Pratite nas

Kolumne

Tko sve drži svijeću silovanju Hrvatske?

Objavljeno

na

Nazad pet godna bilo je moguće pogriješiti i dati glas Ivi Josipoviću. Danas je to, uz to što je zločesto, glupost, nepristojno i u konačnici nekulturno. Koliko god ne znali sve o Kolindi Grabar Kitarović i Milanu Kujundžiću, oni nisu pet godina uništavali Hrvatsku a Josipović jest. Ima li tu izbora za razumnoga čovjeka?

Sve institucionalne strukture koje su i prije proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske bile neka vrsta nacionalnog jamstva, među kojima su po definiciji HAZU, Matica Hrvatska, hrvatska sveučilišta, posebno fakulteti egzaktnih znanosti, gdje je ideološki pritisak bio manji nego na društvenim i humanističkim, koji su iz temelja građeni na ideološkim i antinacionalnim premisama, a prije svih Katolička crkva, snose veliku odgovornost za današnju situaciju u Hrvatskoj. Uspostavom samostalnosti Republike, a zatim obranom zemlje od srpske agresije tim institucijama pridružili su se HDZ kao pokret koji je predvodio naciju u epohalne promjene i konačno hrvatski branitelji.

Kako je moguće da dvadeset i tri godine nakon uspostave samostalne i nezavisne države te institucije danas nemaju, a to je više nego očito, odgovor na duboku društvenu i nacionalnu krizu u Hrvatskoj? Je li moguće kako je njihovo poslanje zastalo na činjenici da se smije, doduše van Zagreba, pjevati «ustaške», nositi «šahovnica», gledati misu na HTV-u i psovati državnog Frljića?

Tisuće čimbenika utječe na ponašanje ljudi i čitavih institucija. Jedan od njih je to da se te strukture nisu znale i ne znaju ponašati u slobodnome društvu bez jasno vidljivoga progonitelja. Njihova višegodišnja pozicija u ilegalnosti ili na samoj granici kaznenog progona, razvila je toliki autocenzorski mehanizam kod goleme većine ljudi, pogotovo intelektualaca, da se toga u zrelim i kasnoživotnim godinama ne mogu nikako psihološki riješiti, neku vrstu sindroma dugogodišnjih robijaša koji nakon izlaska iz kaznionica zapravo – svoj dom ponovno traže u njima ili u smrti. Tome svakako snažno pridonosi moć «demokratiziranog» totalitarnog poretka i njegovih nositelja, koju je oslobodilački rat i vanjska ugroza ostavio nedirnutom i stvorio joj savršenu sjenu bez očiju javnosti i društvene pozornosti. Dok se tadašnji najuži državni vrh i golema većina politički aktivnoga članstva nacionalnog pokreta, a zatim ratnika i hrvatskoga naroda, bavio obranom zemlje i imperativnom pozornošću prema neprijatelju i obrani opstanka, sanaciji golemih šteta i nadmudrivanjem sa otvorenim neprijateljskim politikama iz svijeta, posve mirno se reanimirao i izgrađivao poredak društvene, državne i institucionalne kontrole doslovno u svim stanicama državnog i društvenog organizma.

U tom razdoblju tehnokrati bivšeg jugoslovenskog poretka posve su ovladali, zaklanjajući se nacionalnim simbolima dok «opasnost» ne prođe, svim financijskim, gospodarskim, medijskim podsustavima društva, zatim administrativnim i državnim poretkom pod oznakom navodne profesionalnosti, zloupotrebljavajući pomirbu predsjednika Tuđmana. Dočekali su kraj rata posve nedirnuti, jači nego ikada i što je najvažnije, s nalijepljenim deklaracijama demokracije, ljudskih prava, slobode, a zbog izuzetno širokoga pojma branitelji i kao – branitelji.

Na tim pozicijama moći, ponovno se, što zbog ideološkog straha od hrvatskog naroda i njegove slobode, što zbog frustracija izazvanih gubitkom stečenih pozicija u bivšoj Jugoslaviji, što zbog ponuđenih benefita i mogućnosti legalizacije polustoljetne pljačke svoje i svojih roditelja, u novim okolnostima i konačno zbog latentne ucjene činjenicama i dokumentima iz prošlosti koju dokumentacijski potpuno kontrolira realno neprijateljska država Srbija i danas, oformio poredak koji Hrvatsku snažno drži neslobodnom. Usmjeravanje kritičke javnosti u stanje primitivne poludržavne ekonomije zapravo je samo magla, koja je služila i služi vladajućem poretku za doslovno drobljenje svake nacionalne inicijatve za dubinsku promjenu stanja. Koliko god paradoksalno izgledalo, povijesna je činjenica da su diktature nauspješnije upravo u situacijama goleme egzistencijalne nesigurnosti i dramatične ovisnosti ljudi o volji vlasti. To je strahovito široko područje za manipulacije ljudima i regrutaciju neograničenih ljudskih resursa u obrani poretka.

Jedan od prokušanih modela održavanja takvog antihrvatskog i neototalitarnog sustava moći je stalno vrbovanje osoba iz percepcijski neupitnih struktura, Katoličke crkve, Akademije, Matice, već godinama iz HDZ-a, reda hrvatskih branitelja i neupitnih žrtava oslobodilačkog rata. To je također prokušano pravilo, model koji su sve vlasti kroz povijest koristile, naročito manjinske vlasti, okupatori nad narodima i zemljama, bez, svakome vladaru, nepoželjnih nereda i nemira.

Zabluda je zbog toga, dok postoji način odražavanja proračuna, polaziti od toga da je tristo tisuća nezaposlenih ili tristo tisuća građana u bankrotu, nekakav potencijal političkih promjena. Upravo suprotno.

Ako pogledamo danas, vidjet ćemo pravilo da predsjednik Josipović svaki put kad ili ispliva slučajno kakav incident ili podatak o njegovim nedjelima, što prije dolaska na čelo države, što na čelu države, ili kada namjerava nešto prljavo i podmuklo učiniti, poziva ratne brigade, branitelje, šakom i kapom pred kamerama nacionalnih televizija dodjeljuje odličja, osmjehe, programirane tople riječi uvijek oslobođene bitnosti, zatim naciji šalje poruke o toleranciji, budućnosti, ili se strpljivo slika na prigodnim misama. Javnosti je nepoznato koliko je branitelja odbilo njegova odlikovanja, a trebali bi znati, jer primajući odlikovanja po njegovoj odluci zapravo legitimiraju «zasluge» Vesni Teršelič, Dragi Hedlu ili gospođi Puhovski, šefici rigidne ateističke grupice Protagora, koje je upravo on potpisao za djelovanje radikalno suprotno svemu što oni predstavljaju.

Kada treba braniti poredak i svinjarije njegovih najviših nositelja u prvi plan se izguraju ratnici, logoraši i članovi obitelji žrtava, zatim oni, kao Matić, koji su uz pomoć vladajućeg poretka junačine postali debelo nakon rata. Utoliko su sigurniji u uspjeh ciljane politike, ukoliko je ime ili baština takvih, naciji poznatije ili prihvatljivije. Pogledajte danas Matića, Sabu, pogledajte Kotromanovića ili mladoga Glavaševića. Ili Matića ranije, koji je na krilima ujaka Njavre oslobodio svoje patološke političke apetite. Samo kratkim pogledom u njihovu osobnu i političku prošlost jasno je kao dan da su njihove «misije» vrlo detaljno i pažljivo pripremane, duboko analizirani njihovi karakterni ili psihološki profili, posebno njihovi intelektulani nedostatci, njihovo obiteljsko podrijetlo i sto posto precizno predviđeno njihovo javno djelovanje. Jasno je kao dan da se održanju ovakve vlasti i ovakve politike prilazi izvanredno minuciozno i stručno, da iza svega stoje stručnjaci s godinama iskustva i vrhunskog mentorstva. Matića, Sabu, Bojana Glavaševića sustav troši, prožvače i ispljune pod stopala naciji, kada postanu kontraproduktivni, istovremeno promovirajući nove «veličine». Oni su ti koji primaju udarce ogorčene javnosti, njih se zajedno sa Frljićima i sličnim društvenim kreaturama baca oporbi za bildanje mišica i masno ih se plaća različitim pogodnostima. Prema njima se razvija svojevrsni polukontrolirani profesionalni «oporbeni» medijski, politički i građanski aktivizam, vrhunski alibi za nesmetano vladanje i privid demokracije. Vlast sita, narod ima krivca.

Kako objasniti pojavu don Ivana Grubišića i njegovo već prilično gadljvo bauljanje na političkoj pozornici, posve pravilno i redovno zauzimanje i pojavljivanje u svim inicijativama, peticijama i akcijama izrazito «antifašističkog» sadržaja i forme, iako je to najčešće u potpunoj filozofskoj suprotnosti s njegovim cjeloživotnim pozivom i djelovanjem? Koja to racionalna bit ujedinjuje danas «partizane», bivše visoke komunističke dužnosnike i aktiviste s militantnim gej aktivistima, koja to logička platforma ujedinjuje danas certificiranog velikosrpskog nacistu Stanimirovića i politiku Platforme 112 ili eksluzivnu dodjelu najviših priznanja za «antifašističko djelovanje» pod njegovom političkom kontrolom? Što je to zajedničko Sabi, žrtvi srpskih logora, i Josipoviću ili Vesni Pusić, koji se godinama otvoreno zalažu za civilizacijsku i kaznenu amnestiju najtežih zločina nakon Drugog svjetskog rata u Europi i to upravo nad njim?

Ovdje nije više pitanje razuma vidjeti da je u tome nešto potpuno bolesno, pitanje je pristojnosti znati što je to, a pitanje je obične građanske higijene i nacionalne kulture dijagnosticirati i otkloniti bolest.

Što je to što opredjeljuje jedan nezanemariv broj žrtava i sudionika obrane Republike Hrvatske da podržavaju aktivno svojim ponašanjem politiku revizije događaja u kojima su sudjelovali i nametanje apsolutne laži između ostaloga u svoje osobne identitete? Zašto žrtva ponovo dolazi krvniku pod nož? Je li razlog tome što društvo nije omogućilo realnu satisfakciju žrtvi pa ona psihološki bježi od svoje namentute odgovornosti, kao recimo silovane žene u dijelovima svijeta, gdje ih se uz doživljeno poniženje tradicionalno drži krivima za – izazivanje.

Teško je kategorički tvrditi bilo što, pa makar čovjek imao desetine indicija za određene zaključke, bez neupitnih dokaza i dokumenata. Međutim, površni pogled na politiku Ive Josipovića posve vidljve i snažno ukazuju na zaključke koje je jako teško osporiti.

Ne može Ante Kotromanović ili Predrag Matić biti visoki sudionik politike nagrađivanja Documente i dizanja na oltar službene države njenih «zasluga», koja posve otvoreno radi na relativiziranju same ideje hrvatske državnosti falsificirajući nastanak Države i istovremeno oslobođen odgovornosti davanja alibija za uništavanje jednoga dijela vlastite prošlosti, biljega, života i ciljeva na koje se svakodnevno poziva upravo radi društvene satisfakcije. Narod bi rekao – ne možeš biti jeben i pošten! To jednostavno nije logično, nije racionalno, nije moguće bez dodatnih jednako logičnih objašnjenja kojih jednostavno – nema. Ili ipak ima ispod mizerne ravni?

Ne može, ako uistinu poštuje simboliku svoga oca, mladi Bojan Glavašević zanemariti činjenicu da radi na katedri kod čovjeka koji demonstrativno izlazi za govornicu Sabora slobodne Hrvatske stavljajući žutu vrpcu oko ruke i optužujući hrvatsku Državu i narod za nacizam, a da nikada, ali baš nikada nije ni pokušao Srbiju prije svih, ali i čitav niz svojih stranačkih i političkih prijatelja upozoriti na velikosrpski nacizam devedesetih godina i strahote koje je hrvatski narod proživio radi toga. I Matić, i Kotromanović, i desetine i stotine, tisuće onih koji nose naziv – branitelji, i mladi Glavašević, kao neupitna žrtva rata, time izravno, kako god oni to nazivali – s jedne strane prljaju jedan dio vlastitog identiteta, a s druge strane, siju još pogubnije sumnje velikoj većini ljudi u Hrvatskoj, u temeljne društvene vrijednosti.

Dok akademci na humanističkim znanostima na hrvatskim sveučilištima, pri čemu govorim o onome što je dostupno u kontroliranim medijima, već godinama bez ikakvog znanstvenog utemeljenja, stvaranje hrvatske države kvalificiraju fašizmom, genocidom, srpsku agresiju građanskim ratom nametnutim hrvatskim Srbima zbog «povampirenog ustašluka», intelektualci i znanstvenici na fakultetima prirodnog, matematičkog ili biomedicinskog usmjerenja većinom šute, očito po istoj matrici po kojoj su održavali svoje karijere tjekom komunizma – ne miješaj se, drži se po strani, jer svemoguća vlast donosi odluku o svemu. Napredovanju, projektima, međunarodnoj suradnji, novačenju mladih znanstvenika, ukratko o – obiteljskoj i osobnoj egzistenciji.

Ta dimenzija, kako je god nazvali, može se svesti na obično potkupljivanje, na mito, na duboko koruptivni sustav i duboko anticivilizacijska načela društvenog ponašanja. To je nevjerojatna metastaza izrazito opasnog tumora koji je već zahvatio kompletan društveni organizam Hrvatske.

Posijana je sumnja u sve. Ta sumnja je s jedne strane izraz još uvijek zdrave logike i iskustva stotina tisuća ljudi, jer se istina o nositeljma «službene časti i ugleda» ne može sakriti usprkos svim nastojanjima, a s druge strane posljedica namjerno osmišljenog medijskog i političkog projekta, koji relativizira zločin proglašavajući sve zločinom, relativizira nesposobnost skrivajući zločeste namjere i stvarajući teoriju genetske nesposobnosti i nezrelosti naroda, relativizira lošu politiku sijući sumnju u sve politike.

Posve je očito da se jedan dio osvjedočenih povijesnih promicatelja i zaštitnika hrvatskog nacionalnog identiteta jednostavno nije snašao u novim okolnostima. Neupitno je bilo, gledajući ozakonjeni komunistički totalitarizam i zao sustav, što je dobro. Neupitno je bilo, nasuprot srpskim agresorskim snagama, znati što je dobro. Danas, kada je ozakonjena sloboda koju je na čitavom spektru izvornih prava praktično nemoguće uživati, kada se pravila igre nameću, ne više državnom represijom, iako je i ona sve izglednija svakim novim danom opstanka izrazito manjinskog poretka na vlasti, već planski minuciozno osmišljenim medijskim projektima i «civilnim aktivizmom», uz svakodnevnu borbu za preživljavanje, što je egzistencijalni preduvjet za kontroliranje ljudskih života i odustajanje od svojih korijena, nije lako uvijek poduprijeti dobro.

Ali, nitko, baš nitko u Hrvatskoj danas, usprkos svemu ovome što sam napisao, nema pravo ne znati – što ne valja. I, tko ne valja. Nema pravo na lažnu nepolitičnost danas ni Željka Markić i njezina pobjednička udruga, još manje pravo na to ima Katolička crkva, nema na to pravo ni Marko Perković Thompson s armijom svojih fanova. Nikada neće znati ni Markić ni Thompson je li njihov društveni ugled i status plod nacionalnog otpora prema državnom poretku ili realna vrijednost njihovih građanskih ili glazbenih projekata, ako se jasno ne opredjele između dobra i zla danas. Ako je nemoguće zauzeti pouzdan stav je li Kolinda Grabar Kitarović ili Milan Kujundžić dobar izbor i jamstvo dobroga, posve je jasno i sigurno na temelju tisuća običnih činjenica da Ivo Josipović simbolizira zloćudan režim i poredak, za budućnost hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari