Pratite nas

Kolumne

Tobožnje i stvarno zauzimanje za obitelj

Objavljeno

na

Preodgoj većine u hrvatskom narodu

Tiha većina u hrvatskom narodu sustavno je izložena preodgoju, štoviše pranju mozga, a kad se kakva skupina iz te tih većine organizira i javno se oglasi, odmah se proglašava da je na djelu »konzervativna  revolucija«, a ponekad i »konzervativna rekonkvista«.

Npr. prilog takvu sustavnu pranju mozga članak je objavljen u Magazinu Jutarnjega lista 6. siječnja pod naslovom »Tradicionalna obitelj na udaru klerikalnog tsunamija«.

Prva rečenica u članku počinje istinitom i svima prihvatljivom tvrdnjom: »Povijest 20. stoljeća naučila nas je da ideologije, revolucije i prevrati obično počinju eksproprijacijom rječnika«, a to polazište u tom članku čitatelja treba uvjeriti da sadržaj članka nema veze s ideologijom ili ikakvom revolucijom.

Budući da je članak ipak izrazito ideološki i u službi sasvim određene revolucije – zapadne kulturne revolucije, očito je da početna istinita tvrdnja zapravo sluzi kao navlačenje čitatelja u proces pranja mozga.

U članku se navodi: »Tako je i konzervativna rekonkvista u Hrvatskoj počela eksproprijacijom jedne riječi. A ta riječ je – obitelj.« Pojam »rekonkvista« znači ponovno osvajanje, a nastao je i izvorno označuje razdoblje u povijesti Pirenejskoga poluotoka od 8. do 15. stoljeća u kojem su Španjolci i Portugalci ponovno osvojili svoje zemlje koje su 711. bili zauzeli Arapi.

Citirana rečenica dakle tvrdi da je konzervativno ponovno osvajanje u Hrvatskoj započelo otimanjem riječi obitelj, što uključuje da je netko drugi već ovladao i sebi prisvojio riječ »obitelj«, pa su se sada našli neki vjernici koji je ponovno otimaju za sebe.

Relativizacija obitelji

Pojam »obitelj« samo pod udarom zapadne kulturne revolucije (procesa koji je izvrsno opisan u knjizi Marguerite Peeters »Globalizacija zapadne kulturne revolucije«, koju je objavio Glas Koncila) doživljava neviđenu relativizaciju, obezvrjeđivanje i razaranje, a za sve druge u Hrvatskoj, koji nisu inficirani zapadnom kulturnom revolucijom, pojam »obitelj« nije mijenjao značenje i uvijek je značio zajednicu utemeljenu na braku jednoga muškarca i jedne žene, a kojoj pripadaju i članovi povezani bliskim krvnim srodstvom, i takva je zajednica temeljna stanica svakoga ljudskoga društva.

Proglašavati sve one koji pojam »obitelj« tako shvaćaju konzervativnima znači smišljeno etiketiranje i vrijeđanje, koji nisu slučajni jer su u službi pranja mozga, tj. u službi nametanja prihvaćanja relativiziranoga i ideologiziranoga pojma obitelji.

Globalizacia

Da bi se nekoga moglo proglasiti npr. konzervativnim, potrebno je najprije svoje stajalište proglasiti neupitnim, apsolutnim polazištem ocjenjivanja. Dakle kad se nekoga u Hrvatskoj proglašava konzervativnim, kao polazište nužno se uzima dogma koju zastupa ljevica i ideolozi zapadne kulturne revolucije umišljajući si da oni jedini posjeduju istinu te da polazeći od te njihove istine mogu etiketirati druge.

Za tihu većinu u Hrvatskoj još uvijek postoji istina, jedna, stvarna, objektivna, apsolutna, a za sve inficirane ideologijama i zapadnom kulturnom revolucijom i istina je relativna, odnosno čak privid jer za njih je stvarno važna samo ideološka dogma, ma koliko ona bila u sukobu sa zdravim razumom i istinom samom.

Nažalost, poznato je da se obitelj, posebno na Zapadu, smatra prevladanom institucijom. Stabilnosti trajnoga projekta danas se pretpostavljaju prolazne veze. No ne opstaje kuća koja je izgrađena na pijesku krhkih i proizvoljnih odnosa. Potrebna je, naprotiv, stijena u koju se uglavljuju čvrsti temelji.

A ta je stijena upravo vjerno i nerazrješivo zajedništvo ljubavi, koja spaja muškarca i ženu, zajedništvo koje posjeduje skromnu i jednostavnu ljepotu, svet i nedodirljiv značaj te prirodnu ulogu u društvenom poretku«, rekao je papa Franjo u govoru diplomatskomu zboru u ponedjeljak 8. siječnja te tako ponovio trajno poimanje obitelji ne samo u kršćanstvu, nego i u naravnoj zakonitosti.

Razaranje obitelji

Članak u Jutarnjem listu stavlja se tobože u zaštitu obitelji, štoviše u obranu od izmišljenoga »klerikalnoga tsunamija«, a zapravo promiče rasipanje obitelji, i pokušava utjecati na čitatelja da se i u Hrvatskoj dogodi ono što je rekao Papa, da se na Zapadu obitelj smatra prevladanom institucijom.

Cilj zapadne kulturne revolucije upravo je rušenje, razaranje obitelji, atomizacija članova obitelji jer samo takvi, individualizirani, bez jakih uporišta i dubokih povezanosti prikladni su za sve oblike manipulacije i pranja mozga. Društvo u kojem bi prevladavali takvi pojedinci, iskorijenjeni iz svojih obitelji, osuđeno je na izumiranje, a to je jedan od glavnih ciljeva zapadne kulturne revolucije.

U spomenutom članku u Jutarnjem listu, uz stvarno nebuloznu i bez ikakvoga pokrića u stvarnosti izrečenu tvrdnju: »Crkva se ozbiljno upregla u val rehabilitacije ustaštva i nijekanje fašističkih zločina«, također se navodi: »Katolička se Crkva pretvorila u zagovornika jedne reducirane, isključive i ratoborne ideološke agende koju i danas borbeno zagovara kad na tapet dođu rasprave o školstvu, zdravstvu ili rodnoj ravnopravnosti.« Članak, koji je u biti ideološko štivo, za ideologiju okrivljuje Crkvu koju čine ne samo biskupi i svećenici, nego baš svi vjernici katolici koji žive u Hrvatskoj i koji žive realne životne borbe u koje spada i obrana dostojanstva ljudske osobe, braka, obitelji i naroda.

Cilj je tako sastavljene Crkve opstanak i prosperitet i pojedinaca, obitelji i naroda u svom kulturnom, nacionalnom i vjerskom identitetu te u punoj slobodi, a cilj je članka ocrnjivanje i Crkve i njezinih nastojanja jer implicitno promiče zapadnu kulturnu revoluciju.

Tobože braneći obitelj, shvaćenu u novom ideološkom konceptu, članak želi odvratiti Crkvu od zastupanja evanđeoskih vrjednota koje su ujedno univerzalne naravne vrjednote usađene u srce svakoga čovjeka bez obzira na (ne)vjersku pripadnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari