Pratite nas

Kolumne

Tko to i zašto reži na blaženika Alojzija Stepinca!?

Objavljeno

na

Srpska pravoslavna crkva i danas ostaje vjerna svojoj višestoljetnoj tradiciji otklona od izvornog kršćanstva i njeguje filetizam, crkvenu herezu koja je od strane Pravoslavnog sabora održanog u Carigradu daleke 1872. godine odbačena i osuđena kao štetna i proglašena za „jeres“ uz isticanje načela da je jedinstvo vjere iznad svakoga pojedinačnog interesa bilo koje nacije ili države.

Mada su odluke ovog Sabora obvezujuće za sve pravoslavne crkve, Srbi ih nikad nisu priznali.

Srpska pravoslavna crkva ide i korak dalje promoviranjem „svetosavlja“ kao posebne kvazi-teološke filozofije u kojoj kršćanstvo i Krist služe jedino tomu da dodatno osnaže srpske mitove, „svetorodnu lozu Nemanjića“ i kult svetog Save, a samim time i velikosrpsku ideologiju. I stoga SPC posebnu pozornost usmjerava na promociju promotora i tvoraca svetosavlja.

U svibnju 1991. godine, u sklopu ratno-huškačke kampanje, Sveti arhijerejski sinod SPC započinje s procesom pripreme za političke kanonizacije fašista i četničkih ratnih zločinaca među kojima kultno mjesto zauzima „svjati vladika Nikolaj“ (kako su Nikolaja Velimirovića već zvali u krugovima obožavatelja). Na inicijativu njegovog sinovca, episkopa šabačko-valjevskog Jovana Velimirovića  i monaha Filareta Mićića (također velikosrpskog fašista i poznatog ratnog huškača s kraja 80-ih i tijekom 90-ih godina XX stoljeća) u Srbiju se iz SAD-a prenose posmrtni ostaci Nikolaja Velimirovića Žičkog i uz do tada nezapamćenu medijsku pompu pokapaju u rodnom Leliću (kod Valjeva).

Kanonizacija fašista, antisemita, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja Adolfa Hitlera, đavoljeg vladike Nikolaja bilo je samo pitanje vremena.

Proces proizvođenja fašista u „svetitelje“ započeo je 1999. godine kanonizacijom mitropolita Joanikija  Lipovca, ostrašćenog sljedbenika i podupiratelja četničkog pokreta i Pavla Đurišića (i počasnog predsjednika četničkog Nacionalnog komiteta) koji je agitirao u korist fašista i zdušno radio na omasovljenju četničkih postrojbi, na liturgijama i proslavama svojim besedama širio mržnju prema svima koji nisu pripadali četnicima i kolaboracionistima i uz to bio suradnik talijanskih i njemačkih okupacijskih vlasti kojima je odavao one srpske svećenike i građane koji nisu bili na njihovoj strani, zbog čega su mnogi izgubili glave.

Godine 2002, u popis svetitelja SPC uvršten je Joanikijev suborac, jerej dr Luka Vukmanović  koji je tijekom II. svj. rata  također bio vrlo aktivan u istom Nacionalnom komitetu zloglasnog četničkog vođe, zločinca i koljača Pavla Đurišića, a čiji je počasni predsjednik bio Joanikije Lipovac (Vidi: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542073-Zbeg-krec; stranica posjećena 10.5.2018.)

I konačno, poslije ovih „probnih balona“, 2003. godine je kanoniziran i sam đavolji vladika Nikolaj Velimirović  Žički.

Iako prema mišljenju brojnih teologa i analitičara u samoj Srbiji niti jedan od novih „svetitelja“ nije  ispunjavao uvjete potrebne za kanonizaciju (što je izazvalo sporove i u samom vrhu SPC), Sveti arhijerejski sinod donio je tu odluku. Nikolajevci i justinovci su tako dokazali da oni vladaju Crkvom i da sa svoga etno-filetističkog i velikosrpskog svetosavskog puta nemaju namjeru skretati.

No, ovdje nije bio kraj. Bilo je i drugih fašista i koljača koji su čekali na kanonizaciju.

Na svome redovitom zasjedanju 15.05.2004. godine, u manastiru Žitomislić kod Mostara, Sveti arhijerejski sinod SPC  odlučio je da se u diptih SPC unesu još dvojica srpskih sveštenika koji su (kako je istaknuto), „postradali za živu veru u toku Drugog svetskog rata i kasnije od strane bezbožnih komunista“.

Među novim svecima našli su se pljevaljski pravoslavni svećenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, u cijelom tom kraju poznati po surovim zločinima prema civilnom stanovništvu.

Prije i nakon kanonizacije SPC se susrela s oštrim protestima građana Pljevalja, posebice preživjele rodbine žrtava, uključujući i obraćanje Filaretu i Svetom arhijerejskom sinodu SPC, ali bez ikakvih rezultata. Mada je u dostavljenom materijalu bilo točno navedeno i opisano koga su sve i na koji način ubili, odgovor nikad nije stigao – ni od Sinoda ni od Filareta.

Pop Milorad Vukojičić Maca bio je vođa Crne četničke trojke (kako je narod zvao tu skupinu koljača, čiji su članovi pored njega bili i Jestrović Milan i Mišo Radović Pendrek) koja je po njegovoj zapovjedi i uz njegovo osobno sudjelovanje klala crnogorske civile. Jedan od bliskih suradnika u zločinima bili su mu četnik Božo Bjelica i Vojislav Kovaljski. Prije klanja silovali su žene i djevojke. Najveći broj zločina počinili su u ožujku i travnju 1944. Poratno suđenje dokazalo je da je M. V. Maca sudjelovao u ubojstvu najmanje 10 crnogorskih civila, pa je osuđen na smrt i strijeljan. Komisija za utvrđivanje ratnih zločina ustanovila je i pismeno potvrdila da su njegove žrtve bili: 1. Stamenić Diko; 2. Stamenić Ljubo; 3. Stamenić Jula; 4. Stojkanović Ljubica; 5. Karamatijević Zora; 6.Žugić Mileva; 7. Matović Savka; 8. Božović Miladin; 9. Mišović Božana; 10. Kontić Živko.

Bio je optužen za sudjelovanje u ukupno 57 zločina. Poslije izricanja smrtne kazne počeo je plakati i moliti za milost, što je izazvalo ogorčenje naroda, pa je traženo javno vješanje. Viši sud je ipak kaznu preinačio u smrt strijeljanjem. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.09.2015.)

Na proteste koji su dolazili s raznih strana – prije svega od preživjelih članova obitelji žrtava, potom intelektualaca i povjesničara, pa i crkvenih ljudi, Srpska pravoslavna crkva ostala je gluha, a u obranu svetitelja-zločinaca stao je i sam patrijarh srpski Pavle, njegov nasljednik Irinej, kao i cijeli propagandni stroj SPC.

Jedan od rijetkih koji su javno istupili i otvoreno se odredili po ovom pitanju je vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, koji na temu političkih kanonizacija u SPC kaže:

Uvjeren sam da je to bio jedan trend ishitrenog proglašenja za svetitelje, bez ikakve ozbiljne procedure, bez provjere, bez dobro organizovanog pristupa tome. Sada, poslije niza tih ishitrenih, pogrešnih proglašenja koja su se pokazala kao slabost ili glupost, oni koji imaju ozbiljne razloge da budu proglašeni svetiteljima moraće malo da sačekaju.“ (izjava na TV Atlas, Crna Gora, emisija „Živa istina“, 10.04.2015.)

Ono što je (iz razumljivih razloga) episkop Gligorije prešutio, ipak je mnogo dublji i složeniji problem od ovog višekratnog proglašavanja svecima osvjedočenih četničkih koljača, fašista, kolaboracionista, ratnih huškača i antisemita (u razdoblju od 1999. do 2004. godine), a moglo bi se sažeti u konstataciju da Srpska pravoslavna crkva ima tradiciju posvećivanja iz ideoloških razloga i to onih koji se ni po čemu ne zaslužuju naći među svecima  – počevši od dinastije Nemanjića nadalje, čemu pogoduje sam postupak kanonizacije za koji je dovoljno da pojedini episkop (ili mitropolit) potvrdi lokalni kult pokojnika čime na njegov prijedlog taj proces može započeti. Ono što je jedino bitno, jeste to da je životni put „svetitelja“ obilježen borbom za „Veliku Srbiju“, jer bez toga nema kanonizacije.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović  objavio je 2014. godine knjigu Bizarni sveci srpske crkve (u kojoj od razdoblja Nemanjića do današnjih dana prati upravo ovu pojavu. Od strane SPC i sklonih joj krugova, kao i od tvrde srpske nacionalističke struje, oštro je napadnut uz pokušaje diskvalificiranja, ali bez ikakve suvisle kritike kojom bi se argumentirano pobile njegove teze. „Krstaški rat“ protiv Ćosovića i svih Crnogoraca koji se zalažu za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu predvodi poznati ratni huškač iz 90-ih godina prošlog stoljeća, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović uz svesrdnu potporu službene SPC, srbijanskih medija i radikalnih srpskih nacionalista, po sistemu „ubijte glasnika“.

O tom fenomenu u SPC (političkim kanonizacijama), vrlo se oštro izjašnjavao vjernik i kršćanin, vjerski analitičar i publicist, profesor književnosti iz Beograda Mirko Đorđević. Evo jednog kratkog isječka s njegovim iskazom na tu temu (iz dokumentarnog filma „Sveci i zločinci“):

(…) pre nekoliko godina sa famoznim Nikolajem Velimirović, sa kojim činom njegove sanktifikacije, proglašenja svetim, počinje jedan poseban talas takozvanih političkih kanonizacija. Dakle, postupak je sveden na potrebe političkog trenutka i to imamo dva važna momenta koja niko ne bi trebalo da smetne s uma. S jedne strane, naša je crkva nažalost, prihvatila takve političke kanonizacije i to se videlo na primeru Nikolajevom gde ni jednog uslova nema ispunjenog – i slovima ni jednog, ali se to nametalo od strane političkih struktura, a osobito je vidljivo nakon famoznih ‘oktobarskih promena’ kada je Koštuničina vlada zaigrala političku kartu klerikalizacije društva i kada je došlo do naglašenije sprege između struktura moći u crkvi i struktura moći u državi, kada su ovakve kanonizacije postale ne samo politički čin nego odudaraju od onoga što je prava hrišćanska i svetla tradicija u hrišćanstvu. Koliki ljudi nisu još zaslužili ni imbus oko glave, oreol ni našli se u ikonostasu, ali kad je u pitanju politika i kad su u pitanji namirivanja političkih računa i rata i sadašnje političke kombinacije, onda su se našli ljudi koji doista nemaju ničeg svetog ni svetačkog i to je za veliko žaljenje.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; stranica posjećena 14.12.2014.)

Da ovakva manipulacija svecima ima prilično značajnog utjecaja na javno mnijenje u Srbiji pa i srpski narod u cjelini, gotovo da i nije potrebno posebno dokazivati. Dovoljno je razmotriti upliv ovih „svetitelja“ na ukupno duhovno ozračje u društvu, pa da na vidjelo dana izađu sve konzekvence takvoga pristupa „kršćanstvu“ i „svetosti“.

Snaga karizme Nikolaja Velimirovića Žičkog i njegovog učenika Justina Popovića i danas u bitnoj mjeri određuje ne samo duhovnu klimu u pretežitom dijelu srpskog naroda (i to kako onom koji pripada vjerničkoj populaciji, tako i u cjelokupnom „patriotskom“ korpusu neovisno o ideološkim razlikama), nego i političko ozračje, pa i sam stav prema Srbiji i njezinom „nacionalnom interesu“.

Svaki otklon od „svetosavlja“ i njegovih ideala smatra se „izdajom“ nacije i za sobom povlači ozbiljne društvene posljedice, pa se u takvoj situaciji čak i oni koji su svjesni neodrživosti takvoga stanja i opasnosti koje ono krije, radije povlače i šute nego da se upuste u borbu s vjetrenjačama. Dakako, to pogoduje jačanju ovog radikalnog nacionalno-vjerskog koncepta.

Utjecaj „nikolajevaca“ i „justinovaca“ oličen u filozofiji „svetosavlja“ već je odavno prešao klerikalne i crkvene okvire i pokazao se kao oruđe ekstremizma najgore vrste koji je u ime „nacionalnog interesa“ i „ugroženosti srpstva“ spreman opravdati svaku agresiju, genocid i etničko čišćenje, svaki masovni zločin i svako nedjelo. Očiti primjer takve prakse je okupacija trećine Hrvatske (1991-’95.) i okupacija 70% BiH (1992-’95.), te stvaranje etnički čiste „Republike Srpske“ koja je nastala na genocidu i kao takva priznata od međunarodne zajednice.

Nakon svega rečenog, doista ne čudi da su i danas glavna uporišta suvremenog klerikalnog naci-fašizma u Srbiji beogradski Bogoslovni fakultet, kao i beogradski Univerzitet, otkuda se regrutiraju nove snage, a postoje i parlamentarne stranke kroz čije se programe i djelovanje on nastoji institucionalizirati i učiniti široko prihvatljivom opcijom.

Spomenuti „svetitelji“, širitelji mržnje, ratni huškači, notorni zločinci i počinitelji surovih nedjela nad vlastitim narodom bili su samo prvi ešalon u rehabilitaciji zločinačkih pokreta kojima su pripadali i oni su „otvorili vrata“ rehabilitaciji svojih suvremenika, najistaknutijih teoretičara srpskog naci-fašizma i ratnim vođama koje se promovira kao neupitne nacionalne heroje (i poput četničkog vođe i zločinca Draže Mihailovića već završavaju u ikonostasima manastira sa svecima SPC).

Rehabilitacija Draže, Nikole Kalabića i Milana Nedića i drugih kvislinga svjedoči da se ovaj proces progresivno širi. Njih se predstavlja kao „spasitelje srpstva“, idealizira ih se, njihovi se životopisi čiste od tamnih mrlja i tako ih se pretvara u „srpske svece“ što je naprosto bogohuljenje, jer riječ je i smišljenim i ciljanim krivotvorinama a ne pogrješkama.

Eklatantan primjer takvog grubog izigravanja istine i krivotvorenja prošlosti je slučaj Nikolaja Velimirovića čiji se otrovni antisemitski i huškački rasistički spisi danas kriju, ili ih se na razne (uglavnom tragikomične) načine želi „objasniti“ tako da se dovedu u sklad s kršćanskim naukom, što nije ništa drugo nego blasfemija i novi grijeh prema Bogu i ljudima.

Današnjim se  mladim Srbima – inače obično nesklonim dubljem promišljanju o prošlosti kao i uzrocima i naravi socioloških pojava i kretanja, nudi na tanjuru „izlaz“ iz mračnog tunela frustracija i oni ga nalaze na internet-portalima, u tabloidima, na uličnim skupovima i manifestacijama, pa i u nasilju nad onima koje smatraju „krivcima“ samim time što su druge vjere, rase, nacije, ideološkog uvjerenja ili drugačijeg svjetonazora.

I upravo to trovanje mladih, širenje mržnje prema susjedima i podle, primitivne klevete na račun Katoličke crkve, blaženika Alojzija Stepinca, jedna je od glavnih djelatnosti SPC u kojoj kolo vode sljedbenici fašista, antisemita i koljača iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

„Napad je najbolja obrana“ – kaže se ne bez razloga.

Oni i napadaju zato da se njihove prljavštine sakriju i da se mi Hrvati bavimo sami sobom.

To uvijek treba imati na umu.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Nije Bujanec rušio Tuđmana, rušili su ga i ruše ga crvi u njegovim povijesnim cipelama

Objavljeno

na

Objavio

Na različite načine čovjeku se ponude teme i vrlo ozbiljna pitanja, makar povodi bili banalni, pa čak sadržajno i s pozicije cilja, propagandistički i poprilično perverzni. Kao većina, npr. Macanovih otvorenih ili podmuklih poruka, pri čemu opet nije toliko bitan taj Macan i „macani“, koliko paradoksalnost njegove pozicije i simbolike, koja u ovome trenutku na najvišoj državnoj razini definira pravce hrvatske državne politike.

Kolega mi je poslao tekst s portala net.hr, s naslovom „UPS: Naletjeli smo na tekst Velimira Bujanca iz 90-ih u kojem strastveno napada Tuđmana, baš mu je jako zamjerio jedan njegov potez“.

Autor je nebitan, kao što je u ostalom nebitan i portal na kojemu su ovaj tekst i naslov objavljeni. Ovdje je bitno, nakon čitavoga niza političkih događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina, usmjeriti pozornost na žestoke pokušaje i otvorenu javnu i političku bitku za najvažnije simbole, sintagme, pojmove i terminologiju u javnom prostoru, s kojih se pozicija onda definiraju razdjelnice i vrjednote, a na temelju toga i službene politike i ključni društveni pravci usmjerenja Hrvatske.

Samo nazad mjesec dana protagonisti Istanbulske konvencije, odnosno rodne ideologije da se posve precizno izjasnimo, su se svim sredstvima trudili javno nametnuti tezu da je Istanbulska konvencija duboko kršćanska po svojoj esenciji i namjerama, da su Šuica, Reiner i Jandroković suvremeni biskupi, Plenković očito nadbiskup ili neka vrsta novouspostavljenoga kardinala, a jedino što je izostalo je – kome je namijenjena uloga pape. U to svrhu, dok se tražio novi lijevoliberalni i antifašistički „papa“, poslužilo je i otvoreno laganje o porukama pape Franje, računajući na intelektualnu lijenost i egzistencijalnu spriječenost većinske javnosti, te na mogućnosti javne mainstream manipulacije. Čak su i vrlo ugledni kolumnisti sa snažnom intelektualnom percepcijom u javnosti pokušavali odgonetnuti kako bi se pokojni kardinal Franjo Kuharić postavio u raspravi o Istanbulskoj konvenciji, zagovarajući – njegovu potporu esencijalnom zlu.

To je već vrlo uočljiv pravac djelovanja silnica kojima je konačni cilj preusmjerenje kršćanskih, nacionalnih, time i ljudskih temeljnih vrjednota, pa tako i osnovnih personaliziranih simbola i njihovih zagovornika. Pa da vidimo u ovome kontekstu što je to: UPS, kad je Bujanec u pitanju?

Pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale

TuđmanPrvo, „ups“ je u samome naslovu teksta i trebao bi vrijediti za redaktora, jer koliko me pamet služi „naletjeti“ na nešto može zrakoplov, ptica, letač ovoga ili onoga tipa, pa mi nekako nije lako zamisliti letače novinare, a pogotovo odgovor na pitanje, gdje su baš u svim tim medijskim prostranstvima „naletjeli“ na nešto što je mladi Velimir Bujanec izrekao ili zagovarao nazad dvadeset godina. Da sam na njegovom mjestu razmislio bih o čašćenju, makar se radi o banalnom mediju i vjerojatno još banalnijem novinaru, jer „nalijetanja“ u aktualnim okolnosima teško da je bilo bez navigacije, pa viski ne bi bio uludo potrošena nagrada.

S druge strane, „ups“ se jedino primjereno može koristiti suočavajući se s pokušajima, koji nisu od jučer, da se posve antifašizira pokojnog predsjednika Tuđmana, pri čemu se u javnome i političkom diskursu veličaju njegove greške, njegove političke poruke, koje nisu izdržale test vremena, a pogotovo sve ono čega se on kao intelektualac, čovjek i državnik jasno odrekao. Jer izvlačiti danas Tuđmana antifašista, Titova generala i mladog komunističkog romantičara zanesenog velikim idejama u ranoj mladosti i životnoj dobi, te na taj način osporavati njegovo epohalno politološko, povijesno, akademsko i državničko djelo je – pokušaj perverzne i vrlo, vrlo banalne podvale. Zato što je Tuđman hrvatski državnik potpuna simbolička suprotnost Tuđmanu Titovu generalu. I to je Tuđmanova životna odluka, potvrđena neupitnim činjenicama, a ne stvar nečije interpretacije.

Više je nego očito da ni kao Titov general i mladi komunist Tuđman nije bio zarobljenik „velike ideje“, nego ponajprije potrage, gdje smjestiti i kako, svoju Hrvatsku u kontekstu velikih ideja i europskih naroda.

Opasan trend

Gotovo svakodnevno svjedočimo, pogotovo na HRT-u, od dežurnih akademskih aktivista, Klasića, Jakovine, Goldsteina, a nerijetko i od aktivnih političara tzv. ljevice ili s pozicija tzv. antifašizma, pokušajima da se upravo najvažnija Tuđmanova polazišta, njegova suverenistička i državnička ostavština, svakako i po svemu izvanvremenska za hrvatski narod, ospori pozivajući se na Tuđmana. Po istom obrascu kako se pokušava razoriti obitelj pozivajući se na ljubav, ravnopravnost ljudi pozivajući se na slobodu, hrvatstvo pozivajući se na europejstvo, prava pozivajući se na ograničavanje do eliminacije prava, mišljenje pozivajući se na kriminalizaciju mišljenja i da ne nabrajam dalje.

Točno kao što se kršćanstvo pokušava osporiti pozivom na kršćanstvo i kršćanske svetinje i autoritete, pokušavajući javno zagospodariti interpretativnim ekskluzivitetom i monopolom na tumačenje. Figurativno, što ima govoriti biskup Košić, kad imamo Plenkovića. Ili Macana. Ili Reinera.

Mnogi će reći da je to banalan pokušaj, neinteligentan, da je tome nepotrebno pridavati važnost, ali to je – teška pogreška.

Jer, to je vrlo, vrlo opasan trend, vrlo opasno, upravo proporcionalno opasnije ukoliko je razina banalizacije i otvorenih laži veća, a namjera i izvedba perverznija i – frekventnija.

Zašto bi bilo danas relevantna informacija što je mladi Velimir Bujanec tijekom devedesetih godina izrekao, je li to bilo iz današnje prizme pogrešno ili nije?

Tuđmanizam

Niti je Tuđman Bog, niti svetac, niti je bio nepogrešiv, a nije to ni Velimir Bujanec, niti bilo tko od današnjih tuđmanista. Njihova ili da budem neskroman – naša, vjerodostojnost počiva i na našoj mogućoj grešnosti iz cijelog tog razdoblja, koja počiva na pitanjima – kamo ide Hrvatska i što će biti s njom, a to znači da je svima, koji su kroz cijelo razdoblje Tuđmanove državničke misije propitkivali sa suverenisitčkih pozicija njegove odluke, upravo Tuđmanova paradigma – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što, bila načelo. Jedino su u cijelom tom razdoblju bili i ostali javno nepogrešivi – crvi u njegovim povijesnim cipelama. Rekao bih crvi u kori – hrasta. To, upravo to i jedino to, čak kad se promišljaju, i onda i tada, Tuđmanove državničke odluke i ponajprije zbog toga, je – izvorni tuđmanizam, kojemu se Hrvatska treba nakloniti i vječno ga slijediti.

Smisao afirmacije Tuđmana i svojevrsnoga tuđmanizma u hrvatskoj politici i nacionalnoj memoriji nije politička kanonizacija i neupitnost svega što je Franjo Tuđman bio u životu, ili radio uživotu, nego isticanje i afirmacija njegovih epohalnih i najvažnijih svenacionalnih ostavština, na kojima počiva misao i prije svega nada današnjih hrvatskih generacija, te što je najvažnije – temelj za konačni politički obračun sa silnicama i njihovim nositeljima, koji ugrožavaju i nastoje poništiti upravo Tuđmanove temeljne ostavštine. Tuđmanizam je zavjet političkog oca utemeljitelja, političkoj djeci, da istrijebe crve ispod kore zbog nacionalnog zdravlja i opće društvene higijene. Jer da je Tuđman bio apologet, nikada ne bi postao hrvatski državnik, niti bi izašao ispod skuta partizanskog, komunističkog i u konačnici Titovog antihrvatskog pokreta. Zato je pozivanje na apologetiku prema Tuđmanu – antituđmanizam.

I zato je Velimir Bujanec i 1996. godine svojim kritikama zapravo samo slijedio izvornu simboliku Franje Tuđmana, a današnje vrijeme na žalost potvrđuje koliko je imao pravo. Jer, ako uđemo u navode antifa portala vidjet ćemo da se iz Bujančevih stavova jasno zrcali duboko razlikovanje jugoslavenske i hrvatske političke paradigme, s čime i danas pod različitim krinkama Hrvatska ima presudne probleme. Jer je legalizacija jugoslavenstva kao demokratskog stava u nacionalnoj politici legalizacija zloćudne i smrtonosne bolesti u hrvatskom organizmu.

Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Dakle, bilo je nužno, potrebno i u konačnici iz današnje suverenističke prizme, tuđmanovski kritizirati Tuđmana tijekom njegove političke karijere i njegove državotvorne misije. Neke stvari, neke njegove odluke su se pokaze lošima, neke dobrima, ali najvažnije njegove poruke će postati trajnim političkim uzorom hrvatskome narodu. Uz državu, samosvijest, uspostavljanje pobjedničke paradigme, apsolutno najvažnija sintagma koju valja pamtiti uz ime Franje Tuđmana je ona ispod koje vječno počiva – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!

Zato, baš zato, je kritika Tuđmanovih političkih odluka, kako nekada, tako i danas – izvorno tuđmanovska vrijednost, jer prije svega ostavlja svojevrsni testament suvremenicima i budućim generacijama da nitko, baš nitko, ne smije biti – iznad Hrvatske. A upravo to je smrtonosna opasnost za službene državne tumače današnjih hrvatskih politika, propagandiste, te nositelje najviših državnih funkcija, kojima je propitkivanje smrtonosno. Upravo to ne prihvaća Bujanec i – propitkuje svakoga.

I zato je tuđmanist.

Zato su „naletjeli“ na njegov tekst, zato piše: „ups“.

A ne zato što im je stalo do Tuđmana i Hrvatske.

Upravo suprotno.

Treba kritizirati

Činjenica je da je Tuđman s uveliko izraženim olakšavajućim okolnostima za razumijevanje njegovih političkih poruka pogrješio s politikom pomirbe, kao što je tragom toga pogriješio i s vladom nacionalnog jedinstva, koju danas mnogi njegovi veliki zagovornici i nesumnjivi promotori nacionalnih vrjednota ističu kao veliku političku odluku, te uz to s čitavim nizom propusta, prije svega počevši od medijskih politika, do kulture, obrazovanja i u konačnici propuštanja poslijeratnoga obračuna s infrastrukturom bivšega režima, koja je, danas se to zorno vidi, već tada gospodarila svim najvažnijim društvenim i javnim podsustavima, odnosno – svim centrima moći ispod razine vrha državne politike.

Tuđmana zbog toga treba, trebalo je i onda – kritizirati. Napadajući Bujanca zbog njegovih riječi i izjava iz 1996. godine, kad je utemeljeno otvorio raspravu i ukazao na potpunu neodrživost i golemu opasnost izjedanačavanja simbolike Mačeka, Tita i Pavelića, antife zapravo – zloupotrebljavaju Tuđmana i stvaraju njegovu lažnu pojmovnu simboliku, a prikriveno i objavljuju inkluzivistički i centristički udar na Bujanca, koji je postao pogolema zaprijeka histeričnom preustroju Hrvatske po svim dubinama i širinama.

Zato je važno reagirati na ovaj pokušaj kompromitacije, s analitičkoga stajališta u širemu kontekstu, a ne zbog eventualne obrane kolege Velimira, koji je već brendirao ubitačnu sposobnost otpora, obrane, ali i napada, ohrabrujući svojim stilom, porukama i nepopustljivošću stotine tisuća i milijune ljudi na – nepokornost prolaznicima.

Nekoliko je stvari ovdje važno izreći.

Trajno propitivanje

Prvo, istinski tuđmanisti jedino su istinski – hrvatski suverenisti, a ne ljudi koji su ispod Tuđmanovih skuta i njegove epohalne i u konačnici povijesne državničke veličine, zapravo grickali njegovu simboliku do mjere perverzije. Tko je god pročitao Tuđmanovu političku raspravu „Velike ideje i mali narodi“, jasno mu je o čemu govorim, a jasno je upravo iz te politološke rasprave i za hrvatsku političku misao uz „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, temeljca suvremene hrvatske državnosti, da je tuđmanizam trajno propitkivanje s pozicija suverenističkog, svehrvatskog i kršćanskoga spektra, jer Tuđman, kao i Pilar, budućnost hrvatskoga naroda vidi isključivo na polazištu njegove identitetske europske afirmacije. Prvo hrvatske, pa tek na tome – europske. Da ne bi bilo zabune, upravo to je uporište svih relevantnih teoretičara suvremene tranzitologije. Tuđman je vjerovao u narodni genij, samosvijest, kulturu, vrjednosti, vjerovao je u nacionalni identitet i povjesnost hrvatskog naroda.

Iako se ne ubija od želje ili ciljanoga ostavljanja takvoga javnoga dojma, upravo Velimir Bujanec svojom kultnom „Bujicom“ vjernije i snažnije nego bilo tko u Hrvatskoj u već poduljem razdoblju – vjerno svjedoči taj pravac.

Ljudi su Tuđmanu vjerovali, čak i kad je griješio. Zato su ga beštimali, bili ogorčeni nekim odlukama, ali mu nisu otkazivali vjernost, stiskali su zube kad je zaustavljao vojne oslobodilačke akcije, kad je taktizirao, kad je taktički popuštao, čak i kad je po ocjeni nakon vremenskoga odmaka griješio, jer mu je temeljna državnička sintagma bila – Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što.

A s tim načelom se ne – riskira.

I zato se griješi na marginama, nikada u načelima.

Izvorni tuđmanizam

Tuđmanisti su danas, istinski tuđmanisti, oni kojima je Hrvatska važnije od Franje Tuđmana i nema nikakve sumnje da bi sam Franjo Tuđman to potpisao usprkos ljudskim slabostima i realnim greškama. Nitko se ne bi toliko dugo odupro tolikim pritiscima, tolikim udarcima, tolikim ugrozama kao on, da nije istinski slijedio geslo pod kojim počiva. Ravnanja radi, knjiga „Velike ideje i mali narodi“ izašla je u nakladi Matice Hrvatske 1969. godine, a iz nje je svakom prosječno inteligentnom čovjeku bilo jasno da govori o – samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj.

Zato je Velimir Bujanec isitnski tuđmanist, a zato su nasrtaji na njega danas, upravo pod lažnom deklaracijom zaštite Tuđmana od Bujanca, perverzni, neutemeljeni i podmukli, jer upravo ti nasrtaji na Bujanca simboliziraju i označuju strategiju razaranje izvornog tuđmanizma.

Nitko u zadnjih nekoliko godina, pogotovo u vrijeme kukuriku mraka, ali i nakanom navodnoga oslobođenje Hrvatske od kukuriku mraka nije toliko naudio antituđmanistima i antifašizmu kao Velimir Bujanec i Marko Perković Thompson.

Baš nitko.

Nitko danas ne predstavlja toliku zaprjeku suvremenoj hadezeovskoj perverziji uništenja tuđmanizma pod Tuđmanovim slovima i sloganima kao Velimir Bujanec, koji se drži crte suverenizma. To je izvorni tuđmanizam, uvjerljivo najvažnija medijska pozicija istinske Tuđmanove ostavštine, zato s antife stiže „ups“, iako ispod toga „ups“ u biti pristižu jauci.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati