Connect with us

Kolumne

Tko su zapravo koronjare?

Objavljeno

on

Foto: Ilustracija / Shutterstock

Ako već ne može biti bijelo, radije neka bude crno nego sivo, makar bilo i svijetlosivo, glasi željezna logika protivnika cijepljenja, zakriljenih stijegom prava na izbor. Orijentirane isključivo na sebe, barem kad su posljedice zaraze posrijedi, nije zgoreg podsjetiti kako pravo biti zaraženim nije samo stvar pojedinca.

U paketu uključuje i spojenu posudu – pravo na nesvjesni (svjesni bi bio čista patologija) prijenos zaraze na druge, uključujući i one sa znatno manjim izgledima da prebole bolest bez ozbiljnijih posljedica. Pa kad već ne mare za sebe, je li baš svejedno koliko je vjerojatno da će poslužiti kao prva, druga, treća,… karika u lancu prijenosa zaraze drugima? Ako njima jest, odgovornim ljudima ovlaštenima odlučivati nije. Oni nemaju pravo izvlačiti pojednostavljene zaključke. Tako ni iz činjenice da zarazu prenose i cijepljeni i necijepljeni zaključivati kako ograničavanje prava necijepljenima na uživanje društvenih blagodati nema nikakva smisla. Zašto?

Putem Portugala ili za Srbijom?

Prema zadnjih tjedana objavljivanim podacima trenutno je u Hrvatskoj oko 3 puta manje vjerojatno da će se netko zaraziti ako je cijepljen nego da nije. Cijepljeni su, naime, unatoč postupnom padu otpornosti na zarazu, još uvijek otprilike 3 puta malobrojniji među zaraženima premda ih ima podjednako u ukupnoj populaciji kao i necijepljenih, pri čemu računica uzima u obzir i kako korona kod infekcije dobno ne diskriminira kao u slučaju smrti i hospitalizacije. Pa je li baš svejedno zaražava li se dnevno 7 tisuća ili 2 tisuće osoba? Je li svejedno umire li ih 50 ili 15 svaki dan? Je li svejedno leži li u bolnicama 2000 ili 500 korona pacijenata? Je li svejedno bude li priključeno na respirator njih 250 ili 50? Je li svejedno troši li se na liječenje korone 2 milijuna ili 500 tisuća eura dnevno? Je li svejedno u kojoj mjeri ostaju raspoloživi bolnički resursi za liječenje drugih bolesti, poglavito imajući u vidu kako su omjeri kod hospitalizacija, respiratora i smrti i veći od navedenih? Komu to može biti svejedno?

To što otpornost na zarazu, ako se pravodobnim cijepljenjem ne obnavlja, s vremenom kopni ipak ne oslobađa necijepljene od odgovornosti. Upravo suprotno! Budući da cjepivo spočetka otprilike 9 puta bolje štiti od zaraze, tko se cijepi sad, njegov udio u kolektivnoj zaštiti zajednice već za nekoliko tjedana postaje trostruko veći od danas prosječnog cijepljenog, a bez toga ostaje trostruko manji. Da su se necijepljeni potpuno cijepili kad i glavnina (prije 4-6 mjeseci), hrvatski bi brojevi danas bili kao u gornjim usporedbama s desne strane veznika „ili“. Da su se masovno cijepili prije mjesec-dva, bili bi i znatno bolji, na razini onih u Portugalu. Ta zemlja s 87% procijepljenog svega stanovništva zadnjih dana bilježi 1000 zaraženih, 400 hospitaliziranih i 7 umrlih dnevno. Kako je Portugal 2,5 puta mnogoljudniji, to znači kao kad bi Hrvatska imala 400 zaraženih, 150 hospitaliziranih i 3 umrla dnevno, gotovo pa mačji kašalj usporedi li se s trenutnim stanjem. Kad bi se necijepljeni u većem broju cijepili sada, znatno bi pridonijeli najprije bržem izravnavanju, a potom i oštrijem obaranju svih korona krivulja. A upravo o toj sposobnosti ovisi i ukupan broj žrtava korone. Zato on i znatno varira od države do države, a nije posvuda isti, samo rastegnut u vremenu za koji tjedan ili mjesec. Neuspješne zemlje, poput podjednako (ne)procijepljene susjedne Srbije, karakterizira dugotrajno zadržavanje krivulje na vrhuncu. Obzirom da je s nekih 40-tak dana kašnjenja upala u srpski film, gdje su korona krivulje s konstantno velikim brojem zaraženih, uz izrazito visok udjel pozitivnih među testiranima, u sedlu već dva mjeseca, Hrvatska još uvijek ima šanse barem dijelom izbjeći sličan scenarij, čije se posljedice najbolje vide na srpskim grobljima. Na beogradskima bilježe 40% porasta pokopa u rujnu, te upravo nevjerojatnih 77% u listopadu u odnosu na iste mjesece lani, u kojima je već zabilježen zamjetan porast smrtnosti u odnosu na doba prije korone.

Može li sila biti Bogu mila?

Ne oslikava li sve to dovoljno koje oružje, premda ne idealno, ima najjaču obrambenu moć? Što onda znači opstruirati ga pravom na izbor, praveći se nevještim kao da ti izbori ne ostavljaju stubokom različite posljedice kako u vidu smrtonosnog danka, tako i opterećenja državnih financija, u konačnici potkopavajući i državu samu? Našavši se u izvanrednoj situaciji, smije li se država braniti, pa i ne skroz konvencionalnim sredstvima? Prekoračuje li nužnu samoobranu usudi li se poticati korištenje najučinkovitijeg dostupnog oružja služeći se pritom čak i prinudom? Pa i pod cijenu da se pripadnici zajednice, koji su se svojevoljno izuzeli od nošenja oružja u ratu, moraju pomiriti s ograničenjem uživanja blagodati koje organizirani život u zajednici nudi. Element prisile u širenju uporabe COVID potvrda doista upadljivo podsjeća na prisilnu ratnu mobilizaciju u okolnostima kad dragovoljaca nema dovoljno kako bi se zaštitilo državu i najranjivije, među ostalima i one koji zbog krhka zdravlja ne mogu uzeti oružje u ruke.

Premda u zemljama s nedostatnom procijepljenošću nužna, ta mjera u okolnostima rasplamsale zaraze ipak nije i dovoljna, upravo zato što i cijepljeni prenose zarazu. Zato je posve razumno zahtijevati da se i oni pridržavaju temeljnih epidemioloških mjera, unatoč čuđenju i tvrdoglavom opiranju tomu ponekog priučenog epidemiologa, ponajprije onog aspiranta na mjesto šefa klinike u jedinoj grani medicine u kojoj to, uvjetno rečeno, može biti i pacijent. Štoviše, tamo on može biti, primjerice, i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Upravo to što i cijepljeni prenose bolest, uz još uvijek nedostatnu procijepljenost, je razlog zašto i u zapadnim zemljama broj zaraženih raste, premda je on, uzevši u obzir relativno veliki porast na malu bazu neusporediv s trenutnim stanjem u Hrvatskoj i diljem slabo procijepljene istočne Europe. Ključnu razliku ipak odaje pogled na broj hospitaliziranih i umrlih. I zato je krajnje licemjerno, čak i cinično, rugati se znatno uspješnijim državama zbog velikog porasta zaraze. Osim ako u korijenu toga ne leži svjesno širenje malodušja.

Dva neobranjiva autogola – pravo na slobodu izbora i jednakost za sve

I dok uporaba COVID potvrda funkcionira poput sredstva ratne mobilizacije, ometanje te mjere također uvelike podsjeća na rane devedesete, kad se opstrukcijom mobilizacije služila Vesna Teršelič. Stoga je upravo sada pravi trenutak zapitati se kako bi se tada nazivalo onoga koji bi se pozivao na pravo na odbacivanje oružja. Bi li time zaslužio mjesto među ipak ne tako malo dobrih ljudi? U konačnici, da je na mobilizaciju pozivanim građanima tada omogućeno pravo izbora na odbacivanje oružja, što bi se također dalo umotati u fini teološki celofan, bi li Oluja uopće bila izvediva?

K tome, opravdavanjem prava na izbor, što nije ništa drugo do moralno opravdavanje izbora „ne cijepiti se“ u paketu s većim brojem izgubljenih života, neodgovorni pojedinci zabijaju si neobranjiv autogol i u pitanjima eutanazije i pobačaja. Osim ako time ne žele suptilno izvjesiti bijelu zastavu. A što im onda ostaje? Autor „Plana Barbika“, svojedobno u službi kampanje Josipovića protiv Grabar Kitarović, kao novomučenik, i patetično prenemaganje oko segregacije necijepljenih neumjesnim aluzijama na nošenje „žutih traka“. Slijepi kraj zdravih očiju ne žele vidjeti kako one nisu bile uvjetovane osobnim izborom, nego su ljude klasificirale prema onomu što su bili (a to se ne bira!), bez obzira što činili (e, to se bira!).

Zacijelo najpodmuklija podrivanja kampanje cijepljenja nastupaju pod firmom tobožnje brige za opće dobro, opet se pozivajući na činjenicu kako se i cijepljeni i necijepljeni mogu zaraziti, a koga briga što to nije jednako vjerojatno. Na tom fonu zahtijeva se testiranje svih neovisno o statusu cijepljenja. Time bi se, dovodeći stvar do apsurda, zapravo oslabilo nadzorne mehanizme, učinivši ih višestruko skupljima, u konačnici i neučinkovitijima. Ilustracije radi, odgovoran prometni policajac ne će zaustaviti baš svakog sudionika u prometu, jer bi tako prouzročio opći krkljanac (iliti „lockdown“), nego će prije zaustaviti one koji se ponašaju rizično ili nehajno (primjerice, nisu vezani sigurnosnim pojasom). Slično se i COVID potvrdama osigurava da život normalno funkcionira, pri nadzoru uvažava značajno nejednak zarazni potencijal cijepljenih i necijepljenih, a ujedno i potiče necijepljene da cijepljenjem pridonesu sigurnosti zajednice. Pragmatičan je to i provediv pristup, čija je jedina batina ona iz raja izašla.

Jesu li već zaboravljeni?

Znakovito je kako koronjare – pojam se ne odnosi na one koji vode brigu o zaštiti od bolesti, nego na  korona profitere u službi njezina širenja – pokazuju simptome Hrvatima odnekud već poznate „bolesti“. Na stranu sad poživinčeno divljaštvo na svakom zagrebačkom ćošku, pa tako poruka „Mamić, umri“ – taj autentični „ures“ fasada glavnoga grada, kako je krenulo, na najboljem putu da ga nove vlasti proglase zaštićenim kulturnim dobrom – polako ustupa mjesto novoj – „Beroš, krepaj“. Mamića se barem u tom morbidnom kontekstu, kad već ne inače, tretiralo kao ljudsko biće. Beroš na takvo što očito ne može računati. Donekle i razumljivo, jer za ukus onih kojima nikad nije dosta Mamić je nedovoljno punio javne proračune, dok Beroš, eto, nedovoljno puni javne bolnice i groblja.

U izopačenom svijetu koronjara svako zlo i naopako postaje zlatni standard. Nema te brojke koju nisu u stanju izvrnuti naglavce, obično tako što u more laži ubace zrnce istine, znajući kako je poluistina savršenija laž od čiste laži, jer u nju je lakše povjerovati. Kukavičluk umataju u herojstvo (ne boje se virusa, a boje se cjepiva!). Nisu skloni učiti iz primjera drugih, a bome im ne ide ni učenje na vlastitoj koži. Kad im je već bilo svejedno dok je umirao Stefano iz Bergama, uzaludnom se pokazala nada da će ih kosnuti smrt Stipe iz susjednog ulaza, a kamoli ih nagnati da se zapitaju jesu li joj kako pridonijeli. Iskazuju posvemašni prijezir prema stečevini čovječanstva i baštini prošlih pokoljenja, čemu zorno svjedoči neprijateljski odnos prema stoljećima znanim preventivnim sredstvima zaštite od zarazne bolesti – cjepivu i mjerama. Sve što je prije bilo dobro i vrijedno u revolucionarnom zanosu sad odjednom ne valja. Smisleni život i ljudska pamet počinju s njima.

Nezaobilazan je i prijezir prema kapitalu zato što se usuđuje previše zarađivati, kako slučajno ne bi prebrzo razvio bolji i savršeniji lijek i tako dodatno ugrozio kraljicu im koronu. Krilatica „jednakost za sve“ bez obzira na pokazanu (ne)odgovornost prema zajednici možda je i najjasniji znak prepoznavanja vazda pripravnih boriti se za prava potlačenih, a danas su to necijepljeni. I kako onda tragom na isti kalup sazdanih im preteča ne će pozivati na OTPOR protiv stjecanja otpornosti zajednice na ugrozu? I kako ne će za sobom ostavljati neugodan zadah masovne smrti? Je li moguće da su ih Hrvati, unatoč tegobnom povijesnom iskustvu, već toliko zaboravili da ih više ne prepoznaju samo zato što su odjenuli i neke nove dresove?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari