Pratite nas

Kolumne

TOMISLAV KARAMARKO: Za Tuđmanom u slavu ili za Mesićem u sramotu?

Objavljeno

na

Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili će ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.

Karamarko je dokazao da je uspješan tehnolog osvajanja vlasti, pobijedio je sa svojom strankom na nekoliko zadnjih izbora. Dokazao je i da zna ustrojiti stranku, aktivirati je kao vrhunski organizacijski stroj i čvrsto držati uzde toga stroja u rukama. No pred njim su (a i pred Hrvatskom) po mnogo čemu ključni izbori. Za Karamarka su ključni, jer ni jedna pobjeda u proteklom razdoblju neće imati optimalan politički učinak, čak i na predsjedničkim izborima, ako izgubi parlamentarne. Za Hrvatsku su to ključni izbori, jer još jedan mandat ovakve koalicije predvođene SDP-om definitivno će za dugi niz godina učvrstiti strukture i trendove razaranja hrvatske državnosti. Od Hrvatske bi u tom slučaju ostalo samo ime. Ostao bi i nagomilani gnjev nacije koji bi sasvim sigurno kad-tad eskalirao u masovne nerede i neku vrstu nove nacionalne revolucije.

Što s Hrvatskom?

Teško je reći promišlja li Karamarko i njegov stranački vrh stanje u Hrvatskoj na odgovarajući način. Ako isključimo tu i tamo poneku izjavu, poneku primjedbu i načelnu najavu promjena, deklarativnu spremnost za rješavanje nagomilanih problema, nitko još uvijek ne može jasno nazrijeti temeljne odrednice političkih namjera današnjega HDZ-a i načina i pravca vođenja države. Ako se vrh HDZ-a oslanja na činjenicu da ovakva današnja vladajuća koalicija, ovakav SDP i gotovo sumanuti predsjednik Vlade, sama po sebi izaziva nezadovoljstvo, besperspektivnost i ogorčenje golemoga dijela hrvatskoga naroda, pa neće biti problem biti bolji od njih, onda je to duboko progrešna kalkulacija. Sam po sebi dolazak na vlast može značiti trenutnu političku pobjedu stranke, može biti kanal za ostvarivanje osobnih karijera stotinama i tisućama aktivista, pogotovo iz strančica potencijalne koalicije, može zadovoljiti osobne apetite tisuća koji strpljivo čekaju državne jasle iz prikrajka. Tu se postavlja pitanje – što sa zemljom? Što s Hrvatskom?

Ljudi će nakon nekoliko mjeseci zaboraviti Marasa, Jakovinu, Pusić, Milanovića, kao što su već sada zaboravili Josipovića ili kao što su – usprkos nastojanjima svih dominirajućih medija da pokrivaju pogubne posljedice Milanovićeve i Josipovićeve politike sotonizacijom Ive Sanadera i HDZ-a – nakon nekoga vremena počeli sumnjati u konkretne namjere aktualne vlasti. Koliko se god Milanović sa svojim političkim kreaturama u vrhu države danas više trudi optužiti HDZ, toliko više čak i kod ljudi koji su ih podržavali, izaziva podsmijeh.

Karamarko na narednim parlamentarnim izborima može osvojiti vlast i upravo time strateški upropastiti stranku i svaku državotvornu simboliku HDZ-a. Zbog te mogućnosti on na tim izborima zapravo mora biti dvostruki pobjednik. Prvo, od ovakve vladajuće koalicije izgubiti izbore, usprkos golemoj neravnoteži medija i sramotnim kriterijima koji urušavaju već odavno i ljudske osobnosti urednika, novinara i autora, bila bi politička katastrofa za stranku. Bila bi i za hrvatski narod, jer u tom slučaju bi privremeno ostao bez ikakve nade, a što je još pogubnije, i onako uzdrmano samopoštovanje spalo bi na razinu potpunog defetizma.

Drugo, pobjedom na parlamentarnim izborima, Karamarko bi tek dobio u ruke vrući krumpir – upravljanje državom i hrvatskim društvom u potpunoj krizi i to na svim najvažnijim institucionalnim točkama. Od tog upravljanja i rezultata, koji ne moraju nužno biti trenutno matematički egzaktni i rukama opipljivi u životu hrvatskih građana zapravo ovisi budućnost HDZ-a u hrvatskom narodu. Čak i oni najvjerniji domoljubi koji tu stranku usprkos svim promašajima honoriraju zbog njezine uloge u stvaranju hrvatske države, posve sigurno bi potpuno digli ruke od nje ako ne bi jasno prepoznali pravac kojim vodi zemlju kao svoj.

Karamarkov inženjering s ljigavcima i volovima

Parlamentarni izbori, a pogotovo prvi ozbiljni politički potezi eventualne HDZ-ove vlasti biti će test i za Tomislava Karamarka. Teško je pretpostaviti da njemu nije jasno kako još uvijek iznad njegove glave, usprkos političkim pobjedama u zadnje vrijeme, visi ozbiljno nepovjerenje sjene Manolića i Mesića, njegovih karijernih političkih mentora. Karamarko bi kao iskusan političar morao razlikovati što je to potpora zbog gađenja prema aktualnoj vlasti i bivšem predsjedniku države i njihovim politikama, a što je to potpora koju zaslužuje svojim političkim porukama. I svojim suradnicima. I jedno i drugo su presudni kriteriji ocjenjivanja svake politike.

Sve ukazuje na to da Karamarko nastoji tipičnim inženjeringom osigurati prevlast na narednim izborima i dobiti mogućnost formiranja vlade. Pri tome kronično nedostaju istinska politička načela i poruke, koje bi nacija držala vrijednim potpore. Sklapajući koalicije s ljudima, koji godinama figuriraju na političkoj sceni, a nikada nisu emitirali nikakav miris ni okus, izuzev ljigavosti prevlačenja na utrženim funkcijama, otprilike kao pripeti volovi na livadama toveći se, Karamarko već sada poručuje kako mu načela i autentični hrvatski projekti neće biti prioritet. U politici je i tehnologija vrlo bitna, bez nje se ni jedan program ne može ostvariti, ali nesrazmjer između političkog inženjeringa i autentičnih nacionalnih interesa ne smije biti takav da zbog opstanka na vlasti žrtvuje naciju. Kao što nesrazmjer između pravde i prava čini državu lošom. To se jednom HDZ-u dogodilo u koaliciji s otvoreno neprijateljskim SDSS-om. Ostvariti brojčanu nadmoć nad ovakvom vladajućom koalicijom preko ljudi kao što su Darinko Kosor, zatim kako se javno špekulira Ratko Čačić, Milan Bandić i gomila takvih tipova, otpadnika Josipovićevog, Milanovićeva i Pusićkina vlaka – je moguće. Jednako kako je uz takvu koaliciju onda potpuno nemoguće iskoračiti iz latentne krize u zemlji. Jer u tom krugu nema ljudi koji su ikada nešto stvarali, njihova prepoznatljivost je uzimanje a ne davanje. A znanstvena fantastika bi bila preusmjeriti državu i društvo prema autentičnim nacionalnim vrijednostima hrvatskoga naroda.

Politički klonovi S.Miloševića, M. Špiljka i M. Planinc

Van svake sumnje je da većina tih tipova ne bi ni sekunde dvojila posve jednako biti na vlasti i služiti bilo kome, pokrivajući to političkim pragmatizmom ili čak razumom. Oni bi ovakvi kakvi jesu, bili uz tisuće svojih političkih klonova, oslonac i Slobodanu Miloševiću da je uspio pokoriti Hrvatsku, jednako kako su bili prije toga oslonac i Miki Špiljku ili Milki Planinc. Čak da to i nije tako, takva je javna percepcija o njima, a ona je temelj nužnog povjerenja nacije u svoju državu. Karamarko mora kao iskusan političar u svojim kadrovskim rješenjima i tehnologiji ustroja koalicije i eventualne vlasti – javnu percepciju uvažavati kao najtvrđu činjenicu. Otprilike kao u anegdoti – “ako ti trojica prolaznika jedan nakon drugoga kažu da si pijan, lezi i valjaj se”.

Sasvim konketno, umjesto da traži većinu skupljajući mrvice sa ljudima koji personaliziraju sve ono što se mora zauvijek najuriti iz hrvatske politike, jednostavno, mora snažnim programskim porukama izvesti na izbore golemi broj hrvatskih birača, koji do sada nisu izlazili. To su mu pokazali djelimično predsjednički izbori, koje je Josipović izgubio upravo zbog većega izlaska hrvatskih birača.

Ne može se Karamarko pokrivati stručnošću, znanjem i autoritetom minhenskog Instituta i očekivati da samo njihovo ime i osnovna ekonomska predviđanja budu dovoljni za povjerenje hrvatskoga naroda. Toliki provincijalci Hrvati ipak nisu.

Svaka budala zna da se kronična ekonomska kriza i golemi javni dugovi ne mogu riješiti preko noći. Svatko iz vlastitoga života zna da je za to potrebno vrijeme, ali prije svega vrlo opipljiv plan s uporišnom točkom u stvaranju konkurentne vrijednosti.

Sjaši Kurta i uzjaši Murta

Danas se sve, pa i hadezeova politka u Hrvatskoj, trude govoriti o previsokim troškovima, racionalnijem upravljanju zemljom, štednji i famoznim investicijama. Govoriti o nekakvim fantomskim investicijama, a zanemarivati najbanalnije kompetencije u institucijama, kompanijama i konačno samoj državnoj upravi, te na najvišim državnim točkama odlučivanja, usporedivo je s ovisnikom o kocki, koji ulazi u banku i traži potporu svome izumu s kojim će prevariti uređaj za kocku.

Karamarko ako želi najaviti promjene u Hrvatskoj, a ne samo promjene na vlasti, mora odmah poslati nekoliko ključnih, vrlo preciznih poruka. Sve se mogu svesti na dvije – vratiti i obraniti hrvatskom narodu identitet ili prevedeno – ime, te omogućiti mu preduvjete za zarađivati kruh, točno onako kako svaki Hrvat uspijeva u uređenim zemljama. Sav politički program se svodi na te dvije zapovjedi. Iz njih jedino smiju poteći eventualne koalicije, a bez njih su sve to koalicije značenja – sjaši Kurta i uzjaši Murta.

Ljudi su garancija svega, među ljudima. Ako Karamarko zadrži vrlo uzak krug kadroviranja za tisuće eventualnih političkih, menadžerskih i svih mjesta na kojima će se donositi odluke, ako ne iskorači iz stranke i ne zahvati na hrvatska sveučilišta, u mala i srednja poduzeća, pa i na samu zajednicu za zapošljavanje, ako ne bude spreman objaviti naciji da će izdvojiti golema sredstva za stručnjake iz cijeloga svijeta uz prethodno osmišljene politike njihovog angažiranja, neće imati ni izbora ni mogućnosti odvojiti se od Kosora, Čačića ili Bandića, nužno će mu trebati velikosrpski Pupovčev zagrljaj. Ako recimo u sutrašnjem hrvatskom medijskom prostoru njegovi oslonci budu, kako se sada, opravdano ili ne, špekulira, Hedl i slični, onda će on osvojiti vlast, a gubitnik će biti i Hrvatska i HDZ, koji se neće moći dovijeka izvlačiti na stvaranje hrvatske države. Jednostavno ne postoji racionalni argument koji može opravdati uključivanje u upravljanje zemljom ljudi opterećenih krimenom njenog rušenja.

Karamarkovo raskrižje

Koliko god je hrvatska ekonomija danas u krizi zbog katastrofalnog upravljanja državom prije svega, u Hrvatskoj ima dovoljno novaca za sve što nam je potrebno. Koliko god hrvatska kultura bila na egzistencijalnom izdisaju, ima dovoljno novaca čak i uz dodatne štednje – financirati nacionalne kulturne imperative. Posve je isto kad su u pitanju obrazovanje i znanost. Ali, s unaprijed promišljenim i definiranim planovima, ili kako ih političari vole zvati – strategijama. Nema ni jedne države svijeta toliko bogate da financira neprijateljstva prema svome narodu, kao što u Hrvatskoj godinama pod različitim parolama i alibijima država financira stotine i tisuće Frljića ili bivših ideologa i apologeta komunizma na sveučilištima, čijom zaslugom se ‘fabriciraju’ generacije anacionalnih poluzombija.

Pred Karamarkom je određujuće raskrižje njegove karijere koja se preko HDZ-a snažno reflektira i na Hrvatsku. On može osvojiti matematičku većinu, može osvojiti vlast, koju današnja koalicija i zbog hadezeove opozicijske nesposobnosti, obnaša već četvrtu godinu, iako bi svugdje u svijetu bili najureni glavom bez obzira nakon godinu dana, a može i sebe i Hrvatsku gurnuti u prilično duboku provaliju, usprkos tome. Povijesno obilježje naroda je da se uvijek nekako izvuče iz nje. Kao što je tašt svaki čovjek, pogotovo na tako visokim pozicijama, vrlo vjerojatno ni Karamarku nije svejedno hoće li završiti kao njegov nekadašnji mentor Mesić na đubrištu nacionalne povijesti ili ostati zabilježen kao čovjek koji je iskoristio povijesnu priliku.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari