Pratite nas

Kolumne

Tko je ubio Srbina?

Objavljeno

na

Dok se još uvijek prisjećamo žrtava zločinačkih totalitarnih sustava u prošlom stoljeću, prilično neopaženo nam pred očima prolaze zločini dobro očuvane proteze jednoga od njih u ovome stoljeću. Istina, razmjeri tih zločina ne mogu se usporediti s onima počinjenim u prethodnom vijeku, ali metode, organizacija izvedbe i njihova namjena zapanjujuće se podudaraju, a i posljedice su im više nego ozbiljne. U svakom slučaju, ostaje nam štošta rasvijetliti, ne samo iz doba komunističkog totalitarizma, nego i iz vremena njegove tihe institucionalne restauracije započete u zadnjoj godini prošlog stoljeća, onog prijelomnog i zlokobnog “trećeg januara”.

U jeku braniteljskih prosvjeda, uzrokovanih odnosom Milanovićeve vlasti prema njima, u središtu Zagreba osvanuo je crtež na kojem je prikazano drvo i po njemu obješeno nekoliko ljudskih tijela različite veličine naslovljen kao Serbian Family Tree. Brzinom munje prenijeli su ga svi vodeći mediji sa sjedištem u Hrvatskoj, neki od njih u srpskom vlasništvu. Ubrzo su ti medijski izvještaji postali sastavnim dijelom tzv. non-papera, neformalnog izvještaja koji je srpska diplomacija raširila svijetom kako bi pokazala da su Srbi u Hrvatskoj predmet iživljavanja hrvatskih šovinista. A našli su se i u famoznom Pupovčevom biltenu, toj hrestomatije navodnih izljeva mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, uglavnom fabriciranih na sličan način. Pritom se nitko nije upitao zašto bi autentični hrvatski šovinist takav prilično nemaštovit uradak naslovio na engleskom jeziku, a ne recimo “Srbe na vrbe” kako bi se od pojedinca takvog profila moglo očekivati. Možda zato jer ovako taj “materijalni dokaz” uopće nije trebalo prevoditi za namjenu za koju je prvobitno zamišljen, a potom i iskorišten?

Nekoliko godina ranije glazbeniku domoljubne tematike i hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu zabranjen je nastup u pulskoj Areni iako ga je uredno i na vrijeme prijavio. Koncert je održan na alternativnoj lokaciji u Pazinu. Ali nije sve prošlo mirno. Počinitelj identificiran kao Vilim Bon aktivirao je bombu u dvorani večer prije održavanja koncerta, navodno ogorčen jer ovaj glazbenik veliča fašizam. Dan poslije, Damir Kajin, koji je tada još zdušno ubijao “Abela” ( tj. mladu hrvatsku državu) pa su mu sva medijska vrata bila širom otvorena, tvrdi kako je Vilim Bon poznati HDZ-ov ekstremist s početka devedesetih. Neobična logika – HDZ-ov ekstremist kojem smeta Thompson! Po tome bi i Zoran Milanović mogao biti HDZ-ov ekstremist, s obzirom da ga vrijeđa “Lijepa li si”. Da nije možda tog “ekstremista” podvalila UDBA na početku devedesetih kako bi HDZ ogadila domaćem narodu po oprobanom receptu kojeg je primjenjivala u borbi protiv hrvatske emigracije? U tome je u Istri nažalost i uspjela pa danas sinovi oficira JNA i udbaša u svojstvu dužnosnika lokalne vlasti zabranjuju koncerte domoljubnom pjevaču i hrvatskom branitelju, dok razdragani rasprostiru crvenih tepih pred estradnjacima koji su zabavljali agresorske vojnike, ali i pred pobjeguljama, dezerterima iz Hrvatske dok je bilo najteže. Možda ovaj novi, medijski ušutkani Damir Kajin ima o tome nešto više reći? Ako i ne kaže, ne treba mu previše zamjeriti s obzirom na visoku stopu smrtnosti u političko-gospodarskom miljeu povezanom s IDS-om, usporedivu s onom u sličnih latinoameričkih kartela. Uostalom, znano je kako je Kajin sve samo ne štupido.

Detonacije bombi odnedavno se čuju i u romskim naseljima u rubnim dijelovima Zagreba, čak i pred dječjim vrtićem. Predstavnik romske manjine u Saboru Veljko Kajtazi zna ono što policija ni nekoliko mjeseci poslije ne zna. Perfidno sugerira da se radi o posljedici ozračja nesnošljivosti stvorenog u hrvatskom društvu, dolijevajući tako ulje na vatru moralne histerije koju su prethodno zapalili lijevi radikali i bukadžije. Možda se ovo hitro saznanje može objasniti činjenicom da je gospodin Kajtazi bivši oficir JNA, ali i Rom s Kosova, gdje su pripadnici te etničke skupine bili vjerni saveznici Srba u sukobu s tamošnjim Albancima? Vrijedi podsjetiti kako je najpoznatiji pripadnik te zajednice čuveni Sejdo Bajramović, Miloševićev lutak u predsjedništvu umiruće SFRJ, izabran kako bi predstavnik Kosova bio pouzdan kadar, a da ne bude baš Srbin, ali ni pripadnik izrazito većinskog, ali nepouzdanog albanskog naroda. Je li i Kajtazi samo lutak? Ako da, na čijem je koncu? Je li danas dječji vrtić u romskom naselju možda ono što su ’91 bili zgrada Židovske općine u Zagrebu i židovski dio Mirogoja?

A sad već davne 2005. godine i Milorad Pupovac, saborski predstavnik nacionalne manjine koju Hrvati počesto brkaju s onom koju predstavlja Kajtazi, manje zbog fizičke, a više uslijed karakterne sličnosti, također je znao tko je kriv za smrt svog sunarodnjaka Dušana Vidića. Taj tada 81-godišnji starac pronađen je mrtav prerezanog grkljana u blizini Karina Donjeg kod Obrovca. Pupovac je naricao kako je očito da se radi o političkom zločinu koji prepoznatljivo okrutnom izvedbom podsjeća na ona (zna se koja) stara ružna vremena. A da se radilo o zločinu političke prirode, znao je i Stjepan Mesić, tada tek zakoračivši u svoj drugi mandat. Uglavnom, ni 2009. godine otkad datira zadnji zapis o ovom zločinu dostupan na internetu policija još uvijek nije identificirala počinitelja, pa je razložno pretpostaviti kako joj ni danas nije poznat.

Da bi se o ovom događaju moglo trijeznije prosuditi, treba promotriti kontekst u kojem se dogodio. Bilo je to vrijeme netom nakon lokalnih izbora, kad se novinarski doajen Goran Milić u središnjem Dnevniku HTV-a usudio prikazati prilog o veselim Krajišnicima koji autobusima firme Lasta organizirano dolaze na glasovanje u “okupiranu Krajinu” uz stare ratne pjesme i obilne količine komovače. Pritom se pozvao na srpski izvor, tekst iz beogradskih Večernjih novosti. Koji dan poslije nesretni Dušan Vidić pronađen je mrtav. Pupovac i Mesić su ubojstvo politički interpretirali kako im je odgovaralo i cijela je priča o glasovanju nedomicilnih “krajišnika” naglo utihnula, a Goran Milić se nedugo potom ostavio vođenja Dnevnika. Zanimljivo je spomenuti i kako je ubijeni Vidić ostao za Oluje u svom selu i dočekao Hrvatsku vojsku, dakle nije poštovao naredbu “krajiških vlasti” o evakuaciji. Nije li onda razumno posumnjati da je nalogodavac zločina jednim udarcem ubio dvije muhe – ubojstvo je iskorišteno kako pitanje glasovanja Srba koji ne žive u Hrvatskoj ne bi dalje dizalo buru u javnosti pri čemu je još kao bonus i primjer drugima ubijen “srpski izdajnik”? Ako da, možda su Mesić i Pupovac ipak bili u pravu kad su tvrdili da se radi o zločinu političke prirode. Samo za čiju korist? Jer da se radilo o zločinu iz mržnje, dakle iz strasti, uzrokovane Milićevim “huškačkim” prilogom (po njih neugodnu istinu obavezno etiketiraju huškanjem, u blažem slučaju samo govorom mržnje), malo je vjerojatno da tako motiviran počinitelj ne bi ostavio tragove temeljem kojih bi ga policija bez većih problema razotkrila. Uostalom, to bi samo potvrdilo Pupovčevu i Mesićevu tezu i išlo im u prilog. Ako je pak ubojstvo bilo samo sredstvo za postizanje Mesićevih i Pupovčevih političkih ciljeva, moguće je da policija i nije bila previše motivirana za rješavanje slučaja. Slično kao što su ju svojim izjavama manje-više otvoreno obeshrabrivali prethodni i sadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u slučaju “poljudske svastike”.

Kako bilo, otad pa sve do nedavno Hercegovci su služili kao jedini krivci koji glasuju tamo gdje ne žive i tako određuju drugima tko će im vladati. Drugim riječima, korišteni su kao pogonsko gorivo omiljene ljevičarske mantre za izbornu mobilizaciju urbanih skorojevića koji Hercegovce vide kao ugrozu kulture koju su 45 (+25) godina mukotrpno stvarali u suradnji s kozaračko-grmečkim “kulturnjacima” i inim društveno-političkim trudbenicima. Posredstvom angažiranih medija danas i vrapci na grani znaju za priču o kolonama autobusa koji se iz Hercegovine slijevaju na birališta u Hrvatskoj i odlučuju pobjednika izbora. Doduše, nijedan takav autobus nikad nije uslikan, dok im jata BG Lasta nakon uspješne sanacije Milićevog incidenta redovito izmiču ispod radara. Štoviše, stječe se dojam, kad bi se na dan izbora u blizini birališta pojavio čak i furgon BiH registarskih tablica, s time bi kao udarnom vijesti započeli svi TV dnevnici na državnoj razini, a i ostali bi nacionalni mediji (pisani i elektronski) o tome danima trubili na naslovnicama. U nedostatku materijalnih dokaza prvog reda pribjeglo se lukavstvima, sve redom aluzijama koje se lako pokazuju iluzijama. U dalmatinskom je zaleđu tako otkrivena adresa s prijavljenih 160 ljudi. Prešućeno je da se radilo o cijelom zaseoku u kojem kućama nisu dodijeljeni kućni brojevi pa su sve adrese završavale oznakom “bb” (bez broja). Posebno revnom u propagandi gebelsovskog tipa pokazala se Nova TV koja je u svoja nečasna posla upregla neku nadobudnu janjičarku-pripravnicu kojoj je uspjelo glasovati dvaput – u Gospiću i u Konjicu. Koliko je ta avantura koštala (samo kako bi jedna osoba dvaput glasovala), nije rečeno. Kao ni kakva bi to morala biti organizacija da se tako nešto izvede neprimijećeno i da k tome još bitno utječe na izborne rezultate. Što reći nego – za koga je, dobro je!

Odmah na početku svog kratkog mandata i politička novotarija Most se potrudila eksploatirati ovaj očito još nedovoljno izlizani politički motiv i pobrati pljesak javnosti tzv. čišćenjem prebivališta Hercegovaca koji biraju tamo gdje ne žive, naravno u korist njihove političke konkurencije. Digli su čelo i kročili smjelo stazama revolucije koje su prethodno već dobro utabala dva junačka sina, Ostojić i Bauk, i to s od njih naslijeđenim četama. Slično kao što ni Baukova akcija od preko 300 tisuća izbrisanih iz popisa birača nije utjecala na izlaznost birača na nivou RH (između 2007. i 2015. izlaznost na parlamentarnim izborima je smanjena s 2,4 na 2,2 milijuna što je razmjerno opadanju ukupne populacije), tako ne će ni slična Orepićeva predstava za javnost i najavljena udarnička norma od 50 tisuća dodatno izbrisanih. Dok mu stvarni i ozbiljni problemi (poput spomenute poljudske svastike) ostaju neriješeni, niti izvještava javnost o bilo kakvom napretku, čuvar Ostojićevih kadrova u policiji, mostojićevac Orepić jariće krsti rješavajući potencijalne probleme za koje praksa i zdrav razum kazuju kako je vjerojatnost da se prometnu u stvarne zanemarivo mala.

Uoči predstojećih izbora u Mostu su se sjetili kako su oni ipak desni (preciznije rečeno da se bore za desno biračko tijelo) pa je Orepić pompozno najavio kako kreće s čišćenjem fiktivno prijavljenih ljudi u Vukovaru uz poantu da će to smanjiti udio Srba na manje od trećine. Time će se navodno riješiti i pitanje službene uporabe ćirilice u tom gradu. No ne radi se ovdje samo o spinu u predizborne svrhe. Naime, zbog izrazito sirovog načina izvedbe u stilu JNA podoficira i spremnosti na kršenje vlastitih zakona ovaj će potez kao naručen za Pupovčev notes naći istaknuto mjesto u budućim izdanjima njegova biltena, ali i u non-paperima srpskog ministarstva vanjskih poslova poput crteža Serbian Family Tree. Samo što ovaj put umjesto hrvatskih medija ključnu rolu igra hrvatski visoki državni dužnosnik. Sličnu kakvu je pred prethodne izbore odigrao Orepićev uzor Zoran Milanović blokirajući promet na granici sa Srbijom kako bi se prometnuo u nacionalnog junaka. Potom se, nakon što je od nekog EU činovnika “popio šamarčinu”, da poniženje Hrvatske bude veće teledirigiranu baš iz Beograda, povukao podvijena repa u rekordnom roku. Da, radilo se o poniženju Hrvatske a ne Milanovića, jer onaj koji nema časti ne može ni biti ponižen. Pogotovo kad mu se ionako živo fućka.

Za vlastitu kratkoročnu korist, za poneki glas onih koji ne vide ni 5 metara, a bome ni 5 minuta pred sobom, ovi uskogrudni politički diletanti, koji su se valjda u sklopu nekog sociološkog eksperimenta našli na visokim državnim položajima, čine nemjerljivu dugoročnu štetu Hrvatskoj, prikazujući je potpuno nevjerodostojnom na međunarodnoj pozornici. U konačnici, posve suprotno javno proklamiranom, sramoteći Hrvatsku zapravo rade u korist Srbije. Stoga ni diplomatska defanziva i podređenost Hrvatske, članice EU, te nedostatak bilo kakve potpore od strane EU u konfliktu sa Srbijom, tek kandidatkinjom na početku pristupnog puta, ne treba toliko čuditi.

Ono po čemu se razlikuje civilizacijski okvir u kojem se razvijao hrvatski narod tijekom većeg dijela svoje povijesti od okvira u kojem se nalazio srpski upravo je vladavina prava i poštivanje zakona. Baštinu koja je građena i čuvana stoljećima sada dva razmetljiva šarlatana, Milanović i Orepić, nastoje u kratkom vremenu rastočiti. Spremnost na kršenje vlastitih zakona koju su pokazali može se objasniti okruženjem u kojem su stasali, a ono je prožeto dominantno srpskom tradicijom s komunističkim premazom po kojoj se ne treba držati zakona baš kao pijan plota. Upravo zato je važno rješavati vrući krumpir ćirilice u Vukovaru primjenom članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako je naznačio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u reakciji na Orepićevo prigodno predizborno tamburanje po Srbima.

Razlika između SDP-ovih i Most-ovih štetočinskih ekshibicija na račun države Hrvatske je samo u tome što omladinska sekcija Partije s primjesom klerikalizma percepcijske, ne sadržajne, prirode (kako bi se stekle simpatije intelektualno zapuštenih i medijskim ispiranjem mozga politički zabludjelih katoličkih vjernika) pokazuje veći amaterizam od svojih partijskih seniora. Čini to nespretno i nezgrapno upravo kao što mladunče imitira odraslu jedinku.

U ovom tekstu prikazan je tek kratak pregled izabranih, ne svih, specijalnih akcija provedenih protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. S obzirom da je većina njih izvedena u korist Srbije, netko bi mogao pomisliti da su ih izvele srpske tajne službe. No takav bi zaključak bio prenategnut, jer bi podrazumijevao da ih hrvatske tajne službe nisu bile u stanje spriječiti, na njih odgovoriti, niti upravljati njihovim posljedicama. Također, to bi značilo da su neki nositelji prethodne dvije garniture hrvatske vlasti (SDP i Most) pod izravnim nadzorom srpskih tajnih službi što bi sablaznilo možda čak i hrvatsku javnost. Ili još gore od toga, da je hrvatski obavještajni sustav pod kontrolom srpskog. Stoga je vjerojatniji zaključak da su navedene akcije provedene pod kontrolom struktura proizašlih iz obavještajnih službi komunističkog totalitarizma, čiji se ciljevi i retorika u velikoj mjeri podudaraju s onima Srbije i kao takvi su potpuno oprečni interesima hrvatskog naroda, a koje kontroliraju hrvatski obavještajno-represivni sustav i ključne političke aktere u tom esencijalnom segmentu države.

I zato jednog dana, ako nam ga dragi Bog podari, kad se osude ubojice i naručitelji ubojstva Dušana Vidića, to za Hrvatsku ne će biti ništa manje važan dan od ovoljetnog 3. kolovoza u Muenchenu. I taj će dan Hrvatska, bude li zaista hrvatska, komemorirati. Hoće li ga obilježavati i Milorad Pupovac, te razni ostojićevci i mostojićevci koji su ovladali hrvatskim obavještajno-represivnim aparatom, teško je reći. Ovisi ponajviše o tome hoće li i u kojoj mjeri biti rasvijetljeni (lustrirani) i s koje će se strane rešetaka u tom slučaju naći.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Nazor: Pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili

Objavljeno

na

Objavio

Na znakovit datum, 29. studenoga 2017., u Haagu je, kao zadnja u mandate privremeno uspostavljena Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994.: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću, piše Ante Nazor u Vijencu, br. 620 od 7. prosinca 2017., te nastavlja: Tom je presudom spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013., u kojoj su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takva suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskoga generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Osnivanje spomenutoga MKSJ-a u Haagu načelno sam, a sad vidim i naivno, smatrao civilizacijskim iskorakom, kao upozorenje da će počinitelji ratnih zločina biti kažnjeni, ne pomišljajući da će tumačenje zapovjedne odgovornosti biti ovako široko.

Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad se osudi „izvođač radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije s četničkim vojvodom Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjega boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH te nakon što je 29. studenoga 2017, nakon trinaest godina (!) trajanja postupka, izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se primijetiti golem raskorak između želje da se „individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile moralnu zadovoljštinu“ i načina na koji se to provodilo.

Zapravo, i sama činjenica da MKSJ nema mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi“.

Na nepravedan sadržaj drugostupanjske presude šestorici Hrvata priopćenjem je reagiralo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, upozorivši pritom na moguće dalje posljedice: „Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o udruženome zločinačkom pothvatu (UZP), odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH.

Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer Tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (…) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizacijskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“

Okretanje teza

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu.

No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije.

Jednako tako, Hrvatska republika Herceg-Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar, 2017). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994, koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako su to ovih dana prokomentirali neki političari, nameće se zaključak da je ona epilog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojni ni rasprostranjeni od onih za koje se optužuju Hrvati. Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima. Prema podacima iz izvora „najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH“, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993, oko 20.45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV-kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne –stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992–2014, Vitez, listopad 2014.).

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjobosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na Sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga i tri sina? Jednako tako, u medijima se malo govorilo o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana, a tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.

Nije se isticao ni podatak, koji je također zanemario Haški sud, da je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a da je s područja pod kontrolom ABiH prognano i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10%, a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH.

Navedeno vodi zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata – mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja u Hrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkoga hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakoga konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Konstruiranje hrvatske krivnje

Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu/republiku Herceg-Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva. Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude.

Primjerice, da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja“. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskoga predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona– politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969–1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj BiH te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

Jednako tako, Tužiteljstvo je u priopćenju istaknulo da je zajednički cilj sudionika UZP-a bio „preuzimanje kontrole nad teritorijem u BiH“ kako bi se „omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ te da je zbog toga, između ostaloga, u navedenim općinama „prisilno raseljena desetina hiljada bosanskih Muslimana“, od siječnja 1993. do travnja 1994. No takvoj tezi suprotstavlja se pitanje kako je Žalbeno vijeće moglo zanemariti činjenicu da su upravo Hrvati pristali na sve prijedloge unutarnje podjele BiH, kao i da su potpisali Washingtonski i Daytonski sporazum, što izravno negira spomenutu tvrdnju Tužiteljstva. I sam pogled na memorandumei pečate Hrvatske zajednice, a poslije i republike Herceg-Bosne, na kojima se uvijek na početku nalazi naziv države – „Bosna i Hercegovina“, a potom naziv zajednice/republike Herceg-Bosne, govori o ciljevima hrvatskoga vodstva. Činjenica da naziva države Bosne i Hercegovine nema na memorandumima i pečatima Republike Srpske, jasno pokazuju kakve su namjere bile srpskoga vodstva u BiH, i upozoravaju da ih nije primjereno poistovjećivati s politikom hrvatskoga vodstva.

Izvori govore drukčije

Također, dok se govori o prisilno raseljenim muslimanima, prešućuje se podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije BiH i mudžahedini na području Središnje Bosne, koje se prema planu međunarodne zajednice trebalo naći u hrvatskoj provinciji, protjerali više od 150.000 Hrvata i ubili 1051 Hrvata, od toga 121 dijete. Zar to nije UZP, zar nije očigledna namjera Armije BiH da spomenuto područje osvoji i etnički očisti od Hrvata, o čemu svjedoče izvori o sastancima i planovima zapovjedništva Armije BiH, te provedba i ciljevi operacije „Neretva ‘93“?

Oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka- Muslimana u BiH nije moguće objektivno ni cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni- vojna povijest 1992.-1994.“ (Zagreb, 2004.) zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, „bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati“ te da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, odnosno da je „ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“.

Uostalom, omjer snaga Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni bio je znatno u korist Armije BiH – od 6:1 do 9:1, posebice nakon što se na području Travnika, Bugojna, Zenice i u Lašvanskoj dolini do kraja 1992. našlo najmanje 70.000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.–1995., Zagreb, lipanj 2007).

O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju, iako cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je hrvatska politika prema BiH bila jasna u pokušaju zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države. Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz BiH, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banjaluci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskog vodstva i Hrvata prema BiH!

Ante Nazor / Vijenac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari