Pratite nas

Kolumne

Tko je ubio Srbina?

Objavljeno

na

Dok se još uvijek prisjećamo žrtava zločinačkih totalitarnih sustava u prošlom stoljeću, prilično neopaženo nam pred očima prolaze zločini dobro očuvane proteze jednoga od njih u ovome stoljeću. Istina, razmjeri tih zločina ne mogu se usporediti s onima počinjenim u prethodnom vijeku, ali metode, organizacija izvedbe i njihova namjena zapanjujuće se podudaraju, a i posljedice su im više nego ozbiljne. U svakom slučaju, ostaje nam štošta rasvijetliti, ne samo iz doba komunističkog totalitarizma, nego i iz vremena njegove tihe institucionalne restauracije započete u zadnjoj godini prošlog stoljeća, onog prijelomnog i zlokobnog “trećeg januara”.

U jeku braniteljskih prosvjeda, uzrokovanih odnosom Milanovićeve vlasti prema njima, u središtu Zagreba osvanuo je crtež na kojem je prikazano drvo i po njemu obješeno nekoliko ljudskih tijela različite veličine naslovljen kao Serbian Family Tree. Brzinom munje prenijeli su ga svi vodeći mediji sa sjedištem u Hrvatskoj, neki od njih u srpskom vlasništvu. Ubrzo su ti medijski izvještaji postali sastavnim dijelom tzv. non-papera, neformalnog izvještaja koji je srpska diplomacija raširila svijetom kako bi pokazala da su Srbi u Hrvatskoj predmet iživljavanja hrvatskih šovinista. A našli su se i u famoznom Pupovčevom biltenu, toj hrestomatije navodnih izljeva mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, uglavnom fabriciranih na sličan način. Pritom se nitko nije upitao zašto bi autentični hrvatski šovinist takav prilično nemaštovit uradak naslovio na engleskom jeziku, a ne recimo “Srbe na vrbe” kako bi se od pojedinca takvog profila moglo očekivati. Možda zato jer ovako taj “materijalni dokaz” uopće nije trebalo prevoditi za namjenu za koju je prvobitno zamišljen, a potom i iskorišten?

Nekoliko godina ranije glazbeniku domoljubne tematike i hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu zabranjen je nastup u pulskoj Areni iako ga je uredno i na vrijeme prijavio. Koncert je održan na alternativnoj lokaciji u Pazinu. Ali nije sve prošlo mirno. Počinitelj identificiran kao Vilim Bon aktivirao je bombu u dvorani večer prije održavanja koncerta, navodno ogorčen jer ovaj glazbenik veliča fašizam. Dan poslije, Damir Kajin, koji je tada još zdušno ubijao “Abela” ( tj. mladu hrvatsku državu) pa su mu sva medijska vrata bila širom otvorena, tvrdi kako je Vilim Bon poznati HDZ-ov ekstremist s početka devedesetih. Neobična logika – HDZ-ov ekstremist kojem smeta Thompson! Po tome bi i Zoran Milanović mogao biti HDZ-ov ekstremist, s obzirom da ga vrijeđa “Lijepa li si”. Da nije možda tog “ekstremista” podvalila UDBA na početku devedesetih kako bi HDZ ogadila domaćem narodu po oprobanom receptu kojeg je primjenjivala u borbi protiv hrvatske emigracije? U tome je u Istri nažalost i uspjela pa danas sinovi oficira JNA i udbaša u svojstvu dužnosnika lokalne vlasti zabranjuju koncerte domoljubnom pjevaču i hrvatskom branitelju, dok razdragani rasprostiru crvenih tepih pred estradnjacima koji su zabavljali agresorske vojnike, ali i pred pobjeguljama, dezerterima iz Hrvatske dok je bilo najteže. Možda ovaj novi, medijski ušutkani Damir Kajin ima o tome nešto više reći? Ako i ne kaže, ne treba mu previše zamjeriti s obzirom na visoku stopu smrtnosti u političko-gospodarskom miljeu povezanom s IDS-om, usporedivu s onom u sličnih latinoameričkih kartela. Uostalom, znano je kako je Kajin sve samo ne štupido.

Detonacije bombi odnedavno se čuju i u romskim naseljima u rubnim dijelovima Zagreba, čak i pred dječjim vrtićem. Predstavnik romske manjine u Saboru Veljko Kajtazi zna ono što policija ni nekoliko mjeseci poslije ne zna. Perfidno sugerira da se radi o posljedici ozračja nesnošljivosti stvorenog u hrvatskom društvu, dolijevajući tako ulje na vatru moralne histerije koju su prethodno zapalili lijevi radikali i bukadžije. Možda se ovo hitro saznanje može objasniti činjenicom da je gospodin Kajtazi bivši oficir JNA, ali i Rom s Kosova, gdje su pripadnici te etničke skupine bili vjerni saveznici Srba u sukobu s tamošnjim Albancima? Vrijedi podsjetiti kako je najpoznatiji pripadnik te zajednice čuveni Sejdo Bajramović, Miloševićev lutak u predsjedništvu umiruće SFRJ, izabran kako bi predstavnik Kosova bio pouzdan kadar, a da ne bude baš Srbin, ali ni pripadnik izrazito većinskog, ali nepouzdanog albanskog naroda. Je li i Kajtazi samo lutak? Ako da, na čijem je koncu? Je li danas dječji vrtić u romskom naselju možda ono što su ’91 bili zgrada Židovske općine u Zagrebu i židovski dio Mirogoja?

A sad već davne 2005. godine i Milorad Pupovac, saborski predstavnik nacionalne manjine koju Hrvati počesto brkaju s onom koju predstavlja Kajtazi, manje zbog fizičke, a više uslijed karakterne sličnosti, također je znao tko je kriv za smrt svog sunarodnjaka Dušana Vidića. Taj tada 81-godišnji starac pronađen je mrtav prerezanog grkljana u blizini Karina Donjeg kod Obrovca. Pupovac je naricao kako je očito da se radi o političkom zločinu koji prepoznatljivo okrutnom izvedbom podsjeća na ona (zna se koja) stara ružna vremena. A da se radilo o zločinu političke prirode, znao je i Stjepan Mesić, tada tek zakoračivši u svoj drugi mandat. Uglavnom, ni 2009. godine otkad datira zadnji zapis o ovom zločinu dostupan na internetu policija još uvijek nije identificirala počinitelja, pa je razložno pretpostaviti kako joj ni danas nije poznat.

Da bi se o ovom događaju moglo trijeznije prosuditi, treba promotriti kontekst u kojem se dogodio. Bilo je to vrijeme netom nakon lokalnih izbora, kad se novinarski doajen Goran Milić u središnjem Dnevniku HTV-a usudio prikazati prilog o veselim Krajišnicima koji autobusima firme Lasta organizirano dolaze na glasovanje u “okupiranu Krajinu” uz stare ratne pjesme i obilne količine komovače. Pritom se pozvao na srpski izvor, tekst iz beogradskih Večernjih novosti. Koji dan poslije nesretni Dušan Vidić pronađen je mrtav. Pupovac i Mesić su ubojstvo politički interpretirali kako im je odgovaralo i cijela je priča o glasovanju nedomicilnih “krajišnika” naglo utihnula, a Goran Milić se nedugo potom ostavio vođenja Dnevnika. Zanimljivo je spomenuti i kako je ubijeni Vidić ostao za Oluje u svom selu i dočekao Hrvatsku vojsku, dakle nije poštovao naredbu “krajiških vlasti” o evakuaciji. Nije li onda razumno posumnjati da je nalogodavac zločina jednim udarcem ubio dvije muhe – ubojstvo je iskorišteno kako pitanje glasovanja Srba koji ne žive u Hrvatskoj ne bi dalje dizalo buru u javnosti pri čemu je još kao bonus i primjer drugima ubijen “srpski izdajnik”? Ako da, možda su Mesić i Pupovac ipak bili u pravu kad su tvrdili da se radi o zločinu političke prirode. Samo za čiju korist? Jer da se radilo o zločinu iz mržnje, dakle iz strasti, uzrokovane Milićevim “huškačkim” prilogom (po njih neugodnu istinu obavezno etiketiraju huškanjem, u blažem slučaju samo govorom mržnje), malo je vjerojatno da tako motiviran počinitelj ne bi ostavio tragove temeljem kojih bi ga policija bez većih problema razotkrila. Uostalom, to bi samo potvrdilo Pupovčevu i Mesićevu tezu i išlo im u prilog. Ako je pak ubojstvo bilo samo sredstvo za postizanje Mesićevih i Pupovčevih političkih ciljeva, moguće je da policija i nije bila previše motivirana za rješavanje slučaja. Slično kao što su ju svojim izjavama manje-više otvoreno obeshrabrivali prethodni i sadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u slučaju “poljudske svastike”.

Kako bilo, otad pa sve do nedavno Hercegovci su služili kao jedini krivci koji glasuju tamo gdje ne žive i tako određuju drugima tko će im vladati. Drugim riječima, korišteni su kao pogonsko gorivo omiljene ljevičarske mantre za izbornu mobilizaciju urbanih skorojevića koji Hercegovce vide kao ugrozu kulture koju su 45 (+25) godina mukotrpno stvarali u suradnji s kozaračko-grmečkim “kulturnjacima” i inim društveno-političkim trudbenicima. Posredstvom angažiranih medija danas i vrapci na grani znaju za priču o kolonama autobusa koji se iz Hercegovine slijevaju na birališta u Hrvatskoj i odlučuju pobjednika izbora. Doduše, nijedan takav autobus nikad nije uslikan, dok im jata BG Lasta nakon uspješne sanacije Milićevog incidenta redovito izmiču ispod radara. Štoviše, stječe se dojam, kad bi se na dan izbora u blizini birališta pojavio čak i furgon BiH registarskih tablica, s time bi kao udarnom vijesti započeli svi TV dnevnici na državnoj razini, a i ostali bi nacionalni mediji (pisani i elektronski) o tome danima trubili na naslovnicama. U nedostatku materijalnih dokaza prvog reda pribjeglo se lukavstvima, sve redom aluzijama koje se lako pokazuju iluzijama. U dalmatinskom je zaleđu tako otkrivena adresa s prijavljenih 160 ljudi. Prešućeno je da se radilo o cijelom zaseoku u kojem kućama nisu dodijeljeni kućni brojevi pa su sve adrese završavale oznakom “bb” (bez broja). Posebno revnom u propagandi gebelsovskog tipa pokazala se Nova TV koja je u svoja nečasna posla upregla neku nadobudnu janjičarku-pripravnicu kojoj je uspjelo glasovati dvaput – u Gospiću i u Konjicu. Koliko je ta avantura koštala (samo kako bi jedna osoba dvaput glasovala), nije rečeno. Kao ni kakva bi to morala biti organizacija da se tako nešto izvede neprimijećeno i da k tome još bitno utječe na izborne rezultate. Što reći nego – za koga je, dobro je!

Odmah na početku svog kratkog mandata i politička novotarija Most se potrudila eksploatirati ovaj očito još nedovoljno izlizani politički motiv i pobrati pljesak javnosti tzv. čišćenjem prebivališta Hercegovaca koji biraju tamo gdje ne žive, naravno u korist njihove političke konkurencije. Digli su čelo i kročili smjelo stazama revolucije koje su prethodno već dobro utabala dva junačka sina, Ostojić i Bauk, i to s od njih naslijeđenim četama. Slično kao što ni Baukova akcija od preko 300 tisuća izbrisanih iz popisa birača nije utjecala na izlaznost birača na nivou RH (između 2007. i 2015. izlaznost na parlamentarnim izborima je smanjena s 2,4 na 2,2 milijuna što je razmjerno opadanju ukupne populacije), tako ne će ni slična Orepićeva predstava za javnost i najavljena udarnička norma od 50 tisuća dodatno izbrisanih. Dok mu stvarni i ozbiljni problemi (poput spomenute poljudske svastike) ostaju neriješeni, niti izvještava javnost o bilo kakvom napretku, čuvar Ostojićevih kadrova u policiji, mostojićevac Orepić jariće krsti rješavajući potencijalne probleme za koje praksa i zdrav razum kazuju kako je vjerojatnost da se prometnu u stvarne zanemarivo mala.

Uoči predstojećih izbora u Mostu su se sjetili kako su oni ipak desni (preciznije rečeno da se bore za desno biračko tijelo) pa je Orepić pompozno najavio kako kreće s čišćenjem fiktivno prijavljenih ljudi u Vukovaru uz poantu da će to smanjiti udio Srba na manje od trećine. Time će se navodno riješiti i pitanje službene uporabe ćirilice u tom gradu. No ne radi se ovdje samo o spinu u predizborne svrhe. Naime, zbog izrazito sirovog načina izvedbe u stilu JNA podoficira i spremnosti na kršenje vlastitih zakona ovaj će potez kao naručen za Pupovčev notes naći istaknuto mjesto u budućim izdanjima njegova biltena, ali i u non-paperima srpskog ministarstva vanjskih poslova poput crteža Serbian Family Tree. Samo što ovaj put umjesto hrvatskih medija ključnu rolu igra hrvatski visoki državni dužnosnik. Sličnu kakvu je pred prethodne izbore odigrao Orepićev uzor Zoran Milanović blokirajući promet na granici sa Srbijom kako bi se prometnuo u nacionalnog junaka. Potom se, nakon što je od nekog EU činovnika “popio šamarčinu”, da poniženje Hrvatske bude veće teledirigiranu baš iz Beograda, povukao podvijena repa u rekordnom roku. Da, radilo se o poniženju Hrvatske a ne Milanovića, jer onaj koji nema časti ne može ni biti ponižen. Pogotovo kad mu se ionako živo fućka.

Za vlastitu kratkoročnu korist, za poneki glas onih koji ne vide ni 5 metara, a bome ni 5 minuta pred sobom, ovi uskogrudni politički diletanti, koji su se valjda u sklopu nekog sociološkog eksperimenta našli na visokim državnim položajima, čine nemjerljivu dugoročnu štetu Hrvatskoj, prikazujući je potpuno nevjerodostojnom na međunarodnoj pozornici. U konačnici, posve suprotno javno proklamiranom, sramoteći Hrvatsku zapravo rade u korist Srbije. Stoga ni diplomatska defanziva i podređenost Hrvatske, članice EU, te nedostatak bilo kakve potpore od strane EU u konfliktu sa Srbijom, tek kandidatkinjom na početku pristupnog puta, ne treba toliko čuditi.

Ono po čemu se razlikuje civilizacijski okvir u kojem se razvijao hrvatski narod tijekom većeg dijela svoje povijesti od okvira u kojem se nalazio srpski upravo je vladavina prava i poštivanje zakona. Baštinu koja je građena i čuvana stoljećima sada dva razmetljiva šarlatana, Milanović i Orepić, nastoje u kratkom vremenu rastočiti. Spremnost na kršenje vlastitih zakona koju su pokazali može se objasniti okruženjem u kojem su stasali, a ono je prožeto dominantno srpskom tradicijom s komunističkim premazom po kojoj se ne treba držati zakona baš kao pijan plota. Upravo zato je važno rješavati vrući krumpir ćirilice u Vukovaru primjenom članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako je naznačio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u reakciji na Orepićevo prigodno predizborno tamburanje po Srbima.

Razlika između SDP-ovih i Most-ovih štetočinskih ekshibicija na račun države Hrvatske je samo u tome što omladinska sekcija Partije s primjesom klerikalizma percepcijske, ne sadržajne, prirode (kako bi se stekle simpatije intelektualno zapuštenih i medijskim ispiranjem mozga politički zabludjelih katoličkih vjernika) pokazuje veći amaterizam od svojih partijskih seniora. Čini to nespretno i nezgrapno upravo kao što mladunče imitira odraslu jedinku.

U ovom tekstu prikazan je tek kratak pregled izabranih, ne svih, specijalnih akcija provedenih protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. S obzirom da je većina njih izvedena u korist Srbije, netko bi mogao pomisliti da su ih izvele srpske tajne službe. No takav bi zaključak bio prenategnut, jer bi podrazumijevao da ih hrvatske tajne službe nisu bile u stanje spriječiti, na njih odgovoriti, niti upravljati njihovim posljedicama. Također, to bi značilo da su neki nositelji prethodne dvije garniture hrvatske vlasti (SDP i Most) pod izravnim nadzorom srpskih tajnih službi što bi sablaznilo možda čak i hrvatsku javnost. Ili još gore od toga, da je hrvatski obavještajni sustav pod kontrolom srpskog. Stoga je vjerojatniji zaključak da su navedene akcije provedene pod kontrolom struktura proizašlih iz obavještajnih službi komunističkog totalitarizma, čiji se ciljevi i retorika u velikoj mjeri podudaraju s onima Srbije i kao takvi su potpuno oprečni interesima hrvatskog naroda, a koje kontroliraju hrvatski obavještajno-represivni sustav i ključne političke aktere u tom esencijalnom segmentu države.

I zato jednog dana, ako nam ga dragi Bog podari, kad se osude ubojice i naručitelji ubojstva Dušana Vidića, to za Hrvatsku ne će biti ništa manje važan dan od ovoljetnog 3. kolovoza u Muenchenu. I taj će dan Hrvatska, bude li zaista hrvatska, komemorirati. Hoće li ga obilježavati i Milorad Pupovac, te razni ostojićevci i mostojićevci koji su ovladali hrvatskim obavještajno-represivnim aparatom, teško je reći. Ovisi ponajviše o tome hoće li i u kojoj mjeri biti rasvijetljeni (lustrirani) i s koje će se strane rešetaka u tom slučaju naći.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari