Pratite nas

Povijesnice

Tomislav Sertić – Posljednji dani ’45.

Objavljeno

na

Nakon uspostave NDH, Tomislav Sertić prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. 

Premda general Sertić, kao ni ostalih 35 časnika NDH, nikada nije ratovao u Srbiji, ipak je odveden u tu republiku na suđenje. Strijeljan je u Beogradu na današnji dan 1945. sa još 17 visokih časnika vojske NDH, a tijelo mu je bačeno na nepoznato mjesto, pa mu grobnica nije poznata.

Hrvatskom povijesnom muzeju poklonjeni su u prosincu 1999. godine predmeti (od dijelova vojne odore do dokumenata) koji su vezani za vojničku naobrazbu, životni put, sudbinu, djelovanje u ustaškoj vojnici do osude i zatvorske prepiske ustaškog pukovnika i domobranskog generala Tomislava Sertića. Zanimljivo je da je tu ostavštinu sačuvala poznata slikarica i ilustratorica, etnografkinja i muzealka Zdenka Sertić, a Muzeju ih je poklonio dr. Mladen Ibler rođak gospođe Sertić, piše Hrvatski povijesni muzej.

Tomislav Sertić je rođen dana 21. prosinca 1902. godine u Udbini, a kršten je 1. siječnja 1903. godine, pa se taj datum nekad zabunom koristi kao datum rođenja. “Osuđen je kao ratni zločinac” u procesu vođenom kod Vojnog suda Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 22. rujna 1945. na smrt, a kazna strijeljanjem izvršena je u Jajincima u Beogradu 27. rujna 1945. godine.

Podaci o njegovom životu mogu se naći u dokumentima pohranjenim u Muzeju, npr. Optužnici javnog tužioca DFJ protiv 34 časnika Hrvatskih oružanih snaga od 29. kolovoza 1945., Matičnom listu br. II. kao i na stranicama vojnih listova NDH – Vjestniku Ministarstva Hrvatskog Domobranstva Hrvatskih oružanih snaga, Osobni poslovi, Zagreb i u Službenom viesniku Ustaške vojnice.

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Završio je četiri razreda gimnazije u Zagrebu te nakon toga i trgovačku akademiju u Dubrovniku. Upisuje i vojnu školu u Mariboru gdje je dočekao kraj Prvoga svjetskog rata. Nastavlja školovanje i završava nižu i višu školu Vojne akademije u Beogradu. Promaknut je u čin poručnika vojske Kraljevine SHS 6. rujna 1923. godine. Stječe čin natporučnika 6. rujna 1927., a 31. prosinca 1931. godine promaknut je u čin satnika. Čin nadsatnika dobio je 31. prosinca 1934. godine. Dana 6. rujna 1939. promaknut je u majora (bojnika) što je i posljednji čin koji je dobio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Uz redovitu službu u vojsci, završio je i više tečajeva kao što je „alpski tečaj“ u Francuskoj 1929./30. i na Triglavu 1931. godine (svi ti podaci nalaze se u Matičnom listu u rubrici br. 18). Također se navode i podaci o školi gađanja u Sarajevu i Kalinoviku 1936. i zadnji „komandantski kurs“ u Kalinoviku 1938. Time je njegova vojnička karijera u kraljevskoj vojsci bila završena.

Po političkom uvjerenju bio je frankovac, pravaš i hrvatski nacionalist te je duže vrijeme održavao tajnu vezu s hrvatskim političkim emigrantima u Italiji i Mađarskoj. Dana 27. kolovoza 1940. bježi preko Mađarske u Italiju (Lucca i Pisa) te početkom rujna 1940. stupa u djelatnu ustašku službu. Godine 1941. polaže ustašku prisegu i promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. Osim ideoloških razloga, bijegu je pripomoglo i to što je bila otkrivena njegova špijunska djelatnost u vojsci. Sertić je prikupljao obavještajne podatke te ih prosljeđivao Adolfu Sabljaku, koji je pak preko organizacije „Uzdanica“ imao zadatak povezivanja s časnicima Hrvatima i njihov pristanak za članstvo u ustaškom pokretu. Sertić se služio, govorio i pisao njemačkim, francuskim i talijanskim jezikom.

Nakon uspostave NDH, prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom Ustaških učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. Zadnja mu je funkcija bila glavar Glavnostožernog ureda MINORS-a (Glavnog stožera).

Sertić je kao i drugi domobranski generali posljednjih tjedana NDH zastupao potrebu povlačenja prema Italiji i naslučivao vojnički krah Hrvatskih oružanih snaga. Dana 7. svibnja 1945. napušta Zagreb te se povlači se prema Austriji. U mjestu Krumpendorf u Koruškoj su ga 18. svibnja engleske vojne vlasti izručile JNA.

Prebačen je u Zagreb zajedno s drugim časnicima HOS-a u zatvor na Novoj vesi gdje je i saslušan. U lipnju 1945. prebačen je u Beograd do logora Banjica gdje je ostao do izricanja kazne. Tu su optuženici mogli primati pakete i pisma koja su cenzurirana. Prijateljica Tomislava Sertića slikarica Zdenka Sertić odlazi u Beograd poslovno i posjećuje ga u zatvoru, donosi pakete i nastoji sakupiti dokaze te inicira sastavljanje više molbi i izjava poznatih osoba za obranu optuženog i pravedno suđenje. Tomislavu Sertiću sudilo se prema Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, a uvršten je u skupinu od 18 drugooptuženih časnika koji su osuđeni za izdaju naroda i države te za izvršenje krivičnih djela ratnih zločina. U devet dana suđenja donesena je presuda. Tomislav Sertić je podnio molbu za pomilovanje AVNOJ-u, ali je odbijena 24. rujna 1945. godine.

Strijeljan je 27. rujna 1945. godine. Mjesto ukopa posmrtnih ostataka Tomislava Sertića nije poznato.

Literatura:

Jareb, Mario: Ustaški pukovnik i general Tomislav Sertić. Časopis za suvremenu povijest. God. 32 (2000), 2, str. 271-315
Tko je tko u NDH : Hrvatska 1941.–1945. Zagreb ; Minerva, 1997.
Ibler, Mladen. Zdenka i Tomislav Sertić : dvije hrvatske sudbine. Obzor, 20. studenog 1995. str. 58-60
Ibler, Mladen. Beograd ne zna štoje ‘Pieta’. Obzor, 27. studenog 1995. str. 58-60

Dodatak:

Točno 35 visokih časnika, generala i pukovnika vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno suđenje. Tamo je 18 visokih časnika NDH osuđeno na smrt. Za tjelesne ostatke im se ne zna i bačeni su na nepoznato mjesto bez prava na grob. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici koji su iz Zagreba odvedeni na suđenje u Beograd su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države.  (narod.hr/hismus.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Osnovana Specijalna jedinica policije PU Zagrebačke ‘ALFA’

Objavljeno

na

Objavio

Krenuli su iz Zagreba 1991. ne znajući što ih čeka. Sudjelovali su u svim najvažnijim vojnim akcijama za obranu naše domovine.

Specijalna jedinica policijske uprave zagrebačke ALFA osnovana je 23.7.1991. godine. U Domovinskom ratu prešla je gotovo sva ratišta Banovine, Zapadne slavonije, Like pa sve do Dubrovnika.

U Alfama je bilo 369 aktivnih i 454 pričuvna djelatnika. To su bili uglavnom dragovoljci i ljudi koji su radili u policiji.

U borbenim akcijama ubijeno je 8, a ranjeno 100 pripadnika. Zahvaljujući profesionalizmu Alfe su jedna od rijetkijh jedinica čiji je odnos gubitaka nanesenih neprijatelju 10 puta veći od gubitaka.

Jedinica je pohvaljena Ukazom predsjednika dr. Franje Tuđmana 1991. za osvajanje vojarne Velika Buna. Odlikovana je i Grbom grada Zagreba, Medaljom Grada Zagreba i Redom Nikole Šubića Zrinskog. Alfe su odigrale i značajnu ulogu u Oluji, ulazak u Zagreb su okarakterizirali kao najsretniji dan za njih.

 

9. kolovoz 1995. – Doček Specijalne Jedinice Policije ALFA u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari