Pratite nas

Povijesnice

Tomislav Sertić – Posljednji dani ’45.

Objavljeno

na

Nakon uspostave NDH, Tomislav Sertić prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. 

Premda general Sertić, kao ni ostalih 35 časnika NDH, nikada nije ratovao u Srbiji, ipak je odveden u tu republiku na suđenje. Strijeljan je u Beogradu na današnji dan 1945. sa još 17 visokih časnika vojske NDH, a tijelo mu je bačeno na nepoznato mjesto, pa mu grobnica nije poznata.

Hrvatskom povijesnom muzeju poklonjeni su u prosincu 1999. godine predmeti (od dijelova vojne odore do dokumenata) koji su vezani za vojničku naobrazbu, životni put, sudbinu, djelovanje u ustaškoj vojnici do osude i zatvorske prepiske ustaškog pukovnika i domobranskog generala Tomislava Sertića. Zanimljivo je da je tu ostavštinu sačuvala poznata slikarica i ilustratorica, etnografkinja i muzealka Zdenka Sertić, a Muzeju ih je poklonio dr. Mladen Ibler rođak gospođe Sertić, piše Hrvatski povijesni muzej.

Tomislav Sertić je rođen dana 21. prosinca 1902. godine u Udbini, a kršten je 1. siječnja 1903. godine, pa se taj datum nekad zabunom koristi kao datum rođenja. “Osuđen je kao ratni zločinac” u procesu vođenom kod Vojnog suda Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 22. rujna 1945. na smrt, a kazna strijeljanjem izvršena je u Jajincima u Beogradu 27. rujna 1945. godine.

Podaci o njegovom životu mogu se naći u dokumentima pohranjenim u Muzeju, npr. Optužnici javnog tužioca DFJ protiv 34 časnika Hrvatskih oružanih snaga od 29. kolovoza 1945., Matičnom listu br. II. kao i na stranicama vojnih listova NDH – Vjestniku Ministarstva Hrvatskog Domobranstva Hrvatskih oružanih snaga, Osobni poslovi, Zagreb i u Službenom viesniku Ustaške vojnice.

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Završio je četiri razreda gimnazije u Zagrebu te nakon toga i trgovačku akademiju u Dubrovniku. Upisuje i vojnu školu u Mariboru gdje je dočekao kraj Prvoga svjetskog rata. Nastavlja školovanje i završava nižu i višu školu Vojne akademije u Beogradu. Promaknut je u čin poručnika vojske Kraljevine SHS 6. rujna 1923. godine. Stječe čin natporučnika 6. rujna 1927., a 31. prosinca 1931. godine promaknut je u čin satnika. Čin nadsatnika dobio je 31. prosinca 1934. godine. Dana 6. rujna 1939. promaknut je u majora (bojnika) što je i posljednji čin koji je dobio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Uz redovitu službu u vojsci, završio je i više tečajeva kao što je „alpski tečaj“ u Francuskoj 1929./30. i na Triglavu 1931. godine (svi ti podaci nalaze se u Matičnom listu u rubrici br. 18). Također se navode i podaci o školi gađanja u Sarajevu i Kalinoviku 1936. i zadnji „komandantski kurs“ u Kalinoviku 1938. Time je njegova vojnička karijera u kraljevskoj vojsci bila završena.

Po političkom uvjerenju bio je frankovac, pravaš i hrvatski nacionalist te je duže vrijeme održavao tajnu vezu s hrvatskim političkim emigrantima u Italiji i Mađarskoj. Dana 27. kolovoza 1940. bježi preko Mađarske u Italiju (Lucca i Pisa) te početkom rujna 1940. stupa u djelatnu ustašku službu. Godine 1941. polaže ustašku prisegu i promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. Osim ideoloških razloga, bijegu je pripomoglo i to što je bila otkrivena njegova špijunska djelatnost u vojsci. Sertić je prikupljao obavještajne podatke te ih prosljeđivao Adolfu Sabljaku, koji je pak preko organizacije „Uzdanica“ imao zadatak povezivanja s časnicima Hrvatima i njihov pristanak za članstvo u ustaškom pokretu. Sertić se služio, govorio i pisao njemačkim, francuskim i talijanskim jezikom.

Nakon uspostave NDH, prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom Ustaških učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. Zadnja mu je funkcija bila glavar Glavnostožernog ureda MINORS-a (Glavnog stožera).

Sertić je kao i drugi domobranski generali posljednjih tjedana NDH zastupao potrebu povlačenja prema Italiji i naslučivao vojnički krah Hrvatskih oružanih snaga. Dana 7. svibnja 1945. napušta Zagreb te se povlači se prema Austriji. U mjestu Krumpendorf u Koruškoj su ga 18. svibnja engleske vojne vlasti izručile JNA.

Prebačen je u Zagreb zajedno s drugim časnicima HOS-a u zatvor na Novoj vesi gdje je i saslušan. U lipnju 1945. prebačen je u Beograd do logora Banjica gdje je ostao do izricanja kazne. Tu su optuženici mogli primati pakete i pisma koja su cenzurirana. Prijateljica Tomislava Sertića slikarica Zdenka Sertić odlazi u Beograd poslovno i posjećuje ga u zatvoru, donosi pakete i nastoji sakupiti dokaze te inicira sastavljanje više molbi i izjava poznatih osoba za obranu optuženog i pravedno suđenje. Tomislavu Sertiću sudilo se prema Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, a uvršten je u skupinu od 18 drugooptuženih časnika koji su osuđeni za izdaju naroda i države te za izvršenje krivičnih djela ratnih zločina. U devet dana suđenja donesena je presuda. Tomislav Sertić je podnio molbu za pomilovanje AVNOJ-u, ali je odbijena 24. rujna 1945. godine.

Strijeljan je 27. rujna 1945. godine. Mjesto ukopa posmrtnih ostataka Tomislava Sertića nije poznato.

Literatura:

Jareb, Mario: Ustaški pukovnik i general Tomislav Sertić. Časopis za suvremenu povijest. God. 32 (2000), 2, str. 271-315
Tko je tko u NDH : Hrvatska 1941.–1945. Zagreb ; Minerva, 1997.
Ibler, Mladen. Zdenka i Tomislav Sertić : dvije hrvatske sudbine. Obzor, 20. studenog 1995. str. 58-60
Ibler, Mladen. Beograd ne zna štoje ‘Pieta’. Obzor, 27. studenog 1995. str. 58-60

Dodatak:

Točno 35 visokih časnika, generala i pukovnika vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno suđenje. Tamo je 18 visokih časnika NDH osuđeno na smrt. Za tjelesne ostatke im se ne zna i bačeni su na nepoznato mjesto bez prava na grob. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici koji su iz Zagreba odvedeni na suđenje u Beograd su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države.  (narod.hr/hismus.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari