Pratite nas

Kolumne

Tomac: Milanović osjetio da mu prijeti ‘smrtna opasnost’ od Plenkovića, ali je lukav…

Objavljeno

na

Andrej Plenković i formalno je 17. srpnja postao predsjednik HDZ-a, a samim tim i kandidat za predsjednika Vlade na izborima koji će se održati 11. rujna

Dakle, nemam nikakve dvojbe da će narednih tjedana doći do žestoke političke borbe i sučeljavanja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića u borbi tko će pobijediti na izborima i tko će postati novi predsjednik Hrvatske vlade.

Kako je do izbora svega nekoliko tjedana razumljivo je da brojni analitičari predviđaju da će rezultat izbora zavisiti od dijela Plenković- Milanović.

Zoran Milanović osjetio je da mu prijeti “smrtna opasnost” od Andreja Plenkovića te da ustvari u duelu s Andrejem Plenkovićem skoro nema nikakve šanse. Zato je postupio lukavo te je osporio Andreju Plenkoviću da je iskreni pripadnik HDZ-a odnosno doslovno je rekao da ne zna što Plenković radi u HDZ-u jer je on po svojoj političkoj orijentaciji i svjetonazoru pripadnik liberalnog krila SDP. To je bio signal da glavni mediji, brojni analitičari i kolumnisti, počnu pisati bezbroj tekstova u kojima nastoje prikazati Milanovića i Plenkovića kao politički blizance, koji su toliko slični da je tako svejedno koji će pobijediti jer će i jedan i drugi, navodno, voditi istu politiku. Mora se priznati da je stvarno stvorena atmosfera kako Milanovića Narodna koalicija i Plenkovićeva Domoljubna koalicija ustvari nude istu politiku i da je tako svejedno tko će pobijediti na izborima. Duhovita Tanja Torbarina se narugala takvom stvaranju lažne idilične slike i onima koji traže da se prestane govoriti o bitnim političkim razlikama, svjetonazorskim i ideološkim, te je zato cinično predložila HDZ-u da kao glavni izborni slogan usvoji slogan : “Plenković je ljepši od Milanovića”.

Dakle, s obzirom da se želi stvoriti slika da nema bitnih političkih razlika, da su i Milanović i Plenković dvije strane iste liberalne eurokratske politike.

Suprotno takvim pokušajima prikazivanja Plenkovića kao čovjeka koji ne pripada Tuđmanovom HDZ-u i nacionalnoj domoljubnoj opciji, čiji je zadatak odvesti HDZ prema centru, odstraniti iz HDZ-a desnu nacionalnu struju, ne koalirati s Pravašima, s Hrastom i Željkom Markić, odnosno odreći se jasnog izražavanja svjetonazorskih razlika u odnosu na novu Milanovićevu Narodnu koaliciju.

Plenković ne smije slušati one koji ga žele pretvoriti u prinudnog upravitelja HDZ-a, ne smije se odreći onih ljudi koji su branili i brane nacionalni i katolički identitet hrvatskog naroda, koji ne odustaju od borbe protiv ostataka svih totalitarizama, koji neće podleći pritiscima i pristati da sve što je nacionalno diskreditira i stigmatizira kao ustaško.

Još prije početka kampanje za izbor predsjednika Republike napisao sam jedna članak u Vijencu, u travnju 2014. godine, u kojem sam ustvrdio da Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića. Dakle, već tada sam uočio veliki kapacitet mladog političara Andreja Plenkovića, kao i mlade političarke Kolinde Grabar Kitarović, te sam argumentirano obrazložio zašto upravo njih dvoje mogu pobijediti Ivu Josipovića, koji je u to vrijeme izgledao nepobjediv.

Navest ću nekoliko citata u kojima sam obrazložio zašto sam uvjeren da i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića. Ovdje ću navesti samo dio argumenata za Andreja Plenkovića. Evo toga teksta.

“Ništa manje uspješan a možda i još bolji kandidat koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića je mladi političar u usponu Andrej Plenković. On se do sada nije spominjao kao predsjednički kandidat i njegovo kandidiranje bilo bi malo iznenađenje. Uvjeren sam da bi bio vrlo brzo prihvaćen jer ima sve karakteristike koje su potrebne za pobjedu na predsjedničkim izborima. On je novi političar, političar u velikom usponu. Kao ličnost pun je šarma i karizme, sjajan je govornik, analitičar, čovjek suradnje i povezivanja, odlučan ali tolerantan, njegovi zadnji nastupi pokazuju da je potpuno sazrio, da je u stanju dobiti podršku mnogo šireg biračkog tijela nego što je to HDZ-ovo biračko tijelo ili biračko tijelo desnice. Mišljenje o Plenkoviću u Americi i Europskoj uniji je izvrsno i on bi kao i Kolinda Grabar Kitarović mogao računati na veliku podršku svjetske politike i u poduzimanja mjera za izlazak Hrvatske iz krize. Kako danas slika puno više vrijedi od riječi, kako na rezultat izbora bitno utječe dojam koji političari ostavljaju u televizijskim emisijama i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković sigurno bi u duelu “oči u oči” do nogu potukli nekonkretnog i nesimpatičnog frazera Ivu Josipovića.”

Kod ocjena koje sam izrekao o Plenkoviću prije dvije godine ostajem i danas. Zbog toga sam uvjeren da su razlike između Plenkovića i Milanovića tako velike da Milanović nema nikakve šanse u duelu s Andrejom Plenkovićem.

Plenković je u ove dvije godine još više sazrio i još se više afirmirao u Europskoj politici ali je i čvrsto branio hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji. Plenković je novi političar, nepotrošen, političar u usponu, političar koji zna govoriti, koji je tolerantan ali i odlučan. Nema nikakve mrlje u svojoj biografiji i prihvatljiv je velikom broju ljudi. Po zadnjoj anketi svega 21% ljudi ima negativno mišljenje o njemu a o Milanoviću čak 52% ljudi.

Dakle, Plenković je novo lice, simpatično lice, odaje sigurnost, odlučnost ali i toleranciju.

Milanović je staro lice, potrošeno lice, čovjek pun agresije i ne tolerancije, čovjek koji se ne može kontrolirati, koji je izrekao strašne rečenice zbog kojih u jednoj normalnoj demokratskoj državi ne bi mogao biti kandidat za predsjednika Vlade. Između ostalog više puta je o Hrvatskoj govorio kao slučajnoj državi, a o Domovinskom ratu kao građanskom ratu s podijeljenom odgovornošću. Branio je komunističke zločine, čak je i pokušao nametnuti zakon kako bi se spriječilo izručenje udbaša Njemačkoj optuženih za zločine. Sa svojom ekipom lažno je optuživao bezbroj puta da je Hrvatska ustašizirana i fašizirana država. Zlouporabio je i represivni aparat. Dakle, Milanović je sudionik brojnih afera i teških političkih promašaja.

Andrej Plenković ne koketira ni sa jednim totalitarizmom niti pogoduje relativizaciji zločina bilo kojeg totalitarizma. Milanović je vrlo neobjektivan, on negira i brani komunističke zločine, on je autor izreke: mi ili oni, on je čovjek koji je obnovio sve stare ideološke sukobe. On je predložio Vesnu Pusić, kada je bio tehnički premijer, ne legitimno za kandidatkinju za Glavnu tajnicu Ujedinjenih Naroda, iako je Vesna Pusić za cijelo vrijeme svoga političkog djelovanja vrlo sustavno diskreditirala Domovinski rat, čak je više puta tvrdila da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu, da je Oluja bila udruženi zločinački pothvat.

Milanoviću je jedino važno da po bilo koju cijenu skupi što više glasova, pa se odlučio i na rehabilitaciju Stjepana Mesića, haaškog krivokletnika i čovjeka koji je najodgovorniji za teške optužbe protiv Hrvatske zbog navodnog zločinačkog pothvata na čelu s Tuđmanom u oslobađanju Hrvatske i agresije i zločinačkog pothvata protiv Bosne i Hercegovine. Uvlačenje Stjepana Mesića u Narodnu koaliciju, koji je nedavno ustvrdio kako navodno Hrvatskoj prijeti opasnost da će se ponovno otvoriti ustaški logori znači sa Milanović ne odustaje od svoje politike mi ili oni, da želi onemogućiti razvoj Hrvatske kao suverene nacionalne države hrvatskog naroda.

Dakle, razlike su ogromne između Milanovića i Plenkovića. Oni nisu dvije strane iste medalje. Oni nisu politički blizanci. Međutim, ne treba podcijeniti silnu promidžbu i ponavljanje lažnih teza kako su oni isti i kako je zadatak Plenkovića da HDZ-u oduzme nacionalnu dušu i da ga svede na građansku stranku a ne temeljnu nacionalnu stranku hrvatskog naroda.

Iz dana u dan sve je vidljivije da će i naredni izbori biti nastavak dosadašnjih svjetonazorskih i ideoloških različitih koncepcija o tome na kojima temeljima izgrađivati hrvatsku budućnost.

Rezultat na izborima neće zavisiti samo od duela osobnosti Plenković- Milanović nego i od političke platforme koju će zastupati. Pokušava se nametnuti HDZ-u pritiskom izvana i iznutra potreba velikog zaokreta u odnosnu na dosadašnju politiku. Traži se npr. da se HDZ distancira od Hrasta i Željke Markić i onih afirmiranih branitelja, prava na katolički svjetonazor, da izbaci iz svoga programa, da je brak zajednica muškarca i žene, da se ne zalaže za bitnu ulogu roditelja u odgoju djece, te da se prestane suprotstavljati nastojanjima da se zakonima nametne ateistički svjetonazor kao službeni svjetonazor.

Andrej Plenković morat će odbaciti pritiske da gurne u stranu one popularne političare u HDZ-u poput Zlatka Hasanbegovića i Mire Kovača, koji su se kao ministri vrlo bitno i vrlo čvrsto suprotstavili ranijoj politici Milanovićeve Vlade i njegovih ministara. Morat će napraviti ravnotežu i u programu ali i u listama kako bi dobio i što veći broj glasača centra ali i sve glasače desnice. Bez toga nema pobjede.

S obzirom da se radi o parlamentarnim izborima, da se ne radi o neposrednom izboru predsjednika Vlade nego o izboru većine u Parlamentu, za pobjedu Plenkovića nije dovoljno samo da on Milanovića porazi u duelima. Potrebno je da HDZ ima jasan politički program ali isto tako da jasno biračima kaže što znači za hrvatsku budućnost ako ponovno na vlast dođu Milanović, Pusićka i Mesić.

Dakle, ovi izbori ne mogu biti samo sukob ličnosti nego moraju biti sukob političkih programa. HDZ mora izaći sa programom koji će zadovoljiti većinsku domoljubnu i vjerničku Hrvatsku. Zato su važne i liste a posebno nositelji lista.  Plenković se ne smije ponašati kao prinudni upravitelj koji smjenjuje postojeće i dovodi svoje ljude. Mora se distancirati od stalnih pritiska i napisa da će npr. Vladimira Šeksa koptirati u Predsjedništvo HDZ-a, da će vratiti i neke druge političare iz ere Sanadera i Jadranke Kosor. Ne smije ni pretjerati u guranju na brzinu u prvi plan svojih ljudi iz Bruxellesa jer će to izazvati veliku pomutnju i otpore. Potrebno je jedinstvo u HDZ-u, potrebne su promjene ali ne udarom i ne na brzinu i ne na način da Plenković u prvi plan uzdiže samo svoje ljude i svoje političke grupacije. Opasni su prijedlozi koji se promiču u medijima kako će npr. Božinović zamijeniti Miru Kovača.

Plenković ne smije diskreditirati ministre u Oreškovićevoj Vladi koji su puno napravili i na njihovo mjesto dovesti svoje prijatelje. To bi bio put u poraz.

Milanovićeva koalicija je već dosad pokazala da za nju ne vrijede nikakvi moralni zakoni, nikakve moralne norme, nikakva pravila, jer se u toj koaliciji nalaze ljudi vrlo različitih svjetonazora, vrlo različitih političkih opredjeljenja, ustvari da nemaju  ništa zajedničkog osim zajedničke želje da dođu na vlast i ostvare svoje ambicije.

HDZ je sada u krizi. Međutim, kriza je na neki način i dobro razdoblje jer u krizi se odlučuje, život ili smrt, pobjeda ili poraz, kriza je vrijeme odluke. Andrej Plenković preuzima veliku odgovornost. Dobiva šansu da bude pobjednik, da okupi na jasnom političkom programu sve kojima je stalno do Hrvatske. U tome ne smije pogriješiti. Ako pogriješi doživjet će poraz. Mora biti svjestan ako izgubi izbore da će u roku nekoliko mjeseci biti smijenjen i kao predsjednik HDZ-a. Dakle, Andrej Plenković ima sudbinu Hrvatske u svojim rukama ali i vlastitu sudbinu.

Iako sada prema anketama SDP ima veliku prednost u narednih sedam tjedana Plenković ima potencijale da situaciju okrene u svoju korist zavisi prije svega od njegovih oduka i njegovih sposobnosti, njegove odlučnosti i mudrosti, ono što je, po mom mišljenju, najopasnije za njega, je pokušaj da mu se razni ljudi poput Šeksa nastoje prikazati kao tutori odnosno da mu mediji pokušavaju nametnuti navodnu potrebu za svoju vjerodostojnost pokaže na micanju Hasanbegovića. Kada bi to napravio onda bi Plenković priznao da su lažne optužbe da je HDZ ustaška stranka, da je Hasanbegović ustaša, bile opravdane. Plenković ne smije podleći pritisku svojih prijatelja koji odmah traže da ih vrati u vrh a još je opasnije micati u stranu Reinera, Kovača, Hasanbegovića, Brkića. On mora složiti mozaik u kojem će i lijevo krilo i centar i desno krilo HDZ biti jedinstveno, koje će ujediniti na nekim bitnim zajedničkih ciljevima.

S druge strane, Milanović u stvaranju narodne koalicije u kojoj su i Jambo i Mesić i Pusićka i Beljak i drugi ljudi koji nemaju ništa zajedničkog osim želje za vlašću i osobnom afirmacijom teško će uspjeti na ovim izborima. Oni mogu uspjeti samo ako Andrej Plenković i HDZ naprave velike političke pogreške i ako prihvate savjete koje ustvari znače novu detuđmanizaciju HDZ-a. Nije dovoljno od Tuđmana uzeti samo politiku pomirbe, HDZ mora braniti Hrvatsku kao suverenu nacionalnu državu i pravo Hrvatske da samostalno odlučuje o svom putu. Plenković mora dokazati na djelu da nije projekt međunarodne zajednice nego da je istinski hrvatski nacionalni političar. Ako to uspije onda se “crveni” neće vratiti na vlast.

(prof.dr.Zadravko Tomac/Katolički tjednik)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari