Pratite nas

Istaknuto

Tko je zapravo pobjednik debate? Božo Petrov! Evo i zašto

Objavljeno

na

Marko Ljubić: Što je ostalo iza debate Plenković-Milanović?

Tko je pobjedio u debati? Ako gledamo portale lijevih medija, a to su većinom svi, onda je Milanović pobjedio. I, imaju svi komentatori i čitatelji pravo. Ako gledamo desne, one rijetke medije, većinom portale, onda je Plenković pobjedio. I, imaju pravo.

Ja mislim nešto drugačije, piše Marko Ljubić za portal Narod.hr

Mislim da je sinoć potencijalni pobjednik postao Božo Petrov.

Evo zašto.

Može nastaviti kukati da su ga opet dvije velike stranke, njihovi mediji, njihova televizija, njima skloni novinari, namjerno isključili, zanemarili, da mu nisu dali pokazati što zna i može, te da je to dokaz da ne valjaju ni jedni ni drugi, te da je Most jedino riješenje. To je Petrov istoga trenutka i započeo. Doduše, nije ni prestao nikada.

Petrovljevo nesudjelovanje ostavilo mu je mogućnost i dalje govoriti o reformama, ne pokazivati potpunu nekompetenciju i izostanak liderskih kvalifikacija, a najbitnije za njega i njegovu političku družinu je to što nisu morali u koliko toliko ozbiljnom razgovoru govoriti o svojim idejama, zamislima, programima – jer, nemaju što reći.

Zbog toga je on, dok se prebrojavaju dojmovi, pobjednik ove debate, jer je ispao žrtva „dva nevaljalca“, a onima koji još ne vide, može i dalje prodavati – reforme.

Pobjednik je i zbog toga što su Milanović i Plenković nužno bili osuđeni na neriješen rezultat, jer, niti su igrali utakmicu za isti cilj, jer po izvorišnim idejama koje predstavljaju nemaju ni blizu isti cilj s državom, niti su imali isto tržište, niti su njihove ponude usporedive, niti je moguće govoriti tko je od njih – bolji, upravo zbog toga svega.

Nikoga od njih dvojice ne bi smjelo biti briga što oni druge misle o njima.

Zašto?

Jer, Hrvatsku nisu podijelili političari, stranke, svjetonazorski prijepori ili nekakvi javni sukobi, iako i to doprinosi zaoštravanju podjela. Hrvatska je podijeljene od trenutka njenoga nastanka na ljude koji je nisu željeli, koji vide opasnost u hrvatskom identitetu, slobodi, samostalnosti i državnosti i ljude koji u tome vide povijesnu šansu. Prvi su Milanovićevo izborno tijelo, drugi su – Plenkovićevo izborno tijelo.

Zbog toga prvima nikada Plenković ne može biti pobjednik, niti drugima Milanović.

Dakle, nije pravo pitanje tko je pobjedio, nego tko je uspio osvojiti svoje izborno tijelo.

S obzirom da prvi svoju tradiciju, svoj identitet i svoje politike crpe iz stoljetnog podčinjavanja Hrvatske, a drugi nemaju izgrađenu kulturu državnosti na razini kritičnog minimuma,  Plenković je bio u težoj poziciji, jer je jednostavno morao više dati i imao više za izgubiti.

Dakle, čak i ako je na osobnoj, posve neutralnoj razini stručne komunikacijske arbitraže bio bolji od Milanovića, a nije, ne bar vidljivo, Plenković nije uspio aktivirati jedini izvor političke moći koji mu može omogućiti izbornu pobjedu, sigurnu i stabilnu vlast i legitimitet za donošenja složenih državničkih odluka.

Plenković nije nanio štetu stranci sinoć, ali, to nije dovoljno.

Mora jednostavno više, ako je njegov i stranački cilj osvojiti vlast i rješavati nagomilane nacionalne probleme. Ako mu je cilj osvojiti potpunu vlast u stranci i dovesti u Sabor najveći mogući broj najbližih suradnika, bez obzira na državnu vlast, onda je to nešto drugo.

Dvije Hrvatske, dva izborna tijela, dvije, ne svjetonazorske nego temeljne razlike prema hrvatskoj državnosti  su jednostavna činjenica i nije to plod djelovanja Milanovića ili Plenkovića, već gotovo stogodišnjeg kolonijalnog i neslobodnog stanja Hrvatske i naslijeđa iz tih stanja.

Milanović ima svoje prednosti, ima izraženije lidersko držanje, osobine, rođeni je, a ne naučeni vođa, spreman je na puno toga za zaštititi svoj grunt, dok Plenković nedostatak liderstva kompenzira snažno izraženom uljudnošću, mirnoćom, dijaloškom defanzivom i nekom vrstom krležijanske, one cinične zagrebštine, srednjoeuropskoga štiha, koji je HDZ-u od prvoga dana nametnut kao prokletstvo.

Plenković je sinoć pokazao da nosi taj krležijanski biljeg, a reakcije Hadezeovaca pokazuju da su ih histerične kampanje o kamenjarstvu, zadrtosti, divljaštvu, nekulturi, zaostalosti i nepismenosti, zapravo jako – istraumatizirale. Zbog toga je Plenković sinoć, prije svega bio kompenzacija takvoga, iskompleksiranoga i traumatiziranoga HDZ-a, lijek za njegovu nesigurnost, a s druge strane, izraz nečega umjetnoga što je unio u tu stranku, što može biti jako opasno za njen izborni rezultat.

Jer, umjetne politike koja može pokrenuti realni narod – nema.

Da ima, antife bi vječito vladale Hrvatskom.

Milanović nije mogao prije debate izgubiti niti jedan svoj glas, čak i da je počeo zavijati ili bogarati u studiju. On je mogao samo dobiti, jer je, izbornim rezultatom na zadnjim izborima, kada je na potpuno divljačkoj i neciviliziranoj kampanji, te četverogodišnjem mandatu obilježenom ispadima najgore vrste i zloupotrebama neusporedivim s bilo čime poznatim u Europi, uspio osvojiti oko pedeset tisuća preferencijalnih glasova usred Zagreba, više nego bilo tko drugi i bolje nego bilo tko drugi – detektirao temeljna obilježja svoga izbornoga tijela.

Zbog toga njega jedino može pobjediti – veći antifa od njega.

Zbog toga je posve pogrešno govoriti o tome tko je bio bolji – Milanović ili Plenković?

Zavisi tko ocjenjuje i što je tko očekivao.

Bitno je pitanje je li Plenković poslao dovoljno dobru poruku svome tržištu, svome izbornom tijelu? To je jedino relevantno, jer, kako sam rekao, Milanović ju nije trebao slati, njegovi odavno znaju tko je – njihov.

Milanović ne zamuckuje.

Za njega je Barešić terorist, Tito kao i Tuđman hrvatska vertikala, za njega je Jokićeva reforma antifa kloniranja nacije prioritet prvoga ranga i vrhunac vrijednosti, za njega nije problem što se slavi u Srbu, nego to tko je financirao spomenik, za njega je najvažnija inkriminacija Perkovića i Mustaća to što su pomagali Tuđmanu uspostaviti državu, a ne to što su bili proizvodi zločinačkoga establišmenta i režima, koji programski i politički naslijeđuje Milanović, ako ništa drugo, ono po – izbornom tijelu.

Stvari oko Milanovićevoga političkoga stava, ideje, programa i politike koju će provoditi ako preuzme državu su više nego jasne svakome, samo izgleda ne većini hrvatskoga naroda. A sve ono što Milanović predstavlja, ni manje ni više nego radi izravno o glavi hrvatskom narodu.

Upravo to Plenković i HDZ moraju jasno reći Hrvatima danas. A ne govore.

To je to.

Plenković to nije uspio dovoljno snažno pokazati, nije uspio ni dovoljno se odmaknuti od toga, niti dati dovoljno čvrsto jamstvo svome izbornome tijelu, da će to spriječiti.

I to je problem.

Je li dakle Plenković bio – loš?

Nikako.

Bio je ono što on jest. Pametan, civiliziran čovjek, čovjek koji može biti jako koristan hrvatskom narodu, koji može voditi Vladu, državu i biti dostojan zastupnik nacionalnih interesa. Međutim, problem je u tome što Plenković po svemu što se zna o njemu, nije naučen – osvajati.

To je također riješiv problem, ako se dovoljno mudro, bez taštine i vješto osloni na pametne ljude u stranci, da im blagoslov za kreiranje i vođenje kampanje, slanje poruka i samostalne izbore pravaca – kako osvojiti vlast. Plenković, a to je najvažnija poruka sinoćnjeg sučeljavanja, ne smije integrirati sve poruke, svu kampanju, svu politiku na sebe i svesti kampanju na nadmurdrivanje – Milanović ili on.

To je Milanovićev teren, jer on ima i takvu politiku i takvu stranku.

I ciljeve.

Plenković može dobro vladati, ali nisam siguran, niti bilo tko može biti nakon sinoć, da ima dobar model osvajanja vlasti.

Milanović je pobjednik pred svojom strukturom jer sobom vuče beskrupuloznu škvadru militantno odanih marginalaca, najčešće intelektulano i socijalno zapuštenih, koji drže glavne poluge političke moći, a onda se na taj primitivizam kaleme tipovi kao Budak s nastranim i podmuklim vizijama i programima, koji antifama daju akademski i navodno uljudbeni štih.

A istinski zapravo znače sve potpuno suprotno tome.

Plenkovićeva prednost je što neće izazvati štete, neće načiniti niti tolerirati greške, nesolidnosti, neće dopustiti korupciju, barem na koju on može utjecati, niti skandale bilo kakve vrste koji će kompromitirati ionako dotučenu državu kojoj nitko ni kod kuće ni u svijetu ne vjeruje, ali – neće ni uspjeti iskoračiti dovoljno dugačkim korakom iz blata u kojemu se nalazimo.

Kako to pomiriti?

Suradnicima.

Ima li ih?

Ima.

Samo, najčešće pogrešne za sada, a izborne liste su točno ogledalo takvog njegovog pristupa i točno preslika onoga što je Plenković bio sinoć u sučeljavanju.

Iskoraka nema.

On će na pitanje o Barešiću ispričati životni put Mire Barešića, ali neće se usuditi dati svoje mišljenje. To će morati ako misli pokrenuti uspavanu Hrvatsku, onu koja se ne može nazvati ni ljevicom, ni desnicom, ni centrom, nego – Hrvatskom.

Dakle, Plenković je uspio kompenzirati pred očima milijuna ljudi frustraciju HDZ-a i pokazati da je divljaštvu i nekulturi bliži „kulturni“ antifa vođa, iako je Milanović sinoć usprkos svemu bio debelo u granicama normalnoga i kulturnoga ponašanja u takvim prigodama. Donio je HDZ-u ono za čime nesigurne duše i  klonovi iz stranačkih labirinata godinama vape, te ljudi čije mišljenje ili nesigurnost kreiraju Index, Jutarnji, Radmanov HRT, zatim Kulturnjaci i gomila antifa udruga.

Danas takvi šalju poruke da i „mi“ imamo svoga gospon Predsjednika.

Ha, imamo, nema se što reći.

Plenković mora suzbiti nekoliko stvari.

Prvo, ne smije se toliko otvoreno pozivati na Merkel, Junckera ili Tuska, jer, nakon dramatičnih događaja s emigrantima i goleme nesigurnosti koju ti ljudi personaliziraju u Europi, nisam siguran da je to pametan izbor. Ne vjerujem da bi netko u Hrvatskoj dao sudbinu u ruke takvim tipovima.

Na jednom primjeru se sinoć ponajbolje vidjelo koliko Plenkoviću nedostaje stvarni uvid u realno stanje hrvatskoga društva. Kada je Milanović izjavio da bi on hapsio Perkovića i Mustaća, Plenković je – bio zgrožen i na tome pokušao poentirati. Milanović je zapravo pokazao da razumije kako u Hrvatskoj većina ljudi doživljava – stvarnu vlast. Vlast je onaj tko te smije i može hapsiti. Nije to krivnja hrvatskoga naroda, to je naprosto – naslijeđe.

Dakle, Milanović sinoć, iako je po udžbenicima političke komunikacije izrekao nezamislivu poruku u zreloj dmokraciji, nije rekao ništa što bi mu golema većina ljudi u Hrvatskoj zamjerili.

Milanović bi na nekoj katedri dobio jedinicu za tu izjavu, Plenković peticu za reakciju, ali u realnom životu – Milanović se tom izjavom pokazao kao energičnija osoba, a to je upravo ono što nacionalna Hrvatska traži kao – zrak.

Plenković je pokušavao matirati Milanovića u situaciji u kojoj nije mogao, a propustio je jako puno čistih matnih situacija. To ukazuje na loše suradnike.

Poptuno je neshvatljivo da mu nisu pripremili priču o remontu MIG-ova, jer je to skandal epskih razmjera. Ne može se zatim pitanje Tito ili Tuđman delegirati na gradska tijela, lokalne uprave i samouprave, niti je to – svjetonazorsko pitanje. Politički odnos prema Titu i Tuđmanu danas je prvorazredno nacionalno pitanje. I na njega se moraju dati rješenja, a ne odgovori.

To je pitanje postojanja hrvatske državnosti.

Ne može odnos prema hrvatskoj državnosti i nacionalnoj suverenosti biti pitanje – svjetonazora.

Tito je bio jugoslavenski diktator, realno okupator Hrvatske i zločinac svjetskih razmjera, a prije svega simbolizira – uništenje hrvatske državnosti i njeno sprječavanje na svaki mogući, pa i zločinački način.

Tuđman jest bio njegov suradnik u jednome trenutku, kao što je u njegovom pokretu bilo tisuće i tisuće iskrenih domoljuba, koje je on sve prevario i zločinački zloupotrijebio njihove ideale, zasluge, žrtve i živote. Tuđman je međutim povijesna suprotnost Titu jer je  – Tuđman nositelj hrvatske državne suverenosti, pa je uz sve ostalo, izrazito nepristojno uspoređivati stranoga zločinca hrvatskoga etničkoga podrijetla i utemeljitelja hrvatske nacionalne državnosti.

A uz to, daleko opasnije od pitanja pristojnosti – to njihovo uspoređivanje i izjednačavanje je izrazito negativan odnos prema temeljima hrvatske državnosti. Takav pristup nikada i nikako ne bi smio biti put za pobjedu na izborima.

Nikada.

I, to se mora – spriječiti!

To je i prigovor HRT-u, ne Togonalu, jer čovjek zaslužuje vrhunske ocjene za taktičnost, korektnost, mudrost i dinamiku koju je vještim manevrima održavao u studiju. To je kritika novinarima koji su radili prijedlog pitanja i svrstavanja tih pitanja u cjeline.

Očito će Siniša Kovačić imati posla, i, ne samo on, na HRT-u, jer čitav splet tzv. svjetonazorskih pitanja nemaju veze sa svjetonazorom. Ne može se pitanje odnosa prema vlastitoj državi uzeti kao svjetonazorsko pitanje, nije to ni pitanje „antifašizma“ u Srbu, niti je izborno pravo državljana izvan hrvatskih granica, vanjsko-političko pitanje.

To mogu političari ne znati, iako ne bi smjeli, jer su nositelji politika u suverenoj hrvatskoj državi, pa je to neshvatljivo, ali, ako oni neće ili ne znaju – školovani novinari to moraju znati.

I natjerati političare, ali i javnost na prihvaćanje elementarnih civilizacijskih standarda.

Marko Ljubić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori