Pratite nas

Kolumne

Tomac: Milanović osjetio da mu prijeti ‘smrtna opasnost’ od Plenkovića, ali je lukav…

Objavljeno

na

Andrej Plenković i formalno je 17. srpnja postao predsjednik HDZ-a, a samim tim i kandidat za predsjednika Vlade na izborima koji će se održati 11. rujna

Dakle, nemam nikakve dvojbe da će narednih tjedana doći do žestoke političke borbe i sučeljavanja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića u borbi tko će pobijediti na izborima i tko će postati novi predsjednik Hrvatske vlade.

Kako je do izbora svega nekoliko tjedana razumljivo je da brojni analitičari predviđaju da će rezultat izbora zavisiti od dijela Plenković- Milanović.

Zoran Milanović osjetio je da mu prijeti “smrtna opasnost” od Andreja Plenkovića te da ustvari u duelu s Andrejem Plenkovićem skoro nema nikakve šanse. Zato je postupio lukavo te je osporio Andreju Plenkoviću da je iskreni pripadnik HDZ-a odnosno doslovno je rekao da ne zna što Plenković radi u HDZ-u jer je on po svojoj političkoj orijentaciji i svjetonazoru pripadnik liberalnog krila SDP. To je bio signal da glavni mediji, brojni analitičari i kolumnisti, počnu pisati bezbroj tekstova u kojima nastoje prikazati Milanovića i Plenkovića kao politički blizance, koji su toliko slični da je tako svejedno koji će pobijediti jer će i jedan i drugi, navodno, voditi istu politiku. Mora se priznati da je stvarno stvorena atmosfera kako Milanovića Narodna koalicija i Plenkovićeva Domoljubna koalicija ustvari nude istu politiku i da je tako svejedno tko će pobijediti na izborima. Duhovita Tanja Torbarina se narugala takvom stvaranju lažne idilične slike i onima koji traže da se prestane govoriti o bitnim političkim razlikama, svjetonazorskim i ideološkim, te je zato cinično predložila HDZ-u da kao glavni izborni slogan usvoji slogan : “Plenković je ljepši od Milanovića”.

Dakle, s obzirom da se želi stvoriti slika da nema bitnih političkih razlika, da su i Milanović i Plenković dvije strane iste liberalne eurokratske politike.

Suprotno takvim pokušajima prikazivanja Plenkovića kao čovjeka koji ne pripada Tuđmanovom HDZ-u i nacionalnoj domoljubnoj opciji, čiji je zadatak odvesti HDZ prema centru, odstraniti iz HDZ-a desnu nacionalnu struju, ne koalirati s Pravašima, s Hrastom i Željkom Markić, odnosno odreći se jasnog izražavanja svjetonazorskih razlika u odnosu na novu Milanovićevu Narodnu koaliciju.

Plenković ne smije slušati one koji ga žele pretvoriti u prinudnog upravitelja HDZ-a, ne smije se odreći onih ljudi koji su branili i brane nacionalni i katolički identitet hrvatskog naroda, koji ne odustaju od borbe protiv ostataka svih totalitarizama, koji neće podleći pritiscima i pristati da sve što je nacionalno diskreditira i stigmatizira kao ustaško.

Još prije početka kampanje za izbor predsjednika Republike napisao sam jedna članak u Vijencu, u travnju 2014. godine, u kojem sam ustvrdio da Kolinda Grabar Kitarović ili Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića. Dakle, već tada sam uočio veliki kapacitet mladog političara Andreja Plenkovića, kao i mlade političarke Kolinde Grabar Kitarović, te sam argumentirano obrazložio zašto upravo njih dvoje mogu pobijediti Ivu Josipovića, koji je u to vrijeme izgledao nepobjediv.

Navest ću nekoliko citata u kojima sam obrazložio zašto sam uvjeren da i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković mogu pobijediti Ivu Josipovića. Ovdje ću navesti samo dio argumenata za Andreja Plenkovića. Evo toga teksta.

“Ništa manje uspješan a možda i još bolji kandidat koji bi mogao pobijediti Ivu Josipovića je mladi političar u usponu Andrej Plenković. On se do sada nije spominjao kao predsjednički kandidat i njegovo kandidiranje bilo bi malo iznenađenje. Uvjeren sam da bi bio vrlo brzo prihvaćen jer ima sve karakteristike koje su potrebne za pobjedu na predsjedničkim izborima. On je novi političar, političar u velikom usponu. Kao ličnost pun je šarma i karizme, sjajan je govornik, analitičar, čovjek suradnje i povezivanja, odlučan ali tolerantan, njegovi zadnji nastupi pokazuju da je potpuno sazrio, da je u stanju dobiti podršku mnogo šireg biračkog tijela nego što je to HDZ-ovo biračko tijelo ili biračko tijelo desnice. Mišljenje o Plenkoviću u Americi i Europskoj uniji je izvrsno i on bi kao i Kolinda Grabar Kitarović mogao računati na veliku podršku svjetske politike i u poduzimanja mjera za izlazak Hrvatske iz krize. Kako danas slika puno više vrijedi od riječi, kako na rezultat izbora bitno utječe dojam koji političari ostavljaju u televizijskim emisijama i Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković sigurno bi u duelu “oči u oči” do nogu potukli nekonkretnog i nesimpatičnog frazera Ivu Josipovića.”

Kod ocjena koje sam izrekao o Plenkoviću prije dvije godine ostajem i danas. Zbog toga sam uvjeren da su razlike između Plenkovića i Milanovića tako velike da Milanović nema nikakve šanse u duelu s Andrejom Plenkovićem.

Plenković je u ove dvije godine još više sazrio i još se više afirmirao u Europskoj politici ali je i čvrsto branio hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji. Plenković je novi političar, nepotrošen, političar u usponu, političar koji zna govoriti, koji je tolerantan ali i odlučan. Nema nikakve mrlje u svojoj biografiji i prihvatljiv je velikom broju ljudi. Po zadnjoj anketi svega 21% ljudi ima negativno mišljenje o njemu a o Milanoviću čak 52% ljudi.

Dakle, Plenković je novo lice, simpatično lice, odaje sigurnost, odlučnost ali i toleranciju.

Milanović je staro lice, potrošeno lice, čovjek pun agresije i ne tolerancije, čovjek koji se ne može kontrolirati, koji je izrekao strašne rečenice zbog kojih u jednoj normalnoj demokratskoj državi ne bi mogao biti kandidat za predsjednika Vlade. Između ostalog više puta je o Hrvatskoj govorio kao slučajnoj državi, a o Domovinskom ratu kao građanskom ratu s podijeljenom odgovornošću. Branio je komunističke zločine, čak je i pokušao nametnuti zakon kako bi se spriječilo izručenje udbaša Njemačkoj optuženih za zločine. Sa svojom ekipom lažno je optuživao bezbroj puta da je Hrvatska ustašizirana i fašizirana država. Zlouporabio je i represivni aparat. Dakle, Milanović je sudionik brojnih afera i teških političkih promašaja.

Andrej Plenković ne koketira ni sa jednim totalitarizmom niti pogoduje relativizaciji zločina bilo kojeg totalitarizma. Milanović je vrlo neobjektivan, on negira i brani komunističke zločine, on je autor izreke: mi ili oni, on je čovjek koji je obnovio sve stare ideološke sukobe. On je predložio Vesnu Pusić, kada je bio tehnički premijer, ne legitimno za kandidatkinju za Glavnu tajnicu Ujedinjenih Naroda, iako je Vesna Pusić za cijelo vrijeme svoga političkog djelovanja vrlo sustavno diskreditirala Domovinski rat, čak je više puta tvrdila da je Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu, da je Oluja bila udruženi zločinački pothvat.

Milanoviću je jedino važno da po bilo koju cijenu skupi što više glasova, pa se odlučio i na rehabilitaciju Stjepana Mesića, haaškog krivokletnika i čovjeka koji je najodgovorniji za teške optužbe protiv Hrvatske zbog navodnog zločinačkog pothvata na čelu s Tuđmanom u oslobađanju Hrvatske i agresije i zločinačkog pothvata protiv Bosne i Hercegovine. Uvlačenje Stjepana Mesića u Narodnu koaliciju, koji je nedavno ustvrdio kako navodno Hrvatskoj prijeti opasnost da će se ponovno otvoriti ustaški logori znači sa Milanović ne odustaje od svoje politike mi ili oni, da želi onemogućiti razvoj Hrvatske kao suverene nacionalne države hrvatskog naroda.

Dakle, razlike su ogromne između Milanovića i Plenkovića. Oni nisu dvije strane iste medalje. Oni nisu politički blizanci. Međutim, ne treba podcijeniti silnu promidžbu i ponavljanje lažnih teza kako su oni isti i kako je zadatak Plenkovića da HDZ-u oduzme nacionalnu dušu i da ga svede na građansku stranku a ne temeljnu nacionalnu stranku hrvatskog naroda.

Iz dana u dan sve je vidljivije da će i naredni izbori biti nastavak dosadašnjih svjetonazorskih i ideoloških različitih koncepcija o tome na kojima temeljima izgrađivati hrvatsku budućnost.

Rezultat na izborima neće zavisiti samo od duela osobnosti Plenković- Milanović nego i od političke platforme koju će zastupati. Pokušava se nametnuti HDZ-u pritiskom izvana i iznutra potreba velikog zaokreta u odnosnu na dosadašnju politiku. Traži se npr. da se HDZ distancira od Hrasta i Željke Markić i onih afirmiranih branitelja, prava na katolički svjetonazor, da izbaci iz svoga programa, da je brak zajednica muškarca i žene, da se ne zalaže za bitnu ulogu roditelja u odgoju djece, te da se prestane suprotstavljati nastojanjima da se zakonima nametne ateistički svjetonazor kao službeni svjetonazor.

Andrej Plenković morat će odbaciti pritiske da gurne u stranu one popularne političare u HDZ-u poput Zlatka Hasanbegovića i Mire Kovača, koji su se kao ministri vrlo bitno i vrlo čvrsto suprotstavili ranijoj politici Milanovićeve Vlade i njegovih ministara. Morat će napraviti ravnotežu i u programu ali i u listama kako bi dobio i što veći broj glasača centra ali i sve glasače desnice. Bez toga nema pobjede.

S obzirom da se radi o parlamentarnim izborima, da se ne radi o neposrednom izboru predsjednika Vlade nego o izboru većine u Parlamentu, za pobjedu Plenkovića nije dovoljno samo da on Milanovića porazi u duelima. Potrebno je da HDZ ima jasan politički program ali isto tako da jasno biračima kaže što znači za hrvatsku budućnost ako ponovno na vlast dođu Milanović, Pusićka i Mesić.

Dakle, ovi izbori ne mogu biti samo sukob ličnosti nego moraju biti sukob političkih programa. HDZ mora izaći sa programom koji će zadovoljiti većinsku domoljubnu i vjerničku Hrvatsku. Zato su važne i liste a posebno nositelji lista.  Plenković se ne smije ponašati kao prinudni upravitelj koji smjenjuje postojeće i dovodi svoje ljude. Mora se distancirati od stalnih pritiska i napisa da će npr. Vladimira Šeksa koptirati u Predsjedništvo HDZ-a, da će vratiti i neke druge političare iz ere Sanadera i Jadranke Kosor. Ne smije ni pretjerati u guranju na brzinu u prvi plan svojih ljudi iz Bruxellesa jer će to izazvati veliku pomutnju i otpore. Potrebno je jedinstvo u HDZ-u, potrebne su promjene ali ne udarom i ne na brzinu i ne na način da Plenković u prvi plan uzdiže samo svoje ljude i svoje političke grupacije. Opasni su prijedlozi koji se promiču u medijima kako će npr. Božinović zamijeniti Miru Kovača.

Plenković ne smije diskreditirati ministre u Oreškovićevoj Vladi koji su puno napravili i na njihovo mjesto dovesti svoje prijatelje. To bi bio put u poraz.

Milanovićeva koalicija je već dosad pokazala da za nju ne vrijede nikakvi moralni zakoni, nikakve moralne norme, nikakva pravila, jer se u toj koaliciji nalaze ljudi vrlo različitih svjetonazora, vrlo različitih političkih opredjeljenja, ustvari da nemaju  ništa zajedničkog osim zajedničke želje da dođu na vlast i ostvare svoje ambicije.

HDZ je sada u krizi. Međutim, kriza je na neki način i dobro razdoblje jer u krizi se odlučuje, život ili smrt, pobjeda ili poraz, kriza je vrijeme odluke. Andrej Plenković preuzima veliku odgovornost. Dobiva šansu da bude pobjednik, da okupi na jasnom političkom programu sve kojima je stalno do Hrvatske. U tome ne smije pogriješiti. Ako pogriješi doživjet će poraz. Mora biti svjestan ako izgubi izbore da će u roku nekoliko mjeseci biti smijenjen i kao predsjednik HDZ-a. Dakle, Andrej Plenković ima sudbinu Hrvatske u svojim rukama ali i vlastitu sudbinu.

Iako sada prema anketama SDP ima veliku prednost u narednih sedam tjedana Plenković ima potencijale da situaciju okrene u svoju korist zavisi prije svega od njegovih oduka i njegovih sposobnosti, njegove odlučnosti i mudrosti, ono što je, po mom mišljenju, najopasnije za njega, je pokušaj da mu se razni ljudi poput Šeksa nastoje prikazati kao tutori odnosno da mu mediji pokušavaju nametnuti navodnu potrebu za svoju vjerodostojnost pokaže na micanju Hasanbegovića. Kada bi to napravio onda bi Plenković priznao da su lažne optužbe da je HDZ ustaška stranka, da je Hasanbegović ustaša, bile opravdane. Plenković ne smije podleći pritisku svojih prijatelja koji odmah traže da ih vrati u vrh a još je opasnije micati u stranu Reinera, Kovača, Hasanbegovića, Brkića. On mora složiti mozaik u kojem će i lijevo krilo i centar i desno krilo HDZ biti jedinstveno, koje će ujediniti na nekim bitnim zajedničkih ciljevima.

S druge strane, Milanović u stvaranju narodne koalicije u kojoj su i Jambo i Mesić i Pusićka i Beljak i drugi ljudi koji nemaju ništa zajedničkog osim želje za vlašću i osobnom afirmacijom teško će uspjeti na ovim izborima. Oni mogu uspjeti samo ako Andrej Plenković i HDZ naprave velike političke pogreške i ako prihvate savjete koje ustvari znače novu detuđmanizaciju HDZ-a. Nije dovoljno od Tuđmana uzeti samo politiku pomirbe, HDZ mora braniti Hrvatsku kao suverenu nacionalnu državu i pravo Hrvatske da samostalno odlučuje o svom putu. Plenković mora dokazati na djelu da nije projekt međunarodne zajednice nego da je istinski hrvatski nacionalni političar. Ako to uspije onda se “crveni” neće vratiti na vlast.

(prof.dr.Zadravko Tomac/Katolički tjednik)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Tko se preplašio ‘Kockastog naroda’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.

Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

Objavljeno

na

Objavio

CROPIX

Hvala dragom Bogu, Bogu hvala što su ratni pobjednici one – za gene kamene, a i druge hrvatske – loše godine šlampavo obavili posao pa nisu ubili Luku Modrića. Ideološki, mentalni, a dobrim dijelom i biološki im slijednici s početka devedesetih nisu si dopustili takav šlamperaj. Ispravili su nehotični propust svojih prethodnika smaknuvši staroga pastira Luku. No, mali pastir, unuk i imenjak staroga, nekako im je izmigoljio. Čuvanje stada koza od četveronožnih vukova zacijelo mu je pomoglo uteći i onim dvonožnima, a pomoći će mu i kasnije u životu.

U Knjizi, čije vidno mjesto zauzima priča o od tiranina progonjenom djetetu, stoji zapisano i kako najsitnije od svega zrnja, gorušičino zrno, rodi najvećim plodom, ali i kako graditelji odbaciše kamen zaglavni. Ovi motivi, kao u životu mole kojeg pojedinca, isprepliću se kroz život Luke Modrića. I to već u djetinjstvu i ranoj mladosti – od progonstva kao malog djeteta do odbacivanja od strane stručnjaka zbog niskog rasta i sitne građe, kako vlastite, tako i očeve, nešto kasnije. Unatoč svemu, ili možda baš zato, mali je pastir izrastao u pravoga, dobroga pastira. Providnost je htjela da vrhunac doživi upravo u Isusovoj dobi osvojivši Zlatnu loptu, taj rijedak trofej kojeg zaslužuju samo oni najbolji, najbolji u pravo vrijeme.

Pehar Ante Tomića protiv Zlatne lopte

Ni danas vučji čopori, potomci i čuvari naslijeđa onih iz ’45 i simpatizeri onih iz ’91, ne daju mira Luki Modriću. I oni ubijaju, samo na drugi način. Podmuklije, zlobnije, temeljitije, sileći čovjeka da se srami zbog onoga čime bi se trebao ponositi. Lagao je,… ukrala je,… povazdan sikću oni koji sve što imaju i sve što jesu mogu zahvaliti utjelovljenoj komunističkoj laži i s njom srasloj metodi djelovanja – “drž’te lopova”. A takvi ne mogu dobiti Zlatnu loptu. Jedini pokal koji krasi njihove vitrine pehar je Ante Tomića (u daljnjem tekstu AT, može i Strašnomlat) – ne baš zlatan, ali zato do vrha pun, čak i prepun… i premazan,… hm … ako se tako može reći – svim mastima.

I nije se još srebrna bajka okrunjena Zlatnom loptom ohladila, a već nutkaju Hrvate nektarom iz svog pehara – one “čičak Hrvate” koji se spremno prišlepaju svakoj karavani koju putem susretnu, te redovne im mušterije što su već navikle gucnuti pa i svojski potegnuti iz AT-ova pokala. U odnosu prema Luki Modriću zrcali se sva njihova labilnost i povodljivost. Čas, potaknuti iznimnim uspjehom, euforični, ponosni i grlati slave srca vatrenog, čas jalni i misaono tromi, uma bezvoljnog, halapljivo napajaju ždrijela eliksirom iz AT-ova pehara. Distributeri čudotvornog napitka iz AT-ove kante, medijska mu bratija, ali i podlaci prekriveni znanstvenom koprenom, već guslaju kako uspjeh Vatrenih samo prikriva brojne probleme u hrvatskom nogometu, koji će sad opet, a kako drukčije nego njihovim svesrdnim zalaganjem, izbiti na površinu. Zaključuju kako uspjeh nije posljedica sustavnog rada nego, eto, puke slučajnosti. Čudne li logike, potpuno protivne razumu na kojeg se, inače, rado pozivaju. Kao da je reprezentacija čardak ni na nebu ni na zemlji, koji se sam od sebe izgradio, a ne tek vrh piramide u čijem podnožju leži sustavan, u svijetu prepoznat rad sa svim uzrastima nogometaša. Kao i na njemu temeljen kontinuirani napredak hrvatske nogometne lige prepoznat i od stranih ulagača (ali i iz naftalina izvađenih domaćih omladinaca-samoupravljača). Naposljetku, kao kruna dolazi mudro kadrovsko građenje reprezentacije – optimizacija spoja sportskog rezultata i prihoda od prodaje vrsnih domaćih nogometaša najbogatijim inozemnim klubovima gdje oni najbolji stječu vrhunsku kakvoću. Od nečega, naime, treba i živjeti i one koji dolaze podizati. Točno je – nije u šoldima sve – ali jednako vrijedi i ona druga – ništa bez šoldi!

Sustav radi k’o urica unatoč politički sponzoriranim i medijski zdušno potpomognutim atentatima na hrvatski nogomet u Milanu i St.Etienneu, poljudskoj svastici i pravosudnoj hajci, prije svega zahvaljujući pameti, poslovnoj umješnosti i vjeri u hrvatski nogometni gen jedne glave, one koju se sad nitko ne usudi spomenuti, a kamoli čestitati joj. Nitko osim jedne sutkinje u susjednoj državi, kad su mu već sudci u ovoj unaprijed “čestitali” odmjerivši mu kaznu u trajanju 6 godina i 6 mjeseci zatvora. Netko je, doduše, stidljivo natuknuo kako u velikom finalu igra 10 igrača stasalih u nogometnoj školi njegovoga kluba, kluba kroz čije je redove čak 14 finalista prošlo u nekom trenutku svoje karijere.

Lagali su,… krali su,… uporno talambasaju u ritmu – red acovanja, red šprajcovanja. Oni koji su novac zaslužili svojim radom i naplatili ga od stranaca u najžešćoj međunarodnoj konkurenciji, pa u državni proračun daleko više uplatili nego što im je iz njega isplaćeno, moraju platiti još. Jer toga nikad dovoljno onima koji žive na grbači Hrvata, a radije se nazivaju građanima, toj sorti koja moralnu nadmoć crpi iz urednog plaćanja poreza. Inače, to njihovo plaćanje poreza svodi se na izravne uskrate prilikom isplate plaće iz proračuna, provedene automatski bez ikakvog njihovog aktivnog sudjelovanja. Daju im pa dio uzmu. Drugim riječima, oni ni ne mogu ne platiti porez, sve kad bi i htjeli. A od njihova rada i energije koju šire, za koju pogonsko gorivo crpe iz AT-ova pokala, Hrvatska ima takve koristi da bi bilo razumno platiti ih i dvostruko samo da ne rade ništa.

Vatreni, Thompson i vlasti

Marko Perković Thompson, tvorac hrane za dušu bez koje bi i ona za tijelo bila bljutava, i Onaj čije se ime i zasluge nitko ne usudi spomenuti – a riječ je o arhitektu sportsko-gospodarskog uspjeha, te temeljne pretpostavke duševnog i materijalnog zdravlja naroda, naroda koji je dublje zavirio u pehar AT-a nego što običava u čašicu – ključne su kote oko kojih se danas vodi bitka za Hrvatsku. Prepoznali su to odavno oni koji ne žele dobro Hrvatskoj i njihovi slugani, još donedavno nedodirljivi na vlasti. Samo, hoće li to prepoznati i misaonom kašnjenju poslovično skloni Hrvati?

U tom boju trenutni državni vrh nije neprijatelj unatoč gorkom okusu kojeg je ostavio očito pripremljeni igrokaz za dočeka reprezentacije i ciljana opstrukcija nastupa Thompsona, prethodno ponižavajuće (za Vatrene i narod, ne za njega samog) prokrijumčarenog kao slijepog putnika u autobus s igračima. Učinjeno je to u donekle razumljivom strahu od rizika da Srce vatreno u opuštenom raspoloženju ne poželi zapjevati najsrčaniju pjesmu, onu demoniziranu dugo građenom iskrivljenom percepcijom. Sve kako jedinstvena prilika za predstavljanje Hrvatske svijetu, kad su sve oči bile uprte u nju, ne bi poprimila neželjenu konotaciju. Nažalost, ne postoji čarobna tipka kojom bi se desetljećima sustavno sijane potvore i predrasude izbrisale. K tome, utakmica, koju su danas vladajući zaigrali, nije započela rezultatom 0:0, nego debelim minusom, kako financijskim, tako i reputacijskim, civilizacijskim, organizacijskim, kulturološkim i mnogim drugim, sred pustoši koju su ostavili ideolozi i praktičari razvaline. A oni nisu nestali s terena. Parkirali su autobus u šesnaestercu pri čemu i dalje uživaju naklonost stranog sudca, spremnog na puno gore opačine od izmišljanja faula u opasnoj zoni. Nisu nestali kao što su, primjerice, nestali “neo-skojevci” iz Milana i St. Etiennea i crtači poljudske svastike, angažirani kako Hrvatska Svjetskog prvenstva ne bi ni vidjela, čime bi se srebro efektno osujetilo. Netko je ipak učinio da “nestanu”. Tko to ne vidi i ne cijeni, ni tisuće riječi mu ne će pomoći. Jer taj, ili je sreo Zloga, ili je sreo Blesavoga. Kojega god da je sreo, nije mu se othrvao.

Pogled s Neba na Vatrene

Oni koji gase žeđ iz AT-ova pehara jedno nikako ne mogu oprostiti – uspjeh. Napose kad ga prate posebno gadljivi im suputnici – rad, odricanje, zajedništvo, međusobno povjerenje, mudrost. Do potpunog ludila dovodi ih ako se povrh svega pojavi i ono što najviše preziru – vjera u Boga i ufanje u zagovor Majke Božje. A uspjeh Vatrenih u Rusiji pratila su sva navedena obilježja.

U sve četiri utakmice na ispadanje Hrvati su se vraćali iz rezultatskog minusa, što samo po sebi predstavlja nezabilježeni raritet i nesumnjivo je pokazatelj iznimnog momčadskog duha i morala. No, ono što doista zapanjuje je činjenica da je vraćanje u tri od te četiri utakmice bilo dvostruko. I iz drugog, ne samo rezultatskog ponora. Naime, Danci su se, posve razumno, nakon obranjenog kaznenog udarca najboljem hrvatskom igraču u 115. minuti, već vidjeli pobjednicima, što se moglo primijetiti po tome kako su se samozadovoljno postavili na terenu željno iščekujući penale. Ništa manju psihološku prednost pred pripetavanje jedanaestercima nisu imali Rusi, izjednačivši 5 minuta prije kraja produžetaka. A opet je došlo do čudesnog obrata i pobjede po svakoj logici utučenih Hrvata.

Utakmica za finale s Englezima pokazala se posebno upečatljivom. U njoj kao da su se slili svi srazovi između tih dviju reprezentacija u ovome stoljeću – od gaženja 4:2 u Lisabonu 2004., preko senzacionalne eliminacije Engleza s prvenstva 2008. pobjedama Hrvatske u Zagrebu 2:0 i na Wembleyu 3:2, sve do okrutne osvete Engleza (pobjede 5:1 i 4:1) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. No, dva potonja kvalifikacijska obračuna pokazala su i razliku u pristupu fair-playu između ove dvije ekipe, posredno i mentaliteta naroda. I dok su Hrvati eliminirali Engleze pobijedivši ih, Englezi su eliminirali Hrvate izgubivši od realno slabije Ukrajine u Kijevu, iako, da su odigrali neodlučeno, Hrvati bi išli u dodatne kvalifikacije a ne Ukrajinci. I sad oni brendirali fair-play! Za Engleze je, uostalom, poznato – a to vrijedi i za Srbe, njihovu sirovu lokalnu mini-kopiju – da se, kad ih izazoveš pa se povučeš i pokažeš nesigurnost, razgoropade i zgaze te k’o glistu. U suprotnom, kad pokažeš stav, hrabrost i odlučnost, a pomaže i ako si realno bolji, slijedi im jauk i škrgut zuba.

U prvom su poluvremenu rogobatni Englezi pokazali sve svoje odlike, na trenutke prijeteći da će Hrvate pune mreže poslati u boj za broncu. No, u drugom dijelu nastupa potpuni obrat zbivanja na travnjaku. Mimo svih očekivanja, završni udarac uslijedio je u produžetku, iako je razum nalagao da bi Hrvati, iscrpljeni s dvije prethodne maratonske utakmice, završene raspucavanjem jedanaestercima, morali posustati i podleći odmornijem protivniku. No, dogodilo se još jedno čudo, treće u nizu.

Znanstvenici, ti alkemičari našeg doba, sve će to lakonski objasniti jakom psihom, mentalnom snagom, čime li već ne, samo kako ne bi posegnuli za najrazumnijim i najvjerojatnijim objašnjenjem – Njegovom intervencijom na Njezin zagovor. No, zašto bi se On i Ona, kraj svih tih svjetskih nevolja – ekoloških, korupcije, siromaštva, ekonomskih migranata – uopće bavili nečim tako profanim poput nogometa? To nam nije dano znati, o tome možemo tek nagađati. Možda je u ovo vrijeme posvemašnje usredotočenosti ljudi samih na sebe, u doba izražene virtualne komunikacije, i Nebo primijetilo kako je to ganjanje lopte po travnatoj tratini od strane 22, istina mlada, ali ipak odrasla čovjeka, zadnje što još uvijek dira u srce i dušu tako brojne ljude diljem kugle zemaljske?

Zašto je ipak dobro što je Stado malo u finalu palo

Ostaje još jedno pitanje – a zašto se onda nije dogodio i četvrti u nizu, dvostruki čudesni obrat – onaj u finalu? Pa da Hrvati pobijede onako kako je Portugal svladao Francusku usred Pariza prije dvije godine. Tada su Hrvati bili nezadovoljni, iako reprezentacija nije igrala ništa manje lijepo, a usudili bismo se reći, ni taktički slabije nego u Rusiji. Zaboravilo se već i kako je Hrvatska u kobnoj utakmici s Portugalom imala 15 udaraca na vrata prema portugalskih 5 i kako je neposredno uoči iz kontre primljenog gola Perišić, a tko drugi, pogodio stativu. No, i Portugal ima nekakvu Zaštitnicu što je, uostalom, zorno pokazao i tijek turnira, ali i hodočašćenje izbornika Santosa u Fatimu nakon pobjede. Tada, jednostavno, nije bio na Hrvatima red. No, zašto onda sada nisu otišli do kraja?

Možda kako se ne bi uzoholili, čemu su po naravi skloni, i da se ta napast ostavi Francuzima budući su veliki narodi u tome ionako već verzirani. Možda kako bi se Hrvate poštedjelo gledanja Duška Lokina bez tupea i Matea Beusana bez brkova, ali i uskratilo im prizore dama spremnih skinuti sa sebe i više od toga. Mnogo više … Čisto u korist njihova dostojanstva ili barem onoga što je od njega još ostalo.

Moguće je nezamisliva drama trebala potaknuti srca ljudi kako bi se pitala i preispitala slijepu vjeru u tehnologiju i traženje pravde u njoj. Naime, uvođenje visoke tehnologije u igru pokazalo je i svoje slabosti, i to u segmentu u kojem se to najmanje očekivalo. Na stranu sad penal za drugi gol Francuza, koji ne bi bio suđen u vremenu prije primjene VAR tehnologije, ali formalno jest u skladu s pravilima, mada ne i u duhu igre. Uostalom, kao i neki drugi penali suđeni zbog igranja rukom na intervenciju VAR-a. No, s ponosom se isticalo kako je zahvaljujući VAR-u u cijelosti riješen problem golova iz zaleđa. I bio je, sve do tog nesretnog prvog zgoditka u završnoj utakmici. Naime, francuski igrač Pogba se nalazio u pasivnom zaleđu prilikom izvođenja slobodnog udarca. Međutim, ušavši u skok i kontakt s Mandžukićem, on se aktivirao i, iako loptu nije ni taknuo, iritirao Mandžukića pri postizanju autogola očito utječući na igru. Površnim poznavateljima nogometne igre nije poznato da i takvu, poprilično rijetku situaciju, pravila tretiraju zaleđem. Ipak, ostaje nejasno zašto su to glavnom sudcu propustila signalizirati ona 4 ekspertna mamlaza u VARokomori.

Konačno, možda je Hrvatima sjaj zlata uskraćen i zato da se nakon one bronce, za koju je čisti razum govorio kako se više za naših života ne će ponoviti, i ovog srebra, za koje sad govori isto, ostavi prostora i motiva onima koji dolaze za još veći pothvat – kročiti na sljedeću stubu, najvišu na postolju. Štogod bilo uzrokom i svrhom njihovog posrnuća u finalu, to sigurno nije razlog da se za rusku bajku Hrvati ne zahvale Nebeskoj Majci. Je l’ u Mariji Bistrici, Međugorju (tamo, doduše, ima još netko kome bi bilo ljudski reći hvala) ili na nekom drugom mjestu, manje je važno.

Bitno je tek u znak zahvalnosti za Njen blagi pogled s Neba što grije srce zapjevati:

Čuj nas, Majko, nado naša, k tebi vapimo mi svi!
Svak ti srce sad iznaša, srce puno ljubavi.

Primi, primi mila Majko, naša srdašca.
To je sve što mogu dati tvoja dječica…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari