Pratite nas

Politički rentgen

TKO ŽELI VLADATI HRVATSKOM 10.TRAVNJA 2016?

Objavljeno

na

vlast orešković karamarko kolinda

Predsjednica K.Grabar Kitarović, Karamarko, Orešković  moraju se konačno okrenuti jedinoj ispravnoj usuglašenoj politici, politici zaštite nacionalnih interesa, politici koja vodi ujedinjenju demokršćanskih snaga na temeljima sveobuhvatne lustracije i istine.

Bjesomučni napadi na Tomislava Karamarka, potpredsjednika Vlade s ovlastima i dužnostima za provođenje unutarnje politike i nacionalne sigurnosti nastavljaju se nesmanjenom žestinom, u čemu svakako prednjači ultra-ljevičarski i ultra-desničarski list 7Dnevno i sestrinski portal dnevno.hr.

[ad id=”93788″]

„Dekaramarkizacija“ Hrvatske, navodno  potpomognuta predsjednicom K.G.Kitarović i predsjednikom vlade Timom Oreškovićem vrišti s naslovnica tih antihrvatskih glasila, a slike i naslovi ostaju u sjećanju i onima koji nemaju 7 kuna za kupiti to eklatantno trovačko tabloidno žutilo. Tone i tone papira potrošeno je kako bi se demontiralo Karamarka i njegovu pobjedničku politiku, tone i milijuni rečenica u kojim nikada nisam našao ni jedan valjan dokaz protiv Karamarka kojim bi se dokazalo kako je njegova politika štetna za nacionalne interese Hrvatske. „Žuta politika“ stvaranja razdora u Domoljubnoj koaliciji, stvaranja razdora u suradnji partnera koji čine vladajuću većinu, ima za cilj rušiti ovu Vladu, ima za cilj stvoriti razdor između Pantovčaka, Banskih dvora i Domoljubne koalicije, ima za cilj na vlast u Hrvatskoj dovesti nove vladare iz sjene, vladare koji su, činilo se, odavno potrošena politička roba. Ta antihrvatska politika, koja navodno za svoje rušilačke ciljeve trenutno koristi Predsjednicu i Premijera, ako uspije u svojim namjerama ispljunit će i Predsjednicu i Premjera kao prožvakanu žvakaću gumu i zabit će im nož u leđa prvom prilikom.

Tri su  stvari koje se nikako ne mogu oprostiti Karamaru!? Njegove riječi izgovorene nebrojeno puta;„oni koji misle ući u HDZ kako bi se okoristili članstvom bolje da ne ulaze, jer bit će izbačeni, a one članove koji su stranku koristili za vlastito bogačenje izbacit ćemo iz stranke bez ikakve rezerve“.

Drugo, a možda još važnije što Karamarku neprijatelji ne mogu nikako oprostiti, najava je lustracije i prvi znakoviti koraci koji su učinjeni u tom pravcu dolaskom Hasanbegovića na ministarsku poziciju u Ministarstvu kulture. O tome nam govore neviđeni, vulgarni napadi mentalnokomunističkog čopora na čovjeka koji se usudio reči kako je jedina referentna točka i polazište za sve rasprave o prošlosti i budućnosti Hrvatske ISTINA i samo ISTINA. Ne zna se koja je lustracija veća opasnost neprijateljima Hrvatske? Ona lustracija koja će ukloniti mentalnokomunističke apologete Titovog zločinačkog režima, ili ona lustracija koja mora razračunati s pljačkašima Hrvatske, ratnim profiterima, psima rata, koji su Hrvatsku opljačkali u jeku krvavog obrambenog Domovinskog rata, a sada taj krvavi novac koriste za preuzimanje Hrvatske.

Treće podjednako važno je Karamarkov povratak Tuđmana u hrvatsku politiku, povratak hrvatskog povijesnog velikana koji je Hrvatskoj vratio bitak domoljubne i nacionalne svijesti o vlastitom postojanju. Povratak Tuđmanu koji je Hrvatskoj vratio Hrvatsku, otevši je iz jugoslavensko-velikosrpskog smrtonosnog zagrljaja.

Iz ove tri točke „mržnje“ prema Tomislavu Karamarku nije teško zaključiti tko su mu neprijatelji i koji su njihovi motivi, nije teško zaključiti da su se sve tri točke prijepora i neprijateljstva prema Karamarku zapravo spojile u jednu točku mafijaško-političke interesne grupacije, u jednu točku spašavanja svoje zločinačke prošlosti, u jednu točku spašavanja svoje zločinačke budućnosti! Gdje je tu Hrvatska, gdje su tu sloboda, neovisnost, opstojnost? Ultra-desni domoljubi koji su se bubali u domoljubna prsa trpajući džepove opljačkanim novcem u pretvorbi i privatizaciji, novcem stečenim najprljavijim ratnim profiterstvom, nisu to mogli činiti bez pomoći i umreženosti s udbaško-mafijaškim klanom ultra-fašističke ljevice. Udbaško-mafijaška banda i ultradesni domoljubi koji su bili protiv Tuđmanove vizije Hrvatske, postali su i do dana današnjeg ostali bliski suradnici. Neraskidivo ih veže pljačka, sticanje bogatstava, stvaranje ideološkog i materijalnog temelja za preuzimanje Hrvatske, veže ih međusobno ucjenjivanje u klasičnoj mafijaškoj matrici „omerte“! Naizgled smrtni neprijatelji postali su neraskidivi prijatelji u neprijateljstvu prema Hrvatskoj s različitih ideoloških i osobnih polazišta i motiva. Oni koje je Tuđman odbacio, oni koje je Karamarko odbacio, a odbacio je i jedne i druge, danas iz urotničkih međunarodnih i domaćih centara moći delegiraju i kadroviraju podjednako u Banskim dvorima kao i na Pantovčaku!  Novopečeni politički hlebinci u koje ubrajam, premijera Oreškovića i Most naivno nasjedaju misleći da će steći i zadržati političke pozicije grabeći i lijevo i desno. Možda se varam, možda nisu naivni? Ako je tako onda su i oni dio te dobro osmišljene strategije koja zazire od bilo kakve mogućnosti lustracije.

Lustracijom ratnih profitera, pljačkaša u pretvorbi i privatizaciji, lustracijom mentalnokomunističke bulumenta i prezentacijom istine hrvatskom narodu koji bi vidješi pravu istinu prvi puta progledao, stvorili bi se temelji za jednu novu dvotrećinsku, demokršćansku politiku po uzoru na Orbanovu Mađarsku. Ideološka  lustracija  neminovno bi srušila političku  platformu projugoslavenskim mentalnokomunističkim snagama, a lustracija pljačkaša oduzela bi im zajedničku „kasu“ prljavog političkog novca. Ljevica u Hrvatskoj morala bi ući u mukotrpan put nove profilacije i tranzicije iz rigidne komunističke ljevice prema modernoj socijaldemokraciji kakva nam je poznata u današnjoj Europi, poglavito u Njemačkoj. U tom novom političkom prostoru, dvotrećinska demokršćanska večina u Hrvatskoj koja objektivno postoji po svjetonazorskom habitusu, u miru Božjem mogla bi kroz tri mandata profilirati našu Domovinu u uglednu srednjoevropsku zemlju koja bi zauvijek okrenula leđa svim projugoslavenskim ideološkim interesima i opasnostima.Riješili bi se stoljetne ovisnosti, a iz tih ralja spomenuta urotnička bulumenta nam ne dozvoljava izlazak.

Predsjednica K. Grabar Kitarović, Karamarko, Orešković  moraju se konačno okrenuti jedinoj ispravnoj usuglašenoj politici, politici zaštite nacionalnih interesa, politici koja vodi ujedinjenju demokršćanskih snaga na temeljima sveobuhvatne lustracije i istine. Ujedinjenje demokršćana je moguće, a pomirdba sa sadašnjom indoktriniranom, projugoslavenskom nelustriranom ljevicom je nemoguća. Ukoliko donesu zajednički plan zaštite nacionalnih interesa, na tim temeljima osigurat će si novi reizbor i služenje  na korist cijeloj  naciji još najmanje jedan, a možda i dva mandata. Dakle, potreban je zajednički dugoročan strateški plan, jer upravo se vodi epska borba kako bi se taj mogući  plan srušio prije donošenja. Ukoliko se kreatorima zla i nereda dozvolji ponovna dominacija neminovno će izgubiti svi ovi politički akteri koje sam nabrojao, akteri koji imaju potencijalnu snagu Hrvatsku dovesti tamo gdje nam je mjesto koje po svim ljudskim i prirodnim resursima zaslužujemo.

Imenovanja ljudi na ključnim pozicijama u represivnom i obavještajnom sustavu jednostavno ne smije i ne može proći mimo volje Karamarka koji je po položaju u Vladi, po svojim kompetencijam u području nacionalne sigurnost najpozvaniji i najodgovorniji za ta pitanja. Floskula kako Karamarko želi političku moć i kontrolu političkog sustava imenovanjem svojih ljudi najobičniji je spin i smiješan izgovor. Pa tko onda sebi uzima za pravo kontrolirati obavještajni sustav, ako se to isto pravo oduzima Karamarku? Jesu li to možda savjetodavci iz spomenute antilustracijske urotničke ekipe? Čime su to Most, Predsjednica i Orešković zaslužili povjerenje hrvatskog naroda, kojim svjetonazorskim stavovima, kojim planovima od strateških nacionalnih interesa za Republiku Hrvatsku. Karamarku oduzimaju pravo i utjecaj, a sebi ga uzimaju!? Ako na taj način misle osigurati reizbor na sljedećim predsjedničkim ili parlamentarnim izborima, ako bez te podrške žele zadržati pozicije na koje su došli isključivo podrškom Karamarka i Domoljubne koalicije grdno su se prevarili. Bez HDZ-a i Karamarka, bez podrške Domoljubne koalicije oni su sigurno u gubitničkoj poziciji. Ali za Hrvatsku nije važan gubitak njihovih političkih moči i utjecaja! Važno je da  će u ovoj neslozi na kraju najveći gubitnici biti Hrvatska i naš narod.

Politička, zaplotnjačka, imenovanja Danijela Markića i Pjera Šimunovića na ključna mjesta u hrvatskom obavještajnom sustavu potpuni su promašaj i politički štetan čin. Odstupanje od biranja kadrova za te funkcije po principu više kandidata, kako su se birali ministri, kako su „birali“ Milijana Brkića,  govori nam da su odgovorni za imenovanja popustili pod skrivenim političkim pritiscima i motivima nepoznatih podzemnih snaga. Imenovanje Danijela Markića, za kojega se navodno ne zna je li rođen 1970 ili 1972 godine, za kojega se ne zna gdje je i kada maturirao, gdje je kada i da li je završio magisterij, šta je korisno učinio za Hrvatsku tijekom svog službovanja u obavještajnom sustavu, zbog čega je bio desna ruka Milanović-Josipovićevom Lozančiću, imenovanje Markića za kojega se opravdano sumnja kako je otvorio šampanjac kada je uhićen Gotovina, imenovanje bez ijednog suprotstavljenog kandidata, budi opravdane sumnje u političke motive koji su na tragu urotničke poražene politike.

Imenovanje Pjera Šimunovića na mjesto ravnatelja UVNS-a poniženje je i marginaliziranje Karamarka i Domoljubne koalicije.

Navodno mišljenje generala Gotovine o imenovanjma na koje se navodno oslonio Orešković kada je već sve bilo odlučeno klasičan je politički spin. Generala Gotovinu po potrebi gaze kad im ne treba, a po potrebi njegovo mišljenje uzimaju važnim kada ga populistički trebaju. General Gotovina se distancirao od politike i pametno podržava sve legitimno izabrane, ne utječe na te procese, da imenovani ne bi utjecali na njegov poslovni život i život njegove obitelji. Ista je stvar i s Tuđmanom. Kada ga trebaju citiraju ga, a kad im smeta ponižavaju ga.

Konačno, kako god završila ova mučna, klasična hrvatska nesloga, Karamarko, HDZ i Domoljubna koalicija i nadalje će ostati najjača politička opcija u Hrvatskoj, ona opcija koja je srušila Josipovića i Milanovića u trenutcima kada se činilo da mentalni komunisti imaju najveću političku i medijsku moč. Poraženi kreatori ove nesloge pakirat će kofere! Pitanje je samo koliko će izgubiti Hrvatska u ovom lutanju u magli, Hrvatska kojoj prijeti ekonomski, demografski i moralni slom. Za dogovor i slogu još uvijek ima vremena.

[ad id=”93788″]

Znakovit je povijesni datum 10.travnja, jer isti su neprijatelji Hrvatske bili 10.travnja 1941. kao i danas, 10.travnja 2016. godine. Ona Hrvatska je poražena i razapeta u krvi Bleiburga, a s ovom Hrvatskom namjeravaju učiniti isto. Onima koji vjeruju u Hrvatsku u svim povijesnim bespućima i turbulencijama,  želim lijep 10. travanjski dan 2016.godine.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Drugi dio: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka?

Objavljeno

na

Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povrjedu ugleda i časti i nanošenje boli možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak:„Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja od strane SDS-a, ali to vrbovanje nije uspjelo“!

Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih visoko pozicioniranih djelatnika SDS-a.

Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!

Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić kao svjedok protiv Tomislava Karamarka „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhivu suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela koji bi to dogovorio s načelnikom odjela. Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže,  dosjea suradnika i operativnih veza „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom uz paraf načelnika odjela davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.

„Ovo je čvrsta procedura i zato  je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 02.06.2015. u intervjuu „Nacionalu“ pod naslovom „Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe“,  istovremeno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoj ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku „udbašu“. Nadalje Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim  kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:

SDS je isključivi radila na temelju „Pravila o radu SDS“ koja su bila temelj svih postupanja u SDS

Propisi su uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika

Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom

Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića

Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS

Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966. a nakon toga je zakonski ustrojena SDS

Josip Manolić se pravi nevješt te za „Nacional“ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem 1980-tih godina. Postavlja se pitanje što bi to Tomislav Karamarko informira SDS krajem 1980-tih godina kada je Grupna operacija „Trs“ uz koju vezuju Tomislava Karamarka završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom „Trs“. Ante Barišić 16.06.2015. u svom intervjuu „Nacionalu“  iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi „iščitaju“ iz dokumentacije „Hrvatsko državnog arhiva“. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore sa Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah ako je to istina? Ante Barišić nadalje proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki.

Ante Barišić je u svom intervjuu 22.09.2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I odjela M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: „ Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos“! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru.

Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je 04.02.2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument „Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a“ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić 09.06.2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.

U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora da je autor M.V. u medijima objavio tekst „Tomislav Karamarko-biografija“ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001. s dodatkom nekih novih detalja. Već 19.05.2009. Domagoj Margetić je objavio tekst „Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka“. Informatori su mu navodno bili operativci POA-e  Z.Kotnik i I.Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e Franje Tureka koji je tada po nalogu Stjepana Mesića bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.

Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z.Kotnika) pod naslovom „Vrana oko istine“. Recenziju za taj uradak potpisuje J.Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je „prikupio“ Ante Barišić 2001. U znak „zahvalnosti“ zbog pozitivne Manolićeve  recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“

Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao  neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti. U tu svrhu Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela  na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“ što su izmišljeni pseudonimi, pa se  zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom posljedično pojavila  cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“ koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.

Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi sa mainstream medijima  silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom sa predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a. Postavlja se logično pitanje!? Zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko navodno silno obogatio u poslovanju sa državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske sa Haškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo. Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu falsificiran dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja.

Novi val napada i pravog medijski linč Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i sve zvijeri i vučji čopori izašli su iz svojih jazbina, jer su osjetili miris lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog  prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to zapravo pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim navodnim krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se sa mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugo komunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…..“ Usljedili su  brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka, ljevica sa Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome HDZ i Domoljubna koalicija nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugo komunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama Oluje i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva  hrvatska brda, Pantovčaku i Banskim dvorima. U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, krade mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanja se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana posegnuli su sa prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenzije i zapravo je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga prvo kao predsjednika HDZ-a a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH. Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu iako je dobio 80 000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez sa Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom. Jednom riječju nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Rezultat te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun sa desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu,  na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela u strmoglavom je slobodnom padu.

Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od cca. 4%, nezaposlenost im je na povijesni niskoj razini od 3,8%, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu. Postavlja se retoričko pitanje zašto J.C.Juncker  Orbana naziva diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istovremeno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju? Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi? Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod u ogromnom postotku od 77% izjašnjava da nas vode u pogrješnom smjeru?

Kazimir Mikašek-Kazo

Kazimir Mikašek: ‘Atentat’ na Tomislava Karamarka!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

PRVA I POSLJEDNJA CRTA OBRANE HRVATSKE!

Objavljeno

na

U hrvatskoj povijesti postoje osobe i događaji koji stoje i vječno će stajati kao svjetionici na prvoj i posljednjoj crti obrane hrvatskog nacinalnog bića, suverenizma, putokazi koje su uvijek pa i danas zatirani kako bi se hrvatski narod zauvijek izgubio u bespućima povijesnih zbivanja.

Od povijesnih događaja to je sveti obrambeni Domovinski rat, a od osoba u svom punom sjaju, to je blaženi Alojzije Stepinac.

Ne trebamo obilaziti zemaljsku kuglu kako bi pronašli svjetske  povijesne proizvođače mitova i laži na kojima počivaju temeljne paradigme postojanja pojedinih država i nacija. Dovoljno nam je baciti pogled preko Drine i Dunava i u najbližem susjedstvu i naći ćemo se oči u oči s onima koji svoju svetosavsku mitomaniju pretvaraju u klasične imperijalističke strategije  ponidaštavanja svega što hrvatski diše. Nije mi namjera empirijski dokazivati kako je tome tako citiranjem izjava malobrojnih, ali uglednih srpskih intelektualaca koji sami tvrde da se srpska povijest temelji na lažnim mitovima i obmanama. Jedna od njih koja to tvrdi je svakako je gospođa Sonja Biserko.

Stoljetna svetosavska mitomanska strategija je jednostavna. Da bi mogli živjeti srpski mitovi o nebeskom i izabranom narodu potrebno je ubiti istinu o velebnom povijesnom događaju kao što je hrvatski Domovinski rat i potrebno je još jednom ubiti i oblatiti ime, djelo i svetost, najvećeg među velikima, blaženog Alojzija Stepinca. Jer istina, a ne mit o Domovinskom ratu, istina, a ne mit o blaženom Alojziju Stepincu konačno će do kraja osloboditi hrvatsku državu i hrvatski narod iz okova kojima nas žele još više okovati.

Svi vlastodršci u Hrvatskoj koji su se zaklinjali, a i danas se zaklinju u svoje domoljublje zapravo ne znaju šta domoljublje u svom dubokom smislu jest. Domoljublje bez domoljubnih sadržaja nije domoljublje, domoljublje bez esencijalne istine o hrvatskoj povijesti nije domoljublje, domoljublje bez neumoljive obrane istine o Domovinskom ratu, bez štita ljubavi kojim ćemo braniti život i djelo blaženog Alojzija Stepinca nije domoljublje. Domoljublje je vjera, katarza, metanoja, a ako želiš reći da vjeruješ, da ljubiš svoju Domovinu za to nisu dovoljne riječi nego svakodnevno obraćenje, obrat duše isto onakav kakav je potrebno svakodnevno  činiti u odnosu prema živom Bogu.

Jedino tako, zaboravljajući sve svoje vlastite partitokratske i materijalne  interese moći ćemo uvijek biti spremni na braniku Domovine, osobito u ovim teškim trenutcima kada nam prijete vidljive i nevidljive povijesne ugroze.

Ima ljudi koji uporno promoviraju istinu i samo istinu, a ne mitove. Takvom događaju možete svjedočiti 11.05. u 21h u kinu Tuškanac, gdje će biti prikazan film Jakova Sedlara uz tekst našeg kniževnika i publiciste Nenada Piskača. Film, „Svetac, zločinac i dvorske lude“ istinita je priča, a ulaz je besplatan čak i za one domoljube iz političkih vlasti, koji imaju novac financirati ovakve projekte, ali to još uvijek ne čine. Ulaz je slobodan i za one koji su jučer slavili svog idola Tita.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati