavnoj braći opet braća u nevolji. Da jedno plućno krilo Zapadnog kršćanstva, pomaže drugom plućnom krilu Istočnog kršćanstva. Utihnule su EU, pa tako i U Hrvatskoj razne organizacije parada Ponosa i tobožnje brige za ženska prava, prava djece Ni kod nas u Zagrebu se ne čuju nevladine udruge, ni ( B.A. B. E. ni žabe, ni žohari ) , a još manje organizatori parada Ponosa. Gdje li su samo sada nestali? Gdje su im repovi, a gdje im je glava? Što sada ne organiziraju parade protiv Putina, parade prikupljanja pomoći za žene i djecu Ukrajine? Gdje li su sada svi ti veliki zagovaratelji Istambulske konvencije, zagovaratelji prava žena? Što se organizirano ne pojave na poljskoj granici? Što ne odu u Moskvu organizirati paradu protiv rata, paradu za zaštitu ukrajinskih žena i djece. Veronike i Šimuni Cirenci katastrofalnog i besmislenog rata su sasvim obični ljudi. Poljaci prvenstveno, pa zatim drugi susjedi, susjedne države preko koji ide veliki val izbjeglica.

Poljska je tradicijski katolička zemlja

Do dolaska kršćanstva slavensko stanovništvo u Poljskoj je štovalo slavenske bogove. Susjedna baltička plemena štovala su u biti iste bogove. Na istočnom rubu srednjovjekovne poljske države u starom vijeku prostiralo se Kazarsko Carstvo. Od 9. do 12. stoljeća u ove se krajeve proširilo kršćanstvo. Sjeveroistočni krajevi pokršteni su od 12. do 14. stoljeća. Poljska je pokrštavana postupno do kraja u srednjem vijeku. Oduvijek je pripadala krugu zapadnog kršćanstva. Pojava protestantizma ostavila je neki mali trag u Poljskoj, premda su rimokatolici ostali prevladavajući. Nakon podjela Poljske Poljaci su bili izloženi vjerskoj diskriminaciji sa strane gospodara iz proširenih protestantskih njemačkih država na zapadu i pravoslavne carske Rusije na istoku. 1791. carska Rusija odredila je Područje naseljavanja u koju su se smjeli naseliti Židovi. To područje obuhvaćalo je i poljske krajeve. Brojni poljski rimokatolici i grkokatolici, osobito s istoka zemlje prisilno su prevedeni na pravoslavlje. Osamostaljenjem Poljske rimokatolici dolaze opet na prvo mjesto po ulozi u poljskom društvu. Njemačko-sovjetskim napadom na Poljsku rimokatolici su opet bili izloženi snažnim pritiscima. U okupiranoj Poljskoj, brojna židovska zajednica strahovito je stradala u Holokaustu, gotovo 90%. Poslije drugog svjetskog rata Poljska doživljava veliku promjenu granica. Njemačko je stanovništvo ili iselilo, ili kao drugdje po Europi, prisiljeno na odlazak u Njemačku, a s njima i brojni protestanti. Poljaci iz izgubljenih zemalja i iz drugih država istočno od Željezne zavjese prisilno su doseljeni u matičnu domovinu. Gubitkom ozemlja na istoku opao je udio poljskih grkokatolika i pravoslavaca. Sve skupa povećao se udio rimokatolika. Komunistička vlast u Poljskoj promicala je ateizam, ali ateizacija nije uspjela zahvatiti i od Boga i Crkve udaljiti poljsko društvo. Danas je Poljska najkatoličkija velika država u Europi. I kao takva otvorila je vrata, granice za svakog Ukrajinca koji je izbjeglica bez obzira na pripadnost bilo kojoj pravoslavnoj ili grkokatoličkoj Crkvi. A tu istu Poljsku su gazili razni okupatori pravoslavne braće, a u zadnje vrijeme, ako se sjećamo „ gazila „ ih je ideološki, nametanjem liberalizma liberalna administracija EU .

Pravoslavlje ili ortodoksija je jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katoličanstvo i protestantizam). Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu koristio se na kršćanskom Istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerno kršćanstvo. Kulturalni i politički antagonizam između Rima i Carigrada, politika bizantskih careva gdje su se nerijetko oni postavljali kao konačni arbitri u vjerskim pitanjima (cezaropapizam), razlike u obredima, jeziku, crkvenoj disciplini (primjerice u pitanju celibata za svećenike koji nisu redovnici) , doveli su do privremenog (864. – 868.), te konačnog (1054.) razilaženja pravoslavlja i zapadne Crkve. Za razliku od Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve, takve Crkve koje same u svojoj državi biraju svoje vodstvo. Zato danas u pravoslavlju postoji petnaest neovisnih, autokefalnih crkava kojima druge pravoslavne crkve priznaju taj status. Te još neke – primjerice Makedonska pravoslavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva – koje traže takvo priznanje. Na čelu svake od njih stoji patrijarh ili arhiepiskop te arhijerejski sabor ili zbor svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha. Svaka pravoslavna autokefalna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a sama eparhija se dijeli na parohije kojima upravlja paroh. Danas u svijetu ima oko 220 milijuna pravoslavaca.

Odnosi pravoslavlja i zapadnog kršćanstva

Katolička crkva nije nikad proglasila pravoslavce krivovjercima, te priznaje pravoslavne svećenike i biskupe valjano zaređenima. S pravoslavne strane, povremeno se bilježe njihove neosnovane tvrdnje da su neke katoličke prakse nepravovjerne. Ali uglavnom je riječ o manje važnim ekleziološkim pitanjima poput korištenja, ili ne korištenja beskvasnog kruha u euharistiji. Međutim, s obje strane je posve jasno da su katoličanstvo i pravoslavlje već skoro tisuću godina u raskolu. te se zajednička molitva pravoslavaca i katolika u pravilu rijetko prakticira, a zajedničko držanje mise (svete liturgije – Euharistije) je zabranjeno. Danas postoji uredna diplomatska i ekumenska komunikacija između Katoličke crkve i pravoslavlja, uključujući razne povremene teološke rasprave i ekumenizam.

Katoličanstvo

Katolicizam (latinski catholicismus, od grčkog καθολικός, sveopći, univerzalni), kršćanski ogranak čiji je nauk definiran na dvadeset i jednom ekumenskom koncilu. Uz pravoslavlje, protestantizam, katoličanstvo je glavna kršćanska konfesija ili vjeroispovijest. U samom nazivu je naznačena univerzalnost kršćanske evanđeoske poruke, namijenjene svakom čovjeku, svakom narodu, jeziku, kulturi, civilizaciji i društvu, što je jedno od četiriju obilježja katoliciteta.

O porijeklu naziva

Riječ “katolik” dolazi od grčke riječi “καθολικός”, a značenje je univerzalan, sveopći. Na početku II. stoljeća, u pismu sv. Ignacija Antiohijskog, nalazi se prvi sačuvani spomen, korištenja riječi “katolički” vezano za Crkvu. Drugo rano spominjanje riječi “katolički”, vezano je uz sv. Polikarpa, biskupa Smirne (danas Izmir u Turskoj), koji koristi tu riječ mnogo puta. Sv. Polikarp je bio učenik apostola Ivana i prijatelj sv. Ignacija Antiohijskog. A uskoro, zatim su naziv katolički počeli koristiti i drugi teolozi i katolički pisci.

Vjerska zajednica

Katolicizam je organiziran kao vidljiva Rimokatolička crkva, koja ima hijerarhiju i laike. Članom vjerske katoličke, župne zajednice postaje se krštenjem. A krste se djeca i odrasli. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u zajednici. U katolicizmu postoje tri vrste hijerarhije: svećenička (biskup, prezbiter, đakon), kanonska (papa, ordinarij, dekan, župnik, kapelan) i počasna (kardinal, metropolit, nadbiskup, prelat, kanonik i prebendar). Katolička je crkva nadnacionalna. Vrhovni  poglavar je papa (rimski biskup), koji uz pomoć Svete stolice i njezinih tijela uprave i raznih dikasterija upravlja sveopćom Crkvom. I to u zajedništvu sa svim biskupima svijeta, koji upravljaju mjesnim crkvama (biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani. Dekanati se dijele na župe, kojima upravljaju župnici, a pomažu im kapelani.

Duhovnost

Duhovnost je pounutrašnjenje osnovnih vjerskih istina i moralnih načela prema katoličkom se vjerovanju događa na više načina. Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni oblik duhovnosti u katolicizmu. Uz bogoštovnu funkciju liturgija i primanje sakramenata ima i duhovnu funkciju. Osoban doživljaj vjerskih istina, odgoj osobne savjesti u evanđeoskom duhu, te duhovno prosvjetljenje. Pučka pobožnost namijenjena je širim vjerničkim slojevima: (hodočašća, postovi, devetnice, križni put, krunica). U katolicizmu je posebno naglašen asketsko-mistični put duhovnosti, koji je stoljećima nalazio svoj izraz u redovništvu. U katoličkom je redovništvu prevagnuo tip cenobitske zajednice, u kojoj se traga za skladom između kontemplacije i akcije. Tip osobnog duhovnog usavršavanja i djelovanja unutar šire zajednice i društva (fizički i intelektualni rad, misijska djelatnost, školstvo, karitativna djelatnost). Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelićanska, dominikanska, franjevačka i isusovačka duhovnost. A u novije vrijeme duhovnost raznih kongregacija i svjetovnih instituta..

Protestantizam

Protestantizam je općenit naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od katolicizma nakon reformacije u 16. stoljeću. Izvorno je bila obilježena naglašavanjem vjerovanja u oprost i opravdanje po vjeri, i u autoritet Biblije. Svi protestanti redom odbacuju autoritet Pape.

Glavne protestantske grupe su: Evangeličko-luteranske crkve, reformirane crkve (koristi se ponekad termin “kalvinisti”), i Anglikanci

Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam, a i vide sebe kao “nasljednike reformacije”. Tu se, primjerice, pribrajaju adventisti, baptisti, metodisti i evanđeosko-pentekostalne crkve. Pored navedenih glavnih denominacija, nazivom “protestanti” obuhvaćene su i razne manje ili novije vjerske grupe poput anabaptista, metodista, pentekostalaca, adventista i vrlo velikog broja drugih zajednica. Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom području u vrijeme reformacije, pa se stoga povezuju prije svega s Martinom Lutherom, te s Huldrychom Zwinglijem i Jeanom Calvinom koji su reformaciju započeli u Švicarskoj, i koji su začetnici druge osnovne protestantske grane – kalvinizma. Anglikanstvo je nastalo za vrijeme Henrika VIII. odcjepljenjem crkve u Engleskoj od Rima 1534. godine, kada je parlament proglasio kralja za poglavara Crkve; u narednim desetljećima su anglikanci prihvatili znatne utjecaje protestantske teologije.

Vjerski nauk i osobine

Protestanti sebe definiraju kao kršćane, a kao kršćane ih priznaju također katolici i pravoslavci. Obilježja protestantizma su stroga koncentriranost i usmjerenost na Bibliju, te odbacivanje niza dogmi koje je razvilo crkveno učiteljstvo Katoličke Crkve. Među njima je osobito nauk o oprostima vremenitih kazni u čistilištu. Protestanti naučavaju da se spasenje postiže samo po vjeri u spasenje po milosti, milosrđu Isusa Krista, razgovorima s Bogom, napornim učenjem i radom, pristojnošću i ljubaznošću, pomaganjem drugima i blagoslivljanjem obitelji, prijatelja i neprijatelja. Od sakramenata, protestanti priznaju jedino krštenje, a umjesto Euharistije slave Gospodnju večeru. Svako svoje bogoslužje su protestanti od svojeg odvajanja od Katoličke Crkve u 16. stoljeću vršili na narodnom jeziku. U protestantskom bogoslužju se uglavnom stavlja naglasak na Sveto pismo i propovijed i nadahnuće Duhom Svetim. U njihovim crkvama nema ni slika i kipova. Tako su križevi u crkvama uvijek bez prikaza Isusa (” bez korpusa”),bez Isusovog tijela. Javnih pokazivanja pobožnosti izvan crkvenih prostora, kao što su: (proštenje, procesije) nema. Sve protestantske denominacije dozvoljavaju pastorima, svećenicima da se žene, a neke dozvoljavaju da žene budu pastorice i svećenice.

Nova karta – nova struktura stanovništva i vjernika u EU

Karta ili mapa (grčki: χάρτητς – list papira; srednjovjekovni latinski: mappa) jest umanjena slika Zemljine površine, nekog dijela Zemljine površine ili neba. Zemljina površina, zbog zakrivljenosti, ne može se prikazati u ravnini bez deformacija, a ne mogu se prikazati ni sve pojedinosti i svi objekti na Zemljinoj površini. Prema tome karte su deformirane i pojednostavljene slike Zemljine površine s unaprijed određenom svrhom. Upotrebljavaju se za različite naučne, tehničke, ekonomske, vojne i kulturne potrebe, pa se i dijele prema mjerilu, sadržaju i svrsi. Ovim barbarskim ratom pišu se nove karte, mijenjaju se ozemlja, a pogotovo slike objekata na zemlji. Masovno rušeći granatiranjem i raketiranjem gradove, ruska soldateska tako ispisuje novu kartu Ukrajine. Iza ovog rata više ništa neće biti kao prije. Ni sastav stanovništva u Ukrajini, ni sastav stanovništva u susjednim zemljama, pogotovo u Poljskoj. Mnogi objekti će morati biti iza rata srušeni, i napravljene nove zgrade i nova infrastruktura. Ono što je pogubnije i žalosnije, veliki broj izbjeglih stanovnika se više neće vratiti u domovinu. Tako je bilo nakon svih ratova. I tako će biti nakon ovog rata u Ukrajini. Već se izbjegličkim valom dogodilo „ miješanje stnovništva“. Broj pravoslavnih vjernika je u EU znatno povećan. EU iz dana u dan postaje sve mnogoljudnija, multinacionalna i multikonfesionalna unija. Trebat će izbjeglicama iz Ukrajine puno vremena da se inkulturiraju, ili da se mogu vratiti u matičnu zemlju. EU bi trebala mijenjati koncept shvaćanja i prihvaćanja te činjenice. Euro poganska tvorevina kao takva nema budućnost, sve dotle dok ne prihvati činjenicu da je EU većinski kršćanska zajednica. EU nije riješila na kvalitetan način pitanje velikog broja novo useljenih muslimana, a vjerojatno neće ni riješiti pitanje novo useljenih pravoslavnih i grkokatoličkih vjernika iz Ukrajine. Potiskivanje vjerničkih prava i suvremene ateizacije liberalizacijom čitave EU neće uspjeti. Zato su EU potrebni političari novog kova koji će razumjeti kršćanstvo, islam, judaizam. Velikim ekonomskim resetom koji se očekuje EU će upasti u još veće probleme. Jer „ brak“, ili zajedništvo zemalja europskog prostora će doči u pitanje. Kad, tad će EU moćnici trebati postati osobe koje znaju iskoristiti multi etičnost kao mogućnost i političku podlogu da se ekumenizmom unutar EU spoje i približe u zajedništvo katoličanstvo, pravoslavlje, judaizam, i islam. Jedni drugima će doista u svakom smislu riječi morati postati Šimuni Cirenci i Veronike. O takvoj Eu su sanjali začetnici ( pioniri ) EU: Konrad Adenauer, Alcide De Gasperi i Robert Schumann.

Vladmir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari