Pratite nas

Kolumne

Tko je ubio Srbina?

Objavljeno

na

Dok se još uvijek prisjećamo žrtava zločinačkih totalitarnih sustava u prošlom stoljeću, prilično neopaženo nam pred očima prolaze zločini dobro očuvane proteze jednoga od njih u ovome stoljeću. Istina, razmjeri tih zločina ne mogu se usporediti s onima počinjenim u prethodnom vijeku, ali metode, organizacija izvedbe i njihova namjena zapanjujuće se podudaraju, a i posljedice su im više nego ozbiljne. U svakom slučaju, ostaje nam štošta rasvijetliti, ne samo iz doba komunističkog totalitarizma, nego i iz vremena njegove tihe institucionalne restauracije započete u zadnjoj godini prošlog stoljeća, onog prijelomnog i zlokobnog “trećeg januara”.

U jeku braniteljskih prosvjeda, uzrokovanih odnosom Milanovićeve vlasti prema njima, u središtu Zagreba osvanuo je crtež na kojem je prikazano drvo i po njemu obješeno nekoliko ljudskih tijela različite veličine naslovljen kao Serbian Family Tree. Brzinom munje prenijeli su ga svi vodeći mediji sa sjedištem u Hrvatskoj, neki od njih u srpskom vlasništvu. Ubrzo su ti medijski izvještaji postali sastavnim dijelom tzv. non-papera, neformalnog izvještaja koji je srpska diplomacija raširila svijetom kako bi pokazala da su Srbi u Hrvatskoj predmet iživljavanja hrvatskih šovinista. A našli su se i u famoznom Pupovčevom biltenu, toj hrestomatije navodnih izljeva mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, uglavnom fabriciranih na sličan način. Pritom se nitko nije upitao zašto bi autentični hrvatski šovinist takav prilično nemaštovit uradak naslovio na engleskom jeziku, a ne recimo “Srbe na vrbe” kako bi se od pojedinca takvog profila moglo očekivati. Možda zato jer ovako taj “materijalni dokaz” uopće nije trebalo prevoditi za namjenu za koju je prvobitno zamišljen, a potom i iskorišten?

Nekoliko godina ranije glazbeniku domoljubne tematike i hrvatskom branitelju Marku Perkoviću Thompsonu zabranjen je nastup u pulskoj Areni iako ga je uredno i na vrijeme prijavio. Koncert je održan na alternativnoj lokaciji u Pazinu. Ali nije sve prošlo mirno. Počinitelj identificiran kao Vilim Bon aktivirao je bombu u dvorani večer prije održavanja koncerta, navodno ogorčen jer ovaj glazbenik veliča fašizam. Dan poslije, Damir Kajin, koji je tada još zdušno ubijao “Abela” ( tj. mladu hrvatsku državu) pa su mu sva medijska vrata bila širom otvorena, tvrdi kako je Vilim Bon poznati HDZ-ov ekstremist s početka devedesetih. Neobična logika – HDZ-ov ekstremist kojem smeta Thompson! Po tome bi i Zoran Milanović mogao biti HDZ-ov ekstremist, s obzirom da ga vrijeđa “Lijepa li si”. Da nije možda tog “ekstremista” podvalila UDBA na početku devedesetih kako bi HDZ ogadila domaćem narodu po oprobanom receptu kojeg je primjenjivala u borbi protiv hrvatske emigracije? U tome je u Istri nažalost i uspjela pa danas sinovi oficira JNA i udbaša u svojstvu dužnosnika lokalne vlasti zabranjuju koncerte domoljubnom pjevaču i hrvatskom branitelju, dok razdragani rasprostiru crvenih tepih pred estradnjacima koji su zabavljali agresorske vojnike, ali i pred pobjeguljama, dezerterima iz Hrvatske dok je bilo najteže. Možda ovaj novi, medijski ušutkani Damir Kajin ima o tome nešto više reći? Ako i ne kaže, ne treba mu previše zamjeriti s obzirom na visoku stopu smrtnosti u političko-gospodarskom miljeu povezanom s IDS-om, usporedivu s onom u sličnih latinoameričkih kartela. Uostalom, znano je kako je Kajin sve samo ne štupido.

Detonacije bombi odnedavno se čuju i u romskim naseljima u rubnim dijelovima Zagreba, čak i pred dječjim vrtićem. Predstavnik romske manjine u Saboru Veljko Kajtazi zna ono što policija ni nekoliko mjeseci poslije ne zna. Perfidno sugerira da se radi o posljedici ozračja nesnošljivosti stvorenog u hrvatskom društvu, dolijevajući tako ulje na vatru moralne histerije koju su prethodno zapalili lijevi radikali i bukadžije. Možda se ovo hitro saznanje može objasniti činjenicom da je gospodin Kajtazi bivši oficir JNA, ali i Rom s Kosova, gdje su pripadnici te etničke skupine bili vjerni saveznici Srba u sukobu s tamošnjim Albancima? Vrijedi podsjetiti kako je najpoznatiji pripadnik te zajednice čuveni Sejdo Bajramović, Miloševićev lutak u predsjedništvu umiruće SFRJ, izabran kako bi predstavnik Kosova bio pouzdan kadar, a da ne bude baš Srbin, ali ni pripadnik izrazito većinskog, ali nepouzdanog albanskog naroda. Je li i Kajtazi samo lutak? Ako da, na čijem je koncu? Je li danas dječji vrtić u romskom naselju možda ono što su ’91 bili zgrada Židovske općine u Zagrebu i židovski dio Mirogoja?

A sad već davne 2005. godine i Milorad Pupovac, saborski predstavnik nacionalne manjine koju Hrvati počesto brkaju s onom koju predstavlja Kajtazi, manje zbog fizičke, a više uslijed karakterne sličnosti, također je znao tko je kriv za smrt svog sunarodnjaka Dušana Vidića. Taj tada 81-godišnji starac pronađen je mrtav prerezanog grkljana u blizini Karina Donjeg kod Obrovca. Pupovac je naricao kako je očito da se radi o političkom zločinu koji prepoznatljivo okrutnom izvedbom podsjeća na ona (zna se koja) stara ružna vremena. A da se radilo o zločinu političke prirode, znao je i Stjepan Mesić, tada tek zakoračivši u svoj drugi mandat. Uglavnom, ni 2009. godine otkad datira zadnji zapis o ovom zločinu dostupan na internetu policija još uvijek nije identificirala počinitelja, pa je razložno pretpostaviti kako joj ni danas nije poznat.

Da bi se o ovom događaju moglo trijeznije prosuditi, treba promotriti kontekst u kojem se dogodio. Bilo je to vrijeme netom nakon lokalnih izbora, kad se novinarski doajen Goran Milić u središnjem Dnevniku HTV-a usudio prikazati prilog o veselim Krajišnicima koji autobusima firme Lasta organizirano dolaze na glasovanje u “okupiranu Krajinu” uz stare ratne pjesme i obilne količine komovače. Pritom se pozvao na srpski izvor, tekst iz beogradskih Večernjih novosti. Koji dan poslije nesretni Dušan Vidić pronađen je mrtav. Pupovac i Mesić su ubojstvo politički interpretirali kako im je odgovaralo i cijela je priča o glasovanju nedomicilnih “krajišnika” naglo utihnula, a Goran Milić se nedugo potom ostavio vođenja Dnevnika. Zanimljivo je spomenuti i kako je ubijeni Vidić ostao za Oluje u svom selu i dočekao Hrvatsku vojsku, dakle nije poštovao naredbu “krajiških vlasti” o evakuaciji. Nije li onda razumno posumnjati da je nalogodavac zločina jednim udarcem ubio dvije muhe – ubojstvo je iskorišteno kako pitanje glasovanja Srba koji ne žive u Hrvatskoj ne bi dalje dizalo buru u javnosti pri čemu je još kao bonus i primjer drugima ubijen “srpski izdajnik”? Ako da, možda su Mesić i Pupovac ipak bili u pravu kad su tvrdili da se radi o zločinu političke prirode. Samo za čiju korist? Jer da se radilo o zločinu iz mržnje, dakle iz strasti, uzrokovane Milićevim “huškačkim” prilogom (po njih neugodnu istinu obavezno etiketiraju huškanjem, u blažem slučaju samo govorom mržnje), malo je vjerojatno da tako motiviran počinitelj ne bi ostavio tragove temeljem kojih bi ga policija bez većih problema razotkrila. Uostalom, to bi samo potvrdilo Pupovčevu i Mesićevu tezu i išlo im u prilog. Ako je pak ubojstvo bilo samo sredstvo za postizanje Mesićevih i Pupovčevih političkih ciljeva, moguće je da policija i nije bila previše motivirana za rješavanje slučaja. Slično kao što su ju svojim izjavama manje-više otvoreno obeshrabrivali prethodni i sadašnji tehnički ministar unutarnjih poslova u slučaju “poljudske svastike”.

Kako bilo, otad pa sve do nedavno Hercegovci su služili kao jedini krivci koji glasuju tamo gdje ne žive i tako određuju drugima tko će im vladati. Drugim riječima, korišteni su kao pogonsko gorivo omiljene ljevičarske mantre za izbornu mobilizaciju urbanih skorojevića koji Hercegovce vide kao ugrozu kulture koju su 45 (+25) godina mukotrpno stvarali u suradnji s kozaračko-grmečkim “kulturnjacima” i inim društveno-političkim trudbenicima. Posredstvom angažiranih medija danas i vrapci na grani znaju za priču o kolonama autobusa koji se iz Hercegovine slijevaju na birališta u Hrvatskoj i odlučuju pobjednika izbora. Doduše, nijedan takav autobus nikad nije uslikan, dok im jata BG Lasta nakon uspješne sanacije Milićevog incidenta redovito izmiču ispod radara. Štoviše, stječe se dojam, kad bi se na dan izbora u blizini birališta pojavio čak i furgon BiH registarskih tablica, s time bi kao udarnom vijesti započeli svi TV dnevnici na državnoj razini, a i ostali bi nacionalni mediji (pisani i elektronski) o tome danima trubili na naslovnicama. U nedostatku materijalnih dokaza prvog reda pribjeglo se lukavstvima, sve redom aluzijama koje se lako pokazuju iluzijama. U dalmatinskom je zaleđu tako otkrivena adresa s prijavljenih 160 ljudi. Prešućeno je da se radilo o cijelom zaseoku u kojem kućama nisu dodijeljeni kućni brojevi pa su sve adrese završavale oznakom “bb” (bez broja). Posebno revnom u propagandi gebelsovskog tipa pokazala se Nova TV koja je u svoja nečasna posla upregla neku nadobudnu janjičarku-pripravnicu kojoj je uspjelo glasovati dvaput – u Gospiću i u Konjicu. Koliko je ta avantura koštala (samo kako bi jedna osoba dvaput glasovala), nije rečeno. Kao ni kakva bi to morala biti organizacija da se tako nešto izvede neprimijećeno i da k tome još bitno utječe na izborne rezultate. Što reći nego – za koga je, dobro je!

Odmah na početku svog kratkog mandata i politička novotarija Most se potrudila eksploatirati ovaj očito još nedovoljno izlizani politički motiv i pobrati pljesak javnosti tzv. čišćenjem prebivališta Hercegovaca koji biraju tamo gdje ne žive, naravno u korist njihove političke konkurencije. Digli su čelo i kročili smjelo stazama revolucije koje su prethodno već dobro utabala dva junačka sina, Ostojić i Bauk, i to s od njih naslijeđenim četama. Slično kao što ni Baukova akcija od preko 300 tisuća izbrisanih iz popisa birača nije utjecala na izlaznost birača na nivou RH (između 2007. i 2015. izlaznost na parlamentarnim izborima je smanjena s 2,4 na 2,2 milijuna što je razmjerno opadanju ukupne populacije), tako ne će ni slična Orepićeva predstava za javnost i najavljena udarnička norma od 50 tisuća dodatno izbrisanih. Dok mu stvarni i ozbiljni problemi (poput spomenute poljudske svastike) ostaju neriješeni, niti izvještava javnost o bilo kakvom napretku, čuvar Ostojićevih kadrova u policiji, mostojićevac Orepić jariće krsti rješavajući potencijalne probleme za koje praksa i zdrav razum kazuju kako je vjerojatnost da se prometnu u stvarne zanemarivo mala.

Uoči predstojećih izbora u Mostu su se sjetili kako su oni ipak desni (preciznije rečeno da se bore za desno biračko tijelo) pa je Orepić pompozno najavio kako kreće s čišćenjem fiktivno prijavljenih ljudi u Vukovaru uz poantu da će to smanjiti udio Srba na manje od trećine. Time će se navodno riješiti i pitanje službene uporabe ćirilice u tom gradu. No ne radi se ovdje samo o spinu u predizborne svrhe. Naime, zbog izrazito sirovog načina izvedbe u stilu JNA podoficira i spremnosti na kršenje vlastitih zakona ovaj će potez kao naručen za Pupovčev notes naći istaknuto mjesto u budućim izdanjima njegova biltena, ali i u non-paperima srpskog ministarstva vanjskih poslova poput crteža Serbian Family Tree. Samo što ovaj put umjesto hrvatskih medija ključnu rolu igra hrvatski visoki državni dužnosnik. Sličnu kakvu je pred prethodne izbore odigrao Orepićev uzor Zoran Milanović blokirajući promet na granici sa Srbijom kako bi se prometnuo u nacionalnog junaka. Potom se, nakon što je od nekog EU činovnika “popio šamarčinu”, da poniženje Hrvatske bude veće teledirigiranu baš iz Beograda, povukao podvijena repa u rekordnom roku. Da, radilo se o poniženju Hrvatske a ne Milanovića, jer onaj koji nema časti ne može ni biti ponižen. Pogotovo kad mu se ionako živo fućka.

Za vlastitu kratkoročnu korist, za poneki glas onih koji ne vide ni 5 metara, a bome ni 5 minuta pred sobom, ovi uskogrudni politički diletanti, koji su se valjda u sklopu nekog sociološkog eksperimenta našli na visokim državnim položajima, čine nemjerljivu dugoročnu štetu Hrvatskoj, prikazujući je potpuno nevjerodostojnom na međunarodnoj pozornici. U konačnici, posve suprotno javno proklamiranom, sramoteći Hrvatsku zapravo rade u korist Srbije. Stoga ni diplomatska defanziva i podređenost Hrvatske, članice EU, te nedostatak bilo kakve potpore od strane EU u konfliktu sa Srbijom, tek kandidatkinjom na početku pristupnog puta, ne treba toliko čuditi.

Ono po čemu se razlikuje civilizacijski okvir u kojem se razvijao hrvatski narod tijekom većeg dijela svoje povijesti od okvira u kojem se nalazio srpski upravo je vladavina prava i poštivanje zakona. Baštinu koja je građena i čuvana stoljećima sada dva razmetljiva šarlatana, Milanović i Orepić, nastoje u kratkom vremenu rastočiti. Spremnost na kršenje vlastitih zakona koju su pokazali može se objasniti okruženjem u kojem su stasali, a ono je prožeto dominantno srpskom tradicijom s komunističkim premazom po kojoj se ne treba držati zakona baš kao pijan plota. Upravo zato je važno rješavati vrući krumpir ćirilice u Vukovaru primjenom članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kako je naznačio Stožer za obranu hrvatskog Vukovara u reakciji na Orepićevo prigodno predizborno tamburanje po Srbima.

Razlika između SDP-ovih i Most-ovih štetočinskih ekshibicija na račun države Hrvatske je samo u tome što omladinska sekcija Partije s primjesom klerikalizma percepcijske, ne sadržajne, prirode (kako bi se stekle simpatije intelektualno zapuštenih i medijskim ispiranjem mozga politički zabludjelih katoličkih vjernika) pokazuje veći amaterizam od svojih partijskih seniora. Čini to nespretno i nezgrapno upravo kao što mladunče imitira odraslu jedinku.

U ovom tekstu prikazan je tek kratak pregled izabranih, ne svih, specijalnih akcija provedenih protiv interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. S obzirom da je većina njih izvedena u korist Srbije, netko bi mogao pomisliti da su ih izvele srpske tajne službe. No takav bi zaključak bio prenategnut, jer bi podrazumijevao da ih hrvatske tajne službe nisu bile u stanje spriječiti, na njih odgovoriti, niti upravljati njihovim posljedicama. Također, to bi značilo da su neki nositelji prethodne dvije garniture hrvatske vlasti (SDP i Most) pod izravnim nadzorom srpskih tajnih službi što bi sablaznilo možda čak i hrvatsku javnost. Ili još gore od toga, da je hrvatski obavještajni sustav pod kontrolom srpskog. Stoga je vjerojatniji zaključak da su navedene akcije provedene pod kontrolom struktura proizašlih iz obavještajnih službi komunističkog totalitarizma, čiji se ciljevi i retorika u velikoj mjeri podudaraju s onima Srbije i kao takvi su potpuno oprečni interesima hrvatskog naroda, a koje kontroliraju hrvatski obavještajno-represivni sustav i ključne političke aktere u tom esencijalnom segmentu države.

I zato jednog dana, ako nam ga dragi Bog podari, kad se osude ubojice i naručitelji ubojstva Dušana Vidića, to za Hrvatsku ne će biti ništa manje važan dan od ovoljetnog 3. kolovoza u Muenchenu. I taj će dan Hrvatska, bude li zaista hrvatska, komemorirati. Hoće li ga obilježavati i Milorad Pupovac, te razni ostojićevci i mostojićevci koji su ovladali hrvatskim obavještajno-represivnim aparatom, teško je reći. Ovisi ponajviše o tome hoće li i u kojoj mjeri biti rasvijetljeni (lustrirani) i s koje će se strane rešetaka u tom slučaju naći.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb danas je idealan punkt za srbijanske  aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila povećana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati.

Ha, ha, ha! Zahvaljujući Hercegovcu Tinu Jedvaju jedva smo pobijedili Španjolsku u zadnjim sekundama. Što je navijače Španije rastužilo skoro k’o i navijačice Španjolske. Žikica Jovanović Španac, utjelovljen u liku i djelu Indexovog Žikice Matije Babića, nije mogao a da ne promrmlja nešto u stilu: prosto ne mogu da verujem!

Na “nacionalistički ispad“ Zlatka Dalića koji je neoprezno izjavio da je presretan nakon pobjede, a nedjeljnu utakmicu protiv Engleske posvećuje hrvatskom gradu heroju, naš Matija, u svom vjerskom zanosu, sikće na fejsu:”Isuse, i ovaj je potpuni idiot!“

Na fejsu je već definirano da je drugi najpopularniji šport u Hrvatskoj, nakon nogometa, uvlačenje u guzicu. A kome se Matija uvlači proglašavajući Dalića idiotom ne zna ni on sam. Ali Matija ipak lupeta po feisu k’o Maksim po diviziji.

Nakon velebne pobjede Vatrenih u Moskvi mnogim jugovićima se malo popravio tlak kad smo izgubili sa šesticom protiv Španjolaca. Gdje god se pojavi “malo govno“, kako su prostodušno i bez zlih primisli tepali Modriću, on bude prvi i najbolji. Svjetsko klupsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo u Rusiji, najbolji u Europi, u “cijelom svijetu“…

Trebaju to sve naši dragi orijunaši, neutješni ljevičari i jugonostalgičari izdržati.  To je za njih atak na zdravu pamet. Bez obzira što oni zdrave pameti baš i nemaju.

Pa tako ni galvanizirani lijevi urednik Večernjakovog magazina “Obzor“ Goran Gerovac Gera nije više mogao durati. Morao se pridružiti vidovitoj Ivanki Toma iz bratskog Jutarnjeg. Ivanka nas je pokušala 17. studenog malo otrijezniti pa kaže: “Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“. Ona se, naravno, jedina usudi!

Razmišlja dijalektički i logično. Čemu svake godine na taj nezgodni datum podsjećati na sve zločine agresora, JNA, komšija, na Ovčaru, bolnicu, sajmište, na kompletno srušen grad kad smo to već toliko puta napravili, reprizirali, svađali se tko će biti u Koloni, a tko ne. Iznervirali smo čak i Vesnu Pusić koja je u jednom trenutku skoro prekinula kolonu i rastjerala “populiste“ koji siju sjeme zla među bratske narode i narodnosti.

Jutarnji je nedavno na naslovnoj stranici objavio sliku čovjeka koji tvrdi da je njegov otac Srbin prvi ubijeni Vukovarac. Možda je cilj bio malo probuditi savjest ognjištara i rigidnih desničara da razmisle ne bi li možda trebalo Kolonu posvetiti samo njemu. Naime, sve ove godine Kolona sjećanja izražavala je pijetet svim poginulima i stradalima u Vukovaru pa valjda i na njemu.

Kad bi se ukinula Kolona sjećanja možda onda lokalni političari ne bi tako inspirativno pretvarali Vukovar u grad duhova, kako to inspirativno nagađa naša Ivanka. Gera Gerovac je pak još rezolutniji: “Ako postoji dan kad bi Vukovar morao ostati prazan, da bi mu se odala prava počast, onda bi to morao biti 18. studeni“.

Smisao ove progresivne lijeve ideje za ognjištara mog kvocijenta je skoro pa nedokučiv. I Veselin Šljivančanin, “heroj“ s druge strane barikada, mislio je otprilike isto za 18. studeni 1991.g. Za to je bio u mitskom Haagu svirepo kažnjen. Ovih dana je “heroj“ Šljiva dao intervju Expresu pun kajanja. Naslov: ”Nisam dovršio posao u Vukovaru“. Da je dovršio “posao“ možda bi u Haagu dobio nekih par mjeseci više.

No, vratimo se Geri i njegovim strahovima. “Lako je postati heroj u RH; isto je kad braniš Vukovar, izgubiš finale SP-a, pobijediš Trnavu…“ Moram priznati da mi se sviđa kako Gera finim kirurškim skalpelom “operiše“ sve nas od “nacional-melodramskog patosa“. Da čovjek tresne na patos!!!

Hajmo malo prenijeti kako prvo pero Obzora ulaže popriličan trud da nam otvori naše krmeljave nacionalističke oči. Kaže on:

Nesvakidašnji trenutci redaju se tolikom brzinom da su postali uobičajeni pa tako u tjednu kada vukovarsko herojstvo postaje medij za produljenje uporabnog nacional-melodramskog patosa u isti se rang herojstva njegovih branitelja proizvedu i nogometni reprezentativci, što samo svjedoči kako je gotovo tri desetljeća nakon stvarnog žrtvovanja lako, da ne kažem olako, postati narodni junak.

Da bi postao narodni junak (heroj ops. Z.H.) trebao si nekada preživjeti kanonadu mržnje i željeza, a sad herojem cijelog svijeta postaješ kad izgubiš finale Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je obznanila predsjednica… herojem te ovih dana mogu proglasiti i nakon ničim izdvojive pobjede protiv osrednje slovačke ekipe, kako su nogometaše Dinama proglasili mediji.

Tu je Gera u pravu. Treba imati samo malo samoupravne mašte pa zamisliti članove Torcide kako ludo slave svoje nove narodne heroje Ademija, Olma, Oršića i ostale. No, Gera, zvan “nikad robom“, je nezaustavljiv pa kaže :

Ovako, da bi ispunio svoju svrhu u kojoj je žrtvovanje pojedinca namijenjeno da postane nacionalna amblemika, Vukovar je najprije morao postati kolektivni kič da bi pojedinačno herojstvo ljudi koji su bili grad moglo prema potrebama postati, s jedne strane suspektno, a s druge strane nacionalizirano. Već po konkretnoj potrebi nacije i religije.

Zbog toga danas u Hrvatskoj nema nikoga tko istovremeno ne može biti i heroj i zločinac, zbog toga svaka vrijednost mjerna nacionalnu dobiva kroj shizofrene košulje, zbog toga svi ovi zakašnjeli desanti na Vukovar nose deklarativni pijetet i stvarno cajkarenje.

Bravo, druže Gera!!! Pravilno partijsko razmišljanje!  Pred dvije godine je i drug Vulin negdje izjavio kako je Vukovar jedan obični ustaški kič.

Doista u Vukovaru svatko može postati i heroj i zločinac. Moj branjenik Tomislav Josić između herojstva i zločina izabrao je ovo drugo. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu jer se nije slagao sa Gerom i sličnim herojima oko ćiriličnih ploča u ”gradu cajki i kiča”.

Ah, gdje su ona idilična herojska vremena kad su “ovim prostorima“ carevali ”istinski” heroji Rade Končar, Sava Kovačević, Moša Pijade, Peko Dapčević, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković i nezaboravni drug Tito, koji su svaki na duši imali desetke tisuća nenaoružanih bodova. Zbog toga s pravom i dalje žive u srcima i dušama Gere, Ivanke, Ante Tomića, Roberta Bjrušija, Branimira Pofuka, Žonje, Rade, Radeta, Borisa Vlašića, Miletića, Jakovčića, Vesne Teršelič, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Jakovine…

Jadni Dinamo je skupio devet bodova i odmah su postali heroji. Usput, prisjetih se jedne moje kolumne pred par godina u kojoj sam uredno obavijestio našu orijunu da je bitka na Sutjesci poništena jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran…

Javila se na fejsu Tatjana Marija Smojver: “Nema opakije bande od Titovih Hrvata“.

Čitam na fejsu najnovije mudrosti Tvrtka Jakovine: “Moramo temeljiti državu na budućnosti, a ne na 1991.g.“ Djeluje kao jedan od lošijih viceva lijeve povjesničarske falange. Te 1991.g. smo počeli stvarati državu u “kičerskom“ Vukovaru i stvorili je 5. kolovoza 1995.g. u Kninu.

Profesor povijesti na ultra lijevom Filozofskom faksu u Zagrebu ne može nikako naučiti te vrlo jednostavne istine. Geri se ne čudim. On je stara škola kao i njegov sugrađanin Danko Plevnik, urednik ”Komunista“ i “Borbe“. Gera je 2012.g. dobio zbog svojih “slobodoumnih“ tekstova godišnju nagradu HND-a. Nagrada se simbolički zvala “Marija Jurić Zagorka“.

Možda bi bio prikladniji naslov te nagrade “ljevičarski lov na Gričke vještice“ u subotnjem Obzoru. Ili kako se moderno kaže fake news. Je li se itko od naših Gerovaca, Toma ili Tomića osvrnuo na izjavu Ane Brnabić koja je, kao predsjednik Srpske vlade, mrtva hladna izjavila o Srebrenici: “To nije bio genocid“. To očito nije za komentar u rubrikama “Nikad robom“ i “pro et contra“.

Naša Ana, ženstvena i šarmantna, kaže: “Nisam ponosna na to(?).To nije učinjeno u ime srpskog naroda i Srbija ne može kolektivno biti okrivljena za ono što se dogodilo…

Dobro, sad mi je laknulo… odgovorni su vjerojatno samo neodgovorni pojedinci. U tri dana je u Srebrenici bilo pobijeno preko 8.300 tisuća muškaraca pa su do sada svi mislili, dok se nije javila šarmantna Ana, da je to bio genocid.

Međutim, kad se 5. kolovoza 1995.g. oko 300 tisuća pobunjenika ukrcalo što na traktore a što na tenkove i krenuli pravac u otadžbinu, e to jest bio jedan tipičan genocid za naše komšije za koje ćemo mi genocidni Hrvati, kad zato dođe vrijeme, i te kako podmetnuti leđa kad se opet nađemo u EU, bez granica. Nekada mi izgleda da naše komšije samo zato i žele ući u EU tako da nema više Bajakova, granične kontrole i čekanja da uđeš u Hrvatsku.

Vidim na fejsu poveznicu da najkraći put iz Istambula do Marrakesha vodi preko Zagreba. Analogno tome ne čini li vam se da najkraći put Srbije do svojih “vekovnih zemalja“ vodi preko Zagreba? A Zagreb danas je idealan punkt za takve njihove aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila pojačana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati…

Navodno se Isus bio ukazao agresorima na Vukovar koji su poželjeli kamenovati svog Vožda, rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez zločina!“ Na to se ljudi postiđeno raziđu, a Voždu pade ogroman kamen sa srca.

Nedavno je izraelski parlament Knesset donio “Zakon o kulturnoj lojalnosti“ koji će omogućiti uskratu financijskih sredstava kulturnim organizacijama koje su proglašene “nelojalnima državi Izrael.“ Sličan je zakon donio i Putin po kojem se nevladine udruge koje se financiraju iz inozemstva (Soroš i sl.) proglašavaju stranim agenturama i zabranjuje im se rad. Manje je važno je li to dobar model za nas. Mene zanima nešto drugo.

Kad bi, apstraktno govoreći, takav zakon uvela Hrvatska, kako bi ga naši ljevičari odmah proglasili fašizmom, nacizmom i diktaturom. Diglo bi se sve što je odgojeno na romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik“. Odavno je već ta knjiga ispala iz školske lektire, ismijana i prezrena još u danima Titovog razlaza sa Staljinom.

Izvrsni pisac Nikolaj Ostrovski umro je u 32-godini, a roman “Kako se kalio čelik“ počeo je pisati na bolesničkoj postelji. Umro je gotovo slijep. Ali boljševički fanatici, domaći orijunaši i naši jugonostalgičari i dalje su slijepi i “kale“ boljševički čelik u sebi. Naše “Documenta“, Centar za mirovne studije, razne “antifašističke“ udruge digle bi “revoluciju“ kad bi netko samo spomenuo izraelski zakon o kulturnoj lojalnosti.

I dalje će se čekati neki hrvatski Knesset da silni novac, koje naše vlade bezglavo kanaliziraju u protuhrvatske organizacije pod stranim utjecajem, usmjere prema onima koje svakodnevno viđamo kako u velikim gradovima kopaju po kontejnerima za smeće. Jednom će valjda svanuti i taj dan. Unatoč Istambulskoj konvenciji.

Johhan Wolfgang Goethe je napisao: “Slobodni ste ako vam je savjest čista“.

Do tada čekamo, a načekat ćemo se…

Večernji od 14. studenog “ljeta“ Gospodnjeg 2018.g. donosi na naslovnici ogromnu sliku novog Stipe Šuvara – Borisa Jokića. ”Pogled u budućnost” kako je vide Blaženka Divjak, Boris Jokić i HNS. Boris nas podučava: “U školi ćemo učiti sreću, nadu, ljubav i upornost“. Treba samo stisnuti aplikaciju na tabletu. Kaže naš Boro: “Hrvatskoj dajem 51% šanse da neće postati autokratska zemlja siromašna znanjem“.

Kad sam pročitao i slijedeću najavu bio sam potpuno tronut: “Formalno obrazovanje bit će obavezno za svu djecu s navršenih šest mjeseci“!!! Nakon toga sam odlučio preskočit na stranicu 38. na kojoj je bio opširan razgovor s novim Šuvarom. Izmožden genijalnošću ideja novog Šuvara prebacio sam se na nešto laganije – fejs na kojem sam naletio na objavu Romana Bindera koji tvrdi: “Bolje je biti malo glup nego malo pametan“.

Ostajem na fejsu. Marrakeshki sporazum je neobavezujući dokument. U njemu se samo 46 puta pojavljuje izričaj “obavezuje se država…

Pred par dana točnije, 12. studenog, predstavnici Kraljevine SHS i kraljevine Italije potpisali su u Rapallu, gradiću pokraj Genove, tzv. Rapallski ugovor. Premjer Milenko Vestić i ministar vanjskih poslova Ante Trumbić potpisali su talijanskim pregovaračima ugovor kojim se Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Ugovorom je talijanskoj manjini bilo omogućeno pravo optiranja, a hrvatska manjina u Italiji dobila je – ništa. Evo što nam je Pavelić učinio još u studenom 1920. godine preko svojih ustaša Milenka Vesnića i dr. Ante Trumbića od kojih ovaj zadnji još danas ima ulicu u Splitu. Nevažno. Ima ulicu i Miljenko Smoje…

U komunizmu su nas učili da su naši preci, prije dolaska narodne vlasti, živjeli jako loše. Prema najnovijim istraživanjima mnogi su živjeli tako loše da nisu ni živjeli.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Tjedno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.

Čemu žrtva?

Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.

Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.

Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.

U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.

Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.

I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.

Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?

Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.

Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.

To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.

Bilo nacionalnim, bilo osobnim.

Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.

Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.

Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?

To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.

Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji

Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.

Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.

I, je li, jesmo li dostojni?

Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.

U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.

Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.

Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrješnoj strani.

Nikada!

Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?

Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.

Inače lažu.

Inače su licemjeri.

Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.

Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?

Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?

Komu je bitan?

Hrvatskom narodu nije.

Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prjezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?

Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je  i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnsot svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajanoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenutcima izreći riječ prijekora.

Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu?  Na to postoji samo jedan odgovor.

Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.

Tako je to moguće.

Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?

Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.

Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.

Što će licemjeri u Koloni sjećanja

Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.

Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.

Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se  svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.

A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.

Da su tako sebe predpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.

I zato je jeidni način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, spriječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.

Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.

Koliko nas god bilo u Koloni.

Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari