Connect with us

Kolumne

Tko su ti ljudi bezveznih i dosadnih života da bi se pojavljivali na televiziji?

Objavljeno

on

Kad prometni policajac zaustavi vozača u vozilu koje krivuda cestom ili onoga nevezanog sigurnosnim pojasom, malotko se, osim zaustavljenih, zbog toga uzrujava. Velika većina u tome vidi razborito postupanje, a ne podmuklu diskriminaciju i ugrozu ljudskih prava kao opravdani razlog za neposluh i prosvjed. I dok za prekršitelje prometnih pravila posve razložno ne nalaze razumijevanje, šira javnost, a poglavito prevladavajući mediji, poklanjaju značajan prostor zaštitnicima prava na neodgovorno ponašanje medicinskih djelatnika, produbljujući tako metež i zbunjenost u jeku širenja zaraze.

Oholice iz dokolice ili ipak samo gotovani?

Kao što policijski nadzor primjene prometnih pravila povećava sigurnost u prometu, učestalim se testiranjem djelatnika državnih službi u zdravstvu i socijalnoj skrbi vrši razuman pritisak na necijepljene kako bi se zaštitilo javno zdravlje. Začudno je tek što se to mora opravdavati. Jednostavno, upravljanje u maniri dobra gospodara podrazumijeva pomoć čak i onima koji sebi ne žele pomoći, poglavito ako svojom nevoljkošću, ne nudeći za nju nikakve valjane razloge, još i štete drugima. Pa čemu onda odgovornima odmagati u toj plemenitoj, društveno korisnoj nakani?

A odmaže im se poprilično, ponajviše ravnodušnošću prema cjelovitoj istini. Ozbiljno se javno problematizira čak i pitanje zašto testirati na koronu samo necijepljene, a ne i cijepljene zdravstvene djelatnike, uz papagajsko ponavljanje kako i jedni i drugi mogu prenijeti bolest. Tek uzgred, ispod glasa, spomene se ključna stvar – kako je vjerojatnost da to učine cijepljeni višestruko manja, već i stoga što je znatno manja šansa da se zaraze. K tome, cijepljeni su poduzeli sve raspoloživo kako bi izbjegli zaraziti se, dok necijepljeni nisu, pri čemu se rijetko spomene kako se u slučaju pojave simptoma i cijepljeni moraju testirati. Slično kao što će prometni policajac zaustaviti vozača čim primijeti da nije vezan sigurnosnim pojasom (nije cijepljen), dok će onoga koji vozi cik-cak (pokazuje simptome) zaustaviti bez obzira bio vezan ili ne.

Osim čisto zdravorazumskog, olako se zanemaruje i financijski aspekt čitave priče. Uzme li se u obzir cijena testova, očito je kako testiranje sveg medicinskog osoblja i pratećih nezdravstvenih službenika, njih oko 70 tisuća, za što se zalažu borci protiv diskriminacije necijepljenih, stoji znatno više nego testiranje necijepljenih koji nisu nedavno preboljeli bolest (nekih 10 tisuća), a i organizacijski bi bilo prezahtjevno. Kako uopće ljudi koji to predlažu – a ako nije riječ o oholicama iz dokolice, što mogu biti nego bezbrižni gotovani kojima novac redovito kapa na račun bez da se pitaju odakle dolazi – vode vlastito kućanstvo? Možda u tom grmu leži i odgovor na pitanje odakle toliki, svojevoljno kreditno preopterećeni, kojima se, također na teret drugih, svako malo pobrišu dugovi? A to opet povlači novo pitanje o granicama slobode za one kojima njezino breme preteško pada.

Čemu svakodnevno bacati u bunar skoro milijun eura?

Kad su isprepletene financijske i javnozdravstvene posljedice korona krize posrijedi, pravi je čas prisjetiti se gdje su odjednom nestali svi oni oboljeli od drugih bolesti, čije dijagnosticiranje kasni ili im je liječenje usporeno zbog usredotočenosti sustava na koronu, o čemu se jako brinulo dok nije bilo cjepiva. Pa što se sad, kad imamo to nesavršeno, ali posve uporabljivo i visoko učinkovito oružje, ne riješimo korone i posvetimo onima koji su trpjeli zbog ograničenih resursa? Ilustracije radi, ovih dana u hrvatskim bolnicama leži nešto više od 800 ljudi zaraženih korona virusom s trendom rasta. Da su svi oni bili cijepljeni, oko 600 njih ne bi tamo ležalo (zapravo je taj broj i nešto veći, jer bi se u slučaju procijepljenosti primjerene zapadnoeuropskim zemljama, uz bolju zaštitu od hospitalizacije, i zaraza sporije širila, pa neki danas hospitalizirani uopće ne bi bili zaraženi). Jedan dan bolničkog liječenja od bolesti COVID-19 hrvatske porezne obveznike prosječno košta 1500 eura (na respiratoru i trostruko više) ili 50 puta više od cijene koju je država platila za potpuno cijepljenje jedne osobe iznadprosječno skupim Pfizer cjepivom. Summa summarum, zbog slabije procijepljenosti Hrvati svakodnevno bacaju u bunar oko 900 tisuća eura ili 27 milijuna eura mjesečno. Eto, tolika je cijena umišljaja i inaćenja pod barjakom ljudskih prava i sloboda, pri čemu u računicu nije uključen trošak testiranja necijepljenih djelatnika u zdravstvu i službama socijalne skrbi. Premda navedeni iznos djeluje skromno usporedi li se s javno obznanjenim bolničkim računom jednog Amerikanca za 42-dnevno liječenje težeg oblika COVID-19 (preko milijun dolara, ili 25 tisuća dnevno), nije li se taj novac mogao pametnije utrošiti unutar zdravstvenog sustava, primjerice, za smanjenje duga ili za liječenje drugih bolesti?

U priči o oglusi na cijepljenje nemoguće je ostaviti postrani moralnu vjerodostojnost. Naime, bez obzira što nisu svi medicinski djelatnici specijalizirani za infektologiju i epidemiologiju, nameće se pitanje kako ti zagriženi borci protiv temelja medicine, uokvirenog starom narodnom mudrošću – Bolje spriječiti nego liječiti! – zamišljaju da će im pacijenti vjerovati i u pitanjima uže im struke? Pa tko bi se spokojno vozio u autobusu s vozačem, koji ne samo što ne poduzima, nego i prezire nužne preventivne mjere kako bi se izgledi za nesreću sveli na najmanju mjeru? Stječe se dojam kao da sprječavanjem sprječavanja nastoje poručiti da imaju premalo posla. A to, pak, nužno povlači zaključak kako ih je previše, što je nesumnjivo korisna informacija državnom poslodavcu u doba kad u Hrvatskoj ima sve više posla, a sve manje ljudi.

Em prerano kukuriče, em kasno na Kosovo stiže

Među brojnima koji u besposlenosti jariće krste prednjači „krstitelj s Pantovčaka“. Toliko je u tom poslu nadaren, neki bi, doduše, prije rekli – u glavu udaren – da su njegov talent zamijetili vodeći svjetski bakljonoše borbe protiv zaštite od korone poput Alexa Jonesa. Nastavi li tako, možda se prometne i u svojevrsnu ikonu tog čudnovatog pokreta. Uspio Milanović u tom naumu ili ne, ne može se reći kako ne ispunjava temeljni preduvjet za to – lapidarni način razmišljanja. Naime, u njegovu svijetu ne postoji mogućnost mijene, sve ostaje zamrznuto u nekom zamišljenom, idealnom trenutku. Ogledni primjer je zazivanje potpunog ukidanja svih mjera epidemiološke zaštite još usred ljeta unatoč znatno manjoj procijepljenosti od one u zemljama koje su se odvažile na taj korak, uz obrazloženje kako se ljude ne može privoljeti na cijepljenje. Tko se želio cijepiti, cijepio se, a tko nije, ne treba ga siliti i s tim se jednostavno treba pomiriti. Kao da neodlučni i oni koji se mogu predomisliti ne postoje. A da stvari nisu baš onakve kakvima ih Zoran nadobudno zamišlja, najbolje pokazuje činjenica da se, otkad je prvi put svečano proglasio „game over“, u Hrvatskoj cijepilo 250 tisuća ljudi, i to samo prvom dozom (drugom njih još 400 tisuća), što s gledišta suzbijanja širenja zaraze uopće nije zanemarivo.

Druga Milanovićeva lapidarnost odnosi se na tezu kako je nerazumljivo da se i u prostoru u kojem borave samo cijepljene osobe i dalje moraju nositi maske. Nevjerojatna mu je poslušnost ljudi kad, kako reče, možda ne bi trebali slušati. Tako zapravo sve one koji poštuju to pravilo, nimalo ih suptilno između redaka označujući nerazumnima i bezrazložno povodljivima, poziva na neposluh. Inače, ova mjera posve logično proizlazi iz činjenice da i cijepljeni i preboljeli, istina znatno rjeđe nego necijepljeni, mogu prenijeti zaraznu bolest, kao i da imunitet, bio ostvaren na ovaj ili onaj način, s vremenom prirodno kopni. Zašto onda ne poduzeti sve dostupne mjere, napose u trenutku, kad, po svoj prilici, zadnji veći korona val još bubri, kako bi se spasilo tisuću-dvije hrvatskih života i odteretilo zdravstveni sustav nepotrebnih troškova za liječenje i testiranje?

Istodobno dok druge loži na neposluh, Milanović se ne osjeća dužnim odgovoriti zašto sâm nije skinuo masku na nedavnom susretu s državnicima iz 16 europskih zemalja u Rimu ili na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku. Kakva ga je to huda sila natjerala da tamo masku nosi i pokunjeno prihvati nametnuta, nerazumljiva mu pravila? Tako se ustvari etablirao kao ona vrsta predvodnika koji samo viču „Naprijed!“, dočim im poklič „Za mnom!“ nije ni u primisli. Hoće li se za 25 godina i po ovom pitanju junačiti poslije bitke i žaliti što osobnim primjerom nije posvjedočio svoja stajališta, onako kako to danas čini kad je sudjelovanje u Domovinskom ratu posrijedi?

Mlataralo protiv „lupetala“

I dok je na sumanute Milanovićeve korona eskapade medijski polusvijet već oguglao, prihvativši ih kao normu, još uvijek se nađe ponetko nespreman otrpjeti tu nepravdu. Zapravo, knjiga spade na jedno slovo, politički lijevo orijentiranog pulmologa Sašu Sriću. Na njegove kritike Milanović se svojstvenom mu nadmenošću i otresitošću pita tko je taj čovjek, praveći se kao da ga ne poznaje. S druge strane, specijalist za plućne bolesti Srića tvrdi kako priženjenog epidemiologa Milanovića osobno poznaje. Štoviše, ne srami se spomenuti kako je „Predsjedniku s karakterom“ pomagao tijekom izborne kampanje. Netko, dakle, tu ne govori istinu. Hm,…hm,… tko bi to mogao biti? Kako to obično biva, karakterni predsjednik se razotkrio već u idućoj rečenici. Da mu taj čovjek nije posve nepoznat, mlataralo prazne slame potvrđuje spremno vadeći iz rukava trač kako kolege za Sriću tvrde da je lupetalo.

Svjestan kako mu je baš sve dopušteno, Milanović tijekom verbalnog okršaja sa Srićom nije izdržao iskazati punu raskoš svog totalitarnog karaktera. S pozicije političke moći on bi propisivao tko treba a tko ne treba istupati u medijima, zamjerivši Srići što se uopće pojavljuje na televiziji. Nepodnošljivo mu smeta što stručni ljudi javno govore o temi vrlo bliskoj svojoj struci, čim se njihovo mišljenje kosi s njegovim. A da je ovakvo bahato ponašanje zarazno, nošen vjetrom s Pantovčaka i sklonih mu medijskih vjetrova, davno je pokazao jedan prikriveni totalitarist iz orbite Milanovićevih satelita. Taj je svojedobno zamjerao ljudima iz Stožera civilne zaštite što se usude izjašnjavati i o pitanjima izvan njihove uže struke, dok je njemu, Milanovićevu nekad medijskom, a danas, evo, saborskom trbuhozborcu, naravno, dopušteno kritizirati njihovo postupanje u području daleko mu od struke. Kao za inat, riječ je baš o onomu, koji se lanjskog proljeća sprdao na temu još samo dva ključna tjedna strožih epidemioloških mjera, da bi najesen, kao relativno mlad i zdrav sportaš, moren koronom dva tjedna okupirao bolnički krevet, koštajući državu i više nego što ju košta kao saborsko blebetalo.

Blagotvorna cenzura   

Iako formalno ima ograničenu, gotovo tek simboličnu moć, mnoštvo je znakova kako Milanovićeva moć u sjeni i nije tako mala. Dovoljno je prisjetiti se kako nekad sveprisutnom analitičaru političkih zbivanja, svakom loncu poklopcu, Žarku Puhovskom, televizija s nacionalnom koncesijom s kojom je usko surađivao tijekom prepucavanja s Milanovićem nije dala primjereni prostor i vrijeme za odgovor, nakon čega joj se zahvalio na suradnji. I otad Puhovskoga tamo više nema. Kako je očito da Srića ne poziva sâm sebe u medije, jasno je da kad Milanović kaže kako se Srića ne bi trebao pojavljivati na televiziji, to nije samo poruka Srići, nego i neizravna poruka medijima da označenoga više ne zovu. A oni takve znakove znaju jako dobro iščitati, ne osjećajući pritom gadan zadah cenzure ili čak ostracizma. Jer ako je suditi po svekolikom medijskom muku kojim je popraćen ovaj, čak i za Milanovićeve standarde skandalozan istup, to valjda djeluje blagotvorno na demokraciju, a ne ubija ju poput nedavnog „slučaja H-alter“, kad se zbog logične i zakonite sudske presude sve živo diglo na noge.

U konačnici, kad se ne bi davao toliki medijski prostor onima koji, kakvim god porivima bili vođeni, rade pomutnju i nered oko epidemioloških mjera i cijepljenja, u čemu prednjače Zoran Milanović i njegovi privjesci, dr. Srića zacijelo ne bi nalazio potrebe odazivati se na pozive medija. Mogao bi se bezbrižno posvetiti svom, kako Milanović nadmeno suflira, bezveznom i dosadnom životu. Kao i more anonimnih ljudi koji su svoje, po „normalnom“ predsjedniku upravo takve živote posvetili spašavanju ljudskih života. A možda im Milanović svojim angažmanom samo želi pomoći, da života koje moraju spašavati bude što više?

Grgur S.

Milanović o pulmologu Srići: ‘Tko je taj lik? Izmigoljio je iz neke rupe’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari