Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tomislav Jonjić: Odesa docet, Odesa nas uči!

Objavljeno

na

Izlaganje dr. sc. Tomislava Jonjića na predstavljanju knjige “100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

U jednome leksikonskom priručniku što ga je prije tri godine, 2015., usred Zagreba objavio Leksikografski zavod Miroslava Krleže, u sklopu jedne natuknice koja se bavi sukobom hrvatske i jugoslavenske ideje uoči Prvoga svjetskoga rata, spominje se da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”[1]

Nažalost, ne može se reći da je autor natuknice krivo opisao zaključke onoga što naziva “kasnijom historiografijom”, ali je pritom, opet nažalost, propustio precizirati da se ne radi samo o jugoslavenskoj, nego i postjugoslavenskoj historiografiji, dakle i onome što se danas formalno naziva hrvatskom historiografijom, hrvatskom – iako je još uvijek do pasa u jugoslavenskoj kaljuži.

K tome, ne može se reći da je autor – čije ime u ovome kontekstu nije ni bitno, baš zato što nije usamljeno – pritom bio osobito originalan.

Njegova će misao prije biti prežvakavanje općepoznatoga: jer nemali broj ne samo jugoslavenskih, nego i hrvatskih povjesničara, uključujući i one koji ne očekuju niti traže da ih se pripusti na nehrvatske, ponekad i protuhrvatske jasle, i danas, kad Jugoslavije nema skoro tri desetljeća, uvjerava nas da je zalaganje za samostalnu Hrvatsku, ili bar za trijalističko preuređenje Austro-Ugarske i 1903. i 1908. i 1917./18. značilo izdaju, a da je Jugoslavija za nas bila spas, jer da je zadržala na okupu hrvatske zemlje koje bi inače, prema tom tumačenju, bile podijeljene između Italije i Srbije, dijelom i Mađarske.

Za potrebe te doskočice koja ima jasnu i zlokobnu jugoslavensku aromu, prešućuje se da jugoslavenska država nije značila ni spas niti očuvanje hrvatskih zemalja na okupu, jer su izvan nje ostali Istra bez dijela kastavskoga kotara, Zadar s okolicom, neki kvarnerski i dalmatinski otoci, a onda i Rijeka s okolicom, postavši nekoliko godina kasnije sastavnim dijelom Kraljevine Italije.

K tome su one hrvatske zemlje koje su ušle u Jugoslaviju – kako se onda govorilo – uskoro razbijene i parcelirane, a mi smo se više od dva desetljeća borili (stotine i stotine glava je palo za to!) da dokažemo jednu naizgled banalnu činjenicu: da smo Hrvati i da Hrvati kanimo ostati.

U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.

A ipak se za potrebe doskočice o nužnosti suradnje sa Srbima, o pozitivnim plodovima jugoslavenstva, nikad i nigdje nije plaćenicima, a kamoli kvislinzima nazvalo one koji su – poput Ive Vojnovića, Tina Ujevića ili Milana Marjanovića – primali novčane potpore iz javnih, a još više iz tajnih fondova srpske vlade i njezinih ekspozitura, što diplomatskih, a što terorističkih (ukoliko je u tom pogledu uopće bilo jasne razlike).

U duhu te misaone škole, hrvatskome uhu još i danas normalno zvuče hvalospjevi koje je u ožujku 1912. u podnožju beogradskog spomenika knezu Mihajlu srpskoj vojsci ispjevao ushićeni Tin Ujević: Mi smo spašeni, jer su Srbija i srpska vojska uz nas!

Zato se stranim plaćenicima i kvislinzima nikad ne nazivaju oni koji su tu srpsku vojsku pozivali da nas oslobodi.

Ne časte se takvim atributima oni hrvatski potpisnici i zagovornici bezbrojnih teritorijalnih, političkih i gospodarskih žrtava na jugoslavenskom oltaru.

Jer, izdajicom i kvislingom se postaje kad se žrtva možda podnese u ime Hrvatske. A kad se ona podnosi u ime Jugoslavije, na jugoslavenskom oltaru, onda slijedi nagrada, onda se šakom i kapom dijele udžbeničke pohvale, nazivi naselja, ulica i trgova, javni spomenici i počasti najrazličitije vrste.

Jer, kako je svojedobno, na početku Prvoga svjetskog rata, odlazeći u emigraciju kliknuo Frano Supilo: “Ili Jugoslavija ili ništa!”

Jugoslaviju smo dobili, a ni činjenica da smo se od nje dva puta u krvi oslobađali, mnogima nije pomogla da shvate kako se nikada i nigdje – nikada i nigdje – Hrvatska nije mogla osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije.

Jugoslavija je uvijek bila okupacija, jugoslavenska zastava na Markovu trgu uvijek i beziznimno simbol je našega ropstva.

A zašto je, ipak, i danas, 2018. godine, nemali dio naše stručne i naše laičke javnost spreman ne samo ravnodušno, nego i s odobravanjem primiti onu početnu leksikonsku konstataciju da je “kasnija (…) historiografija retrospektivno vidjela jugoslavensku ideju i hrvatsko-srpsku suradnju kao realnu i nužnu…”?

Jesu li ondašnji hrvatski političari i današnji hrvatski povjesničari do tog zaključka došli na temelju pogleda na povijesne zemljovide?

Jesu li iz njih uspjeli zaključiti ono što samo slijepac ne vidi: da su hrvatske narodne (i državne) granice na zapadu i na sjeveru praktično nedirnute više od jednog tisućljeća, dok one istočne stalno uzmiču, nikad drastičnije nego u doba prodora Osmanlija i u XX. stoljeću, u doba te tobože tako realne i nužne suradnje sa Srbima?

Nije li iz toga trebalo izvući zaključke onda, i zar ih ne treba izvući sada?

Zar su drugačije zaključke zazivala ona bezbrojna poricanja našega narodnog imena, našega postojanja i našega jezika?

Zar su drugačije zaključke nametale one zlokobne riječi Nikole Stojanovića o istrazi našoj ili vašoj iz 1902. godine?

Zar je drugačije sugerirao Stanoje Stanojević kad je u prosincu 1908. s naslovnice beogradske Politike poručio Hrvatima da će Srbi svojim mačevima pokazati Hrvatima čija je Bosna i Hercegovina, jer:

“Naše je pravo naša narodna snaga. A pravo naše narodne snage i pravo naših bajoneta biće važnije od vašeg prava, koje se može na kantar meriti. (…) Kada naša vojska i naš narod pođe u tu veliku svetu borbu, mi nećemo ići na tu veliku kasapnicu za to, da osvajamo zemlje ili da branimo svoja prava. Ne, mi ćemo poći u tu borbu da branimo život svoga naroda. Jer bez Bosne i Hercegovine nema života Srbiji i Crnoj Gori, nema života Srpskom Narodu. Jer Bosna i Hercegovina, to zapamtite dobro i Vi i Vaši gospodari, isto su za Srpski Narod što i Srbija i Crna Gora.”[2]

Zar tu “veliku kasapnicu” – koju smo od tada doživjeli ne jednom – nije nagovješćivala i Odesa?

I, na kraju, jesmo li i danas išta od svega toga naučili, ili još i danas, kad sa zvonika zagrebačke katedrale vidimo granice srpske države i iz dana u dan slušamo prijetnje i uvrede, smatramo kako je hrvatsko-srpska suradnja realna i nužna?

Ili ipak treba kliknuti: Odesa docet, Odesa nas uči!

[1] F. KOZINA, “Frank Josip”, LAGM, 2015., 114.
[2] Stanoje STANOJEVIĆ, “Otvoreno pismo g. dr. F. Šišiću, profesoru hrvatske istorije na zagrebačkom Univerzitetu”, Politika, br. 1761, Beograd, 10. XII. 1908. (julij. kalendar), 1., srp. ćir.

Izvor: hkv.hr

100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

27. siječnja Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta – što je rekla dr. Gitman o Stepincu, Hrvatima i Židovima u II. svjetskom ratu?

Objavljeno

na

Objavio

Povjesničarka Židovka dr. Esther Gitman doktorirala je na temu holokausta na području bivše Jugoslavije, te izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima rekavši: „Ti su ljudi (Hrvati op.) lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod“.

Što se tiče Alojzija Stepinca, dr. Gitman ganuto svjedoči o njegovoj dobroti i ljudskosti prema Židovima: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”

Generalna skupština UN 2005. usvojila je rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. On se slavi na današnji dan 27. siječnja.

Dana 27. siječnja 1945. sovjetske jedinice ušle su u najzloglasniji i najveći nacistički logor Auschwitz u Poljskoj. U tom logoru i mučilištu nevinih izgubilo je život preko milijun ljudi od kojih je 90 % bilo Židova, piše narod.hr.

Dio je ubijen u plinskim komorama, ali i na druge brutalne načine kao: izgladnjivanje, prislini rad, pogubljenja i medicinski eksperimenti.

Međunarodni dan sjećanja na holokaust obilježava se u europskim zemljama u kojima je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 milijuna ljudi, a od čega oko 31 milijun civila što se nije nikada dogodilo u povijesti ratova.

Židovi su bili proganjani u svim državama koje je okupirala Njemačka ili su bili pod njenim utjecaje. Prva država u Europi koja je provela Holokaust i nosi taj sramni nečasni biljeg je Srbija, čija je vlada Milana Nedića već u kolovozu 1942. proglasila Srbiju kao prvu državu u Europi koja je “juedenfrei” (slobodna od Židova). U Srbiji je ubijeno ili nestalo čak 90% od prijerartnih 16.000 Židova.

Nažalost, osobe kao Milan Nedić i Dimitrije Ljotić, izraziti fašisti koji su sudjelovali u Holokaustu u Srbiji, su danas praktički javno rehabiltirani, a o njima je vrlo pozitivno govorio, primjera radi, bivši predjednik Srbije Vojislav Koštunica.

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

Židov u Beogradu nosi oznaku na ruci

 

Hrvati i Alojzije Stepinac su bili lučonoše mira u II. svjetskom ratu

Povjesničarka Židovka Esther Gitman koja je doktorirala na temu holokausta na području bivše Jugoslavije izjavila da je u svojim istraživanjima ostala šokirana nepoznatom i skrivanom dobrotom i hrabrošću običnog hrvatskog čovjeka prema susjedima Židovima.

“Bila sam šokirana činjenicom”, kaže dr. Gitman, “da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti”, piše vecernji.hr

Uz obične građane, u spasu preživjelih Židova u NDH pomagali su svećenici i časne sestre, talijanska Druga armija, humanitarne skupine, hrvatski partizani, ali i dužnosnici NDH. I to ne samo potajice, nego – kako je Esther Gitman otkrila u arhivskim dokumentima – i kroz jedan službeni program ministarstva zdravstva. Zamisao zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da se spasi židovske liječnike – koji su već ostali bez posla i bili na putu deportacija u logore – tako da oni budu poslani u Bosnu (tada NDH) zbog potreba liječenja endemskog sifilisa, koji je svako malo prelazio u epidemijske razmjere, vlastima NDH je iznio dr. Ante Vuletić (dr. Gitman ga naziva velikim Hrvatom)

Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić je pristao na prijedlog zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, a plan je, kaže dr. Gitman, podržao i Ante Pavelić uz opasku: Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati.

Ukupno je u programu sudjelovalo 169 židovskih liječnika, odnosno kad se pribroje i njihove obitelji bilo je to 650 ljudi.

Slikovni rezultat za židovi spašavanje ndh

Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac (drugi čovjek kojeg dr. Gitman naziva velikim Hrvatom), za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama”, kaže dr. Gitman i nastavlja: “Eto, ukratko, to su bili moji prvi »susreti« s iznimnom ljudskom veličinom, koju posebno cijenim – s nadbiskupom bl. Alojzijem Stepincem, koji još uvijek čeka da bude dobitnik najvišega židovskoga priznanja jer je on to doista i zaslužio, bez obzira što je spašavao ne računajući, dakako, ni na kakve zahvale ili odličja.”, piše Glas Koncila

“Stepinac tako jasno poručuje današnjoj Europi, i to već od g. 1938. u nagovoru studentima i tijekom svih sljedećih godina, da su nacionalne vrijednosti i prava svih europskih naroda, među kojima je i pravo na vlastitu državu, za što se on čvrsto zauzimao i u slučaju svojega hrvatskoga naroda, istodobno vrijednosti zapadne civilizacije, koja stalno i bez okolišanja mora također stajati u obrani slobode i prava svakoga pojedinca, obitelji, rase, naroda, vjerske zajednice. Pa naš je nadbiskup, da se malo našalim, veći Europejac nego mnoštvo današnjih političara i birokrata u Bruxellesu”, smatra dr. Gitman.

“Kasnije su komunisti u sprezi s velikosrpskom ideologijom, služeći se istom metodologijom, pridodali i u biti rasističku, a može se onda reći i fašističku tezu o genocidnosti hrvatskoga naroda. Zahvaljujući silnoj promidžbenoj nadmoći te su se teze »udomaćile« ne samo u onodobnoj jugoslavenskoj javnosti, nego i u velikom dijelu svjetske javnosti. Njihove razorne posljedice osjećaju se još i danas te ne treba gajiti iluzije – trebat će još mnogo vremena da stvarne povijesne činjenice i istina promijene tu prevladavajuću svijest i podsvijest”, i završava: ”

Ponovila bih samo zaključnu misao, zapravo želju, ne samo moju, nego mnogih, koju sam izrekla na kraju izlaganja na predstavljanju knjige: neka nadbiskup Stepinac bude proglašen svetcem, što on već jest! Spasio je svoju Crkvu, svoj narod i mnoge od nas.

Dva velika Hrvata spasila su stotine Židova: dr. Ivan Vuletić i nadbiskup Alojzije Stepinac (dr. Esther Gitman)

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

VIDEO – Beljakov jednodnevni ratni put

Objavljeno

na

Objavio

Nastavno na verbalni egzibicionizam Kreše Beljaka, manifestiran u žaljenju nad premalim brojem Hrvata koje je smaknula jugoslavenska tajna služba ili izjednačavanju Bleiburga i Oluje, danas se predsjednik naše podružnice u Velikoj Gorici Štefan Stanešić sastao s HOS-ovcem Tomislavom Čaušićem koji je svjedok Beljakova jednodnevnog ratnog puta u HOS-u.

Bio je Beljak najjači dok mama i tata nisu došli po svog nestaška, objavljeno je na facebook stranici Neovisnih za Hrvatsku.

“Beljak je stigao u 1. satniju HOS-a Jasenovac navečer oko 18h. Nije dobio odoru, a niti oružje. Samo večera. Ujutro rano došli su mama i tata po njega. Izvikali se na kretena i odveli ga doma. Sve skupa oko 13 sati u HOS-u. Možda zatraži nekakav orden. Možeš se pozvati uvijek na mene, Jabuka”; piše HOS-ovac Tomislav Čaušić – Jabuka.

Pogledajte video izjavu svjedoka.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari