Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko ubija bosanskohercegovačku istinu?

Objavljeno

na

Laž i nepravda ubojita su sredstva sa kojima se agresira na hrvatski narod u trodjelnoj dvoentitetskoj Bosni i Hercegovini s ciljem da se srami svoje prošlosti, te pod teretom srama da bi se lakše odrekao svog nacionalnog identiteta kojeg je legalno i legitimno branio u građansko konfesionalnom beha sukobu. Proizvođači laži i ubojice istine, razbijači pravednosti i okupatori slobode, u Bosni i Hercegovini čine to kako bi Hrvatima oduzeli pravo na otpor prisilnoj asimilaciji, stvaranja nove, bošnjačke nacije. Uvijek a napose u slojevitim društvima, nesređenih maeđunacionalni i međuvjerskih odnosa, kakvo je bosanskohercegovačko, laž je talibanska ubojica istine. A kada se ubije istina njene ubojice kreću u ubijanje čovjeka. Zapravo to im i jest cilj, ubiti istinu da bi si uzeli pravo na ubitstvo čovjeka.

https://i1.wp.com/img.dnevno.ba/data/2013/7/25/87682/1_mudzahedini.jpg?resize=495%2C331

Ulazeći u suvremeno političko stanje u Bosni i Hercegovini ulazi se, zapravo, u veliko i nemirno more sa nešto malo otoka i otočića po kojima se vidi i poznaje stara slika multi šarene prijeratne bosansko hercegovačke stvarnosti. To su mali spomenici staroj Bosni, a koji su na žestokom udaru politički valova koji zapljuskuju i valjaju, te sve više potapaju tu zemlju, koja je nekoć cijela bila jedan šareni otok na svjetskom političkom moru. Danas gotovo da ga više i nema, poglavito ga nema u onom prijeratnom šarenilu ni velićini. Sada je tu nepoznat broj otoka i otočića u jednoj boji, a oni šareni smanjeni i prepolovljeni olujom rata koji je preko njih prošao i cunamijski ih opustošio. Kako god je rat opustošio Bosnu i Hercegovinu ništa manje je ne pustoši ni laž i progon istine.

Sve se radi na tomu da se nacionalna i vjerska slika Bosne izmijeni i promijeni u tolikoj mjeri poslije koje ne će biti povratka na staro. Jer i kada je oružje zašutjelo, u Bosni i Hercegovini rat je nastavljen. Ne ubija čovjeka samo oružje, ubija ga nepravda, nesigurnost, diskriminacija, laž, manjak ili apsolutni nedostatak slobode. Sve su to mirnodopska oružja koja se koriste u, daytonskim zidom, podijeljenoj Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su svi ratovali protiv svih. A što se ćini i danas.

Pucanjem u istinu nastoji se ubiti čovjeka, odnosno pucanjem u čovjeka želi se ubiti istina zaustavljenog rata. Ništa nije uplašilo zločince i počinitelje zločina, planere i pokretače, rata kao što ih plaši otkrivanje istine. Stoga i jest danas, pored pojedinca iz gubitničkog hrvatskog naroda kojem je u Daytonu oduzeto sve, u Bosni i Hercegovini na talibansko džihadskom udaru istina. Sve se ćini da trajno ostane zakopana, ili otkrivena samo onoliko koliko to odgovara njenim ubojicama.

Prisvojivši vlast nad medijima kao oblikovateljima javnog mijenja, propagatorima laži i širiteljima mržnje, obučeni u pobjedničke odore nacionalni vojski koje su im izborile entitete, Srbima Republika srpska i Muslimanima Federacija Bosne i Hercegovine, ubojice istine neometano šire laž o beha prošlosti, na kojoj uz svjetsku šutnju grade budućnost te bezbudućnosne zemlje. Progonitelji i ubojice beha istine mirnodopski su zločinci, s posljedicama tog zločina ravnog svim ratnim zločincima. A zapravo mirnodopski beha zločinci su, gotovo, svi oni ratni koji danas slobodno hodaju neslobodnom Bosnom i Hercegovinom. Oni su bili vladari rata, i danas vladari beha primirja. Vladari laži i talibani istine.

Bužim

http://reprezent.ba/files.php?file=dole_213458203.jpgTo su ratni i mirnodopski politički tajkuni koji su uspjeli privatizirati beha istinu, a time i Bosnu i Hercegovinu, koja je zbog zločinačke tajkunizacije danas „ni na nebu ni na zemlji“. Moglo bi se reći u njihovim džepovima i krvavim zločinačkim rukama. Takvo stanje plodno je tlo za rast svake vrste terorizma, napose onog radikalno islamskog džihadizma koji ubrzano mijenja, ne samo sliku Bosne i Hercegovine, već i svijeta u cijelini. Ubijanje beha istine dio je džihadskog terorizma. Istinom oružja koju demonstriraju brutalnostima odrubljivanja glava  zapadnjacima, munjevitom brzinom šire etnički i vjerski čiste muslimanski islamske prostore. Uz pomoć iz entitetskih ogranaka u Bosni i Hercegovini (Gornja Maoča) koji su također sto posto čisti muslimansko islamski, što im je omogućavalo dvadesetogodišnje ubijanje beha istine, džihadisti su započeli globalni svjetski sukob vjera i civilizacija. Novačenjem džihadista Bosna i Hercegovina je time, u stotoj godišnjici početka Prvog svjetskog rata, opet postala, u europskim granicama, prostor sa kojeg je počeo Svjetski sukob vjera i civilizacija, kultura i svijetova.

Sve je to posljedica laži koja je dio mentalnog sklopa političkog beha društva, u kojem su odgajani ti vjerski islamski fanatici koji ratuju danas po Bliskom istoku, a to iskustvo sutra će prenijeti u Bosnu i Hercegovinu i dalje u Europu. Jasan znak kako su laž u kojoj su odgajani i rasli, i oružje iste razorne moći, te da se mir ne postiže samo zatišjem oružja. Potrebno je, naime, zbog istinskog i pravednog  mira koji nema alternativu nigdje a napose u slojevitoj Bosni i Hercegovini, da zašuti i oružje i laž. Šutnja oružja i laži otvara putove tako potrebite istine. A putevi istine su desetljećima, gotovo u svakom  periodu beha duge i krvave povijesti, zatrpavani i neprohodni, i stoga rat u Bosni i Hercegovini traje. I trajat će sve dok istina ne pobijedi

Tamo gdje je istina pobjednik tamo nema ni ratni pobjednika ni pobijeđeni, nema malobrojniji i brojniji, nema jači ni slabiji, nema potplačeni ni tlačitelja. Suvremenost Bosne i Hercegovine bez pobjednika i pobijeđenih temelj je njene mirne  budućnosti, i  jamac jednakosti i ravnopravnosti, suverenosti i konstitutivnosti, svih njenih nacionalnih i vjerskih razlika. Za takvu Bosnu i Hercegovinu jednako će se boriti, i braniti je, sve tri njena naroda. Njihovoj obrani ne će trebati pomoć ni mudžahedina, ni vehabija, ni talibana, ni džihadista, dakako ni turski sto milijuna vojnika ni njihovi ratni brodova. Da bi se došlo do te zajedničke polazišne točke, do beha istine koju će priznati sva tri njena naroda, do istine koja nema alternativu, potrebno je progoniti i kažnjavati sve njene ubojice, na naćin kako se kažnjavaju i progone i ratni zločinci. Nema razlike između ubojica istine i ratni ubojica. Jer tko ubija beha istinu on ubija i Bosnu i Hercegovinu, a tko ubija Bosnu i Hercegovinu on ubija i čovjeka.

Vinko Đotlo/hrvatski-fokus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto Džakula i Pupovac i dalje šute o dr. Ivanu Šreteru?

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.), na str. 165-168., Slavko Degoricija (početkom 90-ih visoki dužnosnik HDZ-a i državni funkcionar), opisuje stanje u Pakracu i okolici u vrijeme eskalacije krize i srpske terorističke pobune (1990/1991.)

Evo nekih citata:

“(…) Osnivanjem HDZ-a i SDS-a, odnosi su se pogoršali na relaciji srpskog i hrvatskog stanovništva. Srbe vodi radikalni Veljko Džakula, a HDZ dr. Ivo Šreter. Džakula je samouvjeren, prepotentan, radikalan, povezan s Goranom Hadžićem i Nikicom Šašićem (Zapadna Slavonija). Često je u Kninu kod Babića i Raškovića. Zastupa ideju da Pakrac postane središte svih Srba u Hrvatskoj. (…) Nikako ne prihvaćaju da su nacionalna manjina. Govori su im radikalni, puni prijetnje. Čuvena Džakulina izjava da će on osobno objesiti predsjednika općine Pakrac, ako ijedna puška od rezervnog sastava policije bude otuđena iz Pakraca.

Druga strana, na čelu s dr. Šreterom, drži pomirujuće govore. Traže zajedništvo, razgovore i pregovore. Srbi sve to odbijaju i dovode do već spomenute pobune Srba u Pakracu (razoružavanje policajaca Hrvata u policijskoj postaji)…” (str. 165.)

Opisujući daljnji razvoj situacije u Pakracu, Degoricija zaključuje kako je antagonizam između HDZ-a i SDS-a jačao, te da su Srbi predvođeni Veljkom Džakulom postajali sve agresivniji,  pa je osobno, u više navrata upozoravao dr. Šretera na moguću opasnost koja mu prijeti, na što je on odgovarao kako se ne boji, te da “Srbi njemu neće nauditi, jer ih je previše zadužio i kao liječnik i kao čovjek”. (isto-)

Autor potom nastavlja:

“Međutim, dana 18. kolovoza 1991. godine dogodilo se njegovo presretanje i zarobljavanje. Odveden je u prostor Bučja ili Kusonja, gdje su ga utamničili, premlaćivali i na kraju likvidirali. Pokušali smo na sve načine da ga oslobodimo, pa i preko međunarodnih čimbenika. Svi su oni nijekali da znaju njegovo prebivalište…” (isto -)

“(…) Stječe se dojam da su se pakrački Srbi zavjetovali da ne odaju tajnu zarobljavanja i likvidacije dr. Ive Šretera…

(…) Međutim, jednoga dana, ukazala se neka nada u njegov spas. Meni se u kabinet najavio Milorad Pupovac, mada do tada nismo imali nekih većih kontakata. Primio sam ga gotovo odmah, da vidim što mi to ima reći Pupovac. Došao je, kako on to zna, snužden, silno zabrinut, da su dva liječnika Srbina u Sisku uhapšena i zatvorena, doktor Špiro Kostić iz Siska, ministar zdravstva Republike Srpske Krajine i doktor Branko Krivokuća. Povod  privođenja obojice liječnika bio je pronalazak njihovih liječničkih torbi punih lijekova i drugog sanitetskog materijala namijenjen pobunjenim Srbima, odnosno četnicima. Pupovac je tražio od mene da interveniram kod Đure Brodarca u Sisku i da ih se pusti jer da oni nisu imali zle namjere. Kada sam ga saslušao do kraja, dao sam mu prijedlog: ‘Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode dr. Ivana Šretera, a ja ću pokušati kod Brodarca dogovoriti puštanje uhapšenih liječnika u Sisku’. Iznenadio sam se i obradovao njegovoj brzoj reakciji. ‘Dobro, idemo u akciju i to odmah’- odgovorio je. Nije imao nikakvih dodatnih pitanja. Ne pita on: ‘Kako ću ja do pobunjenih Srba u Pakracu?’ Znao sam da mu to ne predstavlja nikakav problem…

Nazvao sam Đuru Brodarca u Sisak. Potvrdio mi je da su ti liječnici zaista uhapšeni s prilično velikom količinom lijekova… Đuri sam objasnio moj razgovor pa i dogovor s Pupovcem. Kad je u pitanju spašavanje dr. Šretera idemo u akciju odmah. (…) Negdje u popodnevnim satima Đuro mi se javlja. Dogovorili smo da ih odvezemo u Karlovac i pustimo jer je jedan od njih (Branko Krivokuća) tamo negdje rodom…

Sad više nisam siguran jesu li prošla jedan ili dva dana, dolazi Pupovac, navodno iz Pakraca. Njegove su prve riječi bile: ‘Ti si obavio posao, a ja za sada nisam.’ Pitam: ‘Zašto?’ ‘Ne daju ga jer im treba kao liječnik, znaš kako je, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora puštaju Šretera.’ Nije od toga prošlo nekoliko dana doznajem od predstavnika UNPROFOR-a, da je Šreter mrtav, likvidiran, već više od mjesec dana. Doznajem i to da ga Srbi nisu koristili niti jednoga trenutka kao liječnika, već su ga od prvog dana uhićenja, premlaćivali i to tako žestoko da su mu, među ostalim, polomili ruke.

Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca.” (str.166/167.)

Početkom lipnja ove (2018.) godine, tijekom jedne rasprave u Saboru, zastupnik Stevo Culej upitao je Milorada Pupovca: “A što je sa Šreterom?”

Pupovac je ignorirao pitanje, kao da ga nije čuo. Upravo je tada držao jednu od svojih tirada vezano za Drugi svjetski rat, NDH i Jasenovac – što mu je omiljena tema koju poteže uvijek kad treba raščistiti bilo koje pitanje vezano za velikosrpsku agresiju i četnički terorizam iz 90-ih godina. Ravnodušnost s kojom se on odnosi prema hrvatskim žrtvama, istini o ratu, masovnim zločinima što su ih počinili srpski teroristi i drskost i bahatost s kojom nastupa kako bi te zločine relativizirao naprosto užasava.

Zato ne treba nikoga čuditi prešućivanje dr. Ivana Šretera, kao i preostale dvadeset i jedne žrtve četničkog logora Bučje.  Za Džakulu i Pupovca one ne postoje.

Domoljub, mirotvorac i hrvatski mučenik dr Ivan Šreter

 Na obilježavanju prve obljetnice državnosti Republike Hrvatske, 30. svibnja 1991. godine, u Pakracu je održan svečani skup na kojemu je govorio i ravnatelj bolnice u Lipiku i predsjednik lokalne organizacije HDZ-a dr. Ivan Šreter. Već na samome početku izlaganja istaknuo je nužnost suživota u miru i slozi svih Pakračana, neovisno o vjeri i naciji kojoj pripadaju:

“Mi smo se danas pred zgradom Skupštine općine Pakrac okupili da se vidi i u ovom našem mjestu, u ovoj našoj Hrvatskoj, da Pakrac nikada ne može biti jednouman, da ne pripada nikome posebno. Da se vidi da i mi Hrvati, Česi, Talijani, Mađari, braća Srbi, svi ljudi dobre volje, jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u pakračkoj općini…”

Govornik je, dakle, posebno naglasio želju za normalizaciju odnosa sa Srbima, izdvajajući ih i oslovljavajući braćom, iako su oni već započeli s terorističkim napadima na crkve i kuće Hrvata.

No, nisu ga čuli.

Mržnja je bila jača od svega, a “Velika Srbija” cilj kojemu je većina Srba u pobunom zahvaćenim hrvatskim područjima, pod uplivom Beograda težila. Mnogi Hrvati, pa i dr. Šreter nisu bili svjesni toga i naivno su vjerovali da im od susjeda i sugrađana ne prijeti opasnost.  Računajući s time da će većina Srba postupati razumno, jer nikakvog objektivnog razloga za međunacionalne sukobe nije bilo, naš je narod bio zatečen i iznenađen onim što je uslijedilo i uglavnom nespreman za obranu. A “ugroženi” su već započeli svoj rat protiv Hrvatske, podmuklo, zločinački i ne birajući sredstva – uz oslonac na “JNA”, Srbiju i njezine četnike i dobrovoljce.

Tog kobnog 18. kolovoza 1991., na barikadi u selu Kukunjevac, Dr. Šreter je uhićen od naoružanih četnika i odveden na nepoznato mjesto. Prema svjedočenju preživjelog zarobljenika dr. Vladimira Solara, najprije su ga smjestili u jednu kuću blizu logora Bučje (poznatog po mučenju zatočenika i zločinima koje su tamo činili četnici). Kasnije je svjedočio kako je tamo vidio dr. Šretera, te da “nije bilo ni jednog djelića kože na njegovom tijelu koji nije bio plav od udaraca”, dok su mu udovi bili slomljeni. Također je ispričao da su mu 6. listopada (1991.) rekli kako su ga ubili, a da će on biti pušten.

Hrvatska strana, naravno, nije znala što se događa u redovima terorista koji su odbijali svaki kontakt s hrvatskim vlastima i nisu bili voljni dati bilo kakve podatke o zatočenicima niti pregovarati o njihovom oslobađanju.

Tako se ponašao “ugroženi srpski narod” u Hrvatskoj tih 90-ih godina XX stoljeća.

Okrutno mučenje i ubojstvo dr. Ivana Šretera sramotni je, kukavički čin koji svjedoči o stupnju bolesne mržnje koja je kod njih vladala prema Hrvatskoj, njezinoj samostalnosti, ali i prema hrvatskome narodu u cjelini.

Učinjen je zločin prema čovjeku koji u životu nije mrava zgazio niti izrekao ružnu riječ bilo komu. Naprotiv, kao liječnik i čovjek bio je uvijek bez ostatka na raspolaganju svojim sugrađanima. Nije mogao vjerovati da među njima postoje oni kojima je mržnja do te mjere pomutila mozak da su izgubili svaku mjeru ljudskosti. Iako nizašto nije bio kriv, danima su ga okrutno mučili i prebijali prije nego su mu oduzeli život. Ubili su ga u četrdesetoj godini života, u naponu životne snage i zavili u crno obitelj, ali i sve Hrvate u pakračko-lipičkom kraju.

O životu i sudbini najpoznatijeg pakračkog mučenika, Dražen Bušić je 2009. godine snimio dokumentarni film. Da se ne zaboravi. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=U3gYz4bVjyA)

Teče  već dvadeset i osma godina od kad se ne zna za grob ovog hrvatskog mučenika, mirotvorca, liječnika koji je svojom dobrotom i humanošću zadužio mnoge. Dr Ivan Šreter vodi se kao jedna od 22 “nestale” žrtve iz logora Bučje za čije se kosti još uvijek ne zna gdje su.

Džakulu smo imali prigodu posljednjih godina bezbroj puta gledati kako se cinično smiješka s TV ekrana i glumi mirotvorca i demokrata koji se “ne sjeća” ničega vezano za ekstremizam i terorizam koji je predvodio u zapadnoj Slavoniji, niti za zločine što su ih počinili on i njegovi četnici. I naravno, nitko od njih ni danas “ne zna” gdje su 22 hrvatska mučenika iz logora Bučje.

Sramotno je da Hrvatska kao “pravna država” nije u stanju procesuirati niti 20% srpskih zločina za koje su podnesene kaznene prijave, ali kad su hrvatski branitelji u pitanju, sve ide vrlo glatko, kao po loju. Njima mediji presuđuju prije nego i izađu pred sudsko vijeće.

Ni današnji lider Srba u Hrvatskoj , etnobiznismen Milorad Pupovac koji cijelu strategiju SDSS-a gradi na konfliktu s većinskim narodom, nije se zacrvenio zbog dr. Ivana Šretera. Niti hrvatskoj javnosti objasnio ono što bi svaki čovjek s mrvom morala i savjesti morao, bio političar ili ne.

Po ljudskim i Božjim zakonima.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Marijačić: ‘Više je Hrvatska zatvorila hrvatskih branitelja nego četnika!’

Objavljeno

na

Objavio

Nije Plenkovićeva Vlada jedina ni najviše odgovorna za neprocesuiranje srpskih ratnih zločina nad Hrvatima. U dugoj i sramotnoj povijesti nečinjenja od 2000. godine pa čak i prije, do danas, izmijenilo se, o-ho-ho, i vlada, i premijera, i ministara, i predsjednika država…

I svi su u ime nekakve bolesne političke korektnosti činili sve da se ne zamjere nacionalnim manjinama, misleći pritom ekskluzivno na samo jednu – srpsku. Oglušivali su se o vapaje žrtava i jednostavno ništa nisu pokretali protiv zločinaca. Tek kada bi žrtvama voda stizala do grla, pa to bilo opasno za vlastodršce, onda bi vlast, kao i sada, izašla s nekakvim bijednim informacijama da se ipak nešto radi, da su otkrili nekoga pojedinca koji je ubijao, ali, eto, i taj je nedostupan hrvatskim vlastima. Vjerojatno su ga vlasti prvo obavijestile da se skloni u Srbiju, a onda podigli kaznenu prijavu. Ni Plenkovićevu Vladu, dakle, ne može se amnestirati jer ona je svim žarom nastavila tu praksu guranja pod tepih srpskih zločina da se, eto, ne zamjeri svome partneru Miloradu Pupovcu čija tri glasa u Hrvatskome saboru ima.

Sva tragedija i tuga hrvatske žrtve vidi se, uostalom, i po činjenici da vlast nema što kazati o zločinu nad hrvatskim mirotvorcem i liječnikom dr. Ivanom Šreterom kojega su Srbi ubili 1991., a ne smije poduzimati ništa jer bi morala pitati Milorada Pupovca za informacije. A gdje bi to dopustilo Pupovčevo suho zlato – Andrej Plenković.

Otrcane frazerske laži

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava ustrajava u organizaciji prosvjeda u Vukovaru 13. listopada protiv nedjelovanja institucija. Podupiru ga braniteljske udruge. Ministar branitelja Tomo Medved vjerojatno po nalogu Plenkovića poduzima sve da spriječi prosvjed, ili barem da ga stavi pod kontrolu. Kao što je narod 2000-ih na splitskoj Rivi ustao protiv uhićenja i progona generala Gotovine, a Sanader to pozadinski kontrolirao preko svojih doušnika u braniteljskim redovima da to ne bude pokret protiv njega te je sve preraslo u farsu. Gradonačelnik Penava snizio je retoriku tako što hvali Vladu i samoga premijera Plenkovića uz ponavljanje da to nije prosvjed protiv Vlade.

Bude li se Penava i dalje pojačano trudio veličati Vladu i Plenkovića i opravdavati se za organizaciju prosvjeda, doživjet će fijasko, sramotu i debakl. Bez obzira na to što je i sam član HDZ-a, on nema doista razloga štedjeti premijera i Vladu kritike jer mjesta za nju ima napretek, posebno zato što Plenković vrlo hladno i psihopatski bešćutno vrijeđa branitelje.

Mnogi komentatori, mahom lijevi, ali i poneki desni, napadaju Penavu zbog prosvjeda ponavljajući otrcane frazerske laži da se ne smije utjecati na rad institucija i da branitelji ne smiju igrati ulogu Subnora. Pustimo institucija da rade svoj posao, poanta je njihovih pseudolegalističkih uradaka u kojima jedino ne kažu trebaju li se te institucije držati zakona kao pijan plota. Pa dobro, pustili smo institucije 28 godina da rade svoj posao i što su napravile?

Konkretno, za Vukovar, dvadesetak kaznenih prijava, zbog čega bi trebale umrijeti od srama. „Neovisne institucije“ zadnjih su 18 godina u tamnicu strpale više hrvatskih branitelja nego agresorskih vojnika koji su počinili 99 posto zločina. To je tragična istina o radu hrvatskih institucija, na koju je prije desetak godina kao na povijesni paradoks protivan zdravome razumu i stvarnoj povijesti upozoravao dr. Miroslav Tuđman, istina uz koju redovito prilažu opravdanje da su srpski zločinci nedostupni hrvatskome pravosuđu za razliku od hrvatskih branitelja.

Povijesni zločin prijestupa

Protivnici prosvjeda zauzimaju se, u biti, za status quo, za stanje u kojemu treba procesuirati i zadnji slučaj bilo kakve nepravde prema Srbima, odnosno stanje u kojemu nema pravde za hrvatske žrtve iz različitih razloga. Pola stoljeća u komunističkoj, Titovoj Jugoslaviji nitko nikada nije odgovarao za masovne, skupne i pojedinačne zločine nad Hrvatima, zločine najveće u povijesti hrvatskoga roda, ali su zato Hrvatima lomili kosti i punili jame njihovim tijelima za izmišljene i poneki stvari zločin. I kad smo se ponadali da ćemo stvaranjem vlastite slobodne države promijeniti taj očaj, u lice su nam pljunuli istu moralnu i pravnu inverziju. Tzv. pravna država vježba na Hrvatima i hrvatskim braniteljima, a agresore i zločince ni iz onoga ni iz ovoga rata ne sustiže nikakva pravda. A da sve preraste u travestiju, o trošku hrvatske države dođu ponekad agresori kako bi svjedočili protiv hrvatskih branitelja, kao što i doznamo prije ili poslije da i ono malo osuđenih Srba pustimo u Srbiju na izdržavanje kazne, što je tragikomedije dostojna Samuela Becketta.

I kada nam se rijetko prolomi „krik i bijes“ zbog svega toga, kao sada u Vukovaru, onda nas mudraci s visoka uče da pustimo institucije da rade svoj posao. Godine prolaze u puštanju institucija, a istina je jedna, jedina i grozna: za sve stvarne i izmišljene zločine u svim ratovima odgovaraju jedino Hrvati, a nitko nikada ne odgovara za zločine nad Hrvatima premda jesu najveće žrtve. Niti je ijedan komunist odgovarao za masovne pokolje Hrvata, niti je ijedan srpski zločinac priveden pravdi za Vukovar, Škabrnju, Široku Kula, Voćin, Ćelije, Lovas, Gospić… U očekivanju Beckettova Godota, eto, kamo su nas dovele institucije koje nam apatridski političari i dalje nude u zamjenu za svoj mirnodopski i povijesni zločin propusta.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari