Connect with us

Kolumne

Tko sve ne zaluđuje narod

Published

on

Sad kad se i u Hrvatskoj COVID-19 pokazuje u težem obliku, ostaje sve manje prostora za dokona pametovanja.

Iz dana u dan sve je jasniji odgovor na pitanje – dobro, pa gdje su ti mrtvi? – čak i onima koji su se prema bolesti domalo odnosili podcjenjivački, ignorirajući proljetne izvještaje iz nedalekih zemalja.

Još nedavno bi suvereno poentirali čemu se uopće toliko opterećivati bolešću, koja je do prije dva mjeseca u Hrvatskoj odnijela tek nekih 300-400 života, pored ostalih 50 tisuća, o kojima jedva poneko slovo. Stoga je svako vrijeme, a kamoli ne ovo kad je već matematički izvjesno kako će do kraja godine korona brojiti barem deset puta više žrtava nego do početka listopada, pogodno za razotkrivanje dvije male, slatke laži koje stoje iza te naizgled brižne, gotovo sućutne bešćutnosti.

Prvo, protiv te vrste bolesti, a o zaraznima je riječ, čovječanstvo već stotinama godina poznaje učinkovit preventivni lijek. Tko ne vjeruje pisanim zapisima iz starih vremena, može baciti oko na one fotografske, koji svjedoče o nošenju maski i držanju društvene distance za haranja španjolske gripe prije stotinjak godina. S druge strane, protiv bolesti od kojih umire glavnina preminulih lijeka nema, ali je zato i u njihovu slučaju napretkom medicine i srodnih joj područja životni vijek zadnjih desetljeća impresivno produljen.

Druga laž, skroz dijabolična, je kako se mjere zaštite poduzimaju radi mrtvih. Ne, nipošto! Njihov smisao ovdje odgovara preventivnim mjerama u prometu – od poboljšanja cestovne infrastrukture do sigurnosti prometala – koje se poduzimaju radi živih, da ne bi prerano umrli. Tako u Hrvatskoj danas, unatoč daleko većem broju vozila i neusporedivo gušćem prometu, od posljedica prometnih nezgoda umire ukupno oko 400 ljudi, za čitavih 1000 manje nego sredinom osamdesetih, kad su se još mnogi opirali obvezi vezivanja sigurnosnim pojasom pa se moralo posegnuti za novčanim kažnjavanjem.

Kradljivci Božića

Naravno, sad kad je bolest prodisala punim plućima, u Hrvatskoj doduše ne jače nego u neposrednom joj okruženju, postavlja se logično pitanje – Tko je kriv? A što to ima tako nelogično u zaključku da je narod sve do rujna u dostatnoj mjeri slušao Vladu i Stožer, da bi se sustavnim potkopavanjem njihova autoriteta i predana rada, kao i omalovažavanjem bolesti (jer gdje su ti mrtvi?), s vremenom stvorila neposlušna kritična masa i prilagodila ponašanje naputcima tako milih joj proroka lažnih? Je li grijeh to primijetiti ili na to poticati? A kad narod, ne većina, ali ipak u dostatnom broju, zglajza, ne ostaje drugo nego pokušati korigirati ponašanje mu na nepopularan način – kaznama. Saborska se većina to drznula učiniti nakon što blaže mjere nisu dale željene rezultate, ne zato što bi bile nedostatne i nelogične, nego zato što ih se nije pridržavalo. I sad, umjesto da oni koji su sve vrijeme puntali narod protiv mjera otvore šampanjac što ih netko napokon sluša, svaljuju odgovornost na vladajuće zato što ih zavedeni dio naroda više ne sluša. Vrhunski cinizam!

Upotpunjen ne manje dojmljivom groteskom. Ta bi se kukavičja jaja, koja su sve vrijeme opstruirala borbu protiv korone svakoj mjeri nalazeći dlaku u jajetu, sad još uključila u odlučivanje umjesto Stožera civilne zaštite. E, ne će ići!

Odjednom su se svi nekako uzjogunili i postali jako pametni. Puna su im usta rečenica koje počinju s „trebalo je“ i „trebalo bi“. Sad više, doduše, ne ismijavaju toliko bolest, koliko se uhodanim automatizmom još većim žarom okomljuju na poduzete mjere, prema kojima su, kakve god bile, i dosad bili naoštreni. Što su bolje funkcionirale, to su potrebu za njima žešće dovodili u pitanje, nerijetko nudeći i avangardna, avanturistička rješenja, koja su u drugim zemljama ostavila grozne posljedice.

Uz bok prerušenima u političare, rezervirano mjesto u falangi po običaju su zauzeli i prerušeni u novinare, primjerice oni koji su na proljeće mantrali kako u Hrvatskoj i nema tko od korone umrijeti, jer premalo Hrvata uopće doživi kritičnu dob, pritom se ne libeći krivotvoriti službene statistike o dobnoj strukturi stanovništva, sve kako bi unizili zajednički proljetni i ljetni uspjeh hrvatskog vodstva i naroda. No, dok onda nisu vjerovali u to tko je zaslužan, sad pouzdano znaju tko je kriv – vodstvo, naravno, a ne narod! Pa im se pričinja kako Vlada narodu krade Božić, mada baš i nije jasno tko to Božić slavi u kafićima, restoranima, teretanama,…

Onima koji Božić svode na materijalno, svi su dućani, i veliki i mali, i dalje na usluzi. Onima, pak, koji ga obilježavaju u obiteljskom krugu kretanje nije zabranjeno. A na gubitku zacijelo nisu ni oni koji Božić još uvijek shvaćaju kao kršćanski blagdan. Takvima zadana ograničenja i manjak adventskog blještavila koje odvlači pozornost od bitnoga daju više prostora za poniranje u dubinu svoje duše. Donekle su oštećeni tek oni koji Božić svode na gužvu oko pomodnih adventskih događanja. No, je li time Božić ukraden sada ili ga se kralo do sada?

Dvije podmukle teze i konfuzija oko 25 osoba

U središtu nastojanja tragača za apsurdima i nelogičnostima u mjerama, sve kako se baš ništa ne bi poduzelo, stoje dvije temeljne teze. Prema prvoj, što god činili, bolest će ionako proći sama od sebe, čim nas dovoljno prokuži. A čemu onda čekati cjepivo kad procijepljeni prirodnim putem, evo, samo što nismo dosegli imunitet krda? Pritom se ne obaziru što tomu nisu ni blizu čak ni oni koji su još proljetos platili poprilično visoku cijenu tog „cjepiva“. U tandemu s tim ide i naizgled konstruktivna misao – dajte nam strogi znanstveni dokaz da mjere djeluju pa ćemo povjerovati i podržati ih. Inače je bolje ne činiti ništa.

Onako kako su tražili znanstveni dokaz da nošenje maske suzbija širenje zaraze, sad traže znanstveni dokaz da su lokali, restorani, teretane i sajmovi žarišta zaraze, u suprotnom je njihovo zatvaranje neopravdano. Zanimljivo, još na početku pandemije sličnom su se taktikom poslužili švedski epidemiolozi uvjerivši političare da ništa ne poduzimaju bez čvrstih znanstvenih dokaza, čime su otvorili vrata testiranju vlastite fiks-ideje o postizanju kolektivnog imuniteta. No, u okolnostima kad se u Hrvatskoj zaraza širi kapilarno (što potvrđuje ustrajno visok postotak pozitivnih testova), obrana usredotočena na žarišta, razložno primjenjivana dok još nije bilo lokalne transmisije, ili je ona bila ograničena, više nema smisla. Sad jedinim lijekom ostaje ograničiti okupljanja, taj sigurni pospješitelj širenja zaraze, ponegdje ih i onemogućiti. Pritom je nužno sačuvati pribranost i kloniti se uravnilovke. Štoviše, optimalno je mjesta okupljanja tretirati nejednako, ako se pritom vodi računa o volumenu gospodarske aktivnosti, ali i duhovnom značaju kojeg pojedina mjesta u hrvatskom narodu imaju, prije svega imajući u vidu navike ponašanja na tim mjestima.

One nisu posvuda iste, stoga nije pravedno primjenjivati jednake mjere za sve. Jer nije isti rizik od zaraze u prostorima gdje se žučno raspravlja i unosi jedan drugome u lice ili se, pak, uslijed napornog vježbanja razmetljivo razbacuje aerosolima unaokolo, kao tamo gdje se vrijeme provodi u tišini i skrušenoj molitvi licem okrenutim prema Bogu a ne bližnjemu.

S druge strane, iskustvo pokazuje kako je praktičnije provesti mjeru kojom se propisuje fiksni maksimalni broj osoba u prostorima koji nemaju brojače osoba od prividno pravednijeg pristupa, prema kojem bi taj broj bio razmjeran površini prostora. Tako je u crkvama sad propisano maksimalno 25 osoba bez obzira na njihovu veličinu, nakon što se odustalo od pravila kojim se zahtijevalo osiguravanje 4 kvadrata po osobi, nadasve zato što se to pokazalo krajnje nepraktičnim, u konačnici zbunjivalo je i svećenike. K tome su ga i jedva dočekali dušobrižnici među karikaturistima, gle čuda, baš oni uposleni u lijevo liberalnim medijima (jer gdje će suza nego na oko?), ne bi li i tu mjeru, kao i one dokazano djelotvorne, ismijali. Samo, sve je manje tu razloga za suze od smijeha, napose kad se iz dana u dan izruguje mjerama zaštite koje štede suze od tuge. No, nije li upravo promicanje kulture smrti, time i proizvodnja takvih suza, ujedno i poslanje lijevo-liberalnih medija?

Sad kad su izdane jasnije upute, onima koji svako korištenje razuma drže znakom slabe vjere, mahom nepokolebljivim zagovornicima prava na život od začeća do prirodne smrti, sve dok ispunjenje tog prava zahtijeva žrtvu drugoga, ali i onima koji podliježu njihovu pritisku, mjere opet nisu po volji. Bez obzira što ograničenje do 25 osoba u jednoj crkvi, kakve god veličine ona bila, na praktičan, u svakom trenutku pregledan i provediv način (jer do 25 je uvijek lako izbrojati i vjernicima i svećenicima), olakšava poštivanje mjere, a ujedno i, sukladno pogoršanoj epidemiološkoj situaciji, postrožava prethodnu odredbu, jer nema puno funkcionalnih crkava površine manje od 100 kvadrata, za koje je nova odredba slobodnija od prethodne.

Omiljeni sport kritičara mjera – skakanje sebi u usta

Svi se slažu kako mjere trebaju biti logične, praktične i provedive, samo se očito ne slažu s time što bi to značilo. Nekima je takvo, naime, samo ono idealno, savršeno, kao što sugeriraju bombastični medijski napisi puni skanjivanja nad raritetima, čime se stvara dojam kako oni nisu iznimka, nego, eto, vrebaju na svakom ćošku. Čas komunističkim žarom zahtijevaju jednake mjere za sve, čas se žale što mjere nisu prilagođene svakom pojedinom akteru, i što svaka zamisliva situacija nije propisana. Kao da im smeta što se trenutnim mjerama nastoji uspješno pomiriti brojne suprotstavljene interese na razuman način. One su razumljive, uravnotežene, ali i prilagođene pojedinim situacijama do razumne granice da bi bile provedive, a nelogične su samo onima koji ničim ozbiljnim u životu nisu upravljali, niti su ikad pokušali zamisli iz vlastite glave pretočiti u djelo. Jedina uloga u kojoj su se našli je ona pukih izvršitelja tko zna čijih zamisli. Igraju je i sada. Uspješno. Takvima, naravno, ni ne može biti jasno kako između zamislivog i provedivog zjapi popriličan jaz.

Uz to, kritičari mjera olako gube iz vida kako one mogu dati ploda samo ako ih oni koji ih se moraju pridržavati razumiju. A koliko je to društvo šaroliko, zorno pokazuje primjer saborske zastupnice kojoj su trebala čitava 4 mjeseca kako bi naučila pravilno nositi zaštitnu masku. Koliko li onda tek vremena treba njezinim biračima?

Drugi, pak, potiču opći neposluh prijeteći državi kako će ju sudski goniti sve do europskog suda, bude li ih se kažnjavalo zatečene bez maske, smatrajući to nepravednim zato što su bolest već preboljeli. Pritom ih odveć ne brine što bi to gotovo posve onemogućilo provedbu mjere, jer bi se time okoristili i oni koji bolest nisu preboljeli. Naime, dok je postupanje – ako nemaš masku ili ju nepravilno nosiš, slijedi kazna – praktično i provedivo, prilagođavati se onima koji su bolest preboljeli nepraktično je i neučinkovito, ne samo zato što još nema potvrde da oni ne mogu prenijeti zarazu. Naime, kako je takvih iz dana u dan sve više, kad bi ih se posebno tretiralo, to bi smutljivce, koji još nisu preboljeli bolest, nagnalo da također ne nose maske, a što bi policajcu onemogućilo detekciju sumnjivca. Morao bi ga nasumce izabrati među rastućim mnoštvom onih bez maske, pa potom u bazi podataka, koja ne mora nužno biti ažurna, provjeriti je li u pitanju stvarno netko tko je bolest već prebolio ili se radi o šverceru. Da bi ovakav način hvatanja neodgovornih prekršitelja bio potpuno neučinkovit, moralo bi biti jasno osobi prosječne inteligencije. Zato se oni „prepametni“ sablažnjavaju kako mjere ne vrijede za sve isto, da bi za tili čas, bez imalo srama, za sebe zahtijevali ekskluzivni status prijeteći da će goniti Hrvatsku do Strasbourga, usudi li ih se policajac zakonito kazniti zbog nenošenja maske. Pa onda još svoje ustrajavanje na tome opravdavaju skeptičnim izjavama o učinkovitosti nošenja maski nekih članova Stožera u danima kad još nije bilo suglasja o tome, posve ignorirajući činjenicu da je ta mjera u međuvremenu široko prihvaćena. Pa nije li temeljno obilježje inteligencije prilagoditi se novim okolnostima sukladno stečenim saznanjima? Stoga, ako ovdje nije riječ o pomanjkanju elementarne inteligencije, nema druge nego da je na sceni refleksni pokušaj primjene one stare koja uvijek nalazi novu publiku – drž’te lopova!

Kako im objasniti?

Nositelji takvog mentalnog sklopa, opsesivno zaokupljeni opstrukcijom zaštitnih mjera, još jučer su ohrabrivali da se „cinkari“ one koji istražuju kršenje zakona, zahtijevajući čak da saborsko povjerenstvo istražuje institucije nakon što su one konačno profunkcionirale, da bi sad „cinkarenjem“ nazivali prijavljivanje onih koji krše mjere. Štoviše, prijavu kršenja zakona, a ne sâmo kršenje, označuju teškim moralnim prekršajem. Čudnovata mjerila i još čudnovatija logika! Inače, dirljivo je to duboko suosjećanje saborskih destruktivaca s jadnim prekršiteljima mjera zbog visine propisanih kazni, sve zato što se navodno radi o sirotim, malim ljudima. Pa ne prenose infekciju valjda samo pripadnici 200 najbogatijih obitelji? Stvar je zapravo posve jednostavna i ne treba ju mistificirati. Ako zakon ne kršiš, ne bi li ti zapravo trebalo biti svejedno kolike su kazne? Ako ga, pak, kršiš, nije li pravedno da budeš kažnjen?

Izopačena logika u kombinaciji s viškom zlobe i manjkom životnog iskustva saborske je primadone samo potakla da na, kako bi Dante rekao, pola životnog hoda, osjete poriv soliti pamet boljima od sebe. Lišeni i tračka odgovornosti ne ustručavaju se, ako već ne nuditi spasonosna rješenja, onda čangrizavo gunđati nad ponuđenima. I kako onda takvima, koji su život proveli u virtuali, najednom se osjetivši stručnjacima za konkretna pitanja kojima nisu dorasli, objasniti kako funkcionira njima tako strani i nedokučivi stvarni svijet?

Ipak, jedno im se mora priznati. Pernari s visokim školama, pa i doktoratima u područjima u kojima logika nije na pretjeranoj cijeni, u jednom su jedinom saborskom tromjesečju svojski potegnuli kako bi izbrisali i zadnju mrvu nostalgije za originalom, nadmašivši ga u podilaženju najgorima u svakom elementu, osim možda tek scenskom nastupu. I onda takvi skroz naopake pameti, i ne manje naopaka, ali zato poprilično opaka morala, traže da im se nešto zdravorazumski objasni. A to jednostavno nije moguće, zato što pomračena logika i um koji vladaju njihovim izvrnutim svijetom zdravu razumu ostaju nedohvatljivi, ako prethodno ozbiljno ne oboli.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari