Pratite nas

Kolumne

Tko to i zašto reži na blaženika Alojzija Stepinca!?

Objavljeno

na

Srpska pravoslavna crkva i danas ostaje vjerna svojoj višestoljetnoj tradiciji otklona od izvornog kršćanstva i njeguje filetizam, crkvenu herezu koja je od strane Pravoslavnog sabora održanog u Carigradu daleke 1872. godine odbačena i osuđena kao štetna i proglašena za „jeres“ uz isticanje načela da je jedinstvo vjere iznad svakoga pojedinačnog interesa bilo koje nacije ili države.

Mada su odluke ovog Sabora obvezujuće za sve pravoslavne crkve, Srbi ih nikad nisu priznali.

Srpska pravoslavna crkva ide i korak dalje promoviranjem „svetosavlja“ kao posebne kvazi-teološke filozofije u kojoj kršćanstvo i Krist služe jedino tomu da dodatno osnaže srpske mitove, „svetorodnu lozu Nemanjića“ i kult svetog Save, a samim time i velikosrpsku ideologiju. I stoga SPC posebnu pozornost usmjerava na promociju promotora i tvoraca svetosavlja.

U svibnju 1991. godine, u sklopu ratno-huškačke kampanje, Sveti arhijerejski sinod SPC započinje s procesom pripreme za političke kanonizacije fašista i četničkih ratnih zločinaca među kojima kultno mjesto zauzima „svjati vladika Nikolaj“ (kako su Nikolaja Velimirovića već zvali u krugovima obožavatelja). Na inicijativu njegovog sinovca, episkopa šabačko-valjevskog Jovana Velimirovića  i monaha Filareta Mićića (također velikosrpskog fašista i poznatog ratnog huškača s kraja 80-ih i tijekom 90-ih godina XX stoljeća) u Srbiju se iz SAD-a prenose posmrtni ostaci Nikolaja Velimirovića Žičkog i uz do tada nezapamćenu medijsku pompu pokapaju u rodnom Leliću (kod Valjeva).

Kanonizacija fašista, antisemita, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja Adolfa Hitlera, đavoljeg vladike Nikolaja bilo je samo pitanje vremena.

Proces proizvođenja fašista u „svetitelje“ započeo je 1999. godine kanonizacijom mitropolita Joanikija  Lipovca, ostrašćenog sljedbenika i podupiratelja četničkog pokreta i Pavla Đurišića (i počasnog predsjednika četničkog Nacionalnog komiteta) koji je agitirao u korist fašista i zdušno radio na omasovljenju četničkih postrojbi, na liturgijama i proslavama svojim besedama širio mržnju prema svima koji nisu pripadali četnicima i kolaboracionistima i uz to bio suradnik talijanskih i njemačkih okupacijskih vlasti kojima je odavao one srpske svećenike i građane koji nisu bili na njihovoj strani, zbog čega su mnogi izgubili glave.

Godine 2002, u popis svetitelja SPC uvršten je Joanikijev suborac, jerej dr Luka Vukmanović  koji je tijekom II. svj. rata  također bio vrlo aktivan u istom Nacionalnom komitetu zloglasnog četničkog vođe, zločinca i koljača Pavla Đurišića, a čiji je počasni predsjednik bio Joanikije Lipovac (Vidi: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542073-Zbeg-krec; stranica posjećena 10.5.2018.)

I konačno, poslije ovih „probnih balona“, 2003. godine je kanoniziran i sam đavolji vladika Nikolaj Velimirović  Žički.

Iako prema mišljenju brojnih teologa i analitičara u samoj Srbiji niti jedan od novih „svetitelja“ nije  ispunjavao uvjete potrebne za kanonizaciju (što je izazvalo sporove i u samom vrhu SPC), Sveti arhijerejski sinod donio je tu odluku. Nikolajevci i justinovci su tako dokazali da oni vladaju Crkvom i da sa svoga etno-filetističkog i velikosrpskog svetosavskog puta nemaju namjeru skretati.

No, ovdje nije bio kraj. Bilo je i drugih fašista i koljača koji su čekali na kanonizaciju.

Na svome redovitom zasjedanju 15.05.2004. godine, u manastiru Žitomislić kod Mostara, Sveti arhijerejski sinod SPC  odlučio je da se u diptih SPC unesu još dvojica srpskih sveštenika koji su (kako je istaknuto), „postradali za živu veru u toku Drugog svetskog rata i kasnije od strane bezbožnih komunista“.

Među novim svecima našli su se pljevaljski pravoslavni svećenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, u cijelom tom kraju poznati po surovim zločinima prema civilnom stanovništvu.

Prije i nakon kanonizacije SPC se susrela s oštrim protestima građana Pljevalja, posebice preživjele rodbine žrtava, uključujući i obraćanje Filaretu i Svetom arhijerejskom sinodu SPC, ali bez ikakvih rezultata. Mada je u dostavljenom materijalu bilo točno navedeno i opisano koga su sve i na koji način ubili, odgovor nikad nije stigao – ni od Sinoda ni od Filareta.

Pop Milorad Vukojičić Maca bio je vođa Crne četničke trojke (kako je narod zvao tu skupinu koljača, čiji su članovi pored njega bili i Jestrović Milan i Mišo Radović Pendrek) koja je po njegovoj zapovjedi i uz njegovo osobno sudjelovanje klala crnogorske civile. Jedan od bliskih suradnika u zločinima bili su mu četnik Božo Bjelica i Vojislav Kovaljski. Prije klanja silovali su žene i djevojke. Najveći broj zločina počinili su u ožujku i travnju 1944. Poratno suđenje dokazalo je da je M. V. Maca sudjelovao u ubojstvu najmanje 10 crnogorskih civila, pa je osuđen na smrt i strijeljan. Komisija za utvrđivanje ratnih zločina ustanovila je i pismeno potvrdila da su njegove žrtve bili: 1. Stamenić Diko; 2. Stamenić Ljubo; 3. Stamenić Jula; 4. Stojkanović Ljubica; 5. Karamatijević Zora; 6.Žugić Mileva; 7. Matović Savka; 8. Božović Miladin; 9. Mišović Božana; 10. Kontić Živko.

Bio je optužen za sudjelovanje u ukupno 57 zločina. Poslije izricanja smrtne kazne počeo je plakati i moliti za milost, što je izazvalo ogorčenje naroda, pa je traženo javno vješanje. Viši sud je ipak kaznu preinačio u smrt strijeljanjem. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.09.2015.)

Na proteste koji su dolazili s raznih strana – prije svega od preživjelih članova obitelji žrtava, potom intelektualaca i povjesničara, pa i crkvenih ljudi, Srpska pravoslavna crkva ostala je gluha, a u obranu svetitelja-zločinaca stao je i sam patrijarh srpski Pavle, njegov nasljednik Irinej, kao i cijeli propagandni stroj SPC.

Jedan od rijetkih koji su javno istupili i otvoreno se odredili po ovom pitanju je vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, koji na temu političkih kanonizacija u SPC kaže:

Uvjeren sam da je to bio jedan trend ishitrenog proglašenja za svetitelje, bez ikakve ozbiljne procedure, bez provjere, bez dobro organizovanog pristupa tome. Sada, poslije niza tih ishitrenih, pogrešnih proglašenja koja su se pokazala kao slabost ili glupost, oni koji imaju ozbiljne razloge da budu proglašeni svetiteljima moraće malo da sačekaju.“ (izjava na TV Atlas, Crna Gora, emisija „Živa istina“, 10.04.2015.)

Ono što je (iz razumljivih razloga) episkop Gligorije prešutio, ipak je mnogo dublji i složeniji problem od ovog višekratnog proglašavanja svecima osvjedočenih četničkih koljača, fašista, kolaboracionista, ratnih huškača i antisemita (u razdoblju od 1999. do 2004. godine), a moglo bi se sažeti u konstataciju da Srpska pravoslavna crkva ima tradiciju posvećivanja iz ideoloških razloga i to onih koji se ni po čemu ne zaslužuju naći među svecima  – počevši od dinastije Nemanjića nadalje, čemu pogoduje sam postupak kanonizacije za koji je dovoljno da pojedini episkop (ili mitropolit) potvrdi lokalni kult pokojnika čime na njegov prijedlog taj proces može započeti. Ono što je jedino bitno, jeste to da je životni put „svetitelja“ obilježen borbom za „Veliku Srbiju“, jer bez toga nema kanonizacije.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović  objavio je 2014. godine knjigu Bizarni sveci srpske crkve (u kojoj od razdoblja Nemanjića do današnjih dana prati upravo ovu pojavu. Od strane SPC i sklonih joj krugova, kao i od tvrde srpske nacionalističke struje, oštro je napadnut uz pokušaje diskvalificiranja, ali bez ikakve suvisle kritike kojom bi se argumentirano pobile njegove teze. „Krstaški rat“ protiv Ćosovića i svih Crnogoraca koji se zalažu za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu predvodi poznati ratni huškač iz 90-ih godina prošlog stoljeća, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović uz svesrdnu potporu službene SPC, srbijanskih medija i radikalnih srpskih nacionalista, po sistemu „ubijte glasnika“.

O tom fenomenu u SPC (političkim kanonizacijama), vrlo se oštro izjašnjavao vjernik i kršćanin, vjerski analitičar i publicist, profesor književnosti iz Beograda Mirko Đorđević. Evo jednog kratkog isječka s njegovim iskazom na tu temu (iz dokumentarnog filma „Sveci i zločinci“):

(…) pre nekoliko godina sa famoznim Nikolajem Velimirović, sa kojim činom njegove sanktifikacije, proglašenja svetim, počinje jedan poseban talas takozvanih političkih kanonizacija. Dakle, postupak je sveden na potrebe političkog trenutka i to imamo dva važna momenta koja niko ne bi trebalo da smetne s uma. S jedne strane, naša je crkva nažalost, prihvatila takve političke kanonizacije i to se videlo na primeru Nikolajevom gde ni jednog uslova nema ispunjenog – i slovima ni jednog, ali se to nametalo od strane političkih struktura, a osobito je vidljivo nakon famoznih ‘oktobarskih promena’ kada je Koštuničina vlada zaigrala političku kartu klerikalizacije društva i kada je došlo do naglašenije sprege između struktura moći u crkvi i struktura moći u državi, kada su ovakve kanonizacije postale ne samo politički čin nego odudaraju od onoga što je prava hrišćanska i svetla tradicija u hrišćanstvu. Koliki ljudi nisu još zaslužili ni imbus oko glave, oreol ni našli se u ikonostasu, ali kad je u pitanju politika i kad su u pitanji namirivanja političkih računa i rata i sadašnje političke kombinacije, onda su se našli ljudi koji doista nemaju ničeg svetog ni svetačkog i to je za veliko žaljenje.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; stranica posjećena 14.12.2014.)

Da ovakva manipulacija svecima ima prilično značajnog utjecaja na javno mnijenje u Srbiji pa i srpski narod u cjelini, gotovo da i nije potrebno posebno dokazivati. Dovoljno je razmotriti upliv ovih „svetitelja“ na ukupno duhovno ozračje u društvu, pa da na vidjelo dana izađu sve konzekvence takvoga pristupa „kršćanstvu“ i „svetosti“.

Snaga karizme Nikolaja Velimirovića Žičkog i njegovog učenika Justina Popovića i danas u bitnoj mjeri određuje ne samo duhovnu klimu u pretežitom dijelu srpskog naroda (i to kako onom koji pripada vjerničkoj populaciji, tako i u cjelokupnom „patriotskom“ korpusu neovisno o ideološkim razlikama), nego i političko ozračje, pa i sam stav prema Srbiji i njezinom „nacionalnom interesu“.

Svaki otklon od „svetosavlja“ i njegovih ideala smatra se „izdajom“ nacije i za sobom povlači ozbiljne društvene posljedice, pa se u takvoj situaciji čak i oni koji su svjesni neodrživosti takvoga stanja i opasnosti koje ono krije, radije povlače i šute nego da se upuste u borbu s vjetrenjačama. Dakako, to pogoduje jačanju ovog radikalnog nacionalno-vjerskog koncepta.

Utjecaj „nikolajevaca“ i „justinovaca“ oličen u filozofiji „svetosavlja“ već je odavno prešao klerikalne i crkvene okvire i pokazao se kao oruđe ekstremizma najgore vrste koji je u ime „nacionalnog interesa“ i „ugroženosti srpstva“ spreman opravdati svaku agresiju, genocid i etničko čišćenje, svaki masovni zločin i svako nedjelo. Očiti primjer takve prakse je okupacija trećine Hrvatske (1991-’95.) i okupacija 70% BiH (1992-’95.), te stvaranje etnički čiste „Republike Srpske“ koja je nastala na genocidu i kao takva priznata od međunarodne zajednice.

Nakon svega rečenog, doista ne čudi da su i danas glavna uporišta suvremenog klerikalnog naci-fašizma u Srbiji beogradski Bogoslovni fakultet, kao i beogradski Univerzitet, otkuda se regrutiraju nove snage, a postoje i parlamentarne stranke kroz čije se programe i djelovanje on nastoji institucionalizirati i učiniti široko prihvatljivom opcijom.

Spomenuti „svetitelji“, širitelji mržnje, ratni huškači, notorni zločinci i počinitelji surovih nedjela nad vlastitim narodom bili su samo prvi ešalon u rehabilitaciji zločinačkih pokreta kojima su pripadali i oni su „otvorili vrata“ rehabilitaciji svojih suvremenika, najistaknutijih teoretičara srpskog naci-fašizma i ratnim vođama koje se promovira kao neupitne nacionalne heroje (i poput četničkog vođe i zločinca Draže Mihailovića već završavaju u ikonostasima manastira sa svecima SPC).

Rehabilitacija Draže, Nikole Kalabića i Milana Nedića i drugih kvislinga svjedoči da se ovaj proces progresivno širi. Njih se predstavlja kao „spasitelje srpstva“, idealizira ih se, njihovi se životopisi čiste od tamnih mrlja i tako ih se pretvara u „srpske svece“ što je naprosto bogohuljenje, jer riječ je i smišljenim i ciljanim krivotvorinama a ne pogrješkama.

Eklatantan primjer takvog grubog izigravanja istine i krivotvorenja prošlosti je slučaj Nikolaja Velimirovića čiji se otrovni antisemitski i huškački rasistički spisi danas kriju, ili ih se na razne (uglavnom tragikomične) načine želi „objasniti“ tako da se dovedu u sklad s kršćanskim naukom, što nije ništa drugo nego blasfemija i novi grijeh prema Bogu i ljudima.

Današnjim se  mladim Srbima – inače obično nesklonim dubljem promišljanju o prošlosti kao i uzrocima i naravi socioloških pojava i kretanja, nudi na tanjuru „izlaz“ iz mračnog tunela frustracija i oni ga nalaze na internet-portalima, u tabloidima, na uličnim skupovima i manifestacijama, pa i u nasilju nad onima koje smatraju „krivcima“ samim time što su druge vjere, rase, nacije, ideološkog uvjerenja ili drugačijeg svjetonazora.

I upravo to trovanje mladih, širenje mržnje prema susjedima i podle, primitivne klevete na račun Katoličke crkve, blaženika Alojzija Stepinca, jedna je od glavnih djelatnosti SPC u kojoj kolo vode sljedbenici fašista, antisemita i koljača iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

„Napad je najbolja obrana“ – kaže se ne bez razloga.

Oni i napadaju zato da se njihove prljavštine sakriju i da se mi Hrvati bavimo sami sobom.

To uvijek treba imati na umu.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Patnja Mile ustaše

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac očito je ne poznaje mentalitet hrvatskog naroda, iako dobro poznaje mentalni sklop i karakterne profile velike većine saborskih zastupnika i profil politike u Hrvatskoj. No, bolje bi mu bilo poznavati srpski mentalni sklop. Dobro bi mu bilo pročitati bar djelimično “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara, jer je neostrašćena objektivna analiza srpskih nacionalnih, političkih i etnogenetskih navika, te temeljnoga pravila srpske imperijalne politike – hebeš čovjeka, glava manje više, bitna je Srbija!

Kad je Mile Martić zbajbočen u nekom baltičkom ćumezu, ostavljen, prezren i napušten, a naviknut na predsjedničke ovlasti u eri pljačke i otimačine, na žderačinu i krkanluk, uz to što se izliječio od gihta, glad ga je obuzela i poslao je javno pismo svojim sunarodnjacima.

Molio je za pomoć

Reakcije su bile gotovo jendoglasne – mrš ustašo, mrš bre, ‘ko te hebe!

Pupovac je također navikao na prilično kraljevski status u Hrvatskoj, a ničim izuzev hrvatskim slabostima, lažima i političkim smicalicama nije ga zavrijedio. Lako je, i bez napora držao pod kontrolom cijeli politički sustav, jer je više od stoljeća silovitoga pritiska na um hrvatskoga čovjeka ostavilo nevjerojatno razorne posljedice na strukturu koju su upravo zbog toga kreatori poretka izgurali u poziciju odlučivanja o hrvatskom društvu. No, u Hrvatskoj je sve više onih koji nisu suglasni sa svojim osobnim statusom i spremni su se kockati s onim što imaju. U javno ponašanje velike većine poglavito dobro situiranih Hrvata, a ponajprije onih u politici, ucjepljen je oprez kad je spominjanje pojma Srbin u pitanju, zatim pojmova četnik, SPC, ustaša, NDH, a glas većinom zadrhti i kad se spominje srpska agresija, Domovinski rat, srpski zločini i kazna, zadrhti glas na spomen branitelja, časti, istine i povijesne simbolike, svojih pokojnih i na lažima kriminaliziranih ratnih junaka, zadrhti takvima glas i na spomen  hrvatskog naroda, pa je za tu prigodu smišljena bezbojna inačica – građanin i građanka.

U takvim okolnostima – lako je biti Pupovac.

Ali, sve je više ljudi kojima glas ne drhti.

U medijskom prostoru, koliko god histerična kontrola bila nad svim medijskim nišama, izgovaraju se riječi, šalju se poruke, sve je više prkosa i jasnoće, a sve manje resursa za gašenje tih iskrica iz kojih u svim epohama uvijek plane požar. Riječi su i poruke predvorje svake političke promjene i mnijene. Koliko god mnogi osporavali Antu Đapića, dragocjene su, i putokaz su riječi koje je odapeo kao reakciju Irineju, dragocjeno je iz defanzive i stalnoga opravdavanja potpuno bezvrijednim i nepozvanim ljudima, institucijama i virtualnim kučibabama kazati –dosta. Ako treba bit ću i ustaša, to je naša stvar, ovo je – Hrvatska!

Medijske mogućnosti, informacijska infrastrukura, te nezaboravljeni osjećaj pobjedničke moći nakon oslobodilačkog domovinskog rata, previše su ostavili mogućnosti, samopouzdanja i uvjerenja u hrvatskom narodu, pa se upravo ti zabranjeni i poluzabranjeni pojmovi sve više i sve češće bez ikakvoga straha spominju. Vrijednost spominjanja, čak i nepotrebnih pojmova nasuprot baražnoj vatri optužbi i kriminalizacije, nije u stvarnom značaju ili potrebi identifikacije s tim pojmovima, jer se hrvatski narod danas više nego ikada ima s kim i s čim identificirati. Vrijednost javne legalizacije i ustrajavanja na zabranjenim pojmovima je u demonstraciji svijesti o tome da hrvatski narod ne pristaje više biti kriv. Nikome, a pogotovo ne zločincima i njihovim reafirmatorima. Na toj javnoj činjenici, na tom pragu se mijenjaju društvene prilike i urušavaju se režimi koji funkcioniraju na neslobodi i lažima. Na tom javnom diskursu nastaju suverenističke i samosvjesne politike.

Ni to Miloradu Pupovcu, zasigurno u nekom bliskom razdoblju Mili ustaši, očito nije preveliki problem, jer se uvijek po stečenoj matrici virtualne stereotipske slike hrvatskoga naroda može pouzdati na vremenski odmak, zaborav, na debeli sloj prašine, a vremena i realnosti izgledaju takovi, da se još neko vrijeme nema razloga bojati.

Ili, ipak ima?

Obično su režimi najranjiviji kad izgledaju najmoćnije, kad su gotovo dostigli potpunu kontrolu i nadzor, kad je pritisak na osporavatelje najsnažniji i osjećaj potpune moći gotovo savršen.  Do likovanja. Upravo tako izgledaju prilike u Hrvatskoj.

Ne znam što se mota po glavi Pupovcu, no obično je ostavljao dojam lukavog, proračunatog i vrlo dobro analitički i obavještajno pripremljenog čovjeka, pa je zbog toga u odnosu na konkurenciju u Saboru, uz nešto malo uvježbane retorike, ispadao izvanzemljac. Njegov status je manje više bio uvijek plod okolnosti, manje njegovih sposobnosti, koje nisu nikakve izvanzemaljske, niti nešto posebno konkurentne u normalnim okolnostima. Svatko bi na njegovom mjestu, s minimum znanja i prvenstveno s njegovim obrazom bio jednako uspješan, kad ima vrhunsku analitičku pripremu,  kad za njega rade najmanje dvije države, jedna u potpunosti, druga ili neradom ili neznanjem, ili agenturnim operacijama, a suparnici, čak i oni najtvrdokorniji i najvoljniji za suprotstavljanje se pripremaju u krugu pajdaša u gostionicama na modelu rekla kazala, modelu punom svega izuzev ozbiljne analitike i znanja. Lako je biti nadmoćan i naizgled nepobjediv kad iza tebe stoji politički poredak, ustavni poredak, državni instrumentarij i što je najbitnije povijesno uškopljeni oponenti, koji nikada nisu u stanju iskoračiti iz začaranoga kruga nužnoga dokazivanja upravo njemu i sličnima – da nisu onakvi kakvim ih on uporno javno predstavlja ili optužuje.

Zato on i slični godinama vode igru u Hrvatskoj.

Optužuju, a Hrvatska se brani i dokazuje.

Strah je postao automatski refleks hrvatske politike, hrvatskih akademskih i intelektualnih struktura, a klasično beskičmenjaštvo i krkanluk pretežito obilježje kulturnih i inih strukura po svjedočenju čak i Daniela Rafaelića, koje i onako nikada nisu bile u stanju formirati kritični otklon od stoljetnoga poklonstva sirovinama s Istoka, od čije je sirovosti formiran uzor i vrhunaravni model održanja i opstanka navodne nove europske klase u Hrvatskoj. U takvim okolnostima pupavičasti Srbin Mile je lako ostvarivao nadmoć. Imao je sigurnost, mogao je postići što je želio, jer je inače tipski srpski politički refleks pa i individulano ponašanje, brutalna demonstracija moći u potpuno neravnopravnim okolnostima, pogotovo kad je država iza leđa i jamči uspjeh. I protivnik najmanje svezan. No, postoji i druga strana toga srpskog tipskog refleksa, a to je podvijanje repa u koliko toliko izjednačenim okolnostima.

Pa jauk.

Pa žrtva.

Pa zahtjev.

Pa nasrtaj.

Sve do jednom.

Srpska politička kultura ima niz slabosti. Jedna od ključnih slabosti je što nisu u stanju kontrolirati golemi poticani animozitet prema svakom spomenu hrvatstva i hrvatskoga naroda, pogotovo činjenicu što je taj animozitet već odavno, ciljano potican, prerastao u karakternu crtu goleme većine sprskih ljudi, pa u svakoj prigodi u kojoj osjećaju slabost suparnika ili neprijatelja – ne znaju stati. I nastoje unišiti ne vodeći  računa o činjenici da postoji i kod Hrvata granica, koju je nemoguće uspješno kontrolirati, i za koju nije dovoljna nikakva vlast, nikakva saborska većina, nikakav DORH i svi sustavi u Hrvatskoj, kao što nisu bili dovoljni ni u SFRJ, te da na toj crti dolazi do eksplozije koju je pametno ne izazivati.

Gnjev, serija brutalnih uvreda i poruga hrvatskom narodu, čitavome nizu pojedinaca, a pogotovo saborskim zastupnicima, koju je demonstrirao Pupovac u Saboru neki dan, o čemu rasprave usprkos vidljivom nastojanju minoriziranja mainstream medija ne prestaju, dragocjeni su za hrvatski narod i golemi problem Pupovčevim osloncima u Hrvatskoj, ukupnom političkom sustavu.

Sve dok se utrkuju zastupnici izvan sabora i u alternativnim medijima, zatim njihove pristaše na forumima, tu i tamo poneki intelektualac ili novinski autor, žestoko udarati po Pupovcu, njemu je široko polje i može raditi što  ga volja. No on i ne vidi problem među tim ljudima, niti je zbog takvih podignuo glas. Glas pun nekontroliranih prijetnji i uvreda, uvijek iskazuje slabost, strah, i to ne samo onoga tko govori, iako taj osobni strah presudno utječe  na izvedbeni dojam, nego strah njegovih gospodara i njegov strah od njihove reakcije. Mnogi će tragom sličnih eskapada, a bilo ih je jako puno tjekom godina u našim memorijama, reći kako to nije bio gnjev, nije ni nekontrolirano, te da je to još jedna uvježbana dramaturška scena kojom se demonstira sila, moć, nadmoć i s kojom se postiže dodatno pokoravanje i izaziva strah u onima koji tome svjedoče. Čak i ako je to bila namjera, efekti će biti i jesu pogubni za Pupovca, te za redatelje te scene i njihove suradnike i ciljeve.

Izvođač u takvim situacijma zakoračio je u sigurnu propast.

U takvim okolnostima, kad je tip srpske političke kulture u pitanju, izvršitelji obično dobiju nogu u dupe a slijede poruke – mrš ustašo. Jer, gazde uvijek svoje grješke svale na one ispod, ovi ispod na one ispod, a praksa je – heben je onaj donji.

Kako god Pupovac glumio i ostavljao dojam veličine, zbog posve logične potpore režima koji se nikada nije istrgnuo iz srpskih obavještajnih šapa, jer te šape su kontrolirale do jučer očeve, danas djecu i unuke s golemim dosijeima u Beogradu, on dobro  zna da mu ne gine kad ga potroše – mrš ustašo. Iz Beograda.

Zato je Mile svetosavski napravio stratešku pogrješku, što mu je god bila zadaća s tom scenom u Saboru. Kao i njegovi pajdaši u Srbiji, poglavito u SPC-u. Udarali su previše žestoko, ponižavali, pokušali su uzdrmati Katoličku crkvu na pitanju njezinoga opstanka u Hrvatskoj, na pitanju njezine identitetske kralježnice Stepinca. Koliko god Crkva u cjelini bila troma, koliko god izgledala neosjetljiva u cjelini kao institucija na krajnje realne životne drame u svome okruženju i nevjerojatna poniženja hrvatskoga naroda, s organizacijom koja je opstala dvije tisuće godina uz sve mnijene i režime, uz sva iskušenja i udare, se nije pametno igrati. Ako ju Tito sa svojim zločinačkim hordama nije slomio, nije mi nikako jasno kako se to usudio pokušati ovaj antifa režim u Hrvatskoj te njegovi pozadinski gurui u Bruxellsu i pogotovo Beogradu. Udarom na Stepinca, SPC, a time i ukupna srbijanska politika, sa svim svojim izvršiteljima pomagačima, početnicima s više ili manje bradatoga duha, izazvali su reakciju Katoličke crkve, reakciju koja je postala usprkos uspavanosti i tromosti, ili–ili. Jer gaženje Stepinca u samostalnoj Hrvatskoj, nijemi pristanak na to, značio bi gotovo sigurno svođenje na vegetiranje ili nestanak Katoličke crkve, odnosno srozavanje na pozicije s kojih se nikada više ne bi oporavila.

Zato Srbima, zato Mili Pupovcu i njegovoj bratiji treba biti zahvalan, u najmanju ruku koliko i Miloševiću, koliko god to izgledalo paradoksalno. Jer i jedne i druge je u datom trenutku pokretao refleks uništenja potaknut već refleksnim antagonizmom karakternog tipa odgajan stoljećima radi ostvarivanja nastranih ciljeva. Taj refleks, taj nedostatak razuma  i mjere, čak i u nanošenju štete nekome, izazove reakciju uvijek. To je taj trenutak, koji političko srpstvo ne zna kontrolirati, kad misli da ima sve, a zapravo nema – šanse.

To je trenutak koji njihovi sateliti u Hrvatskoj takođe ne znaju prepoznati i stajat će ih glave upravo od onih kojima su se poklonili i vjerno služe.

Bez nasilja se ovakav državno-politički poredak ne može održati, jer curi na svim stranama, rupe su sve veće, more nesigurnije, potonuće je neminovno. U takvim okolnostima, potpuno je neinteligentno gurati lađu do kraja, na pučinu, a upravo to radi Pupovac, upravo to radi Srbija, upravo to radi SPC i upravo to radi Plenković sa svojim kompanjonima. Bruxells i Beograd su ipak jako, jako daleko kad dođe slom režima. A unutarnjih rezervi ni mogućnosti bitnijega širenja više nema, jer su u zadnjih dvadesetak godina potrošene sve zalihe, oteto srebro i zlato, uništeni su kredibiliteti i ratnih junaka, genarala, branitelja i čitavoga niza ljudi koji su u različitim okolnostima, što svjesno, što nesvjesno pristali poduprijeti režim. Sve finte u financijskim bilancama, sve priče o povlačenju sredstava iz Euro fondova, svi programi za Slavoniju i Vukovar, nikakav efekat ne mogu izroditi izuzev sve kraću odgodu konačnoga sloma, jer državni poredak ovakav kakav jest ne može funkcionirati bez novih i novih sinekura i sve većih troškova, odnosno nužnoga gušenja razvoja. Kontrola je zahtjevan posao i traži sve više ljudi, a ljudi koji se u takvim okolnostima koriste – ne stvaraju novu vrijednost.

Niti su ikada znali.

A skupi su, jer ne slijede svoju savjest, svjesni su da rade štetu i loše, pa onda skupo prodaju savjest i obraz.

Nositelji takvoga poretka neće proći dobro niti će biti zaštićeni pobjedničkom euforijom raspjevanoga i slobodnoga naroda punoga milosrđa, kao početkom devedesetih. Toga neće biti, nema sumnje u to, jer ni najmilosrdniji neće dva puta istom zlu otvoriti vrata. Tipovati na glupost je – glupo.

U takvim okolnostima, a Pupovac to zna bolje od većine onih koji mu drže skute, neće biti lako biti Pupovac u Hrvatskoj. Iz Srbije će dopirati –mrš ustašo, ‘ko te hebe bre, a u Hrvatskoj – će biti brijanja. Tada ni potvrda da si ustaša neće vrijediti, jer končnu pobjedu hrvatskog naroda neće ostvariti ustaše, nego Hrvati koji se neće sramiti svojih djedova i očeva, bili ustaše ili domobrani.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Cijela Hrvatska je jedan veliki Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

Najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Od proglašenja samostalnosti i rata, prošlo je četvrt stoljeća. Okrenuo se i stoljetni i tisućljetni sat. Govori se o mladoj državi (iz prošlog milenija) čijem se narodu radi mladosti puno toga oprašta. Kad je Jugoslavija navršila četvrt stoljeća, već je bilo nastupilo Hrvatsko proljeće i nitko nije govorio o mladoj državi. Spominju se nove generacije i radi “opravdane” nemoći (nespremnosti), današnja generacija već priprema neke nove, još nerođene Hrvate, da će na njima biti, dovesti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, i povijesno i civilizacijski i gospodarski i politički. Nitko se ne pita, hoće li uopće biti mladih generacija, gdje će biti rođeni, kako će biti odgojeni i hoće li se više uopće zvati Hrvatima.

Jugoslavijom je do zadnjega živog partizana dominiralo pitanje “Gdje si bio četers’pete?”, a onima poput mene, koji smo rođeni poslije rata, od prvog razreda osnovne škole, dolazili su u razred predstavnici SUBNOR-a i pitali “Gdje ti je bio otac?”.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje

I u Hrvatskoj često pitanje je “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo,  pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave, osim prirode koja nam je data na raspolaganje bez da ju trebamo graditi, jer da smo morali lijevati vodu u Jadran kako bi imali more i lopatama trpati zemlju i kamenje kako bi imali Velebit, na osnovu takvog odnosa prema sebi, živjeli bi na jednoj beskrajnoj ravnici, gdje popevši na bundevu imaš najbolji pogled u daljinu.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.

Iako se samo o tome piše i govori, naš problem nisu ni Pupovac, ni Plenković, ni Stazić, niti bilo tko sa Hodakove redovne liste nabrojenih imena – naš problem smo mi, i to mi DANAS.

Počela je europska parlamentarna kampanja i oslanjamo se na demokraciju. Oslanjamo se na sustav koji je svakome onakav kako njemu odgovara, kako odgovara onima na vlasti. I Istočna Njemačka se zvala Deutsche Demokratische Republik a demokratskom je i Alexandar Karađorđević zvao Kraljevinu Jugoslaviju, čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Demokratskom je i Tito smatrao njegovu Jugoslaviju, a i poredak koji je u Hrvatsku uveden 6. siječnja 2000. i zadržao se do danas, zove se demokracija.

Najbolja definicija zapadne demokracije mora biti da je namijenjena onima kojima nije potrebana. Onog časa kada se s njom pokušaš poslužiti, kao što je slučaj s dva održana referenduma, vrlo brzo shvatiš da nije namijenjena tebi.

Međutim, takava kakva je, sa svim svojim nedostacima, ograničenjima, zaprekama i s cijelim barikadama, onim suverenistima koji vjeruju da će tim putem ostvariti vlast i Hrvatsku okrenuti u smjeru poštenja, pravde i napretka u službi hrvatskoga naroda, danas nedostaje mnogo toga, bez čega se ta pobjeda tim putem nikada neće ostvariti.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima

Danas je svima jasno da je ova i ovako primjenjena pomirba mrtva i mnogi cijelu tu bušićansku ideju proglašavaju lošom, kao da je ona bila zamišljena tako kako ju se provodi. Nacionalno izmirenje međutim, nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjem vremenu kao pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.

Pomirbe može biti između potomaka onih čiji su preci odlazili po direktive u Beč, Peštu ili Beograd i onih čiji su se očevi i djedovi borili za samostalnost, a ne između onih koji danas hoće da Hrvat bude svoj vlastiti gospodar i onih koji danas odlaze u Beograd po direktive ili u Bruxelles, kako je to Ruža Tomašić lijepo rekla u Podcastu Velebit, po direktive za razliku od onih koji odlaze s direktivama.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima koji unatoč toga što su im najvažniji, temeljni principi isti, na marginama nalaze dovoljno materijala da jedni s drugima ne mogu i ako se ne nađe ništa važnije, onda se sukobi vode oko toga tko je veći starčevićanac, ili tko je bio bolji branitelj.

S pravom je rečno da će europski izbori biti test hrvatske suverenističke politike, a kampanja samo što je započela, već su nastala natezanja oko toga tko je koga pozvao na suradnju, tko se odazvao a tko nije, tko postavlja kakve uvjete i za koga nisu prihvatljivi, i što je najgore, sve se to prljavo rublje vješa na medijski štrik i prezentira javnosti. A ovo je tek početak.

Koordinacija rada suverenističkih struktura mora biti uspostavljena

Nevjerojatno je da suverenistička društva, udruge, stranke, medije i sve institucije i istaknuti pojedinci, do danas nisu uspjeli uspostaviti jedan koordinacioni odbor, jedno međudruštveno predstavništvo, koje bi usklađivalo rad cijelog nacionalnog i suverenističkog spektra hrvatske politike, gdje bi se, umjesto unošenja razdora i sijanja negativizma kroz medije, usaglašavalo stavove, utvrđivalo točke zajedničkog interesa i glačalo razlike, pa onda u javnost izlazilo s rezultatima ostvarivoga a ne s nepomirljivim otrovom.

Skoro me je sram kao primjer Domovini pozivati se na rad hrvatske državotvorne emigracije, obespravljene, razbacane, proganjane, bez i jednoga prijatelja i s moćnim neprijateljima, u formi, kako jugoslavenske države tako i zapada, jedinstvenog u odluci čuvati Jugoslaviju pod svaku cjenu, pa i pod cijenu toleriranja udbinih likvidacija prominentnih Hrvata na njihovu teritoriju.

Za primjer ću navesti Australiju gdje sam obitavao sve te prognaničke godine, ali sam svjedok da su i u drugim sredinama hrvatskoga izbjeglištva postojali slični primjeri. Dakle u svim zajednicama ovog kontinenta i u svim gradovima, koje djele tisuće kilometara udaljenosti, barem u ono vrijeme nakon Hrvatskoga proljeća od kada sam ja postao emigrant, djelovali su Međudruštveni odbori u kojima su se redovno sastajali predstavnici hrvatskih političkih organizacija i hrvatskih medjskih predstavnika, kako bi se moglo donositi jedinstvene zaključke o onome što je moguće usaglasiti i tako izlaziti pred hrvatsku izbjegličku javnost pozitivno i obećavajuće.

Povrh toga, na razini cijeloga kontinenta, bio je uspostavljen Hrvatski koordinacioni odbor za cijelu Australiju. Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu).

Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku. Tribine su održane po glavnim gradovima u Austaliji a ubzrzo se ideja proširila i na druge kontinente, pa je prva tribina izvan Austalije održana u Torontu u Kanadi.

Ako su Krnjevićev HSS i Poglavnikov HOP u emigraciji mogli zajedno, mogu i suverenisti u Hrvatskoj

Predstavljam to kao primjer kako bi danas u Hrvatskoj trebala postojati institucionalizirana koordinacija suverenističkih snaga, jer to se spontano nikada neće ostvariti, pa bi onda moguće bilo na razne izbore nastupiti kao blok i pokušati, umjesto par stolica za nekolicinu, ostvariti većinsku državotvornu zastupljenost u Hrvatskom državnom saboru. Kažem pokušati, jer je postojeći režim uspostavio mehanizme za samoodržanje, barem što se demokratskih metoda tiče.

Posljednja od tih Javnih tribina, koje su pomogle pripremiti teren za nadolazeći raspad Jugoslavije, hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat, kojemu je hrvatsko izbjeglištvo višestruko pridonijelo, u ljudstvu, u sredstvima i u reprezentaciji hrvatskih državotvornih interesa pfred stranim faktorima, održana je 25. lipnja 1989. u Adelaideu. Na sreću, Tribina je snimljena i objavljena na YouTube-u, odakle sam neskromno izdvojio svoj nastup.

Ako se iz vremena Drugog svjetskog rata i svih godina u izbjeglištvu nakon rata (u domovini takova javna aktivnost nakon 1945. nije postojala), može naći dvije organizacije kojima je teško bilo sjesti zajedno, to su bile Krnjevićev HSS i njegovi nasljednici i Poglavnkov HOP i njegovi nasljednici. Kao što ćete vidjeti, na ovoj tribini, za jednim stolom i s istim ciljem, uz druge su se našli i HOP i HSS.

Ima se to zahvaliti organiziranom radu međudruštvenih odbora u emigaciji, pa ako ništa drugo, onda to može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih 200 pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe. I konačno, kao najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari