Pratite nas

Kolumne

To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS).

U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“.

Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.

Kako je došlo do “istrage”

Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu.

U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su izrađeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast.

Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili uKninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović.

U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne.

Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista.

Klicalo se “Ovo je Srbija”

Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske.

Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“

Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo. Opet su u ime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac biogenocid.

Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse.

U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“.

Istovremeno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“. Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti.

Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

Ivo Lučić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari