Pratite nas

Kolumne

Tko je ubio Srbina?

Objavljeno

na

Dok se još uvijek prisjećamo žrtava zločinačkih totalitarnih sustava u prošlom stoljeću, prilično neopaženo nam pred očima prolaze zločini dobro očuvane proteze jednoga od njih u ovome stoljeću. Istina, razmjeri tih zločina ne mogu se usporediti s onima počinjenim u prethodnom vijeku, ali metode, organizacija izvedbe i njihova namjena zapanjujuće se podudaraju, a i posljedice su im više nego ozbiljne. U svakom slučaju, ostaje nam štošta rasvijetliti, ne samo iz doba komunističkog totalitarizma, nego i iz vremena njegove tihe institucionalne restauracije započete u zadnjoj godini prošlog stoljeća, onog prijelomnog i zlokobnog “trećeg januara”.

U jeku braniteljskih prosvjeda, uzrokovanih odnosom Milanovićeve vlasti prema njima, u središtu Zagreba osvanuo je crtež na kojem je prikazano drvo i po njemu obješeno nekoliko ljudskih tijela različite veličine naslovljen kao Serbian Family Tree. Brzinom munje prenijeli su ga svi vodeći mediji sa sjedištem u Hrvatskoj, neki od njih u srpskom vlasništvu. Ubrzo su ti medijski izvještaji postali sastavnim dijelom tzv. non-papera, neformalnog izvještaja koji je srpska diplomacija raširila svijetom kako bi pokazala da su Srbi u Hrvatskoj predmet iživljavanja hrvatskih šovinista. A našli su se i u famoznom Pupovčevom biltenu, toj hrestomatije navodnih izljeva mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, uglavnom fabriciranih na sličan način. Pritom se nitko nije upitao zašto bi autentični hrvatski šovinist takav prilično nemaštovit uradak naslovio na engleskom jeziku, a ne recimo “Srbe na vrbe” kako bi se od pojedinca takvog profila moglo očekivati. Možda zato jer ovako taj “materijalni dokaz” uopće nije trebalo prevoditi za namjenu za koju je prvobitno zamišljen, a potom i iskorišten?

Nekoliko godina ranije glazbeniku domoljubne tematike i hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu zabranjen je nastup u pulskoj Areni iako ga je uredno i na vrijeme prijavio. Koncert je održan na alternativnoj lokaciji u Pazinu. Ali nije sve prošlo mirno. Počinitelj identificiran kao Vilim Bon aktivirao je bombu u dvorani večer prije održavanja koncerta, navodno ogorčen jer ovaj glazbenik veliča fašizam. Dan poslije, Damir Kajin, koji je tada još zdušno ubijao “Abela” ( tj. mladu hrvatsku državu) pa su mu sva medijska vrata bila širom otvorena, tvrdi kako je Vilim Bon poznati HDZ-ov ekstremist s početka devedesetih. Neobična logika – HDZ-ov ekstremist kojem smeta Thompson! Po tome bi i Zoran Milanović mogao biti HDZ-ov ekstremist, s obzirom da ga vrijeđa “Lijepa li si”. Da nije možda tog “ekstremista” podvalila UDBA na početku devedesetih kako bi HDZ ogadila domaćem narodu po oprobanom receptu kojeg je primjenjivala u borbi protiv hrvatske emigracije? U tome je u Istri nažalost i uspjela pa danas sinovi oficira JNA i udbaša u svojstvu dužnosnika lokalne vlasti zabranjuju koncerte domoljubnom pjevaču i hrvatskom branitelju, dok razdragani rasprostiru crvenih tepih pred estradnjacima koji su zabavljali agresorske vojnike, ali i pred pobjeguljama, dezerterima iz Hrvatske dok je bilo najteže. Možda ovaj novi, medijski ušutkani Damir Kajin ima o tome nešto više reći? Ako i ne kaže, ne treba mu previše zamjeriti s obzirom na visoku stopu smrtnosti u političko-gospodarskom miljeu povezanom s IDS-om, usporedivu s onom u sličnih latinoameričkih kartela. Uostalom, znano je kako je Kajin sve samo ne štupido.

Detonacije bombi odnedavno se čuju i u romskim naseljima u rubnim dijelovima Zagreba, čak i pred dječjim vrtićem. Predstavnik romske manjine u Saboru Veljko Kajtazi zna ono što policija ni nekoliko mjeseci poslije ne zna. Perfidno sugerira da se radi o posljedici ozračja nesnošljivosti stvorenog u hrvatskom društvu, dolijevajući tako ulje na vatru moralne histerije koju su prethodno zapalili lijevi radikali i bukadžije. Možda se ovo hitro saznanje može objasniti činjenicom da je gospodin Kajtazi bivši oficir JNA, ali i Rom s Kosova, gdje su pripadnici te etničke skupine bili vjerni saveznici Srba u sukobu s tamošnjim Albancima? Vrijedi podsjetiti kako je najpoznatiji pripadnik te zajednice čuveni Sejdo Bajramović, Miloševićev lutak u predsjedništvu umiruće SFRJ, izabran kako bi predstavnik Kosova bio pouzdan kadar, a da ne bude baš Srbin, ali ni pripadnik izrazito većinskog, ali nepouzdanog albanskog naroda. Je li i Kajtazi samo lutak? Ako da, na čijem je koncu? Je li danas dječji vrtić u romskom naselju možda ono što su ’91 bili zgrada Židovske općine u Zagrebu i židovski dio Mirogoja?

A sad već davne 2005. godine i Milorad Pupovac, saborski predstavnik nacionalne manjine koju Hrvati počesto brkaju s onom koju predstavlja Kajtazi, manje zbog fizičke, a više uslijed karakterne sličnosti, također je znao tko je kriv za smrt svog sunarodnjaka Dušana Vidića. Taj tada 81-godišnji starac pronađen je mrtav prerezanog grkljana u blizini Karina Donjeg kod Obrovca. Pupovac je naricao kako je očito da se radi o političkom zločinu koji prepoznatljivo okrutnom izvedbom podsjeća na ona (zna se koja) stara ružna vremena. A da se radilo o zločinu političke prirode, znao je i Stjepan Mesić, tada tek zakoračivši u svoj drugi mandat. Uglavnom, ni 2009. godine otkad datira zadnji zapis o ovom zločinu dostupan na internetu policija još uvijek nije identificirala počinitelja, pa je razložno pretpostaviti kako joj ni danas nije poznat.

Da bi se o ovom događaju moglo trijeznije prosuditi, treba promotriti kontekst u kojem se dogodio. Bilo je to vrijeme netom nakon lokalnih izbora, kad se novinarski doajen Goran Milić u središnjem Dnevniku HTV-a usudio prikazati prilog o veselim Krajišnicima koji autobusima firme Lasta organizirano dolaze na glasovanje u “okupiranu Krajinu” uz stare ratne pjesme i obilne količine komovače. Pritom se pozvao na srpski izvor, tekst iz beogradskih Večernjih novosti. Koji dan poslije nesretni Dušan Vidić pronađen je mrtav. Pupovac i Mesić su ubojstvo politički interpretirali kako im je odgovaralo i cijela je priča o glasovanju nedomicilnih “krajišnika” naglo utihnula, a Goran Milić se nedugo potom ostavio vođenja Dnevnika. Zanimljivo je spomenuti i kako je ubijeni Vidić ostao za Oluje u svom selu i dočekao Hrvatsku vojsku, dakle nije poštovao naredbu “krajiških vlasti” o evakuaciji. Nije li onda razumno posumnjati da je nalogodavac zločina jednim udarcem ubio dvije muhe – ubojstvo je iskorišteno kako pitanje glasovanja Srba koji ne žive u Hrvatskoj ne bi dalje dizalo buru u javnosti pri čemu je još kao bonus i primjer drugima ubijen “srpski izdajnik”? Ako da, možda su Mesić i Pupovac ipak bili u pravu kad su tvrdili da se radi o zločinu političke prirode. Samo za čiju korist? Jer da se radilo o zločinu iz mržnje, dakle iz strasti, uzrokovane Milićevim “huškačkim” prilogom (po njih neugodnu istinu obavezno etiketiraju huškanjem, u blažem slučaju samo govorom mržnje), malo je vjerojatno da tako motiviran počinitelj ne bi ostavio tragove temeljem kojih bi ga policija bez većih problema razotkrila. Uostalom, to bi samo potvrdilo Pupovčevu i Mesićevu tezu i išlo im u prilog. Ako je pak ubojstvo bilo samo sredstvo za postizanje Mesićevih i Pupovčevih političkih ciljeva, moguće je da policija i nije bila previše motivirana za rješavanje slučaja. Slično kao što su ju svojim izjavama manje-više otvoreno obeshrabrivali prethodni i sadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u slučaju “poljudske svastike”.

Kako bilo, otad pa sve do nedavno Hercegovci su služili kao jedini krivci koji glasuju tamo gdje ne žive i tako određuju drugima tko će im vladati. Drugim riječima, korišteni su kao pogonsko gorivo omiljene ljevičarske mantre za izbornu mobilizaciju urbanih skorojevića koji Hercegovce vide kao ugrozu kulture koju su 45 (+25) godina mukotrpno stvarali u suradnji s kozaračko-grmečkim “kulturnjacima” i inim društveno-političkim trudbenicima. Posredstvom angažiranih medija danas i vrapci na grani znaju za priču o kolonama autobusa koji se iz Hercegovine slijevaju na birališta u Hrvatskoj i odlučuju pobjednika izbora. Doduše, nijedan takav autobus nikad nije uslikan, dok im jata BG Lasta nakon uspješne sanacije Milićevog incidenta redovito izmiču ispod radara. Štoviše, stječe se dojam, kad bi se na dan izbora u blizini birališta pojavio čak i furgon BiH registarskih tablica, s time bi kao udarnom vijesti započeli svi TV dnevnici na državnoj razini, a i ostali bi nacionalni mediji (pisani i elektronski) o tome danima trubili na naslovnicama. U nedostatku materijalnih dokaza prvog reda pribjeglo se lukavstvima, sve redom aluzijama koje se lako pokazuju iluzijama. U dalmatinskom je zaleđu tako otkrivena adresa s prijavljenih 160 ljudi. Prešućeno je da se radilo o cijelom zaseoku u kojem kućama nisu dodijeljeni kućni brojevi pa su sve adrese završavale oznakom “bb” (bez broja). Posebno revnom u propagandi gebelsovskog tipa pokazala se Nova TV koja je u svoja nečasna posla upregla neku nadobudnu janjičarku-pripravnicu kojoj je uspjelo glasovati dvaput – u Gospiću i u Konjicu. Koliko je ta avantura koštala (samo kako bi jedna osoba dvaput glasovala), nije rečeno. Kao ni kakva bi to morala biti organizacija da se tako nešto izvede neprimijećeno i da k tome još bitno utječe na izborne rezultate. Što reći nego – za koga je, dobro je!

Odmah na početku svog kratkog mandata i politička novotarija Most se potrudila eksploatirati ovaj očito još nedovoljno izlizani politički motiv i pobrati pljesak javnosti tzv. čišćenjem prebivališta Hercegovaca koji biraju tamo gdje ne žive, naravno u korist njihove političke konkurencije. Digli su čelo i kročili smjelo stazama revolucije koje su prethodno već dobro utabala dva junačka sina, Ostojić i Bauk, i to s od njih naslijeđenim četama. Slično kao što ni Baukova akcija od preko 300 tisuća izbrisanih iz popisa birača nije utjecala na izlaznost birača na nivou RH (između 2007. i 2015. izlaznost na parlamentarnim izborima je smanjena s 2,4 na 2,2 milijuna što je razmjerno opadanju ukupne populacije), tako ne će ni slična Orepićeva predstava za javnost i najavljena udarnička norma od 50 tisuća dodatno izbrisanih. Dok mu stvarni i ozbiljni problemi (poput spomenute poljudske svastike) ostaju neriješeni, niti izvještava javnost o bilo kakvom napretku, čuvar Ostojićevih kadrova u policiji, mostojićevac Orepić jariće krsti rješavajući potencijalne probleme za koje praksa i zdrav razum kazuju kako je vjerojatnost da se prometnu u stvarne zanemarivo mala.

Uoči predstojećih izbora u Mostu su se sjetili kako su oni ipak desni (preciznije rečeno da se bore za desno biračko tijelo) pa je Orepić pompozno najavio kako kreće s čišćenjem fiktivno prijavljenih ljudi u Vukovaru uz poantu da će to smanjiti udio Srba na manje od trećine. Time će se navodno riješiti i pitanje službene uporabe ćirilice u tom gradu. No ne radi se ovdje samo o spinu u predizborne svrhe. Naime, zbog izrazito sirovog načina izvedbe u stilu JNA podoficira i spremnosti na kršenje vlastitih zakona ovaj će potez kao naručen za Pupovčev notes naći istaknuto mjesto u budućim izdanjima njegova biltena, ali i u non-paperima srpskog ministarstva vanjskih poslova poput crteža Serbian Family Tree. Samo što ovaj put umjesto hrvatskih medija ključnu rolu igra hrvatski visoki državni dužnosnik. Sličnu kakvu je pred prethodne izbore odigrao Orepićev uzor Zoran Milanović blokirajući promet na granici sa Srbijom kako bi se prometnuo u nacionalnog junaka. Potom se, nakon što je od nekog EU činovnika “popio šamarčinu”, da poniženje Hrvatske bude veće teledirigiranu baš iz Beograda, povukao podvijena repa u rekordnom roku. Da, radilo se o poniženju Hrvatske a ne Milanovića, jer onaj koji nema časti ne može ni biti ponižen. Pogotovo kad mu se ionako živo fućka.

Za vlastitu kratkoročnu korist, za poneki glas onih koji ne vide ni 5 metara, a bome ni 5 minuta pred sobom, ovi uskogrudni politički diletanti, koji su se valjda u sklopu nekog sociološkog eksperimenta našli na visokim državnim položajima, čine nemjerljivu dugoročnu štetu Hrvatskoj, prikazujući je potpuno nevjerodostojnom na međunarodnoj pozornici. U konačnici, posve suprotno javno proklamiranom, sramoteći Hrvatsku zapravo rade u korist Srbije. Stoga ni diplomatska defanziva i podređenost Hrvatske, članice EU, te nedostatak bilo kakve potpore od strane EU u konfliktu sa Srbijom, tek kandidatkinjom na početku pristupnog puta, ne treba toliko čuditi.

Ono po čemu se razlikuje civilizacijski okvir u kojem se razvijao hrvatski narod tijekom većeg dijela svoje povijesti od okvira u kojem se nalazio srpski upravo je vladavina prava i poštivanje zakona. Baštinu koja je građena i čuvana stoljećima sada dva razmetljiva šarlatana, Milanović i Orepić, nastoje u kratkom vremenu rastočiti. Spremnost na kršenje vlastitih zakona koju su pokazali može se objasniti okruženjem u kojem su stasali, a ono je prožeto dominantno srpskom tradicijom s komunističkim premazom po kojoj se ne treba držati zakona baš kao pijan plota. Upravo zato je važno rješavati vrući krumpir ćirilice u Vukovaru primjenom članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako je naznačio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u reakciji na Orepićevo prigodno predizborno tamburanje po Srbima.

Razlika između SDP-ovih i Most-ovih štetočinskih ekshibicija na račun države Hrvatske je samo u tome što omladinska sekcija Partije s primjesom klerikalizma percepcijske, ne sadržajne, prirode (kako bi se stekle simpatije intelektualno zapuštenih i medijskim ispiranjem mozga politički zabludjelih katoličkih vjernika) pokazuje veći amaterizam od svojih partijskih seniora. Čini to nespretno i nezgrapno upravo kao što mladunče imitira odraslu jedinku.

U ovom tekstu prikazan je tek kratak pregled izabranih, ne svih, specijalnih akcija provedenih protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. S obzirom da je većina njih izvedena u korist Srbije, netko bi mogao pomisliti da su ih izvele srpske tajne službe. No takav bi zaključak bio prenategnut, jer bi podrazumijevao da ih hrvatske tajne službe nisu bile u stanje spriječiti, na njih odgovoriti, niti upravljati njihovim posljedicama. Također, to bi značilo da su neki nositelji prethodne dvije garniture hrvatske vlasti (SDP i Most) pod izravnim nadzorom srpskih tajnih službi što bi sablaznilo možda čak i hrvatsku javnost. Ili još gore od toga, da je hrvatski obavještajni sustav pod kontrolom srpskog. Stoga je vjerojatniji zaključak da su navedene akcije provedene pod kontrolom struktura proizašlih iz obavještajnih službi komunističkog totalitarizma, čiji se ciljevi i retorika u velikoj mjeri podudaraju s onima Srbije i kao takvi su potpuno oprečni interesima hrvatskog naroda, a koje kontroliraju hrvatski obavještajno-represivni sustav i ključne političke aktere u tom esencijalnom segmentu države.

I zato jednog dana, ako nam ga dragi Bog podari, kad se osude ubojice i naručitelji ubojstva Dušana Vidića, to za Hrvatsku ne će biti ništa manje važan dan od ovoljetnog 3. kolovoza u Muenchenu. I taj će dan Hrvatska, bude li zaista hrvatska, komemorirati. Hoće li ga obilježavati i Milorad Pupovac, te razni ostojićevci i mostojićevci koji su ovladali hrvatskim obavještajno-represivnim aparatom, teško je reći. Ovisi ponajviše o tome hoće li i u kojoj mjeri biti rasvijetljeni (lustrirani) i s koje će se strane rešetaka u tom slučaju naći.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Objavljeno

na

Objavio

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

“Čuj, Izraele” (Pnz 6, 4), uskliknuo je kardinal Josip Bozanić čuvenu uzrečicu biblijskog proroka, izravno aludirajući na današnju gluhoću i nijemost u Hrvatskoj, u svojoj propovjedi prigodom 287. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu. Dogodilo se to nazad desetak dana, 9.rujna

I, čuje li Hrvatska?

Gledajući mainstream medije, gromoglasno šuti. I, tu i tamo reži.

Jeka govora katoličkih medija i novinara je tiha u sveukupnom prostoru, tiša ne može biti, koliko god govorili, jer je Hrvatska nasjela na agendu da izvan crkvene organizacije i organske veze s isntitucijom, ne smije biti i nema kršćanstva. Kao da se vrijeme zamrznulo u osvit devedesetih. A upravo o tome govori Bozanić.

Hrvatska koju vidimo govori, zaglušujeće govori do nerazgovjetnosti.  I, riječi postaju buka, slušatelji gluhi.

Gluho kolo nasuprot poruka zagrebačkih kardinala

Govori Hrvatska koja bi trebala šutjeti, jer nema što reći, i slušati – jer ima što čuti a neće, a ona koja ima što reći, nema gdje govoriti, pa milijuni ostaju izloženi histeričnoj buci, i – gluhoći.

Ona Hrvatska, kojoj se toliko puta obratio upravo Bozanić tjekom zadnjih godina, s gotovo  istim dramatičnim porukama, s istoga mjesta s kojega su se Hrvatskoj i svim njenim, Tuđman bi rekao, stališima, poglavito onima čiji govor utječe na hrvatske živote, bio govor osvajača, bio okupatora, bio njihovih slugu, ili bio govor navodnih ili stvarnih hrvatskih upravljačkih elita, obraćali prije Bozanića, Kuharić, Šeper, ili Stepinac. Govorili su uvijek kroz hrvatsku povijest zagrebački nadbiskupi, kardinali, i u Mariji Bistrici, i u svetištima i katedralama diljem Hrvatske, govorili su nijemima i gluhima, a nikada nije bilo kao danas, više onih koji mogu, i čuti i slušaju, i govoriti i govore.

Zašto bi onda Bozanić uskliknuo “Čuj, Izralele” i ima li to smisla?

Pa pogledajmo umjesto odgovora, one koji govore i ono što govore danas u Hrvatskoj.

“Viteško” i autentično kršćanstvo u politici

Možemo čuti da “nitko neće meni određivati“, zatim da “sam ponosni vitez jeruzalemskog groba i ponosno glasujem za Istanbulsku konvenciju“, zatim da “ulica (narod) neće voditi državnu politiku“, zatim da “će institucije (koje stvaraju probleme) rješavati probleme“, zatim “demokršćanstvo (puno metastaza) je naše obilježje“, zatim da “mi pišu tolike anonimne vjernice (može li se biti anoniman vjernik) i podupiru rodnu ideologiju“, zatim da “su se dogodili nekakvi ratovi nazad 25 godina“, zatim možemo pročitati da je Vlada nešto odlučila, iako vidimo da ministrica Divjak laže,  zatim da je “javni (kineski, ruski, turski?) interes istražiti zločine i kazniti zločince” kao da je žrtva javnost i zločinac javnost, a ne ljudi, a ne hrvatski narod u cjelini, zatim da Hrvatska napreduje (u svemu izuzev u ljudima) i da je vlada uspješna, iako nestaje očigledno i mjerljivo  hrvatskog naroda. Sve to možemo i čuti i vidjeti, i o tome govoriti. I sve to ljudi kojima govori Bozanić – govore.

Zato, zbog ispraznosti, kvarnosti i podmuklosti tih govora i riječi,  Bozanić kaže – Čuj, Izralele, a zapravo vapi – Čuj, Hrvatska!

Zbog sadržaja navedenih riječi i poruka, i uma koji ih stvara.

Jer, svakome se ima i mora određivati ako poštuje temeljne postulate ljudske komunikacije,  morala, humanosti, ako poštuje, bilo darove Duha Svetoga, bilo apstrahirane znanstvene i racionalne temeljnice, jer i jedni i drugi zazivaju mudrost, razum, savjest, znanje, poštovanje. A određivati se pogotovo mora onome i onima, koji to ne poštuju i upravljaju bez savjesti, mudrosti, znanja i poštovanja, prvenstveno –oduzimanjem prava i ovlasti na upravljački govor i riječi koje mogu materijalizirati u ime drugih ljudi.

Karizmatičnost riječi i poruka nasuprot estrade

Kardinal Bozanić, prvenstveno svojim stilom i načinom komunikacije, nikada u Hrvatskoj nije postigao zaslužen karizmatični status, jer su cijelo stoljeće Hrvati usmjeravani u modele slika bez sadržaja, zvuka bez riječi i melodičnosti, navikavani su na umnu lijenost umjesto radoznalosti. Iako mu stil nije tipski i estradno karizmatičan, iako on po svome javnome ponašanju i djelovanju, gotovo u potpunosti samozatajnom i skrivenom od očiju javnosti, očito je ne teži javnoj karizmi,  izuzev na oltarima i za propovjedaonicama kad doslovno doživi transformaciju iz javnog stereotipa o sebi, pa ekslopolidara snagom riječi, njegove poruke su – duboko karizmatične.

I vrlo trajne.

I treba ih, mora ih se čuti.

Kad razbojnici tumače

Nije slučajno to što ga se počelo s gluhe strane Hrvatske svojatati odmah nakon njegovoga dolaska na čelo Nadbiskupije zagrebačke, pogotovo nakon legendarne propovijedi o grijehu struktura.Upravo oni, koje je doslovno prozvao u toj poruci, prisvojili su pravo na njenu interpretaciju, kao neka vrsta razbojnika, evidentnog i vidljivog, čak i nijemima i gluhima, koji urla – dosta je više priče  o tome što je bilo, idemo sada dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Idemo sve iz nova.

Pa ponovo u razbojstvo.

Upravo ti su prisvojili Bozanićeve poruke, zaglušujući one kojima su namjenjene, pokušavajući i djelimično uspijevajući zbog kontrole pozornica, suprotstaviti sliku Bozanića u cjelini onima kojima pripada. A ne dopustiti to je moralni imperativ hrvatskih kršćana.

I sve tako redom, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I već desetljećima. Razbojnik uvijek tumači grijeh struktura, tumači poruke Svetoga Oca, Bibliju, Isusove i apostolske poruke, a sve zbog toga jer ima monopol, svu vlast nad pozornicom, jer gasi i pali svijetla, isključuje struju i mikrofone, proglašava komunikatore i antikomunikatore, prenosi riječi onoga koga želi i koje želi, gušeći one stvaralačke. Tako se s puno govora zapravo stvara nijemost, s puno slušanja gluhoća, pa zbog toga, po tko zna koji put pogotovo intenzivno zadnjih nekoliko godina, doslovno vrišti – Bozanić.

Vrišti jer mu nestaje naroda.

Crkve.

I, nema sumnje, povjesni udari na čovjeka se ponavljaju, kao u zadatim ciklusima.

Usporedimo vremena nekad i sad.

Kome je i što govorio Stepinac?

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Staru godinu 1939. godine u Katedrali govori:

Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3, 5)….. Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti. Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav autoritet“.

Usporedimo ove riječi sa svim što nam se danas nudi u virtualnom svijetu medija, na HRT-u, na svim ostalim “velikim” televizijama, usporedimo ove riječi s pretežitim tipom ljudi koji govore navodno umjesto nas, točno po receptu grijeha struktura, u Saboru, u vladi, usporedimo ove riječi s činjenicom da službeni “vitez” kršćanstva promiče brisanje ljudske antropologije i proizvodi temeljna polazišta za stvaranje novoga čovjeka, istodobno se s “viteških” pozicija promeće u sudruga novih božanstava, iza kojih ne stoji ama baš ništa, ni kršćansko ni znanstveno, proizvodeći novoga boga, umjesto Boga. I nije ovo dramatična razdjelnica samo za vjernike, niti samo za kršćansko društvo. Ovo, baš ova polazišta su univerzalna, da univerzalnija ne mogu biti, jer se na njima razdjeljuje priroda čovjeka od prirode zvjerinjaka.

Točno to je poručivao ukazujući na ponudu moćnih u osvit četrdesetih godina Alojzije Stepinac.

Da ne znamo tko je te riječi izgovorio, i kada, koliko bi umnih ljudi u njima prepoznalo današnje doba?

Bi svi.

Jer sličnost i potpuna podudarnost tegoba vremena je fascinantna.

Iste, načelno posve iste, čak i realno konkretne iste prijetnje i iskušenja danas svojim riječima mora lustrirati Stepinčev naslijednik Bozanić.

Istovjetnost epohalnih opačina i sličnost poruka Stepinca i Bozanića

Pa pogledajmo što govori u današnje doba zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (iz propovjedi 2010. godine u Mariji Bistrici) i vidjet ćemo crtu koja spaja Crkvu i vremena, vrijednosti koje ni u jednom naglasku nisu dvojbene ni različite:

“Već se duže vrijeme na temelju raznih inicijativa, a u zadnje vrijeme i na prilično izravan način, osjeća kako u hrvatskome društvu postoje nastojanja da se u ime sekularnosti ograničuje prostor očitovanja kršćanske vjere u društvu….. Upravo zbog toga treba jasno reći da ne postoji prostor u društvu prema kojemu vjernik može biti ravnodušan. A svatko tko bi sprječavao vjernika da svjedoči svoju vjeru, narušio bi njegovu slobodu i razarao temelje zdravoga društva. U kulturi, gospodarstvu, politici, sportu, vjernik je uvijek vjernik. I baš kao vjernik sudjeluje u životu Crkve, a po njoj i u društvu”.

Zar bi Stepinac i riječi rekao drugačije?

Ne bi, vidi se iz njegovih govora.

Pa kako onda Stepinčeva Hrvatska šuti i ne čuje ovo što govori Bozanić?

Zašto?

Zato, kako ćemo vidjeti na kraju teksta, jer nismo skinuli veo sa Stepinčeva lica.

A Bozanić upravo na to poziva usklikom – Čuj, Hrvatska!

Čuj, Hrvatska – poziv je hrvatskom narodu za savez u dobru

To pitanje ne govori o Crkvi, govori o državi, o društvu, o nama svima, koji o svome kršćanstvu šutimo i ne čujemo ga, jer nas pritišću da je nazadno, da nas vodi u srednji vjek, jer se bojimo simbolike ognjišta, doma. To pitanje doduše upozorava i dio crkvene organizacije, koja pristaje na podvalu da je kršćanstvo i Evanđelje njihova i samo njihova vrijednost,  izvan i oslobođena sveopćega društva, negdje u podrumima ili opasano zidinama, refleksno razvijajući otpor prema stotinama tisuća ljudi izvan tih zidova, prepoznajući u njima prijetnju i razvijajući strah od njih, po modelu opće  nesigurnosti i nepovjerenja koje je totalitarizam razvijao ubijajući ljudski duh. Ni Crkva se ni iz bliza nije oslobodila toga straha i refleksa bijega, pa Bozanić govori i njoj prije svih.

Bozanić dana 25. lipnja 2017. na Misi za domovinu povodom Dana državnosti iznosi deset temeljnih postulata nasuprot već kroničnim javnim, sve službenijim državnim tendencijama i pretežitosti koja guši Hrvatsku. I to je mainstream zagušio jer se navodno ne smije i ne može biti kršćanski interpretator izvan crkvene organizacije i jer se Crkva ne smije mješati u politiku, kao da politika nije sama bit ljudske komunikacije i kao da je politika vlasništvo stranaka i samozvanih stranačkih proroka, pa svaka nova njegova propovijed, iako je organski i sadržajno duboko povezana s prethodnom, ostaje izolirana.

Temeljni kršćanski postulati Josipa Bozanića – platforma su hrvatskog društva

Evo nekih od tih deset postulata (obrazloženja uz postulate su parafrazirani navodi kardinala Bozanića).

Pogubnost je zanemarivanje stvorenosti, što znači urušavanje obitelji ili njezino odvajanje od postulata upisanih u našu stvorenost. Opasnost za naš hrvatski identitet je, ne traženje istine o svojoj povijesti, odnosno ne spominjanje svoga hoda u povijesti i ne razmatranje Božjega plana i svoga puta sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije (pogledajmo poruku bl Alojzija Stepinca s početka teksta iz 1939. godine i prisjetimo se procesa rodne ideologizacije Hrvatske danas – MLJ) i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Temeljni postulat je i demografija, koja je pokretana nadom, jer narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade. Postulat je rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka.  Obrazlažući taj postulat Bozanić je rekao: “Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi….Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama pa je nužno otvoriti prostor iseljenim Hrvatima koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva svoga naroda“.

Zatim Bozanić ističe odgoj i obrazovanje. Zato je danas potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Bozanić temeljno polazište vidi u afirmaciji onih koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi.

Kultura Plenkovića i Obuljen u zrcalu Bozanićevih postulata

Iznimno je znakovita poruka iz obrazloženja ovoga postulata da je pogubno za dušu naroda, kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.  (Ovo bi svaki dan trebalo ispod prozora Plenkovića i Nine Obuljen korski ponavljati – MLJ)!

Bozanić zaključuje: “Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnost” dodavši “da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet“.

Koliko Bozanić vidi izvorište zala i detektira pravce udara na hrvatski narod, prvenstveno na njegov duh, osobni i nacionalni, na njegov identitet i njegove korjene ponajbolje govore ove riječi iz njegove prošlogodišnje uskršnje poruke, koja se u potpunosti nastavlja na postulat o svjedočenju u kulturi:

U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao…. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja….. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik. Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima“.

Bozanićeva snažna kritika neprirodnog eksperimentiranja s ljudima

U tim porukama nevjerojatan je slijed, konzistencija bez premca, koja ukazuje na duboko promišljanje hrvatske stvarnosti s neosporivih teoloških i duhovnih, ali i znanstveno utemeljenih stajališta, kolika god vremanska distanca bila  između njih.

Bozanićeve poruke osvjetljavaju tjek realnih procesa.

Bozanić 9. rujna u Mariji Bistrici kaže:

Živimo u vremenu nevjerojatnih tehničkih mogućnosti povezivanja među ljudima, ali osjećamo i svu dramu osamljenosti i zatvaranja u sebe kod ljudi današnjice. Sve su izrazitije teškoće u izgradnji zajedništva, uzajamnoga poštivanja i dijeljenja dobra. To se osjeća u obiteljima i među rodbinom, među znancima i prijateljima, u poslovnoj suradnji i u društvu“.

Kao da Bozanić piše kritiku eksperimantalne reforme ministrice Divjak i vlade Andreja Plenkovića, koji tehnologiju radi tehnologije i ubijanja radoznalosti čovjeka, uzdižu na neki njihov oltar uzoritosti, u novoga boga, rame uz rame s tržištem koje se predstavlja uzorom, ali bez lica ljudi u masi, kao da tržišna pravila ne stvara, i kao da kategorijalnom aparatu tržišta upravo i samo slobodan čovjek nije otac, a duh čovjeka – mati. Kao da tržište nije ustanovljeno radi uspostavljanja pravednih stvaralačkih odnosa u vrednovanju ljudskoga rada i proizvoda za ljudske potrebe, i kao da to tržište kao i država, kao i sve što je ustanovio čovjek, ne bi moralo biti u funkciji razvoja upravo – čovjeka, a ne njegovo novo božanstvo. Baš zato Bozanić upozorava: “Proroci su upozoravali ljude da im uši ne otvrdnu, jer kako se žali prorok Jeremija narod ‘ima uši a ne čuje’ (Jer 5, 21)“.

Tko dakle govori i tko dakle sluša – android ili čovjek kojemu android služi?

I, može li, i smije li tehnologija nadređena čovjeku, zamijeniti – ideju, riječ, kako propovjedaju reformatori ministrice Divjak i Andreja Plenkovića?

Razotkrivanje lažnih političkih proroka

Preslušajmo poruke reformatora današnje Hrvatske, od Budaka, preko Jokića do ministrice Divjak, od Milanovića do Plenkovića – pa imamo više nego jasan odgovor gdje smo i kome govori Bozanić, kao što imamo i jasan odgovor – čuju li ga ti ljudi?

A zavjetuju se kršćanstvom i u kršćanstvo!

Zato Bozanića mora čuti Stepinčeva Hrvatska!

Meni se čini da je, kao u ondašnjem Jeruzalemu, masi koja očekuje mesiju koji će istjerati Rimljane i osloboditi narod, i danas u Hrvatskoj potrebno reći, da Bozanić nije političar, da nije taj i takav mesija ili kralj, da to nije ni jedan biskup ili svećenik Katoličke Crkve, te da se ne smije gnjev, frustracija i nemoć pred zloćudnim režimom, usmjeravati na Crkvu ili na Bozanića, jer eto – ne smjenjuje Plenkovića, prije toga Milanovića, Josipovića, Kosoricu i ne obračunava se s Pupovcem. Bozanić ne predvodi političku stranku, ali snažno i duboko demistificira politiku i sve društvene događaje na načelnoj i razumljivoj razini. Ne može se on opredjeljivati u ime nas, baš kao što se ni utemeljitelj Crkve, Isusu Krist, nije želio opredjeljivati u ime ni jednoga svoga apostola, a kamo li naroda svijeta. Božanski dar čovjeku je – sloboda opredjeljenja, koju u stopu slijedi odgovornost zbog opredjeljenja i njegovih posljedica.

Kršćanstvo je moralni imperativ suočavanja sa životom naroda

Bozanić u svojim porukama jasno govori što je kršćansko u čovjekovome ponašanju i usmjerava čovjeka u hrabro razlučivanje dobra i zla, ukazuje, osvjetljava put onima koji se žele opredjeljivati po kršćanskim uzorima, ali – ne odlučuje umjesto nas. Svakoga od nas.

Bozanić u svome govoru ne dopušta gluhoću, koliko god ni deset dana nakon toga govora u zemlji koja grca u potrazi i neizvjesnosti, te njegove poruke gluhi htjeli okovati i zatvoriti u gluhe sobe. Ne ide im, iako se čini da su uspješni.

I briljantnim slijedom odgovara na nametnuta pitanja i strahove hrvatskih ljudi.

Dotiče se događaja, beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici i citira riječi Svetog Ivana Pavla II:

Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“.

Jednako kao i uoči  Drugog svjetskog rata, kad je govorio bl. Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

Sveti Ivan Pavao II. naznačio je Stepinca stupom hrvatskog naroda

I o tome svjedoče riječi Svetog Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici za kojima poseže Bozanić kao svojevrsnim štitom pred nasrtajima, ali i uzoritim povjerenjem nesigurnima.

Da otvorimo raspravu nakon ovih riječi – čiji smo mi to narod, antifašistički i fašistički, dakle mračni i Titov, ili smo kršćanski narod univerzalne ljudske dobrote koju pronosi Stepinac?

Ni slijepima, ni gluhima nije potrebno.

Ovo su riječi ohrabrenja malobrojnome i izranjenome narodu, a velikom po svojim vrjednotama, koje na duhovan način ističu pobjednički duh i ponos kojemu smo svejdočili nakon nogometnoga prvenstva u Rusiji primjerice i toliko puta u pvijesti. Razlike u vrijednostima tu nema.

Bozanić neizravno pita ovim navodima – zašto oni koji upravljaju našom zemljom, prvo, mogu upravljati pokušavajući sami neodgovoriti na njega iako ključa u utrobi nacije, drugo, zanemaruju ovo pitanje i zašto ne dopuštaju hrvatskom narodu odgovoriti na ovu umjetnu dvojbu, koja ga uništava i razdire. I upravo tim pitanjima poručuje hrvatskom čovjeku – ti vrijediš!

Bozanić: Ne smije narod ostati bez glasa!

Točno na tom pravcu Bozanić izgovara videći božansko i uzorito u svome narodu:

“Braćo i sestre, ovo nas Svetište i današnja Božja riječ uče da ne smijemo dopustiti da čovjek ne može čuti riječ spasenja ni izreći svoju muku i radost. Kao kršćani uvijek se trebamo zalagati da i pojedinac i narod ne ostanu bez glasa. I to ne toliko iz nekog političkoga sustava demokracije, nego polazeći od Evanđelja, od istine koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Svako gaženje savjesti i slobode, gušenje glasa čovjeka i naroda duboko se protivi Kristu i čovjekovu pozivu. Ustrajmo u nadi i postojano se odupirimo svemu što želi ugušiti nadu u našim srcima. Naime, ako pogledamo prijetnje koje se i danas nadvijaju nad nas, vidjet ćemo da su one usmjerene upravo protiv uporišta naše pripadnosti: protiv kršćanske vjere i Crkve, protiv obitelji i života, protiv naroda i Domovine”.

I s ovom porukom dolazimo na citirane riječi bl Alojzija Stepinca na staru godinu 1939.

Smijemo li kao narod ne uvidjeti sličnost, nuždu, smijemo li ostati gluhi i očekivati od pronositelja zla – darove dobra?

Nikako ne!

Može li biti hrvatske politike bez razumijevanja sudbonosnosti razrješenje umjentih dovjbi?

Ne.

Može biti politike, jednako kao i novinarstva, obrazovanja, znanosti, kulture, ali ne – hrvatske.

Jednako kako ni Crkva u Hrvatskoj ne može biti samo Crkva, bez onoga hrvatskog.

Vrijeme je skinuti veo sa Stepinca

Zatim Bozanić poziva Hrvatsku, poglavito ovu službenu, koja ne čuje, ali poziva prethodnim stavkom i onu koja čuje a nema moć govora kojim se upravlja, da tragom “skidanja vela sa Stepinca” pred svijetom, koji je skinuo upravo u Mariji Bistrici Sveti Ivan Pavao II.,  da ju probudi skidanjem vela u Stepinčevoj Hrvatskoj s njegovoga lika i dijela, ističući taj poziv kao vrhunsku društvenu a ne samo vjersku obavezu, koja se posve oslanja na njegovu Božićnu poruku s pozivom na stvaranje Saveza u dobru:

Osjećamo da nas je sveti Ivan Pavao II. Kristovom snagom zaštitio, jačao glas naših vapaja i pomogao da susretnemo slobodu i radost u velikim iskušenjima. On je došao ovamo da bi, pred očima Bogorodice, skinuo veo s lika kardinala Alojzija Stepinca, da bi svijetu rekao komu pripadamo svojom vjerom i kulturom, da bi pokazao što je sve vrijedno u našemu srcu, a nas same ohrabrio da tu pripadnost ne zaniječemo, nego idemo tragom Svjedoka vjere, koji je zapečaćen mučeništvom“.

Konačno, je li ovo pokušaj i samo pokušaj interpretacije vjerske poruke, visokog svećenika Katoličke Crkve?

Nije.

Nije ni blizu.

Iako Bozanić očito je iz svakoga njegovoga postupka, riječi i poruke, po mnogima čak i više nego je to potrebno, vodi računa o distanciranju institucije Crkve od državnih institucija, kojima se obično pripisuje politika kao fenomen, nema razloga ne reći da su ovo poruke, koje imaju duboko, duboko političko značenje i sadržaj, jednako kao što bih isto tako rekao smještajući u kontekst Isusove poruke u ono vrijeme. Jer Crkva se ne može apstrahirati iz života ljudi, a politika, plementi poziv kreiranja zakonitosti razvoja čovjeka u svoj njegovoj punini tijela i duha, ne može biti preslik tumačenja ondašnjih  židovskih svjetovnih i vjerskih poglavara ili rimskih okupatora, kao monopol vlastodržaca, pri čemu upravo i jedino oni smiju tumačiti sve ljudsko, od dostojanstva, identiteta do biološke egzistencije.

Bozanićeva humanizacija i kristijanizacija politike

Politika je, ili s ljudskim licem, a to u Hrvatskoj nije moguće bez skidanja vela s lica bl. Alojzija Stepinca i bez kršćanskog obzorja na licu čovjeka, ili je prjevara pod tim plemenitim imenom.

To je jasna razdjelnica.

Bozanić koristeći veći autoritet u duhovnom i simboličkom smislu nego je sam, mudro ukazuje zbog toga na integraciju kršćanskih i nacionalnih vrjednota, vjere u Boga i domovine.

Pa, nasuprot histeričnim nastojanjima službene javnosti i društvenoga poretka, duhovnosti, kršćanstvu, Crkvi daje životno uporište i neodvojivi smisao, ukazujući da Crkva zagovara božanske vrjednote na zemlji i njihovo prepoznavanje u realitetu, njihovo nužno stvaranje u realitetu, da je to kršćanstvo, te da ne može nositi božanski biljeg bez zemaljskoga, nacionalnog i domovinskoga uporišta.

Stepinčev zavjet: Govoriti i živjeti na svojoj lijepoj zemlji!

Umjesto zaključka, poslušajmo riječi bl. Alojzija Stepinca kojima završava propovjed iz 1935. godine, na istome mjestu s kojega je govorio Bozanić samo dva mjeseca ranije, koji upravo božansku narav hrvatskoga kršćanskoga naroda zavjetuje Bogorodici:

Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Zbog toga pjevamo Lijepa naša domovino ili Lijepa li si.

Ne smije se bojati, mora se čuti.

I govoriti.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Kardinal Bozanić: Crkva je sveta, ali to ne znači da je svaki njezin član svet i bezgrješan

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari