Pratite nas

Kultura

Tomislav Đonlić: Kronika promašaja jedne vlasti

Objavljeno

na

Prikaz knjige: Željko Primorac, Kukuriku dosje, Matica hrvatska, Vrgorac, 2015.

Knjiga intrigantnog naslova – Kukuriku dosje – autora Željka Primorca, u biti je zbirka njegovih kolumni ukoričenih u knjigu koja pružaju jezgrovitu i sadržajnu inventuru rada ili bolje rečeno nerada i nereda Kukuriku vlade.

Mogla je ova knjiga nositi i naziv – Kukulele dosje – ili – Kako smo podijelili Hrvatsku – a staro je latinsko načelo DIVIDE ET IMPERA (podijeli/zavadi pa vladaj). Upravo prepoznavajući ideološke dimne zavjese koje su Kukurikavci posijali po Hrvatskoj, autor Željko Primorac, u tekstovima otkriva i opisuje ono što se krije iza tj. nudi odgovore na ono što su stvarne namjere. Jedan od takvih njegovih tekstova je i Bleiburgom protiv gladi, siromaštva i beznađa. Uvijek aktualan, izravan i jasan Željko se svojim kritičkim izražajem već nametnuo kao nezaobilazno i rado čitano “pero” na portalima i u tiskanim medijima koji, Bogu hvala, drže do profesionalne etike i osobnog morala pa se nisu pretvorili u dio agitpropa Kukuriku vlade.

Na famozni slučaj lex Perković, koji je dobro protresao Hrvatsku, javlja se oštrom i kritičnom kolumnom sarkastičnog naslova Republika UDBA. Ukazuje na goruće hrvatske probleme, polemizira i kritizira stavove koji dominiraju u – nazovi hrvatskim – nacionalnim mainstream medijima, ali polemizira i sa tezama medijskih pravobranitelja Kukuriku vlade, inače masno plaćenih opsjenara iz carstva posrnulog medijskog tajkuna Nina Pavića – majstora predstečajnih nagodbi.

EPH – ured za odnose s javnošću Kukuriku vlade ili Učenici Josepha Goebbelsa u Dnevniku HRT-a neki su od njegovih članaka u kojima polemizira sa medijskim pravobraniteljima kukurikavaca. Vrlo često su mu teme i etičke, svjetonazorske a ponekad i političke. Djeca zločina, Sve je počelo na Bleiburgu, Cijela Hrvatska je jedna velika masovna grobnica samo su neki od članaka, ali autor se ne libi ukazivati niti na aktualne gospodarske ili demografske Hrvatske probleme. Osuđeni na neučinkovitu državnu upravu – zauvjek!, Mamurluk izazvao ideološko sljepilo u Ministarstvu kulture, Neminovna propast sustava u kojem su znanje i diploma u službi statistike još su neki od objavljenih kolumni kojima nastoji odgovoriti na goruće hrvatske probleme, jednako kao i u članku Ni suše nisu uništile poljoprivredu kao što je uništava Jakovina.

Primorac_knjigaČesto ukazuje na opasnosti koje prijete zbog potpuno izvrnutog sustava vrijednosti koje mediji smišljeno naguravaju hrvatskim obiteljima kroz eter u kojem dominiraju totalitarni umovi – nazovi reformiranih komunista/dpdovaca – koji su se preko noći prometnuli u najglasnije zagovornike ljudskih prava, demokracije i slobode medija. Region ili regija jedan od najdražih pojmova kukuriku političara nezaobilazan je u kolumnama kao tema koja se stalno vraća… nešto slično kao i 1941. koja se stalno vraća u glavama nekih i koji izgleda podsvjesno nikako ne mogu prihvatiti da se dogodila i 1944., 1945. ali 1991. godina. Regionalna Hrvatska prepreka je na putu europskoj Hrvatskoj, samo je jedan od članaka posvećen na tu temu ili npr. Bi li Pusićka propustila sastanak ministara vanjskih poslova “regiona”? nakon što se, nadamo se uskoro bivša, ministrica Pusić nije odazvala sastanku ministara vanjskih poslova država članica EU Željko se javlja kolumnom u formi retoričkog pitanja. Branitelji, generali i istina o Domovinskom ratu su mu na posebnom mjestu. Kritizira, rekao bi s pravom, zapostavljanje branitelja i odnos prema Haškim optuženicima… Maršali naprijed, generali stoj! , Jan Palach gori u centru Zagreba i drugi članci poavećeni su toj temi.

Pobrojati sve teme koje Željko obrađuje doista je zahtjevan posao jer je ova knjiga zapravo Kronika promašaja, kako u predgovoru reče novinar Jović, najneuspješnije Vlade u povijesti / Kukuriku vlade ili kako maločas rekoh Kukulele vlade, a najveći promašaj je zapravo ona sama… Jer kako drugačije možemo okarakterizirati Vladu koja je uspjela u tri godine mandata sukobiti se sa svim dijelovima i strukturama društvas nezaposlenima, sindikatima, radnicima, seljacima, poslodavcima, studentima, nastavnicima, liječnicima, kulturnim djelatnicima, Europom (lex Perković) i u konačnici s braniteljima. Sukobljavali su se oni i među sobom ali ne zbog ideja i drugačijih pogleda na riješavanje gorućih pitanja hrvatskog društva nego radi partikularnih, partijskih i inih interesa (Milanović – Linić, Milanović – Komadina, Bernardić i sl.).

Sve to može stati u kroniku promašaja najgore Vlade u novijoj hrvatskoj povijesti koja je umjesto bučno najavljivanih investicija, razvojnih projekata, reformi, poduzetništva i zapošljavanja jedino osigurala povećanje deficta državnog proračuna, rasprodaju nacionalnog bogatstva i iseljavanje visokoobrazovanih mladih ljudi. Da stvar bude još i gora zvanična socijaldemokrataka vlast iscrpljivala je narod ideološkim temama i podjelama npr.ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom i ukidanje ureda za istraživanje žrtava komunizma, pri čemu je hrvatskim građanima od uljuđene socijaldemokracije europskog tipa nije ponudila ama baš ništa doli čistu jugonostalgiju. Sam premijer u nekim fazama rada Vlade kao da je padao s Marsa, a možda bi i bilo bolje da je tamo i ostao jer su mnogi njegovi javni nastupi i pojavljivanja pred medijima kasnije bili u funkciji ničega drugo osim pozerskog kočoperenja i pokazivanja mišića – kojih nema!, vrlo često na rubu skandala.

Puštajući ideološku maglu, kao sipa crnilo, vlast je nametala protuprirodne i protubožije vrijednosti (potpuna sloboda pobačaja i seksualizacija djece od najranijeg uzrasta – zdravstveni odgoj) pa je neizostavno dolazila u sukobe s vlastitim narodom koji je svoje vrijednosti i svoje ideale bio prisiljen braniti pred pomahnitalim vlastodršcima (Jovanović) samoorganizirajući na referendumima. Istovremeno vlast koja sebe nazviva braniteljima demokratskog poretka činila je sve pravne i proceduralne marifetluke kako bi spriječila izjašnjavanje volje naroda u čemu su joj najveći podupiratelji bili neki mediji (tiskani i nacionalna televizija).

Svega je toga itekako svjestan autor ove knjige Željko Primorac koji upravo u svojim tekstovima o tome govori, analizirajući sve ključne točke argumentirano sa uvijek svježim i konkretnim primjerima i dokazima. Kada to tako uspješno radi što drugo mogu nego mu poželiti da ustraje na tom putu, zaželiti mu svako dobro i kao društvenom kroničaru još puno knjiga. Nadam se i čvrsto vjerujem, da u njima više neće biti sadržane KRONIKE Promašaja nego KRONIKE POGODAKA nekih budućih Vlada koje će se ponositi s tim da su hrvatske i koje neće imati kompleks tzv. regiona.

[ad id=”40551″]

Tomislav Đonlić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Izložba Hrvatska u srcu Europe

Objavljeno

na

Objavio

Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Hrvatskom paneuropskom unijom organizra Izložbu umjetničkih fotografija Hrvatska u srcu Europe – Sredozemni i  srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske – 25 godina poslije.

Izložba će biti svečano otvorena u petak, 5. lipnja 2020. godine u 12 sati. O izložbi će govoriti: prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta Hrvatskih studija, akademik Mislav Ježić, predsjednik Hrvatske paneuropske unije, prof. dr. sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture Republike Hrvatske.

U prigodno pripremljenoj brošuri, koja se sastoji od uobičajenog pregleda izložbenog sadržaja, uvršteni su prigodni tekstovi prof. dr. sc. Pave Barišića, prof. dr. sc. Radoslava Katičića te akademika Mislava Ježića.

Izložba Sredozemni i srednjoeuropski kulturni krajolici Hrvatske otvorena je u siječnju 1996. godine u Europskom parlamentu u Strasbourgu, tri mjeseca poslije  u UNESCO-u u Parizu, a potom je obišla mnoge europske prijestolnice i kulturna središta, pa i Kairo u Egiptu, u doba kada se na kulturnom planu nastojao afirmirati hrvatski identitet, a na političkom uključiti Hrvatsku u europska tijela i NATO i približiti članstvu u ujedinjenoj Europi.

Hrvatska pripada sredozemnomu kulturnom krajoliku cijelom duljinom svoje rezvedene obale. Usidrena je istodobno u samo srce Srednje Europe, kako zemljopisno tako i povijesno, pravno i politički oblikujući i izražavajući njezinu supstanciju.

Nigdje Mediteran nije tako srednjoeuropski i nigdje Srednja Europa tako mediteranska kao u Hrvatskoj. Obje tradicije, latinska i slavenska, njegovale su se trajno u hrvatskoj kulturi, književnosti i u službenoj uporabi sve do naših vremena, te je po njima Hrvatska obilježena kao zapadnoeuropska i ujedno slavenska zemlja.

Izložba je upriličena uz potporu Hrvatskoga kulturnog društva Napredak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljena knjiga dr. sc. Jurja Batelje ‘Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta’

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljanje nove knjige dr. sc. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“ održano je u četvrtak, 28. svibnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili recenzent dr. sc. Josip Jurčević i autor, a predstavljanju je nazočio i sisački biskup Vlado Košić koji je napisao predgovor.

Ova knjiga donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećim djelom civila, zatim vojnika i dva svećenika, koji su preživjeli Blajburšku tragediju te prenosi tegobna iskustva koja su prikrivali pred vlastitim roditeljima, znancima, bračnim drugom i vlastitom djecom jer su se bojali da ako se za njih sazna, represivni komunistički režim će ih podvrgnuti novim mukama.

Obraćajući se okupljenima Jurčević je dao širi povijesni kontekst događaja te rekao kako ova svjedočanstva različitih ljudi i iskustava donosi priliku čitatelju da prepozna stvarnu veličinu te tragedije i zastrašujuće razmjere represivnosti i osmišljenosti komunističkog zločinačkog sustava. „Sasvim je jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.

Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli Drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva.

Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine“, rekao je Jurčević.

Progovorivši kako je knjiga nastala Jurčević je istaknuo kako je za nju zapravo zaslužan bl. Alojzije Stepinac jer je autor dok je prikupljao svjedočanstva o njegovoj svetosti, zapisao i ova. „Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi“.

U nastavku, detalje o nastanku knjige iznio je i mons. Batelja istaknuvši kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007. godine. „Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću.

Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam vršio službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom“.

Batelja je poručio i kako ova svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskog poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih. Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, sv. Pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio“, zaključio je autor.

Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić upozorivši kako su u našoj domovini ovi strašni zločini još uvijek nekažnjeni i nastoji ih se prekriti šutnjom i zaboravom. „Nažalost, sve se čini da se javnost ne upozna s istinitim događajima velike naše nacionalne tragedije, najvećeg povijesnog stradanja hrvatskoga naroda koje se dogodilo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Što je možda još gore vlast slavi te iste zločince te i dalje trpimo laži o svemu što se dogodilo.

Recimo, aktualna sisačka vlast slavi 5. svibnja kao dan oslobođenja Siska, a činjenica je da su toga dana ti ‘osloboditelji’ iz sisačke bolnice odveli u mjesto Crnac 114 ranjenika, tamo su ih ubili bez suda i bacili u Savu. Naš sisački kateheta i svećenik Petar Žagmeštar nestao je bez traga nakon dolaska ‘osloboditelja’, a učinio nikom nikada nije ništa loše. Zar je to stvar koju treba slaviti“, zapitao se biskup te je zahvalio mons. Batelji što proučavajući život i djelo našeg svetog Blaženika, pronalazi istinu i, što je još važnije, tu istinu iznosi na svjetlo dana te je podastire katoličkom čitateljstvu i cijeloj hrvatskoj i svjetskoj javnosti. (Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari