Pratite nas

Kolumne

Tomislav Stipić: Tjedna lustracija – Rezervni igrači i čuvarica hrvatske države

Objavljeno

na

Jadranka Kosor nikako da prihvati činjenicu kako više nije predsjednica Vlade niti predsjednica HDZ-a. Poput uvrijeđene primadone, ova nekadašnja članica Pokreta za Jugoslaviju, u sustavnom je naletu dociranja sadašnjem vodstvu HDZ-a i podbadanja njegovog čelništva, piše Tomislav Stipić za HrSvijet.

Kosorica na Josipovićevom Balkan ekspresu

kosorNeizravno optužujući Karamarka za nepoznavanje i štetno djelovanje u slučaju Veljka Marića, Kosorica se opet ukrcava u Josipović-Milanovićev Balkan ekpres koji nema ni reda vožnje, a kamoli ciljne stanice. Jedini cilj je diskreditirati šefa HDZ-a kojemu Kosorica ne može oprostiti što ju je potukao na unutarstranačkim izborima.

Ova Josipovićeva rezervna dama, nakon što joj je propalo već rezervirano veleposlaničko mjesto u Japanu, spretno najavljuje kako će se kandidirati na sljedećim izborima i nastaviti politički put. Samo još nije otkrila kako i s kim. Možda u nekom trećem putu, gdje bi glavni kapetan bio Ivo Josipović, kapetan prve klase Nikica Gabrić, bivši predsjednik Titove omladine, pisac regionalnog memoranduma Josip Kregar allias Posmrtna pripomoć a sekretar za desni populizam Drago Prgomet, ili naglo oslobpđeni Branimir Glavaš.

Na tom političkom Titanicu broš za ukras bila bi Jadranka Kosor, članica Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije, čije članstvo još krase „divni ljudi“, Stjepan Mesić i Budimir Lončar. Tužna je zapravo činjenica da sasvim prosječni ljudi, pa čak i ispodprosječni, kakva je i Jadranka Kosor, tako daleko doguraju u politici nauštrb mnogih iznadprosječnih genijalaca koji bi od ove zemlje sigurno načinili mnogo više.

Jadranka Kosor očiti je primjer političkog nepotizma i dodvoravanja u dvorskom spletkarenju. Jer budimo iskreni, Jadranka Kosor nikada nije dobila niti jedne izbore. U svima je završila kao gubitnik,a jedina pobjeda bila joj je kad ju je za predsjednicu HDZ-a i Vlade oktroirao ratni profiter Ivo Sanader. Ponajprije zahvaljujući njezinom famoznom pokliču: kud Ivo, tud i ja!

Jal oktroirane Jace

Očito Kosorica ne može podnijeti Kolindu Grabar Kitarović jer joj je uspjelo ono što Kosorici nije, postati prva predsjednica Republike Hrvatske. Jasan je jal nametnute premijerke prema izabranoj predsjednici.

Potonja je službeno od predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika DIP-a konačno u ruke primila službene, potpune rezultate izbora. Sudeći prema kiselom licu Hrvatina, nije mu baš bilo lako predati rezultate izabranoj predsjednici. Kao da mu se u oku vidjelo kako bi ih radije predao reizabranom predsjedniku.

Već se pisalo o tome kako je sudac Hrvatin vrlo blizak s Josipovićem, ne samo po pravnoj struci, već i političkom promišljanju. Kad je Josipović na izborni dan grubo prekršio izbornu šutnju, Hrvatin je opleo po novinarima koji su to prenijeli, ne i prema izvoru kršenja zakona, dakle Josipoviću. Vjerojatno se Hrvatin bojao da mu nije oportuno zamjerati se Josipoviću, pogotovo zato što je vjerovao u njegovu pobjedu.

Po Ustavu, predsjednik Vrhovnog suda bira se u Hrvatskom saboru na prijedlog predsjednika Republike. Očito se Hrvatin pobojao za vlastitu karijeru ako nagazi Josipovića. A nije da nije trebao. Bilo kako bilo, Hrvatinu se nisu ostvarila predviđanja oko izbornog pobjednika, ali bi mu se itekako mogla obistiniti predviđanja o kraju njegove karijere predsjednika Vrhovnog suda. Mandat mu istječe 2017., treći po redu, a već smo spomenuli kako se bira predsjednik Vrhovnog suda. Tada će u Saboru sjediti HDZ-ova većina, a na Pantovčaku Kolinda Grabar Kitarović. Nažalost po Hrvatina.

Mesić protiv NATO saveza

Kad već pričamo o predsjednicima, ne možemo se ne dotaknuti jednog bivšeg. Stipe Mesić mjerna je jedinica za hrvatsku političku glupost. Ne samo po svojim imbecilnim izjavama, već i zbog toga što su Hrvati dva puta birali šarlatana koji je radio protivno interesima Republike Hrvatske.

Zaštićen poput ličkog medvjeda Sanaderovim zakonom o doživotnom uživanju predsjedničkih prava, Mesić se otvoreno ruga narodu koji ga je birao. No ne samo to. Izjavom kako će iz ureda bivšeg predsjednika otići ako „ipak umre“, mali Tito neizravno vrši pritisak na zakonodavna tijela koja bi takav zakon mogla i trebala opozvati.

U teškoj socijalnoj i gospodarskoj krizi, država koja stenje još se s oko milijun kuna godišnje mora brinuti za politički leš oronulog starca kojemu je do Hrvatske stalo kao i do lanjskog snijega. Pravda se Mesić kako njemu novac treba kako bi mogao nesmetano putovati po svijetu i držati predavanja u egzotičnim zemljama o ljudskim pravima i tegobnom životu pod kapitalizmom.

Mesić neodoljivo podsjeća na hoštaplera Tita koji je novcem svih naroda i narodnosti krstario od Etiopije do Šrilanke stvarajući Pokret nesvrstanih. Nešto slično Mesić sada pokušava sa svojim putem u Rusiju gdje bi se trebao održati gospodarski forum između ruskih i hrvatskih gospodarstvenika. Dok cijeli svijet Rusiji zatvara vrata zbog agresije na suveneritet i cjelovitost Ukrajine, Mesić i Vladini dužnosnici otvaraju Rusima vrata Jadrana, teritorij koji se neupitno nalazi unutar administrativnih granica Europske unije.

Nekonzistentnom politikom, Hrvatska izaziva i SAD i sve zemlje NATO saveza, kojeg je i sama član, ne bi li zadovoljila proleterske ideje mentalnih komunista. Njima, uključujući i Mesića, NATO savez još uvijek je imperijalistički pakt koji radi protiv interesa radničke klase i zapravo predstavlja i vanjskog i unutarnjeg neprijatelja s kojim treba započeti borbu zajedno s majkom Rusijom.

Možda bi Mesiću netko trebao reći da hladnog rata više nema. Postoji samo činjenica da je jedna zemlja napala drugu i da u tom kontekstu nema kalkuliranja ni stvaranja biznisa. Za Mesića bi bilo najbolje da sjedne u svoj ured i počne se pripremati za mogući kazneni progon kojeg iniciraju Finci. Mogla bi mu presuditi Patria (lat. domovina). A onda u Remetincu, sa svojim starim prijateljem, ratnim profiterom, može zapjevati iz svega glasa: Nas dva brata skupa ratujemo!

Orah malo ljevija ekspozitura SDP-a

Hoštapleraju u Hrvatskoj nikada kraja. Ovog puta u režiji SDP-ovog Velog Jože, Peđe Grbina. Glasanje o novom izbornom zakonu pretvorilo se u najveći pravno – zakonodavni skandal otkako je Hrvatskog sabora u modernoj hrvatskoj državi. Po modelu povuci – potegni, ni sam Peđa više nije znao za što se glasuje. Brdo amandmana na kraju je prihvaćeno, neki su odbačeni, uglavnom novi zakon izgleda kao ofucana knjiga iz marksizma.

Ipak, donošenjem novog zakona, hrvatska javnost u nečem je dobila. Mirela Holy i njezin Orah konačno su uglas zakukurikali zajedno s Milanovićem. Sada je valjda svima jasno kako je Orah samo malo ljevija ekspozitura SDP-a, a Mirela Holy rezervni igrač u planovima Velikog Vođe. Distanciranjem od Josipovića, kojeg ni Milanović ne voli, stvoreni su preduvjeti da se ova skrivena simpatija otkrije u punom sjaju. No postoji jedan problem. Ovakvim kopernikanskim obratima, ionako prenapuhani rejting Oraha doći će do izbora na razinu statističke pogriješke. Mirela Holy morat će se probuditi iz ružnog sna i shvatiti da joj je Milanović svojim smrtonosnim zagrljajem ukrao i stranku i dostojanstvo. Na hrvatsku inačicu Syrize, dakle, još ćemo pričekati.

HDSSB-ov savez s Vragom

Milanović je pragmatičan čovjek. Od predizbornog okupljanja na ljevici iz prvog pokušaja očito nema ništa. HNS ne postoji, kao ni klijentelistički HSU, IDS na izbore ide samostalno, a ostale lijeve opcije politički su analfabeti. Međutim, Milanović ima drugi plan.

Kako bi pokazao da nije bahat i uskogrudan, u koaliciju će s HDSSB-om. Ostavljajući mogućnost Glavašu da se kandidira na izborima, Milanović želi pokazati da mu je od proklamirane brige za ljudska prava važnija vlast, pa i pod cijenu dijeljenja te vlasti s političkim neistomišljenicima. A sve u cilju da HDZ ne dođe za kormilo Hrvatske.

Njemu je Glavaš nešto kao i Prgomet Josipoviću. Desni bok koji će ga predstaviti kao političara koji sluša i one s kojima se svjetonazorski ne slaže. HDSSB ima svoju računicu. Svjestan da gubi potporu svojih birača (osipanje je počelo gubitkom Osijeka na lokalnim izborima, a nastavilo se pobjedom Kolinde Grabar Kitarović), savez s vragom (u Saboru su upravo tako Milanovića nazivali HDSSB-ovci) HDSSB-u je jedini način da se kratkoročno dokopa vlasti.

Sada je valjda jasno kako s HDZ-om ne mogu, dugim riječima, HDZ ih ne želi, pa će s bilo kim, makar i s Milanovićem ili Josipovićem. Da nije tragično, bilo bi za puknut` od smijeha.

Suza u u predsjedničinom oku

Sunčano nebo nad Zagrebom i suza u predsjedničinom oku najavili su bolje razdoblje za hrvatski narod, državu i nacionalne interese. Lijepa i decentna, s mnoštvo državničkih detalja i gesti Predsjednica je danas bila glas svih Hrvatica i Hrvata koji su s oduševljenjem pozdravili nove vjetrove u zagovaranju države hrvatskog naroda i svih njezinih državljana.

Ovoga puta čak ni orjunaški HRT nije uspio ukrasti svečani trenutak narodu, koliko se god Elizabeta Gojan trudila unijeti posprdnost i učiniti inauguraciju nebitnom. U tome nije pomogao ni srbijanski premijer Vučić kojeg je HRT „inaugurirao“ kao Velikog brata koji će s pozornošću popratiti izjave nove hrvatske Predsjednice. I imao je što čuti.

Regija je, barem što se tiče nove hrvatske politike, mrtva. Suradnja sa susjedima bit će prioritet, ali samo onda kada i kako to odgovara Hrvatskoj. Nitko više neće moći hrvatskoj postavljati uvjete oko uzajamnih isprika za „loše politike“ devedesetih na način kako su ih prihvaćali Mesić i Josipović, kojima je narod na inauguraciji pokazao što misli o njihovim politikama. Program inauguracije pokazao je svim stranim delegacijama koliko je Hrvatska bogata zemlja i kako se imamo čime ponositi. To su glavne razlike između ove i onih sterilnih Mesićevih i Josipovićevih inauguracija.

Detalj za pamćenje bila je suza u predsjedničinom oku koja je pokazala kako joj je dužnost na koju dolazi jednako važna kao i narod koji ju je izabrao. Posebno dirljiv trenutak bio je i iskreni i dugi zagrljaj s predsjednicom Ustavnog suda Jasnom Omejec. Omejec kao da je u tom trenutku ohrabrila Predsjednicu da izdrži sve napade i bude čuvar Ustava na državotvornim osnovama. Jedinstvena slika Predsjednice koja priseže pred predsjednicom Ustavnog suda pokazuje da je Hrvatska zemlja s velikim demokratskim kapacitetima, a da su žene najviše čuvarice Ustava i nezavisnosti, opstojnosti i suvereniteta države Hrvatske.

Ako netko nije primijetio, na današnjoj inauguraciji s pozornice je konačno sišao lažni antifašizam koji je za predsjednikovanja zadnje dvojice predsjednika bio predimenzioniran. Lažni antifašizam, u prijevodu rehabilitacija komunizma, ustupio je mjesto domoljublju, obnovi tradicijskih vrijednosti i idejom za bolji život mladih ljudi.

Neka je sa srećom novoj hrvatskoj predsjednici, gospođi Kolindi Grabar Kitarović. Tako joj Bog pomogao!

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari