Connect with us

Gost Kolumne

Tko to ne voli Srbe?

Objavljeno

-

Isječak/Youtube

Prošli puta sam spomenula film Danila Šerbedžije Tereza 37 (2021.), koji je izabran kao hrvatski kandidat u natjecanju za Oscara. Nije došao ni do nominacije.

Cijeli izbor je bio suspektan, a pogledavši glavnoga konkurenta Murinu i sada Terezu, jasnija je cijela priča. Mnogi neutralni stručnjaci smatraju da smo propustili povijesnu priliku i da je Murina; film s međunarodnim zaleđem; s Martinom Scorseseom kao izvršnim producentom, s ozbiljnom nagradom u Cannesu i s niz drugih bitnih značajki, imala više šanse za Oscara negoli je to imala Tereza.

Bošnjački redatelj Danis Tanović koji je dobio Oscara za Ničiju zemlju 2002., čovjek koji se brine za promociju svoje zemlje i samo jedne od triju konstitutivnih nacija te zemlje, kao i uostalom, i uspješna mu kolegica Jasmila Žbanić(dobitnica europskoga Oscara), svoje iščuđavanje našim izborom zaključuje riječima:“ Stvarno mi je čudno da ste na ovakav način sami sebi pucali u stopala.“

Čudan izbor riječi kada znamo da Danilo, redatelj i Lana, scenaristica Tereze 37, i najvjerojatnije oni koji su ih birali, pripadaju onom ideološkome spektru koji nikada ne bi sebi pucali u stopala. Pucali bi u glavu, ali ne svoju, nego u ovu našu, hrvatsku glavu. I rade to već godinama. Samopromocijom, promocijom svoje ideologije i uspješnim uživanjem novca hrvatskih poreznih obveznika, (op.a. ogromnu lovu dobije kandidat za Oscara).

Da je njihov aktivističko partijski špirit globalno prepoznat kao nešto vrijedno nasuprot prezrenom nacionalizmu možemo ilustrirati popisom međunarodnih bitnih i najbitnijih nagrada samo ovo dvoje bošnjačkih nacionalista, gore spomenutih redatelja: Danisa i Jasmile te nasuprotnim popisom istih nagrada cjelokupne novije hrvatske kinematografije.

U našem popisu: nit Oscara, nit nominacija, nit Zlatnih globusa, nit toliko Cannesa…nit išta toliko koliko u bošnjačkom popisu samo ovo dvoje redatelja. Nacionalista! Ne globalista! Kako to? BiH ima više love?
Ne. Ono što ih gura je upravo nacionalni boljitak. Zato su i rezultati vidljivi. A nama ostaje obrazac da se gura onoga tko nema šanse radi nekih drugih interesa.

Kad je o kulturi riječ, onih ideoloških, izrazito antihrvatskih interesa. Obrazac Tereza 37 vs Murina, zgodan je primjer za opisati naša posla.
Teško je na vagu staviti dva ostvarenja koja su na vrlo sličnoj umjetničkoj razini i vrlo su dobra. Ali, ako je tako, u tome trenutku gledaš opći interes. U ovome slučaju, to je hrvatska kinematografija, a ne partijska ideologija.

Lana Barić je splitska glumica, a u Danilovoj Terezi, i glavna glumica i scenaristica. Lana se udala za Markovinu. On povjesničar, ona glumica. Primarno, oboje rigidno lijevo orijentirani jugonacionalistički aktivisti. Spajanje, obostranu privlačnost, erotsku napaljenost, mentalnu raspamećenost duguju tekovinama revolucije, komunjarskoj osveštenosti i ustrajnoj antihrvatskoj borbenosti.
Razlog razdvajanja je manje poznat, ali sasvim je sigurno, da se pitao njihov ideološki zatucani intelekt, to bi bilo dok ih smrt ne rastavi.

Tereza 37 je kako rekoh, ok film, ali uvijek se raspitam prije, te znajući tvorce, pripremim na možebitno povraćanje bez obzira što unaprijed znam da tema filma nema blage veze s njihovom ideologijom, znam da ju uvijek proture i nature u raznim, želudcu više teško prihvatljivim oblicima. Obvezno su, kao rekviziti na sceni, uvijek isti dosadni postulati iz njihova manifesta izredani gotovo u svakome filmu. Fuj, bljak, ali tako je.

Nema filma gdje se nazadnost ne izjednači s vjerom i uvali tobožnji primitivizam Hrvata kojemu su dva temeljna uzroka: vjera u Boga i izmišljena mržnja spram Srba. Tako je bilo i u Terezi. Stvarno imam debelo iskustvo gledanja takvih uradaka da sasvim trezveno mogu reći da je film dobar uz to što me neizmjerno iskreno žalosti ta kenjara ideološki obojenih stereotipa. Često to ubije film. U ovome slučaju film je preživio. Ne znači da je poruka koja je tobože nevino ubačena u film nije beznačajna laž. Pače ju je potrebno detektirati tim više što je cjelokupni uradak dobar i što je malicioznost takve laži kanila i dala joj se mogućnost da obiđe svijet.

Ideološki neutralna Murina, kod borbenih aktivista, nije imala šanse. Vjerujem baš zbog izostanka ljevičarsko prosrpskih dekoracija. Kod Murine čak postoji doza kritike patrijarhata, doza slave ženskoga oslobađanja, ali očito nedovoljno aktivistički nabrijano da bi postala kandidat za Oscara. U jednoj sceni Murine, narod u procesiji pjeva: Rajska djevo, kraljice Hrvata, a istina Bog, nitko se ne ruga ni procesiji, ni križu, ni domoljubno- vjerskoj pjesmi.

Nema na to onih dobro nam znanih Tomićevsko-Dežulovićevskih infantilno uličarskih, istrošenih fora, pošalica i rugalica. Pače je sve u Murini uveličano predivnim morskim plavetnilom i egzotikom hrvatskih otoka. Sve je nekako prekrasno i veličanstveno da bi u svijet odašiljalo pretjerano idealiziranu sliku domovine što nimalo nije profitabilno sitno partijskim, lobotomiranim kadrovima. Ono što je dobro za Hrvatsku, loše je za njih.

Kod Tereze 37 također ima plavetnila. Ali u pozadini. Iza razbacanoga betonskoga krša propalih zdanja kao znaka neuredne države. Svijetu treba predstaviti čemer, jad i pustoš. Svijet treba čuti da je stvorenom hrvatskom državom, svaki bitak u katotalibanskoj Hrvatskoj ugrožen, a kamoli, najplemenitiji od svih, onaj srpski, ali idemo po redu.

Zar nije već too much da gotovo svaki hrvatski film problematizira u glavnini ili onkraj, opću ugroženost od stvorene države.

U Terezi ima i onih iz socijalizma stanova zgusnutih na Splitu 3 kao dokaz klaustrofobije malenkosti države nasuprot valjda „širine “ koja je Lani i Danilu nudila multikulti velika država Jugoslavija. Ima i križa, ali ne tako kao u Murini, velikoga kojega poštujući običaje i tradiciju svečano nose vjernici na procesiji. U Terezi se križić neznatno leluja na krunici obješenoj na retrovizoru auta čiji je vlasnik, ne pošteni i zgodni lik u filmu- Srbin, nego bijeli heteroseksualni Hrvat i katolik- silovatelj. Nek’ znaju mladi partijci tko su Hrvati i vjernici. Silovatelji.
I ajde, sva ta sumorna klaustrofobičnost ima za cilj da gledatelj uniđe u Terezinu dušu, i to se odlično postiže, a posebno ukoliko ste stranac i ideološki partijsko-lobotomirani isprdak.

Ukoliko ste ponosan Hrvat-ica jednostavno vas moraju ometati maliciozni dodaci koji postaju nerazdvojiva kič dekoracija većine hrvatskih filmova i kazališnih predstava. Sad zamislite filmove, a ima ih masa, koji se samo sastoje od gomile takvih kič dekoracija antihrvatskih i ako hoćete, antihumanih bljezgarija. Eklatantan primjer je film Glas Ognjena Sviličića o kojemu sam već pisala. Taj film ima samo to u ponudi i sirota, ništa više.

Tereza je ipak nešto šira, iako silovatelj=krunica=katolik Hrvat, nije nažalost sve. Da bi mladi partijci upoznali dobrotu nasuprot silovatelju s krunicom, Lana i Danilo ju prispodobljuju u najzgodnijem, najobrazovanijem, najnačitanijem, najplemenitijem liku u filmu, Srbinu iz Srbije. Pa tako glavna protagonistica Tereza veli svome priki Nikoli, plemenitom Srbinu: „Ovdje ti ne vole Srbe!“, a Nikola pade k’o anđelak s Marsa: „Zar još?“ , nevino ju upita.
Kako to zvuči Amerikancima koji su morali odgledati Terezu u prednatjecanju za Oscara. Prosto k’o lebac. Hrvati su zatucana Sheldonova mati iz Texasa, a Srbi intelektualci koji su nadišli nekakve plemenske razmirice. Da utvrdi gradivo, veli Tereza:“ Odrekli bi se mene moji da idem u Beograd“. Ne pita se Tereza što bi se njoj moglo dogoditi u Beogradu kao Hrvatici, nego je sigurna da je njen plemeniti Srbin u Splitu ugrožen.

Hej, mali Ivošević je bio izabran za dogradonačelnika. Dok ovo pišem, nakon prvoga kruga izbora vodi velikim postotkom njegov mentor Puljak. Oprostilo se Bojančetu i pijenje krvi i mlaćenje po Židovima i Hrvatima i Acika i Micika. A po potonjima dalo se vidjeti da i Hrvati (u ovom slučaju Bojanov prika glavni ateist od Splita), vole Srpkinje. A po Severini i niz njenih kopija se može vidjeti da Hrvatice vole Srbe. Šprajci, Stankovići, Rade, Danile i Danijele, drmaju hrvatskom scenom. Prodaju srpsku ugrozu. Ide se na srpske cajke. Predsjednik recitira EKV.

Hrvatski ateisti Porfirija vuku za mantiju da im da autogram. Hrst na čelo. Jer križa ne će da si Bog. Danilo je po ocu Radetu Srbin. Rade je dobio vojvodstvo na Brijunima. Sinov mu filmski uradak otišo na natjecanje za Oscara nauštrb potencijalno povijesnom uspjehu, otpale Murine. O čemu mi pričamo? Hrvatska obožava Srbe. Tko to ne voli Srbe? U Splitu su u vlasti, u državi su u vlasti.

U filmovima, kazalištu, knjigama, novinama izmišlja se njihova ugroženost kako bi imali sigurnu povlaštenost. Cijelo vrijeme se lažno producira nacionalna mržnja spram Srba, a s kojom Hrvati kao civilizirana nacija blage veze nemaju. Cijelo vrijeme se mržnja prema hrvatskoj naciji želi zakrabuljati utjeravanjem da su Hrvati primitivci, nacisti koji iz čista mira mrze plemenite Srbe i time se uzgaja opravdani razlog za mrziti Hrvate i danas sutra ( jer im preci nisu obavili do kraja posao na Bleiburgu), i ubiti ih. Jer jedina stvarna i društveno prihvatljiva mržnja je mržnja prema Hrvatima i hrvatskoj državi.

Što po tome pitanju može uraditi ponosan, čestiti, državotvorni Hrvat? Uzvratiti mržnjom? Mrziti? To je prejaka emocija za tako nečasnu čeljad i njihovu rabotu. Ostaje, vidno je u mome tekstu: gnušanje nad gluposti koja uspijeva prodrijeti do nekih ljudi, gnušanje nad sadržajem indoktrinacije, fekalijama koje već dugi niz godina se prelijevaju u svim segmentima hrvatskoga društva. Slikovito, poput smeća u Zagrebu. A vjerujte mi, s istim pametnjakovićima, istim ideološki zatucanim mentalnim sklopom i u Splitu, ako pobijede Puljkovi biti će ista nerješiva situacija. Jer nisu tu radi građana, tu su da teške situacije, postanu još teže.

Nataša Božinović
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari