Pratite nas

Kolumne

Tko to i zašto reži na blaženika Alojzija Stepinca!?

Objavljeno

na

Srpska pravoslavna crkva i danas ostaje vjerna svojoj višestoljetnoj tradiciji otklona od izvornog kršćanstva i njeguje filetizam, crkvenu herezu koja je od strane Pravoslavnog sabora održanog u Carigradu daleke 1872. godine odbačena i osuđena kao štetna i proglašena za „jeres“ uz isticanje načela da je jedinstvo vjere iznad svakoga pojedinačnog interesa bilo koje nacije ili države.

Mada su odluke ovog Sabora obvezujuće za sve pravoslavne crkve, Srbi ih nikad nisu priznali.

Srpska pravoslavna crkva ide i korak dalje promoviranjem „svetosavlja“ kao posebne kvazi-teološke filozofije u kojoj kršćanstvo i Krist služe jedino tomu da dodatno osnaže srpske mitove, „svetorodnu lozu Nemanjića“ i kult svetog Save, a samim time i velikosrpsku ideologiju. I stoga SPC posebnu pozornost usmjerava na promociju promotora i tvoraca svetosavlja.

U svibnju 1991. godine, u sklopu ratno-huškačke kampanje, Sveti arhijerejski sinod SPC započinje s procesom pripreme za političke kanonizacije fašista i četničkih ratnih zločinaca među kojima kultno mjesto zauzima „svjati vladika Nikolaj“ (kako su Nikolaja Velimirovića već zvali u krugovima obožavatelja). Na inicijativu njegovog sinovca, episkopa šabačko-valjevskog Jovana Velimirovića  i monaha Filareta Mićića (također velikosrpskog fašista i poznatog ratnog huškača s kraja 80-ih i tijekom 90-ih godina XX stoljeća) u Srbiju se iz SAD-a prenose posmrtni ostaci Nikolaja Velimirovića Žičkog i uz do tada nezapamćenu medijsku pompu pokapaju u rodnom Leliću (kod Valjeva).

Kanonizacija fašista, antisemita, duhovnog oca Dimitrija Ljotića i velikog obožavatelja Adolfa Hitlera, đavoljeg vladike Nikolaja bilo je samo pitanje vremena.

Proces proizvođenja fašista u „svetitelje“ započeo je 1999. godine kanonizacijom mitropolita Joanikija  Lipovca, ostrašćenog sljedbenika i podupiratelja četničkog pokreta i Pavla Đurišića (i počasnog predsjednika četničkog Nacionalnog komiteta) koji je agitirao u korist fašista i zdušno radio na omasovljenju četničkih postrojbi, na liturgijama i proslavama svojim besedama širio mržnju prema svima koji nisu pripadali četnicima i kolaboracionistima i uz to bio suradnik talijanskih i njemačkih okupacijskih vlasti kojima je odavao one srpske svećenike i građane koji nisu bili na njihovoj strani, zbog čega su mnogi izgubili glave.

Godine 2002, u popis svetitelja SPC uvršten je Joanikijev suborac, jerej dr Luka Vukmanović  koji je tijekom II. svj. rata  također bio vrlo aktivan u istom Nacionalnom komitetu zloglasnog četničkog vođe, zločinca i koljača Pavla Đurišića, a čiji je počasni predsjednik bio Joanikije Lipovac (Vidi: http://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/clanci.119.html:542073-Zbeg-krec; stranica posjećena 10.5.2018.)

I konačno, poslije ovih „probnih balona“, 2003. godine je kanoniziran i sam đavolji vladika Nikolaj Velimirović  Žički.

Iako prema mišljenju brojnih teologa i analitičara u samoj Srbiji niti jedan od novih „svetitelja“ nije  ispunjavao uvjete potrebne za kanonizaciju (što je izazvalo sporove i u samom vrhu SPC), Sveti arhijerejski sinod donio je tu odluku. Nikolajevci i justinovci su tako dokazali da oni vladaju Crkvom i da sa svoga etno-filetističkog i velikosrpskog svetosavskog puta nemaju namjeru skretati.

No, ovdje nije bio kraj. Bilo je i drugih fašista i koljača koji su čekali na kanonizaciju.

Na svome redovitom zasjedanju 15.05.2004. godine, u manastiru Žitomislić kod Mostara, Sveti arhijerejski sinod SPC  odlučio je da se u diptih SPC unesu još dvojica srpskih sveštenika koji su (kako je istaknuto), „postradali za živu veru u toku Drugog svetskog rata i kasnije od strane bezbožnih komunista“.

Među novim svecima našli su se pljevaljski pravoslavni svećenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojičić Maca, u cijelom tom kraju poznati po surovim zločinima prema civilnom stanovništvu.

Prije i nakon kanonizacije SPC se susrela s oštrim protestima građana Pljevalja, posebice preživjele rodbine žrtava, uključujući i obraćanje Filaretu i Svetom arhijerejskom sinodu SPC, ali bez ikakvih rezultata. Mada je u dostavljenom materijalu bilo točno navedeno i opisano koga su sve i na koji način ubili, odgovor nikad nije stigao – ni od Sinoda ni od Filareta.

Pop Milorad Vukojičić Maca bio je vođa Crne četničke trojke (kako je narod zvao tu skupinu koljača, čiji su članovi pored njega bili i Jestrović Milan i Mišo Radović Pendrek) koja je po njegovoj zapovjedi i uz njegovo osobno sudjelovanje klala crnogorske civile. Jedan od bliskih suradnika u zločinima bili su mu četnik Božo Bjelica i Vojislav Kovaljski. Prije klanja silovali su žene i djevojke. Najveći broj zločina počinili su u ožujku i travnju 1944. Poratno suđenje dokazalo je da je M. V. Maca sudjelovao u ubojstvu najmanje 10 crnogorskih civila, pa je osuđen na smrt i strijeljan. Komisija za utvrđivanje ratnih zločina ustanovila je i pismeno potvrdila da su njegove žrtve bili: 1. Stamenić Diko; 2. Stamenić Ljubo; 3. Stamenić Jula; 4. Stojkanović Ljubica; 5. Karamatijević Zora; 6.Žugić Mileva; 7. Matović Savka; 8. Božović Miladin; 9. Mišović Božana; 10. Kontić Živko.

Bio je optužen za sudjelovanje u ukupno 57 zločina. Poslije izricanja smrtne kazne počeo je plakati i moliti za milost, što je izazvalo ogorčenje naroda, pa je traženo javno vješanje. Viši sud je ipak kaznu preinačio u smrt strijeljanjem. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.09.2015.)

Na proteste koji su dolazili s raznih strana – prije svega od preživjelih članova obitelji žrtava, potom intelektualaca i povjesničara, pa i crkvenih ljudi, Srpska pravoslavna crkva ostala je gluha, a u obranu svetitelja-zločinaca stao je i sam patrijarh srpski Pavle, njegov nasljednik Irinej, kao i cijeli propagandni stroj SPC.

Jedan od rijetkih koji su javno istupili i otvoreno se odredili po ovom pitanju je vladika zahumsko-hercegovački Grigorije, koji na temu političkih kanonizacija u SPC kaže:

Uvjeren sam da je to bio jedan trend ishitrenog proglašenja za svetitelje, bez ikakve ozbiljne procedure, bez provjere, bez dobro organizovanog pristupa tome. Sada, poslije niza tih ishitrenih, pogrešnih proglašenja koja su se pokazala kao slabost ili glupost, oni koji imaju ozbiljne razloge da budu proglašeni svetiteljima moraće malo da sačekaju.“ (izjava na TV Atlas, Crna Gora, emisija „Živa istina“, 10.04.2015.)

Ono što je (iz razumljivih razloga) episkop Gligorije prešutio, ipak je mnogo dublji i složeniji problem od ovog višekratnog proglašavanja svecima osvjedočenih četničkih koljača, fašista, kolaboracionista, ratnih huškača i antisemita (u razdoblju od 1999. do 2004. godine), a moglo bi se sažeti u konstataciju da Srpska pravoslavna crkva ima tradiciju posvećivanja iz ideoloških razloga i to onih koji se ni po čemu ne zaslužuju naći među svecima  – počevši od dinastije Nemanjića nadalje, čemu pogoduje sam postupak kanonizacije za koji je dovoljno da pojedini episkop (ili mitropolit) potvrdi lokalni kult pokojnika čime na njegov prijedlog taj proces može započeti. Ono što je jedino bitno, jeste to da je životni put „svetitelja“ obilježen borbom za „Veliku Srbiju“, jer bez toga nema kanonizacije.

Crnogorski publicist Miroslav Ćosović  objavio je 2014. godine knjigu Bizarni sveci srpske crkve (u kojoj od razdoblja Nemanjića do današnjih dana prati upravo ovu pojavu. Od strane SPC i sklonih joj krugova, kao i od tvrde srpske nacionalističke struje, oštro je napadnut uz pokušaje diskvalificiranja, ali bez ikakve suvisle kritike kojom bi se argumentirano pobile njegove teze. „Krstaški rat“ protiv Ćosovića i svih Crnogoraca koji se zalažu za autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu predvodi poznati ratni huškač iz 90-ih godina prošlog stoljeća, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović uz svesrdnu potporu službene SPC, srbijanskih medija i radikalnih srpskih nacionalista, po sistemu „ubijte glasnika“.

O tom fenomenu u SPC (političkim kanonizacijama), vrlo se oštro izjašnjavao vjernik i kršćanin, vjerski analitičar i publicist, profesor književnosti iz Beograda Mirko Đorđević. Evo jednog kratkog isječka s njegovim iskazom na tu temu (iz dokumentarnog filma „Sveci i zločinci“):

(…) pre nekoliko godina sa famoznim Nikolajem Velimirović, sa kojim činom njegove sanktifikacije, proglašenja svetim, počinje jedan poseban talas takozvanih političkih kanonizacija. Dakle, postupak je sveden na potrebe političkog trenutka i to imamo dva važna momenta koja niko ne bi trebalo da smetne s uma. S jedne strane, naša je crkva nažalost, prihvatila takve političke kanonizacije i to se videlo na primeru Nikolajevom gde ni jednog uslova nema ispunjenog – i slovima ni jednog, ali se to nametalo od strane političkih struktura, a osobito je vidljivo nakon famoznih ‘oktobarskih promena’ kada je Koštuničina vlada zaigrala političku kartu klerikalizacije društva i kada je došlo do naglašenije sprege između struktura moći u crkvi i struktura moći u državi, kada su ovakve kanonizacije postale ne samo politički čin nego odudaraju od onoga što je prava hrišćanska i svetla tradicija u hrišćanstvu. Koliki ljudi nisu još zaslužili ni imbus oko glave, oreol ni našli se u ikonostasu, ali kad je u pitanju politika i kad su u pitanji namirivanja političkih računa i rata i sadašnje političke kombinacije, onda su se našli ljudi koji doista nemaju ničeg svetog ni svetačkog i to je za veliko žaljenje.“ (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s; stranica posjećena 14.12.2014.)

Da ovakva manipulacija svecima ima prilično značajnog utjecaja na javno mnijenje u Srbiji pa i srpski narod u cjelini, gotovo da i nije potrebno posebno dokazivati. Dovoljno je razmotriti upliv ovih „svetitelja“ na ukupno duhovno ozračje u društvu, pa da na vidjelo dana izađu sve konzekvence takvoga pristupa „kršćanstvu“ i „svetosti“.

Snaga karizme Nikolaja Velimirovića Žičkog i njegovog učenika Justina Popovića i danas u bitnoj mjeri određuje ne samo duhovnu klimu u pretežitom dijelu srpskog naroda (i to kako onom koji pripada vjerničkoj populaciji, tako i u cjelokupnom „patriotskom“ korpusu neovisno o ideološkim razlikama), nego i političko ozračje, pa i sam stav prema Srbiji i njezinom „nacionalnom interesu“.

Svaki otklon od „svetosavlja“ i njegovih ideala smatra se „izdajom“ nacije i za sobom povlači ozbiljne društvene posljedice, pa se u takvoj situaciji čak i oni koji su svjesni neodrživosti takvoga stanja i opasnosti koje ono krije, radije povlače i šute nego da se upuste u borbu s vjetrenjačama. Dakako, to pogoduje jačanju ovog radikalnog nacionalno-vjerskog koncepta.

Utjecaj „nikolajevaca“ i „justinovaca“ oličen u filozofiji „svetosavlja“ već je odavno prešao klerikalne i crkvene okvire i pokazao se kao oruđe ekstremizma najgore vrste koji je u ime „nacionalnog interesa“ i „ugroženosti srpstva“ spreman opravdati svaku agresiju, genocid i etničko čišćenje, svaki masovni zločin i svako nedjelo. Očiti primjer takve prakse je okupacija trećine Hrvatske (1991-’95.) i okupacija 70% BiH (1992-’95.), te stvaranje etnički čiste „Republike Srpske“ koja je nastala na genocidu i kao takva priznata od međunarodne zajednice.

Nakon svega rečenog, doista ne čudi da su i danas glavna uporišta suvremenog klerikalnog naci-fašizma u Srbiji beogradski Bogoslovni fakultet, kao i beogradski Univerzitet, otkuda se regrutiraju nove snage, a postoje i parlamentarne stranke kroz čije se programe i djelovanje on nastoji institucionalizirati i učiniti široko prihvatljivom opcijom.

Spomenuti „svetitelji“, širitelji mržnje, ratni huškači, notorni zločinci i počinitelji surovih nedjela nad vlastitim narodom bili su samo prvi ešalon u rehabilitaciji zločinačkih pokreta kojima su pripadali i oni su „otvorili vrata“ rehabilitaciji svojih suvremenika, najistaknutijih teoretičara srpskog naci-fašizma i ratnim vođama koje se promovira kao neupitne nacionalne heroje (i poput četničkog vođe i zločinca Draže Mihailovića već završavaju u ikonostasima manastira sa svecima SPC).

Rehabilitacija Draže, Nikole Kalabića i Milana Nedića i drugih kvislinga svjedoči da se ovaj proces progresivno širi. Njih se predstavlja kao „spasitelje srpstva“, idealizira ih se, njihovi se životopisi čiste od tamnih mrlja i tako ih se pretvara u „srpske svece“ što je naprosto bogohuljenje, jer riječ je i smišljenim i ciljanim krivotvorinama a ne pogrješkama.

Eklatantan primjer takvog grubog izigravanja istine i krivotvorenja prošlosti je slučaj Nikolaja Velimirovića čiji se otrovni antisemitski i huškački rasistički spisi danas kriju, ili ih se na razne (uglavnom tragikomične) načine želi „objasniti“ tako da se dovedu u sklad s kršćanskim naukom, što nije ništa drugo nego blasfemija i novi grijeh prema Bogu i ljudima.

Današnjim se  mladim Srbima – inače obično nesklonim dubljem promišljanju o prošlosti kao i uzrocima i naravi socioloških pojava i kretanja, nudi na tanjuru „izlaz“ iz mračnog tunela frustracija i oni ga nalaze na internet-portalima, u tabloidima, na uličnim skupovima i manifestacijama, pa i u nasilju nad onima koje smatraju „krivcima“ samim time što su druge vjere, rase, nacije, ideološkog uvjerenja ili drugačijeg svjetonazora.

I upravo to trovanje mladih, širenje mržnje prema susjedima i podle, primitivne klevete na račun Katoličke crkve, blaženika Alojzija Stepinca, jedna je od glavnih djelatnosti SPC u kojoj kolo vode sljedbenici fašista, antisemita i koljača iz razdoblja Drugoga svjetskog rata.

„Napad je najbolja obrana“ – kaže se ne bez razloga.

Oni i napadaju zato da se njihove prljavštine sakriju i da se mi Hrvati bavimo sami sobom.

To uvijek treba imati na umu.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori