Pratite nas

Kolumne

To u Srbu nije antifašizam: četiri su puta ustajali protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS).

U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“.

Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.

Kako je došlo do “istrage”

Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu.

U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su izrađeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast.

Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili uKninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović.

U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne.

Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista.

Klicalo se “Ovo je Srbija”

Na antihrvatski karakter ustanka ukazuje i drugi događaj u Srbu koji se zbio 27. srpnja 1971. Taj su dan preživjeli „ustanici“, njihovi ideološki i politički sljednici, brojni srbijanski funkcionari, kao i prigodno okupljeni „radni narod i građani“ pokazali svoje stajalište prema SR Hrvatskoj i njezinu partijskom i republičkom vodstvu. Savka Dabčević-Kučar je taj skup ocijenila kao manifestaciju snage velikosrpske ideje i „zid otpora i mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj“. Bio je to „svesrpski skup“ kojim su htjeli pokazati da je to „srpska Hrvatska“. Srpski funkcionari Draža Marković i Đoko Jovanić (koji je bio izravni sudionik zbivanja iz srpnja 1941.) pozdravljeni su ovacijama, ali ne i vodstvo SR Hrvatske.

Savka je ustvrdila kako nikada i nigdje nije doživjela takvo što i u svoj je dnevnik zapisala: „Mrze nas i ne će se libiti za četništvo proliti krv.“

Treći događaj u Srbu zbio se 25. srpnja 1990. Bio je to „Veliki srpski sabor“ na kojem je sudjelovalo oko 150.000 Srba, a organiziran je kao oblik borbe protiv demokratske Republike Hrvatske. Govorili su Jovan Rašković i Milan Babić, a skup je „uveličao“ i četnički vojvoda Vojislav Šešelj. Klicalo se „Ovo je Srbija“ (što bi zasigurno oduševilo N. Stojanovića), „Zaklat ćemo Tuđmana“ i sl. Usvojena je „Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda“ te „Odluka o formiranju Srpskog nacionalnog vijeća“ koje je kasnije uz pomoć Srbije i JNA provelo „plebiscit“, proglasilo „srpsku autonomiju“ i organiziralo vojnu pobunu. Okupirali su oko četvrtine teritorija Hrvatske (i blizu 70% BiH), odakle su što pobili što protjerali gotovo cjelokupno hrvatsko (i muslimansko) stanovništvo. Opet su u ime „antifašizma“ počinili masovne zločine čiji je vrhunac biogenocid.

Izgledalo je da će XX. stoljeće završiti predviđenom „istragom“ hrvatskog naroda, ali nije bilo tako. U kolovozu 1995. vojno-redarstvenom akcijom „Oluja“ Srbi su potpuno vojno i politički poraženi, unatoč proklamiranoj „nadmoćnosti na bojnom polju“. Srb, taj epicentar antihrvatstva, odakle su dolazile poruke mržnje i neprihvaćanja svake (ideje) hrvatske države, kako Banovine, NDH, tako i SR Hrvatske odnosno Republike Hrvatske, definitivno je stavljen pod hrvatski suverenitet, čime je izgubio svaku realnu pa i simboličku važnost. Ipak, po nekom čudnom pravilu, povijesne tragedije znaju se ponavljati kao farse.

U srijedu 27. srpnja 2016., opet je, kao i toliko puta dosad, održan skup u Srbu. Zapravo, dva skupa. Na prvom skupu, vodstvo „Srpskog narodnog vijeća“ te malobrojni i uglavnom dementni „antifašisti“ s ponekom „titovkom“ na sijedoj glavi, slavili su ustanak i „ustanike“.

Istovremeno, s druge strane policijskog koridora, okupili su se jednako tako malobrojni i dezorijentirani „fašisti“ u crnim majicama s ispisanim „starim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni“ i valjda još starijim hrvatskim napisom „Crna legija“. Pokušavali su na sve načine spriječiti „antifašiste“ u njihovu sramoćenju ili se barem i sami osramotiti.

Nadvikivali su se stari neprijatelji i pjevali jedni drugima, sve dok nisu došli pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske te „ustaše“ i „ustanike“ ispratili put njihovih domova. Nakon svega možemo zaključiti kako je jedino važno to da je vrijeme „istraga“ sad već daleko iza nas, a oni koji to još uvijek ne mogu prihvatiti morat će, prije ili kasnije, naći načina da svoje ideje i ponašanje prilagode novim okolnostima i novim vremenima, odnosno ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske.

Ivo Lučić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari