Predsjednička utrka postaje sve zanimljivija, posebno nakon što je gotovo riješeno da na izbore ide i bivši šef SDP-a Zoran Milanović.

Njegova kandidatura mogla bi ići u prilog aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović jer će, ako u utrku uđe i kandidat desnice kao suparnik aktualnoj predsjednici (što je posve izvjesno), amortizirati udarce na nju pošto će morati biti raspoređeni i na lijevog kandidata Milanovića.

Osim toga, ulazak Milanovića u ring nakon što je tri godine bio izvan političkog stroja mogao bi mobilizirati birače HDZ-a, a možda ih i vratiti toj stranci u strahu da na Pantovčak ne dođe predsjednik lijeve provenijencije.

S obzirom na to da će Kolinda Grabar-Kitarović biti kandidatkinja HDZ-a, svaka mobilizacija HDZ-ovih glasača nakon što je ta stranka na euroizborima osvojila tek 22,7 posto glasova ići će njoj u prilog.

Desnica, koju je Andrej Plenković odstranio iz HDZ-a i koja je na euroizborima osvojila ukupno 17 posto glasova, nezadovoljna Plenkovićevom i politikom Kolinde Grabar-Kitarović, sprema svojeg predsjedničkog kandidata. Još je nepoznato hoće li to doista biti glazbenik Miroslav Škoro kojeg ankete plasiraju na treće mjesto nakon aktualne predsjednice i Zorana Milanovića.

Hrvatski suverenisti koji su na euroizborima osvojili jedan mandat (Ruža Tomašić) već su se unaprijed odredili da neće podržati K. Grabar-Kitarović iako se ona još službeno nije ni kandidirala.

Činjenica da u utrku ulazi Milanović ne mijenja odluku Hrvoja Zekanovića iz stranke Hrast, koja je dio platforme Suverenista, da Grabar-Kitarović neće imati podršku te stranke. Ruža Tomašić, pak, jasno poručuje da će, ako u drugom krugu budu aktualna predsjednica i Milanović, ona dati podršku Kolindi Grabar-Kitarović. Ali ne bezuvjetnu.

“Bude li takva situacija, tražit ću s njom sastanak da se očituje kakvu će politiku voditi. Glavna tema na kojoj ću inzistirati bit će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić za kojeg je ona izjavila da bi ga ponovno pozvala u Hrvatsku. Pa on je radio budalu od nje i Plenkovića kad je bio u Hrvatskoj, zašto bi ga opet zvala? Ako mi ne bude dala čvrsta jamstva, odnosno ako ne odredi crtu ispod koje neće ići, posebno u slučaju Vučić, onda ću ostati kod kuće i neću glasati za nju”, rekla je Ruža Tomašić Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kako ja to mogu ustavnom tužbom protiv jedne odluke izvršiti “udar” na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa?!

Zamolio sam svoje pravne zastupnike, gospođu Vesnu Alaburić i gospodina Ivu Farčića, da mi objasne kakvu su to ustavnu tužbu napisali i u kakav su me to “udar” na Povjerenstvo “uvalili”. Evo što su mi odgovorili:

Medijski komentari o Vašem navodnom “udaru” na Povjerenstvo odnose se samo na osporavanje dijela odluke Povjerenstva kojim se utvrđuje da ste propustom deklariranja svojih ranijih poslovnih odnosa s Josipom Petrovićem “počinili povredu načela djelovanja” iz čl.5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Mi u tužbi tvrdimo da Zakon ne propisuje sankciju utvrđenja “povrede načela djelovanja” i da Povjerenstvo nije Zakonom ovlašteno odlučivati o kršenju “načela djelovanja” kao samostalnoj/posebnoj povredi Zakona, pa da stoga odluka nije temeljena na Zakonu.

Znam da je spominjanje propisa zamorno, ponekad čak i pravnicima, ali ću Vam ipak ukratko prezentirati relevantne zakonske odredbe:

(I) Zakon u članku 5. navodi određena načela djelovanja dužnosnika (dužnost treba obavljati časno, pošteno, savjesno, odgovorno, nepristrano; čuvajući vjerodostojnost i dostojanstvo dužnosti i povjerenje građana; ne koristeći javnu dužnost za osobne probitke, a građani imaju pravo biti informirani o ponašanju dužnosnika koje je u vezi s obnašanjem dužnosti).

(II) Člankom 42. stavak 1. Zakon utvrđuje da Povjerenstvo može izreći (samo) tri vrste sankcija za povredu odredaba Zakona: opomenu, obustavu isplate dijela plaće i javno objavljivanje odluke. Zakon, dakle, ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima bi “samo” deklariralo povredu nekog načela djelovanja ili neke zakonske odredbe.

(III) Stavkom 2. članka 42. Zakon propisuje koja se sankcija može izreći za povredu pojedine od taksativno nabrojenih zakonskih odredbi. Članak 5., koji utvrđuje načela djelovanja, uopće se ne spominje u tom kontekstu, što znači da se za povredu tih načela ne može izreći nikakva sankcija.

U spomenutim načelima djelovanja dužnosnika nema ničeg posebno spornog. Radi se o uopćenim, općeprihvaćenim načelima političkog djelovanja. Netko bi se stoga mogao zapitati: ako su načela zapisana u Zakonu, zašto Povjerenstvo ne bi imalo pravo utvrđivati povredu tih načela? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što to proturječi jednom temeljnom pravnom načelu – načelu zakonitosti. To pravno “načelo svih načela” temelj je vladavine prava.

Ono, uz ostalo, zahtijeva da (i) svaka sankcija izrijekom bude propisana javno dostupnim zakonom i (ii) da zakon bude dostatno precizan i predvidljiv kako bi mu građani mogli prilagoditi svoje ponašanje.

Dakle, zahtijeva se određena nomotehnička kvaliteta pravne norme, kako u pogledu sadržaja kažnjivog ponašanja tako i u pogledu sankcija. A takva norma o načelima djelovanja dužnosnika u Zakonu ne postoji.

Osim toga, za tijela javne vlasti vrijedi pravno pravilo da mogu raditi samo i isključivo ono za što su propisima ovlaštena, za razliku od građana, kojima je dopušteno sve osim onog što je izričito zabranjeno.

Zato, ako Zakon izričito ne ovlašćuje Povjerenstvo da donosi odluke kojima utvrđuje povredu načela djelovanja dužnosnika, Povjerenstvo tako nešto ne smije činiti.

Nekoliko riječi o tome može li se utvrđenje neke relevantne činjenice smatrati sankcijom. U pravu nema dvojbe da takvo utvrđenje ima odgovarajući pravni učinak.

Deklaratorno utvrđenje o neetičkom ili nečasnom postupanju dužnosnika predstavlja veću društvenu stigmu od izricanja bilo koje druge sankcije (izrijekom) propisane Zakonom (opomena, obustava isplate dijela mjesečne plaće i javno objavljivanje odluke Povjerenstva). Reakcije javnosti to nedvojbeno potvrđuju. Zato takva deklaracija po svojoj pravnoj naravi jest sankcija.

Načela djelovanja dužnosnika iz članka 5. Zakona važna su za tumačenje Zakona, ali nikako ne mogu biti samostalna/posebna osnova za izricanje bilo kakvih sankcija/utvrđenja.

Zakon regulira situacije sukoba interesa, njegovog spriječavanja i razriješavanja. Taj Zakon ne predstavlja etički kodeks dužnosnika (niti mu je to svrha), pa posljedično ni Povjerenstvo ne može djelovati kao svojevrsno etičko sudište.

Ipak, dakle, nisam “izvršio udar” na Povjerenstvo.

Što vi mislite o ovoj temi?