Pratite nas

Povijesnice

Tomislav Sertić – Posljednji dani ’45.

Objavljeno

na

Nakon uspostave NDH, Tomislav Sertić prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. 

Premda general Sertić, kao ni ostalih 35 časnika NDH, nikada nije ratovao u Srbiji, ipak je odveden u tu republiku na suđenje. Strijeljan je u Beogradu na današnji dan 1945. sa još 17 visokih časnika vojske NDH, a tijelo mu je bačeno na nepoznato mjesto, pa mu grobnica nije poznata.

Hrvatskom povijesnom muzeju poklonjeni su u prosincu 1999. godine predmeti (od dijelova vojne odore do dokumenata) koji su vezani za vojničku naobrazbu, životni put, sudbinu, djelovanje u ustaškoj vojnici do osude i zatvorske prepiske ustaškog pukovnika i domobranskog generala Tomislava Sertića. Zanimljivo je da je tu ostavštinu sačuvala poznata slikarica i ilustratorica, etnografkinja i muzealka Zdenka Sertić, a Muzeju ih je poklonio dr. Mladen Ibler rođak gospođe Sertić, piše Hrvatski povijesni muzej.

Tomislav Sertić je rođen dana 21. prosinca 1902. godine u Udbini, a kršten je 1. siječnja 1903. godine, pa se taj datum nekad zabunom koristi kao datum rođenja. “Osuđen je kao ratni zločinac” u procesu vođenom kod Vojnog suda Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 22. rujna 1945. na smrt, a kazna strijeljanjem izvršena je u Jajincima u Beogradu 27. rujna 1945. godine.

Podaci o njegovom životu mogu se naći u dokumentima pohranjenim u Muzeju, npr. Optužnici javnog tužioca DFJ protiv 34 časnika Hrvatskih oružanih snaga od 29. kolovoza 1945., Matičnom listu br. II. kao i na stranicama vojnih listova NDH – Vjestniku Ministarstva Hrvatskog Domobranstva Hrvatskih oružanih snaga, Osobni poslovi, Zagreb i u Službenom viesniku Ustaške vojnice.

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Završio je četiri razreda gimnazije u Zagrebu te nakon toga i trgovačku akademiju u Dubrovniku. Upisuje i vojnu školu u Mariboru gdje je dočekao kraj Prvoga svjetskog rata. Nastavlja školovanje i završava nižu i višu školu Vojne akademije u Beogradu. Promaknut je u čin poručnika vojske Kraljevine SHS 6. rujna 1923. godine. Stječe čin natporučnika 6. rujna 1927., a 31. prosinca 1931. godine promaknut je u čin satnika. Čin nadsatnika dobio je 31. prosinca 1934. godine. Dana 6. rujna 1939. promaknut je u majora (bojnika) što je i posljednji čin koji je dobio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Uz redovitu službu u vojsci, završio je i više tečajeva kao što je „alpski tečaj“ u Francuskoj 1929./30. i na Triglavu 1931. godine (svi ti podaci nalaze se u Matičnom listu u rubrici br. 18). Također se navode i podaci o školi gađanja u Sarajevu i Kalinoviku 1936. i zadnji „komandantski kurs“ u Kalinoviku 1938. Time je njegova vojnička karijera u kraljevskoj vojsci bila završena.

Po političkom uvjerenju bio je frankovac, pravaš i hrvatski nacionalist te je duže vrijeme održavao tajnu vezu s hrvatskim političkim emigrantima u Italiji i Mađarskoj. Dana 27. kolovoza 1940. bježi preko Mađarske u Italiju (Lucca i Pisa) te početkom rujna 1940. stupa u djelatnu ustašku službu. Godine 1941. polaže ustašku prisegu i promaknut je u čin ustaškog dopukovnika. Osim ideoloških razloga, bijegu je pripomoglo i to što je bila otkrivena njegova špijunska djelatnost u vojsci. Sertić je prikupljao obavještajne podatke te ih prosljeđivao Adolfu Sabljaku, koji je pak preko organizacije „Uzdanica“ imao zadatak povezivanja s časnicima Hrvatima i njihov pristanak za članstvo u ustaškom pokretu. Sertić se služio, govorio i pisao njemačkim, francuskim i talijanskim jezikom.

Nakon uspostave NDH, prvi je organizator i jedan od zapovjednika Ustaške vojnice. Obnašao je različite dužnosti u okviru Ustaške vojnice i bio zapovjednikom Ustaških učilišta Ustaške vojnice, a odlazio je na bojišta i sudjelovao u akcijama. Posebno se istakao u borbama za Gospić gdje je bio i ranjen. Dobio je niz priznanja i odlikovanja, a u srpnju 1944. unaprijeđen je u čin domobranskog generala. Zadnja mu je funkcija bila glavar Glavnostožernog ureda MINORS-a (Glavnog stožera).

Sertić je kao i drugi domobranski generali posljednjih tjedana NDH zastupao potrebu povlačenja prema Italiji i naslučivao vojnički krah Hrvatskih oružanih snaga. Dana 7. svibnja 1945. napušta Zagreb te se povlači se prema Austriji. U mjestu Krumpendorf u Koruškoj su ga 18. svibnja engleske vojne vlasti izručile JNA.

Prebačen je u Zagreb zajedno s drugim časnicima HOS-a u zatvor na Novoj vesi gdje je i saslušan. U lipnju 1945. prebačen je u Beograd do logora Banjica gdje je ostao do izricanja kazne. Tu su optuženici mogli primati pakete i pisma koja su cenzurirana. Prijateljica Tomislava Sertića slikarica Zdenka Sertić odlazi u Beograd poslovno i posjećuje ga u zatvoru, donosi pakete i nastoji sakupiti dokaze te inicira sastavljanje više molbi i izjava poznatih osoba za obranu optuženog i pravedno suđenje. Tomislavu Sertiću sudilo se prema Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, a uvršten je u skupinu od 18 drugooptuženih časnika koji su osuđeni za izdaju naroda i države te za izvršenje krivičnih djela ratnih zločina. U devet dana suđenja donesena je presuda. Tomislav Sertić je podnio molbu za pomilovanje AVNOJ-u, ali je odbijena 24. rujna 1945. godine.

Strijeljan je 27. rujna 1945. godine. Mjesto ukopa posmrtnih ostataka Tomislava Sertića nije poznato.

Literatura:

Jareb, Mario: Ustaški pukovnik i general Tomislav Sertić. Časopis za suvremenu povijest. God. 32 (2000), 2, str. 271-315
Tko je tko u NDH : Hrvatska 1941.–1945. Zagreb ; Minerva, 1997.
Ibler, Mladen. Zdenka i Tomislav Sertić : dvije hrvatske sudbine. Obzor, 20. studenog 1995. str. 58-60
Ibler, Mladen. Beograd ne zna štoje ‘Pieta’. Obzor, 27. studenog 1995. str. 58-60

Dodatak:

Točno 35 visokih časnika, generala i pukovnika vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945., iz zagrebačkog zatvora Nova Ves otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno suđenje. Tamo je 18 visokih časnika NDH osuđeno na smrt. Za tjelesne ostatke im se ne zna i bačeni su na nepoznato mjesto bez prava na grob. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici koji su iz Zagreba odvedeni na suđenje u Beograd su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Podsjetimo, Nezavisna Država Hrvatska (NDH), bila je država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije, navodi enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. U NDH uspostavljen je ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države.  (narod.hr/hismus.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

 

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.

U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu.

U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

(Narod.hr)

 

Simbol ratnog Vukovara: Kako su ‘Zenge’ spašavale branitelje, ali im i stvarale dodatne probleme

 

 

Počelo obilježavanje Žrtve Borovo naselja za Domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari