Pratite nas

Politika

Tomislav Karamarko: Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište

Objavljeno

na

Kako ja to mogu ustavnom tužbom protiv jedne odluke izvršiti “udar” na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa?!

Zamolio sam svoje pravne zastupnike, gospođu Vesnu Alaburić i gospodina Ivu Farčića, da mi objasne kakvu su to ustavnu tužbu napisali i u kakav su me to “udar” na Povjerenstvo “uvalili”. Evo što su mi odgovorili:

Medijski komentari o Vašem navodnom “udaru” na Povjerenstvo odnose se samo na osporavanje dijela odluke Povjerenstva kojim se utvrđuje da ste propustom deklariranja svojih ranijih poslovnih odnosa s Josipom Petrovićem “počinili povredu načela djelovanja” iz čl.5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Mi u tužbi tvrdimo da Zakon ne propisuje sankciju utvrđenja “povrede načela djelovanja” i da Povjerenstvo nije Zakonom ovlašteno odlučivati o kršenju “načela djelovanja” kao samostalnoj/posebnoj povredi Zakona, pa da stoga odluka nije temeljena na Zakonu.

Znam da je spominjanje propisa zamorno, ponekad čak i pravnicima, ali ću Vam ipak ukratko prezentirati relevantne zakonske odredbe:

(I) Zakon u članku 5. navodi određena načela djelovanja dužnosnika (dužnost treba obavljati časno, pošteno, savjesno, odgovorno, nepristrano; čuvajući vjerodostojnost i dostojanstvo dužnosti i povjerenje građana; ne koristeći javnu dužnost za osobne probitke, a građani imaju pravo biti informirani o ponašanju dužnosnika koje je u vezi s obnašanjem dužnosti).

(II) Člankom 42. stavak 1. Zakon utvrđuje da Povjerenstvo može izreći (samo) tri vrste sankcija za povredu odredaba Zakona: opomenu, obustavu isplate dijela plaće i javno objavljivanje odluke. Zakon, dakle, ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima bi “samo” deklariralo povredu nekog načela djelovanja ili neke zakonske odredbe.

(III) Stavkom 2. članka 42. Zakon propisuje koja se sankcija može izreći za povredu pojedine od taksativno nabrojenih zakonskih odredbi. Članak 5., koji utvrđuje načela djelovanja, uopće se ne spominje u tom kontekstu, što znači da se za povredu tih načela ne može izreći nikakva sankcija.

U spomenutim načelima djelovanja dužnosnika nema ničeg posebno spornog. Radi se o uopćenim, općeprihvaćenim načelima političkog djelovanja. Netko bi se stoga mogao zapitati: ako su načela zapisana u Zakonu, zašto Povjerenstvo ne bi imalo pravo utvrđivati povredu tih načela? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što to proturječi jednom temeljnom pravnom načelu – načelu zakonitosti. To pravno “načelo svih načela” temelj je vladavine prava.

Ono, uz ostalo, zahtijeva da (i) svaka sankcija izrijekom bude propisana javno dostupnim zakonom i (ii) da zakon bude dostatno precizan i predvidljiv kako bi mu građani mogli prilagoditi svoje ponašanje.

Dakle, zahtijeva se određena nomotehnička kvaliteta pravne norme, kako u pogledu sadržaja kažnjivog ponašanja tako i u pogledu sankcija. A takva norma o načelima djelovanja dužnosnika u Zakonu ne postoji.

Osim toga, za tijela javne vlasti vrijedi pravno pravilo da mogu raditi samo i isključivo ono za što su propisima ovlaštena, za razliku od građana, kojima je dopušteno sve osim onog što je izričito zabranjeno.

Zato, ako Zakon izričito ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima utvrđuje povredu načela djelovanja dužnosnika, Povjerenstvo tako nešto ne smije činiti.

Nekoliko riječi o tome može li se utvrđenje neke relevantne činjenice smatrati sankcijom. U pravu nema dvojbe da takvo utvrđenje ima odgovarajući pravni učinak.

Deklaratorno utvrđenje o neetičkom ili nečasnom postupanju dužnosnika predstavlja veću društvenu stigmu od izricanja bilo koje druge sankcije (izrijekom) propisane Zakonom (opomena, obustava isplate dijela mjesečne plaće i javno objavljivanje odluke Povjerenstva). Reakcije javnosti to nedvojbeno potvrđuju. Zato takva deklaracija po svojoj pravnoj naravi jest sankcija.

Načela djelovanja dužnosnika iz članka 5. Zakona važna su za tumačenje Zakona, ali nikako ne mogu biti samostalna/posebna osnova za izricanje bilo kakvih sankcija/utvrđenja.

Zakon regulira situacije sukoba interesa, njegovog spriječavanja i razriješavanja. Taj Zakon ne predstavlja etički kodeks dužnosnika (niti mu je to svrha), pa posljedično ni Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište.

Ipak, dakle, nisam “izvršio udar” na Povjerenstvo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Lovro Kuščević postao član Odbora za zakonodavstvo

Objavljeno

na

Objavio

Saborski Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove odlučio je u petak poslati pismo klubovima zastupnika sa zahtjevom da mu do 15. listopada predlože kandidate za viceguverenera Hrvatske narodne banke (HNB) s obzirom da 25. listopada istječe šestogodišnji mandat Nevenu Barbaroši.

Guvernera, zamjenika i viceguvernere HNB-a imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Odbora za izbor i imenovanje i na osnovi mišljenja saborskog Odbora za financije i državni proračun.

Barbaroša, kojeg je Sabor viceguvernerom imenovao 25. listopada 2013., u HNB-u koordinira poslove iz područja Sektora platnog prometa.

HNB ima šest viceguvernera, Sabor je ljetos drugi šestogodišni viceguvernerski manadat povjerio Michaelu Faulendu i Bojanu Frasu.

Nakon što ljetošnje rekonstrukcije Vlade, odnosno povratka nekih ministra u zastupničke klupe, te odlaska nekih zastupnika u izvršnu vlast, Odbor je odobrio promjene u sastavima saborskih radnih tijela.

Kuščević u Odboru za zakonodavstvo
Bivši ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić imenovan je voditeljem Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentranoj skupštini Vijeća Europe, te članom Odbora za poljoprivredu.

Vesnu Bedeković, koja je postala ministrica za demografiju na mjestu predsjednice Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, zamijenit će Irena Vukasnović Petrijevčanin (HDZ).

Bivši ministar uprave Lovro Kuščević, koji se vratio u Sabor i kojemu je na zahtjev DORH-a, ukinut imunitet, postaje član Odbora za zakonodavstvo.

“Nije cvijet u Odboru za zakonodavstvo”, konstatirao je tom prilikom Silvano Hrelja (HSU).
Odluke Odbora treba potvrditi Hrvatski sabor.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Karolina Vidović Krišto najbolje i najpreciznije objasnila problem etničkih manjina i ponudila rješenje!

Objavljeno

na

Objavio

Na Okruglom stolu „Nakon ratne – protuustavna agresija na Vukovar”, koji su organizirale Građanske inicijative Ivo Pilar i Milan Šufflay te Udruga zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, jedan od govornika bila je Karolina Vidović Krišto. Njezino izlaganje prenosimo u cijelosti:

„ Za ovaj Okrugli stol pripremila sam izlaganje na temu prava etničkih manjina, koje su u hrvatskom zakonodavstvu nazivaju „nacionalnim manjinama”.
Hrvatska država ima nekoliko obilježja, među ostalim to su državne granice, teritorij, stanovništvo unutar tog teritorija, državna vlast – i nacija. Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

Ako je netko po etničkoj pripadnosti Mađar, Talijan ili Srbin, a hrvatski je državljanin, on je hrvatske nacionalnosti.
Kako onda hrvatski državljani u Hrvatskoj – mogu biti nacionalna manjina? Čovjek hrvatske nacionalnosti može jedino u drugim zemljama biti nacionalna manjina, u Hrvatskoj je on dio hrvatske nacije. Naizgled je ovo jezično pitanje, međutim ono u Hrvatskoj stvara duboke raskole, dovodi do segregacije, prije svega do samosegregacije i do shizofrenih stanja u društvu.

Tzv. pitanje nacionalnih manjina u Hrvatskoj nije uzrok problema, ono je posljedica. Uzrok problema je hrvatski Ustav te zakoni o posebnim političkim pravima koji iz njega proizlaze.

Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa. Da je tomu tako i u Hrvatskoj potvrđuje Odluka Ustavnog suda kojom je 11. i 12. izbornu jedinicu (dijaspora i manjine) proglasio neustavnima. Obrazloženje glasi, neustavni su jer su diskriminacijski.

Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava – ona su za sve državljane ista.
Nismo ni prvi ni jedini koji o ovome promišljamo i istražujemo.

2015. godine, u želji mogućnosti usporedbe našeg zakonodavstva i zakonodavstva drugih država u Europi, saborski zastupnik Dragutin Lesar zatražio je putem Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, prikaz ustavnih i zakonodavnih rješenja zastupljenosti i načina izbora članova parlamenta iz redova narodnih manjina.

Ova im je pitanja postavio:

1. Koliko mjesta u Vašem parlamentu pripada predstavnicima nacionalnih manjina, brojčano i u odnosu (postotku) na ukupan broj zastupnika?
2. Koji je način izbora predstavnika nacionalnih manjina u Vaš parlament?
3. Ako je Vaš parlament dvodoman, u kojem su domu zastupljeni pripadnici nacionalnih manjina?
4. Postoji li ograničenje mandata po pravu odlučivanja za predstavnike nacionalnih manjina u Vašem parlamentu (npr. da nemaju pravo odlučivanja o formiranju parlamentarne većine, povjerenju Vladi, pojedinim stavkama proračuna i sl.)?
Pristigli su mu odgovori iz 39 parlamenata od čega 26 iz država članica EU.
Odgovori su bili u skladu sa svim dosada iznesenim. Evo nekoliko primjera: Austrijski parlament je odgovorio kako ne postoje predstavnici manjina ni u gornjem ni u donjem domu austrijskog parlamenta, ni u lokalnim parlamentima.
Belgija je odgovorila kako svi zastupnici obaju domova imaju jednaka prava.
FRANCUSKA je odgovorila tek jednom rečenicom, citiram: U Francuskoj ne postoje nacionalne manjine.
ITALIJA je odgovorila, citiram: Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju.
IZRAEL je odgovorio kako svi zastupnici u parlamentu imaju jednaka prava.
LUKSEMBURG je odgovorio, citiram: Ne postoje nacionalne manjine u Luksemburgu. I tako dalje.
U Mađarskoj od 2014. predstavnici manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag mogu biti u parlamentu, ali bez prava glasa u parlamentu.
Evo kako je odgovorila Hrvatska:

„Ustavom Republike Hrvatske i Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, pripadnicima nacionalnih manjina jamči se 8 mjesta u hrvatskom parlamentu od ukupno 151-og zastupnika, što predstavlja zastupljenost od 5,3 %. (Bez obzira na to jesu li prešle izborni prag!, o.a.)
Glede zastupljenosti, u Hrvatskom saboru Srbi imaju pravo na tri zastupnika, Talijani i Mađari po jednog, a Česi i Slovaci na jednog zajedničkog. Pored toga, dvije grupe nacionalnih manjina biraju jednog zajedničkog zastupnika. U prvoj su grupi Austrijanci, Bugari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusini, Ukrajinci, Rusi, Turci, Vlasi i Židovi, a u drugoj su grupi Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci i Slovenci, što čini ukupno 8 zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. (Ovo je, pak, netočno formulirano. U Hrvatskoj Nijemci, Poljaci, Česi, itd., nemaju pravo biti birani u Hrvatski sabor, nego Hrvati pripadnici tih manjina., o.a.)
Izabrani predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru imaju opći politički mandat, što znači da su izjednačeni s ostalim zastupnicima u pravima i obvezama i da ne postoji ograničenje njihovog mandata i prava na odlučivanje, primjerice kod sudjelovanja pri sastavljanju parlamentarne većine, glasovanja o državnom proračunu i slično.”
Uz Hrvatsku, jedina iznimka u EU je Slovenija. U Sloveniji pripadnici mađarske i talijanske etničke manjine, njih ukupno oko 10 tisuća, imaju po jedan zajamčen mandat. Gotovo 40 tisuća pripadnika hrvatske etničke manjine u Sloveniji nema ni status manjine, a kamoli mandat.

Kada postavljamo pitanje reciprociteta posebno je zanimljiva Republika Srbija.
Kakva su prava hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji? Pripadnici hrvatske narodne manjine u Republici Srbiji:
– nemaju zajamčene Saborske zastupnike
– nemaju zajamčene Dožupane
– nemaju zajamčene Dogradonačelnike
– nemaju zajamčene članove gradskih i općinskih Vijeća
– nemaju zajamčena zastupnička mjesta u parlamentu, nemaju institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini;
Dok srpska narodna manjina u Hrvatskoj državi to sve ima, i više od toga:
– ima zajamčen postotni udio u zaposlenima u tijelima državne vlasti
– zajamčenu poziciju dožupana u jed. lok. i region. Samup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčena mjesta u županijskom Vijeću
– zajamčenu poziciju dogradonačelnika u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčene pozicije u općinskom vijeću u jed. lok. samoup. s više od 5% manjinskog udjela u stanovništvu
– zajamčeno zapošljavanje u tijelima ne samo državne, nego i sudske te vlasti lokalne i reg. samoup. sukladno manjinskom postotku na tome području
– i ima pravo na 3 zajamčena zastupnika u Saboru.

Međutim, ovaj podatak posebno zabrinjava: Tomislav Žigmanov je 2016. godine prilično slikovito prikazao koliko se u Republici Srbiji izdvaja novaca za potrebe hrvatske narodne manjine:

Na 1 euro koji Republika Srbija izdvaja za hrvatske kulturne, obrazovne i informativne programe, Hrvatska za srpsku zajednicu izdvaja 37 eura. Omjer je 1 naspram 37!
Želim biti precizna i jasna. Reciprocitet treba poštivati po pitanju izdvajanja za kulturne, obrazovne i informativne programe.
Po pitanju etničkih manjina naša je zadaća boriti se protiv diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Hrvatska mora krenuti naprijed: počevši od Ustava i zakona na državnoj razini do svih razina lokalne Uprave i Samouprave moramo izjednačiti prava svih zastupnika. Svi lokalni i državni zastupnici – zastupnici su nacije. Službeni je jezik hrvatski.
Svim etničkim skupinama, od većinske, do najmanje manjinske, moramo osigurati pravo na njegovanje jezične i kulturne baštine. Svi hrvatski državljani i sva hrvatska djeca, bez obzira na etničku pripadnost, imaju pravo biti ponosni što su dio hrvatske nacije!

Ovo zvuči domoljubno, zar ne? Ali to je puno više od toga. Nama treba zdrava i prosperitetna država. Pisa obrazovno istraživanje provedeno 2015. pokazalo je kako je znanje hrvatskih petnaestogodišnjaka ispod svjetskog prosjeka. Državom s najuspješnijim i najboljim obrazovnim sustavom proglašen je Singapur. Sjećam se naslova koji je vrištao s jednih hrvatskih main-stream novina: „Kopirajmo Singapur, djeca će nam biti puno pismenija!”
A – što se događa u njihovim školama? Kod mlađe djece snažno se razvija – pripadnost naciji, osobna odgovornost i poduzetništvo.
Na prvom mjestu – pripadnost naciji!

Na nama je da pobijedimo sve one – koji radi imperijalističke politike stranih država – ili zbog partikularnih političkih ili osobnih interesa – provode politiku diskriminacije, segregacije i samosegregacije. Na nama je, dragi prijatelji, da ojačamo nacionalni koncept.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari