Pratite nas

Kolumne

Tobožnje i stvarno zauzimanje za obitelj

Objavljeno

na

Preodgoj većine u hrvatskom narodu

Tiha većina u hrvatskom narodu sustavno je izložena preodgoju, štoviše pranju mozga, a kad se kakva skupina iz te tih većine organizira i javno se oglasi, odmah se proglašava da je na djelu »konzervativna  revolucija«, a ponekad i »konzervativna rekonkvista«.

Npr. prilog takvu sustavnu pranju mozga članak je objavljen u Magazinu Jutarnjega lista 6. siječnja pod naslovom »Tradicionalna obitelj na udaru klerikalnog tsunamija«.

Prva rečenica u članku počinje istinitom i svima prihvatljivom tvrdnjom: »Povijest 20. stoljeća naučila nas je da ideologije, revolucije i prevrati obično počinju eksproprijacijom rječnika«, a to polazište u tom članku čitatelja treba uvjeriti da sadržaj članka nema veze s ideologijom ili ikakvom revolucijom.

Budući da je članak ipak izrazito ideološki i u službi sasvim određene revolucije – zapadne kulturne revolucije, očito je da početna istinita tvrdnja zapravo sluzi kao navlačenje čitatelja u proces pranja mozga.

U članku se navodi: »Tako je i konzervativna rekonkvista u Hrvatskoj počela eksproprijacijom jedne riječi. A ta riječ je – obitelj.« Pojam »rekonkvista« znači ponovno osvajanje, a nastao je i izvorno označuje razdoblje u povijesti Pirenejskoga poluotoka od 8. do 15. stoljeća u kojem su Španjolci i Portugalci ponovno osvojili svoje zemlje koje su 711. bili zauzeli Arapi.

Citirana rečenica dakle tvrdi da je konzervativno ponovno osvajanje u Hrvatskoj započelo otimanjem riječi obitelj, što uključuje da je netko drugi već ovladao i sebi prisvojio riječ »obitelj«, pa su se sada našli neki vjernici koji je ponovno otimaju za sebe.

Relativizacija obitelji

Pojam »obitelj« samo pod udarom zapadne kulturne revolucije (procesa koji je izvrsno opisan u knjizi Marguerite Peeters »Globalizacija zapadne kulturne revolucije«, koju je objavio Glas Koncila) doživljava neviđenu relativizaciju, obezvrjeđivanje i razaranje, a za sve druge u Hrvatskoj, koji nisu inficirani zapadnom kulturnom revolucijom, pojam »obitelj« nije mijenjao značenje i uvijek je značio zajednicu utemeljenu na braku jednoga muškarca i jedne žene, a kojoj pripadaju i članovi povezani bliskim krvnim srodstvom, i takva je zajednica temeljna stanica svakoga ljudskoga društva.

Proglašavati sve one koji pojam »obitelj« tako shvaćaju konzervativnima znači smišljeno etiketiranje i vrijeđanje, koji nisu slučajni jer su u službi pranja mozga, tj. u službi nametanja prihvaćanja relativiziranoga i ideologiziranoga pojma obitelji.

Globalizacia

Da bi se nekoga moglo proglasiti npr. konzervativnim, potrebno je najprije svoje stajalište proglasiti neupitnim, apsolutnim polazištem ocjenjivanja. Dakle kad se nekoga u Hrvatskoj proglašava konzervativnim, kao polazište nužno se uzima dogma koju zastupa ljevica i ideolozi zapadne kulturne revolucije umišljajući si da oni jedini posjeduju istinu te da polazeći od te njihove istine mogu etiketirati druge.

Za tihu većinu u Hrvatskoj još uvijek postoji istina, jedna, stvarna, objektivna, apsolutna, a za sve inficirane ideologijama i zapadnom kulturnom revolucijom i istina je relativna, odnosno čak privid jer za njih je stvarno važna samo ideološka dogma, ma koliko ona bila u sukobu sa zdravim razumom i istinom samom.

Nažalost, poznato je da se obitelj, posebno na Zapadu, smatra prevladanom institucijom. Stabilnosti trajnoga projekta danas se pretpostavljaju prolazne veze. No ne opstaje kuća koja je izgrađena na pijesku krhkih i proizvoljnih odnosa. Potrebna je, naprotiv, stijena u koju se uglavljuju čvrsti temelji.

A ta je stijena upravo vjerno i nerazrješivo zajedništvo ljubavi, koja spaja muškarca i ženu, zajedništvo koje posjeduje skromnu i jednostavnu ljepotu, svet i nedodirljiv značaj te prirodnu ulogu u društvenom poretku«, rekao je papa Franjo u govoru diplomatskomu zboru u ponedjeljak 8. siječnja te tako ponovio trajno poimanje obitelji ne samo u kršćanstvu, nego i u naravnoj zakonitosti.

Razaranje obitelji

Članak u Jutarnjem listu stavlja se tobože u zaštitu obitelji, štoviše u obranu od izmišljenoga »klerikalnoga tsunamija«, a zapravo promiče rasipanje obitelji, i pokušava utjecati na čitatelja da se i u Hrvatskoj dogodi ono što je rekao Papa, da se na Zapadu obitelj smatra prevladanom institucijom.

Cilj zapadne kulturne revolucije upravo je rušenje, razaranje obitelji, atomizacija članova obitelji jer samo takvi, individualizirani, bez jakih uporišta i dubokih povezanosti prikladni su za sve oblike manipulacije i pranja mozga. Društvo u kojem bi prevladavali takvi pojedinci, iskorijenjeni iz svojih obitelji, osuđeno je na izumiranje, a to je jedan od glavnih ciljeva zapadne kulturne revolucije.

U spomenutom članku u Jutarnjem listu, uz stvarno nebuloznu i bez ikakvoga pokrića u stvarnosti izrečenu tvrdnju: »Crkva se ozbiljno upregla u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina«, također se navodi: »Katolička se Crkva pretvorila u zagovornika jedne reducirane, isključive i ratoborne ideološke agende koju i danas borbeno zagovara kad na tapet dođu rasprave o školstvu, zdravstvu ili rodnoj ravnopravnosti.« Članak, koji je u biti ideološko štivo, za ideologiju okrivljuje Crkvu koju čine ne samo biskupi i svećenici, nego baš svi vjernici katolici koji žive u Hrvatskoj i koji žive realne životne borbe u koje spada i obrana dostojanstva ljudske osobe, braka, obitelji i naroda.

Cilj je tako sastavljene Crkve opstanak i prosperitet i pojedinaca, obitelji i naroda u svom kulturnom, nacionalnom i vjerskom identitetu te u punoj slobodi, a cilj je članka ocrnjivanje i Crkve i njezinih nastojanja jer implicitno promiče zapadnu kulturnu revoluciju.

Tobože braneći obitelj, shvaćenu u novom ideološkom konceptu, članak želi odvratiti Crkvu od zastupanja evanđeoskih vrjednota koje su ujedno univerzalne naravne vrjednote usađene u srce svakoga čovjeka bez obzira na (ne)vjersku pripadnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari