Pratite nas

Kolumne

TOMISLAV KARAMARKO: Za Tuđmanom u slavu ili za Mesićem u sramotu?

Objavljeno

na

Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili će ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.

Karamarko je dokazao da je uspješan tehnolog osvajanja vlasti, pobijedio je sa svojom strankom na nekoliko zadnjih izbora. Dokazao je i da zna ustrojiti stranku, aktivirati je kao vrhunski organizacijski stroj i čvrsto držati uzde toga stroja u rukama. No pred njim su (a i pred Hrvatskom) po mnogo čemu ključni izbori. Za Karamarka su ključni, jer ni jedna pobjeda u proteklom razdoblju neće imati optimalan politički učinak, čak i na predsjedničkim izborima, ako izgubi parlamentarne. Za Hrvatsku su to ključni izbori, jer još jedan mandat ovakve koalicije predvođene SDP-om definitivno će za dugi niz godina učvrstiti strukture i trendove razaranja hrvatske državnosti. Od Hrvatske bi u tom slučaju ostalo samo ime. Ostao bi i nagomilani gnjev nacije koji bi sasvim sigurno kad-tad eskalirao u masovne nerede i neku vrstu nove nacionalne revolucije.

Što s Hrvatskom?

Teško je reći promišlja li Karamarko i njegov stranački vrh stanje u Hrvatskoj na odgovarajući način. Ako isključimo tu i tamo poneku izjavu, poneku primjedbu i načelnu najavu promjena, deklarativnu spremnost za rješavanje nagomilanih problema, nitko još uvijek ne može jasno nazrijeti temeljne odrednice političkih namjera današnjega HDZ-a i načina i pravca vođenja države. Ako se vrh HDZ-a oslanja na činjenicu da ovakva današnja vladajuća koalicija, ovakav SDP i gotovo sumanuti predsjednik Vlade, sama po sebi izaziva nezadovoljstvo, besperspektivnost i ogorčenje golemoga dijela hrvatskoga naroda, pa neće biti problem biti bolji od njih, onda je to duboko progrešna kalkulacija. Sam po sebi dolazak na vlast može značiti trenutnu političku pobjedu stranke, može biti kanal za ostvarivanje osobnih karijera stotinama i tisućama aktivista, pogotovo iz strančica potencijalne koalicije, može zadovoljiti osobne apetite tisuća koji strpljivo čekaju državne jasle iz prikrajka. Tu se postavlja pitanje – što sa zemljom? Što s Hrvatskom?

Ljudi će nakon nekoliko mjeseci zaboraviti Marasa, Jakovinu, Pusić, Milanovića, kao što su već sada zaboravili Josipovića ili kao što su – usprkos nastojanjima svih dominirajućih medija da pokrivaju pogubne posljedice Milanovićeve i Josipovićeve politike sotonizacijom Ive Sanadera i HDZ-a – nakon nekoga vremena počeli sumnjati u konkretne namjere aktualne vlasti. Koliko se god Milanović sa svojim političkim kreaturama u vrhu države danas više trudi optužiti HDZ, toliko više čak i kod ljudi koji su ih podržavali, izaziva podsmijeh.

Karamarko na narednim parlamentarnim izborima može osvojiti vlast i upravo time strateški upropastiti stranku i svaku državotvornu simboliku HDZ-a. Zbog te mogućnosti on na tim izborima zapravo mora biti dvostruki pobjednik. Prvo, od ovakve vladajuće koalicije izgubiti izbore, usprkos golemoj neravnoteži medija i sramotnim kriterijima koji urušavaju već odavno i ljudske osobnosti urednika, novinara i autora, bila bi politička katastrofa za stranku. Bila bi i za hrvatski narod, jer u tom slučaju bi privremeno ostao bez ikakve nade, a što je još pogubnije, i onako uzdrmano samopoštovanje spalo bi na razinu potpunog defetizma.

Drugo, pobjedom na parlamentarnim izborima, Karamarko bi tek dobio u ruke vrući krumpir – upravljanje državom i hrvatskim društvom u potpunoj krizi i to na svim najvažnijim institucionalnim točkama. Od tog upravljanja i rezultata, koji ne moraju nužno biti trenutno matematički egzaktni i rukama opipljivi u životu hrvatskih građana zapravo ovisi budućnost HDZ-a u hrvatskom narodu. Čak i oni najvjerniji domoljubi koji tu stranku usprkos svim promašajima honoriraju zbog njezine uloge u stvaranju hrvatske države, posve sigurno bi potpuno digli ruke od nje ako ne bi jasno prepoznali pravac kojim vodi zemlju kao svoj.

Karamarkov inženjering s ljigavcima i volovima

Parlamentarni izbori, a pogotovo prvi ozbiljni politički potezi eventualne HDZ-ove vlasti biti će test i za Tomislava Karamarka. Teško je pretpostaviti da njemu nije jasno kako još uvijek iznad njegove glave, usprkos političkim pobjedama u zadnje vrijeme, visi ozbiljno nepovjerenje sjene Manolića i Mesića, njegovih karijernih političkih mentora. Karamarko bi kao iskusan političar morao razlikovati što je to potpora zbog gađenja prema aktualnoj vlasti i bivšem predsjedniku države i njihovim politikama, a što je to potpora koju zaslužuje svojim političkim porukama. I svojim suradnicima. I jedno i drugo su presudni kriteriji ocjenjivanja svake politike.

Sve ukazuje na to da Karamarko nastoji tipičnim inženjeringom osigurati prevlast na narednim izborima i dobiti mogućnost formiranja vlade. Pri tome kronično nedostaju istinska politička načela i poruke, koje bi nacija držala vrijednim potpore. Sklapajući koalicije s ljudima, koji godinama figuriraju na političkoj sceni, a nikada nisu emitirali nikakav miris ni okus, izuzev ljigavosti prevlačenja na utrženim funkcijama, otprilike kao pripeti volovi na livadama toveći se, Karamarko već sada poručuje kako mu načela i autentični hrvatski projekti neće biti prioritet. U politici je i tehnologija vrlo bitna, bez nje se ni jedan program ne može ostvariti, ali nesrazmjer između političkog inženjeringa i autentičnih nacionalnih interesa ne smije biti takav da zbog opstanka na vlasti žrtvuje naciju. Kao što nesrazmjer između pravde i prava čini državu lošom. To se jednom HDZ-u dogodilo u koaliciji s otvoreno neprijateljskim SDSS-om. Ostvariti brojčanu nadmoć nad ovakvom vladajućom koalicijom preko ljudi kao što su Darinko Kosor, zatim kako se javno špekulira Ratko Čačić, Milan Bandić i gomila takvih tipova, otpadnika Josipovićevog, Milanovićeva i Pusićkina vlaka – je moguće. Jednako kako je uz takvu koaliciju onda potpuno nemoguće iskoračiti iz latentne krize u zemlji. Jer u tom krugu nema ljudi koji su ikada nešto stvarali, njihova prepoznatljivost je uzimanje a ne davanje. A znanstvena fantastika bi bila preusmjeriti državu i društvo prema autentičnim nacionalnim vrijednostima hrvatskoga naroda.

Politički klonovi S.Miloševića, M. Špiljka i M. Planinc

Van svake sumnje je da većina tih tipova ne bi ni sekunde dvojila posve jednako biti na vlasti i služiti bilo kome, pokrivajući to političkim pragmatizmom ili čak razumom. Oni bi ovakvi kakvi jesu, bili uz tisuće svojih političkih klonova, oslonac i Slobodanu Miloševiću da je uspio pokoriti Hrvatsku, jednako kako su bili prije toga oslonac i Miki Špiljku ili Milki Planinc. Čak da to i nije tako, takva je javna percepcija o njima, a ona je temelj nužnog povjerenja nacije u svoju državu. Karamarko mora kao iskusan političar u svojim kadrovskim rješenjima i tehnologiji ustroja koalicije i eventualne vlasti – javnu percepciju uvažavati kao najtvrđu činjenicu. Otprilike kao u anegdoti – “ako ti trojica prolaznika jedan nakon drugoga kažu da si pijan, lezi i valjaj se”.

Sasvim konketno, umjesto da traži većinu skupljajući mrvice sa ljudima koji personaliziraju sve ono što se mora zauvijek najuriti iz hrvatske politike, jednostavno, mora snažnim programskim porukama izvesti na izbore golemi broj hrvatskih birača, koji do sada nisu izlazili. To su mu pokazali djelimično predsjednički izbori, koje je Josipović izgubio upravo zbog većega izlaska hrvatskih birača.

Ne može se Karamarko pokrivati stručnošću, znanjem i autoritetom minhenskog Instituta i očekivati da samo njihovo ime i osnovna ekonomska predviđanja budu dovoljni za povjerenje hrvatskoga naroda. Toliki provincijalci Hrvati ipak nisu.

Svaka budala zna da se kronična ekonomska kriza i golemi javni dugovi ne mogu riješiti preko noći. Svatko iz vlastitoga života zna da je za to potrebno vrijeme, ali prije svega vrlo opipljiv plan s uporišnom točkom u stvaranju konkurentne vrijednosti.

Sjaši Kurta i uzjaši Murta

Danas se sve, pa i hadezeova politka u Hrvatskoj, trude govoriti o previsokim troškovima, racionalnijem upravljanju zemljom, štednji i famoznim investicijama. Govoriti o nekakvim fantomskim investicijama, a zanemarivati najbanalnije kompetencije u institucijama, kompanijama i konačno samoj državnoj upravi, te na najvišim državnim točkama odlučivanja, usporedivo je s ovisnikom o kocki, koji ulazi u banku i traži potporu svome izumu s kojim će prevariti uređaj za kocku.

Karamarko ako želi najaviti promjene u Hrvatskoj, a ne samo promjene na vlasti, mora odmah poslati nekoliko ključnih, vrlo preciznih poruka. Sve se mogu svesti na dvije – vratiti i obraniti hrvatskom narodu identitet ili prevedeno – ime, te omogućiti mu preduvjete za zarađivati kruh, točno onako kako svaki Hrvat uspijeva u uređenim zemljama. Sav politički program se svodi na te dvije zapovjedi. Iz njih jedino smiju poteći eventualne koalicije, a bez njih su sve to koalicije značenja – sjaši Kurta i uzjaši Murta.

Ljudi su garancija svega, među ljudima. Ako Karamarko zadrži vrlo uzak krug kadroviranja za tisuće eventualnih političkih, menadžerskih i svih mjesta na kojima će se donositi odluke, ako ne iskorači iz stranke i ne zahvati na hrvatska sveučilišta, u mala i srednja poduzeća, pa i na samu zajednicu za zapošljavanje, ako ne bude spreman objaviti naciji da će izdvojiti golema sredstva za stručnjake iz cijeloga svijeta uz prethodno osmišljene politike njihovog angažiranja, neće imati ni izbora ni mogućnosti odvojiti se od Kosora, Čačića ili Bandića, nužno će mu trebati velikosrpski Pupovčev zagrljaj. Ako recimo u sutrašnjem hrvatskom medijskom prostoru njegovi oslonci budu, kako se sada, opravdano ili ne, špekulira, Hedl i slični, onda će on osvojiti vlast, a gubitnik će biti i Hrvatska i HDZ, koji se neće moći dovijeka izvlačiti na stvaranje hrvatske države. Jednostavno ne postoji racionalni argument koji može opravdati uključivanje u upravljanje zemljom ljudi opterećenih krimenom njenog rušenja.

Karamarkovo raskrižje

Koliko god je hrvatska ekonomija danas u krizi zbog katastrofalnog upravljanja državom prije svega, u Hrvatskoj ima dovoljno novaca za sve što nam je potrebno. Koliko god hrvatska kultura bila na egzistencijalnom izdisaju, ima dovoljno novaca čak i uz dodatne štednje – financirati nacionalne kulturne imperative. Posve je isto kad su u pitanju obrazovanje i znanost. Ali, s unaprijed promišljenim i definiranim planovima, ili kako ih političari vole zvati – strategijama. Nema ni jedne države svijeta toliko bogate da financira neprijateljstva prema svome narodu, kao što u Hrvatskoj godinama pod različitim parolama i alibijima država financira stotine i tisuće Frljića ili bivših ideologa i apologeta komunizma na sveučilištima, čijom zaslugom se ‘fabriciraju’ generacije anacionalnih poluzombija.

Pred Karamarkom je određujuće raskrižje njegove karijere koja se preko HDZ-a snažno reflektira i na Hrvatsku. On može osvojiti matematičku većinu, može osvojiti vlast, koju današnja koalicija i zbog hadezeove opozicijske nesposobnosti, obnaša već četvrtu godinu, iako bi svugdje u svijetu bili najureni glavom bez obzira nakon godinu dana, a može i sebe i Hrvatsku gurnuti u prilično duboku provaliju, usprkos tome. Povijesno obilježje naroda je da se uvijek nekako izvuče iz nje. Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na tako visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari