Pratite nas

Kolumne

To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS).

U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“.

Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.

Kako je došlo do “istrage”

Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu.

U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su izrađeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast.

Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili uKninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović.

U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne.

Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista.

Klicalo se “Ovo je Srbija”

Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske.

Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“

Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo. Opet su u ime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac biogenocid.

Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse.

U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“.

Istovremeno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“. Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti.

Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

Ivo Lučić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati