Pratite nas

U potrazi za Istinom

TOMISLAV SUNIĆ: ‘Sveobuhvatna smrt’ – to je Bleiburg

Objavljeno

na

Nakon dugog razdoblja zaglušujuće historiografske tišine, Rulitzovo iznimno djelo o savezničkim, tj. jugoslavenskim komunističkim masovnim zločinima nad Hrvatima nakon završetka II. svjetskog rata, kao i likvidacijama razoružanih antikomunističkih, slovenskih, njemačkih i srpskih “neprijateljskih boraca”, napokon je ugledala svjetlo dana

Ambalaža knjige i ime nakladnika često su važniji od sadržaja knjige. Osobito to vrijedi  danas za nepoznate, ali kvalitetne autore i njihove radove iz području humanističkih znanosti,  a naročito za  radove koji se bave suvremenim povijesnim zbivanjima. Bilo iz razloga politički nekorektnog ili,  kako se to danas kaže, „kontroverznog“  manuskripta, bilo iz nakladnikova straha ili samocenzure, djela koja stručno, ali i kritički obrađuju problematiku, ali i mitologiju žrtvoslovlja Drugog svjetskog rata i poraća, teško da će danas privući darežljivost znamenitih izdavačkih kuća u Americi i Europi. Nadalje, važan je i čimbenik pisanja radova na engleskom jeziku, ili rečeno drugim rječnikom, i najbolji hrvatski historičar ako ne uspije plasirati svoj rad na tržište na engleskom jeziku – osuđen je na zaborav. I Marko Marulić i Matija Vlačić, prije nego su postali slavni, morali su se pismeno dokazati na latinskom i talijanskom jeziku. A danas je to obavezno pisanje na svjetskom, engleskom jeziku. I dan danas, slično bivšim ruskim književnim hereticima u bivšem Sovjetskom Savezu, današnji slobodoumni humanisti i povjesničari u Hrvatskoj, ali i cijeloj Europi, osuđeni su na marginalne izdavačke kuće ili portale, koji teško da će ikada doprijeti do ušiju i očiju velikih igrača i tvoraca  istine  na akademijama ili u vladinim kabinetima.

[ad id=”93788″]

Izniman rad austrijskog povjesničara

Po pristupu temi  Bleiburga, po golemom broju citata iz različitih izvora, bilo da je riječ o njemačkim vojnim arhivima, bilo o arhivima bivše komunističke Jugoslavije, bilo po svjedočenju preživjelih Hrvata i Nijemaca  s Križnog puta, knjiga austrijskog povjesničara dr. Floriana Thomasa Rulitza „The Tragedy of Bleiburga and Viktring, 1945 “ ipak je rijetka iznimka u današnjem samocenzurirajućem nakladničkom pravilu. U dopunjenom i proširenom izdanju knjiga je u ožujku 2016. konačno objavljena u engleskom prijevodu u prestižnoj američkoj sveučilišnoj nakladi  „Northern Illinois University Press“. Na neki način Rulitzova knjiga predstavlja, dakle, i nakladnički presedan, pogotovo ako se uzme u obzir da se o bleiburškoj tragediji na sveučilištima i u javnim medijima u Americi i Europi – ne zna gotovo ništa. Poznati svjetski povjesničari, a kamoli tek režimski  ideolozi ili dvorski hagiografi u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, kada se bave problematikom raspada komunističke Jugoslavije i nedavnog rata, nikada ne ulaze u uzročno-posljedičnu vezu između ranih poratnih jugoslavenskih komunističkih likvidacija nakon 1945. godine i uloge JNA  nakon raspada Jugoslavije 1991. Pojam hrvatskih stradanja vezan uz simbolično ime  „Bleiburg 1945“ i te kako je danas bitan u analizi raspada komunističke Jugoslavije 1991., kao i naknadnih pravnih tumačenja o agresoru i žrtvi rata.

Probio kritičku crtu u opisu poratnih događaja u Europi

Jedna od prednosti autora Rulitza je da on podjednako citira iz različitih izvora, tako da mu kritičar teško može predbaciti preveliku ljubav prema Hrvatima. On također koristi faksimile dokumenata očevidaca sa Bleiburga, ali bez davanja svojih sudova. Njegova knjiga ima oko 300 stranica, od čega gotovo polovicu čine reference i bibliografske bilješke. Nakon dugog razdoblja zaglušujuće historiografske tišine, Rulitzovo dobro istraženo dijelu o savezničkim, tj. jugoslavenskim komunističkim masovnim zločinima nad Hrvatima nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao i likvidacijama znatnog broja razoružanih antikomunističkih, slovenskih, njemačkih,  srpskih “neprijateljskih boraca”, napokon je ugledala svjetlo dana. Ako već ništa drugo, Rulitzova knjiga prešla je kritičku liniju u opisu poratnih događaja u Europi. Ona je prvi dobar znak u modernoj historiografiji  da će se odsad povijesni događaji vezani za Drugi svjetski  rat i poraće morati drugačije opisivati i drugačiji prenositi u školskim udžbenicima. Knjiga je također prvi znak da tzv. novi svjetski poredak, ustoličen s puno propagandne pompe nakon 1945., također dobrim dijelom počiva na lažima.

Ostali nezaobilazni radovi o Bleiburgu

Dakako, kada je riječ o publicistici vezanoj za bleiburšku tragediju, ne smije se zaboraviti na  iscrpne radove objavljene svojevremeno na hrvatskom i španjolskom jeziku u hrvatskom emigrantskom literarnom tromjesečniku Hrvatska  revija (La Revista croata) pod perom dr. Jere Jareba i uredništvu pokojnog Vinka Nikolića.

Niti se smije zaboraviti na dobro dokumentiranu knjigu o Bleiburgu koju je na engleskom jeziku napisao kanadski Hrvat Ante Beljo, ali niti na iscrpnu knjigu o tragediji Bleiburga na engleskom jeziku američkog Hrvata Johna Prcele, koja je prevedena i na hrvatski jezik, ili knjige o poratnim stradanjima Hrvata na francuskom jeziku od Francuza Christpohea Dolbeaua. No, njihove knjige nisu dosad imale tu sreću da ugledaju poznatog nakladnika, pa stoga nisu ni dobile odgovarajuću masovnu medijsku pozornost. Rulitzovo drugo izdanje knjige na hrvatskom jeziku  „Bleiburška i vetrinjska tragedija“ svojevremeno je objavljeno u Hrvatskoj u dosta skraćenom izdanju. Glavni tajnik Počasnog bleiburškog voda, Bože Vukušić, sa svojim dugogodišnjim neumornim istraživanjem partizansko-udbaškog ratnog i poratnog terora imao je prilično važnu ulogu u izdavanju skraćene hrvatske verzije Rulitzove knjige, ali i opskrbljivanju autora knjige dodatnim važnim dokumentima iz inozemnih izvora za novo prošireno izdanje knjige na engleskom jeziku. Konačno, nije za zaboraviti: biti dobar povjesničar, istraživač ili kroničar događaja nakon 8. svibnja 1945. u novonastaloj Europi i Jugoslaviji,  ne znači biti samo dobar „uhljeb“ neke institucije ili „Fachidiot“ koji ne vidi dalje od prsta pred svojim akademskim nosom.

„Zlato“ morate tražiti na pravim mjestima

Pravi povjesničar, a u ovom slučaju svaki istražitelj i kroničar bleiburške tragedije, mora znati njuškati i čeprkati po vojnim arhivima u Koblenzu, Beogradu, Moskvi i, dakako,  Kongresnoj knjižnici u Washingtonu. Postoje ljudi i krugovi u Americi koji znaju o bivšim hrvatskim doušnicima Udbe, hrvatskim tj. bivšim jugoslavenskim diplomatima i o njihovim bivšim denuncijantskim aktivnostima, više nego oni o sebi samima u današnjem Zagrebu! Strane izvore i ljude koji  svjedoče o KOS-u ili o Udbi treba samo na pravom mjestu, sa pravim ljudima  i u pravo vrijeme potražiti. U tim stranim arhivima i današnji hrvatski političari mogli bi puno toga  saznati, ne samo o drugima – već i o sebi samima.

Glede same logistike izdavanja knjige potrebno je istaknuti ime američko-austrijskog znanstvenika i erudita dr. Paula Gottfrieda, koji je napisao predgovor Rulitzovoj knjizi.  Gottfried slovi u Americi  kao svjetski stručnjak za njemačkog teoretičara međunarodnog prava Carla Schmitta, ali i kao glavni „ideolog“ američkog tradicionalnog konzervativizma, odnosno “paleokonzervativizma“. Ujedno je Gottfried već desetljećima na  ratnoj nozi sa sveprisutnim  američkim  „neokonzervativcima“ –  tj.  američkim kulturno-političkim krugovima koji već desetljećima vedre i oblače po svim važnim akademskim i političkim ustanovama, i koji veoma utječu na vanjskopolitička zbivanja širom svijeta. Gottfried  je sam svojevremeno bio savjetnik konzervativnog američkog predsjedničkog  kandidata Patricka Buchanana. Njegova je velika prednost što mu glede poznavanja istočne i srednje  Europe s jezične, povijesne, sociološke, psihološke, literarne i međunarodnopravne perspektive – nema premca u cijeloj  Americi.

Konačno svaki strani promatrač, analitičar, a prvenstveno kritički čitatelj bilo koje knjige o bleiburškoj  tragediji,  ali i knjiga vezanih za svako tumačenje žrtvoslovlja iz Drugog svjetskog rata i poraća, mora se obvezno pitati:  A koji su motivi pisca? Čija on stajališta zastupa? Na čijem je on platnom popisu? Drukčije će doživjeti Rulitzovu knjigu  „penzionisani“ čika Jovo iz Pule, drukčije striček Ivo iz Sydneyja, drukčije Onkel Hans iz Stuttgarta, drugačije Uncle Sam iz Washingtona. Izreka engleskog filozofa povijesti   Edwarda Carra uvijek će biti aktualna: „Prije nego što čitaš povijest, pročitaj prvo svog povjesničara“.

U okviru priloženom uz ovaj tekst, donosimo prijevod pogovora Rulitzovoj knjizi koji je napisao dr. Tomislav Sunić.

[ad id=”93788″]

Sunićev Predgovor Rulitzovoj knjizi

Dr. Florian Thomas Rulitz opisuje Viktring i Bleiburg, dva gradića u Austriji koja su mjesta sjećanja na jugoslavenske komunističke masakre nakon Drugog svjetskog rata. Viktring i Bleiburg također su simboli stradanja tisuća hrvatsko-osovinskih vojnika i civila nakon Drugog svjetskog rata. Slika bleiburške tragedije postaje  potpunijom ako se ima u vidu brojne uvale koje rese obližnji istarski poluotok, gdje su ljeti 1945. jugoslavenske komunističke vojne jedinice ubile veliki broj njemačkih vojnika i talijanskih i hrvatskih izbjeglica, a čija je sudbina bila slična sudbini etničkih Nijemaca (“folksdojčera”) u unutrašnjosti Hrvatske. Rulitzova knjiga jasno pokazuje da Hrvatska i Koruška nisu samo mjesta  namijenjena za masovni turizam, nego i mjesta masovne smrti. Prilikom čitanja Rulitzove knjige moglo bi se kazati da je pastoralna i pjesnička priroda južne Koruške, gdje se nalaze gradići Viktring i Bleiburg, progutala u svibnju 1945. civile i vojnike i iz drugih europskih zemalja koji su se zatekli na strani gubitničkih povijesnih barikada. U narednim desetljećima bilo je također kontingenata anonimnih građana iz srednje i jugoistočne Europe koji su krenuli istim putem preko Viktringa i Bleiburga – no ovaj put kako bi pobjegli u pravcu razvikane slobode kapitalističkog Zapada.

Glavni problem u suvremenoj historiografiji je da prilikom opisa  “borbe za povijesno sjećanje”, sve žrtve ne uživaju iste povlastice sjećanja. Sudeći po modernom medijskom brojanju mrtvaca, nečiji mrtvaci iz Drugog svjetskog rata moraju imati prednost, dočim je  mrtvacima druge strane predodređeno da odu u zaborav. U hrvatskoj povijesnoj svijesti riječ “Bleiburg” ima posebno značenje, baš kao što riječ “Viktring” nosi posebno značenje za Slovence i stanovnike austrijske Koruške. Doista, u hrvatskom jeziku riječ “Bleiburg” ne doziva samo slike netaknutih šuma, skijaških praznika ili novog trgovačkog centra. Za mnoge Hrvate ta riječ postala je metafizički pojam koji označava zastrašujući primjer katastrofalne i neuspješne izgradnje nacionalne države. Bleiburg nije samo simbol slikovitog i romantičnog mjesta, već putokaz za hrvatsku sociobiološku katastrofu. Krajem svibnja 1945. godine stotine tisuća Hrvata u bijegu, zajedno s nekim Kozacima, Crnogorcima, Srbima i Slovencima, izručene su Titovim jugoslavenskim partizanima – ljubaznošću savezničkih engleskih vojnika u blizini.

Prilikom čitanja Rulitzove knjige možemo se također podsjetiti na milijune protjeranih Nijemaca iz Šleske, Pomeranije, istočne Njemačke, Sudeta i Podunavlja. No dvostrukim mjerilima u opisivanju raznolikih žrtvoslovlja, koja  su još uvijek na snazi  u modernoj historiografiji, sjećanja na njih teško da će se ostvariti u dogledno vrijeme. Kao što je jednom primijetio Carl Schmitt, poznati  njemački znanstvenik međunarodnog prava, suvremena povjesničarska “borba različitih žrtvoslovlja“  predstavlja ozbiljan problem za suvremene međunarodne zakonodavce, a kamoli tek za objektivno proučavanje povijesti. Mnogi suvremeni medijski izvjestitelji, uključujući i značajan broj znanstvenika, često su u iskušenju da opišu jadne mase razoružanih Hrvata, osovinskih vojnika i civila na koruškim poljima u ljeto 1945. kao “fašistička čudovišta” ili “gamad”.

Dakle, ako se prihvati takav demonološki rječnik, ne postoji tada način da se zakonski primijene propisi ljudskih prava na bilo kojeg od njih. Gamad i demoni ne mogu imati spomen-mjesto. Čudovišta, budući da su oni neljudski izvanzemaljci, ne zaslužuju mjesto sjećanja. Oni zaslužuju samo smrt. Moderni povjesničari i tvorci javnoga mnijenja  zaboravljaju da jednostrano brojenje mrtvaca  uvijek izaziva nove sukobe. Jednostrano žrtvoslovlje uvijek ističe samo svoju vlastitu posebnost  – uvijek nauštrb posebnosti  tuđeg žrtvoslovlja. U današnjoj multikulturalnoj Europi i Americi takva žrtvoslovna atmosfera potiče svaki narod, svaku zajednicu, a kamoli tek svakog  neeuropskog došljaka, da vjeruje samo u važnost i posebnost svog vlastitog žrtvoslovlja. Osim toga, sva žrtvoslovlja obožavaju se međusobno natjecati. Stradalnički mentalitet, pogotovo ako je pretjeran, ne pomaže u sprječavanju budućih sukoba, niti u osiguravanju mira. Naprotiv, on dovodi do novog  nasilja, čineći spiralu mržnje neizbježnom. Školski primjer jednostranog žrtvoslovlja bio je na snazi  uoči raspada bivše države Jugoslavije, države u kojoj je  višedesetljetno, jednostrano polumitsko komunističko  žrtvoslovlje, pod pokroviteljstvom Jugoslavije, dovelo 1991. do rata. Povjesničari komunističke Jugoslavije nisu nikada pokušavali stvoriti klimu međusobnog povjerenja među narodima Jugoslavije. U biti oni snose dio krivice za pokolje koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije.

Rulitzova knjiga je solidan dokument o malo poznatoj bleiburškoj tragediji. Možemo se samo nadati  da će je jednoga dana pročitati političari EU-a, koji  će možda  preispitati svoje slatke snove o jednoj novoj europskoj utopiji u stilu multikulturalne Jugoslavije. Lekcije iz Bleiburga mogu  poslužiti kao upozorenje.

Autor: Tomislav Sunić / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Znate li što je Valerijanov memorandum!?

Objavljeno

na

Objavio

Valerijanov memorandum je dokument Srpske Pravoslavne Crkve izdan 24. lipnja 1941. godine, kao potpora i propagandna poluga Dokumentu Stevana Moljevića „Homogena Srbija“, koji je zahtijevao uspostavu Velike Srbije izvršenjem genocida nad Hrvatima.

Valerijanov memorandum su predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu, te ga raširili kao laž po svijetu. Laž je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., u manje od dva mjeseca i prije bilo kakvih logora, u NDH ubijeno više od 100.000 Srba. A u rujnu 1941. taj službeni broj ubijenih Srba koji je SPC širila svijetom bio veći od 300.000 žrtava!

„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima!, piše Slobodna Dalmacija.

P:Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

O: Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima.

Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima uslijedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, uslijedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati.

Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ Srpske Pravoslavne Crkve. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

P:”Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

O:Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument Srpske Pravoslavne Crkve i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu.

Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni.

Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

P:O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

O:Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

P: Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

O: Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriješiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema

(…)

P: Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

O:Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune.

Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine.

Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere.

Po raspadu Jugoslavije, Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima.

Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima.

To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

(…)

Cijeli intervju Stjepana Loze u Slobodnoj Dalmaciji možete pročitati OVDJE

Teške klevete Valerijanovog memoranduma Sprske Pravoslavne Crkve (od 30:00 minute nadalje) – Stjepan Lozo

Izvor: narod.hr/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Objavljeno

na

Objavio

Oskar Schindler spasio je tisuću ljudi, a mi imamo Dianu Budisavljević, koja je ih je spasila deset puta više – rekao je Zlatko Vidačković, umjetnički direktor Pulskog filmskog festivala, najavljujući filmsku premijeru „Dnevnika Diane Budisavljević“, redateljice Dane Budisavljević.

Vidačkovića najava sugerira kojim će smjerom ići PR kampanja filma te kakav je sadržaj filma o volonterki austrijskog podrijetla Diani Budisavljević (rođ. Obexer), koja se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske uključila u pomaganje, liječenje i udomljavanje izbjeglica, djece i interniraca uglavnom pravoslavne vjere.

Vidačkovićeva usporedba sa Schindlerom zapravo je neumjesna. Za razliku od Schindlerovih štićenika Židova, ljudi kojima je pomagala Diana Budisavljević nisu bili izravno životno ugroženi. Odnosno, život im nije bio ugrožen u smislu da ga nekim izravnim postupkom želi oduzeti neki režim, državni sustav ili čovjek.

Život im je bio ugrožen – ali od bolesti, gladi, iscrpljenosti, a to su stanje dospjeli zbog niza ratnih okolnosti. Tadašnja hrvatska država nastojala je popraviti to stanje. U pomaganje toj skupini (što nije bilo moguće bez dozvole države) uključila se Diana Budisavljević sa suradnicima, a uz njih bili su tu i Crveni križ, Karitas, redovi časnih sestara i brojni drugi hrvatski građani. Pomaganje nije bilo protiv sustava – kao Schindlerovo.
Hoće li to tako biti prikazano i u filmu? Vrijedi sumnjati. Iz izjava autora filma i njihovih savjetnika dade zaključiti da će Diana biti prikazana „šindlerovski“.

Čak je i film do nedavno nosio neinventivni i provincijalni naziv „Dianina lista“. Na kraju je film od dokumentarnog, pa preko dokumentarnog s igranim scenama, postao „igrano-dokumentarni“ i dobio ime „Dnevnik Diane Budisavljević“. Iz toga se može zaključiti da će sve moguće i očekivane kritike autori nastojati svaliti – na leđa svoje heroine. U smislu, pa to je njezin subjektivni prikaz događaja, i to je igrani film, ne treba ga gledati kao stvaran i realan prikaz događaja iz tog doba. Ne razumiješ ti to Vukiću, jer nisi sineast, reći će autori, kao što neki drugi, pomalo u panici, ponavljaju da o povijesti mogu pisati i govoriti samo povjesničari.

Ali ne treba biti filmski kritičar pa znati da film koji je „utemeljen na stvarnim događajima“ ipak treba imati relativno snažnu vezu sa stvarnim događajima. Uostalom, vidjet će se to u kritikama poslije premijere. Nije teško predvidjeti da će se rijetki kritičari zaustaviti samo na umjetničkim vrijednostima filma.

Autorica Dana Budisavljević i njezini suradnici imali su priliku napraviti film koji je mogao prilično realno opisati događaje iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Na raspolaganju im je bio pristojan budžet: samo od Hrvatskog audiovizualnog centra dobili su 2,7 milijuna kuna. Sredstva su nastavili prikupljati i kasnije iz drugih izvora pa su među producentima i poduzeća iz Srbije i Slovenije. U medijima se spominjala svota od 160.000 eura koju je dodijelio europski fond Euroimages, itd.

Zatim, autori su na raspolaganju imali i arhivu i brojne dokumente iz kojih se uz malo truda mogla vidjeti stvarni smisao događaja u kojima je sudjelovala Diana Budisavljević.

Mogli su dakle temeljito istražiti događaje i potom ih filmskim jezikom ispričati gledateljima. Tko zna, možda će nas iznenaditi: redateljica Dana Budisavljević autorica je hrabrog dokumentarca „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je javnosti dala na uvid kako se njezina obitelj nosi s njezinom nekonvencionalnom prirodom. Zasluženo je dobila nagrade za odabir teme i njezinu obradu.

No s druge strane, autori filma odbijali su razgovore s ljudima koji su im mogli ponuditi drukčije viđenje i potaknuti ih da film bude još bolji. Još gore, u savjetničkom timu imali su i osobe koje su spremne u javnosti ponavljati neke od najgorih propagandnih konstrukcija iz arsenala jugoslavenske i srpske propagandne kuhinje.

Primjerice, u nedavnom dokumentarnom filmu „Dianina deca“ u produkciji Radio televizije Srbije, jedna takva savjetnica je mrtva-hladna rekla da „nije našla dokaze da bi liječnik dr. Antun Najžar u Sisku injekcijama usmrćivao djecu, ali da je moguće da se tako nešto događalo“!? Pazite, nije našla dokaze, ali je moguće. Nema dokaza, ali je moguće da su ih ubijali konj’ma na repove… Ili da su ustaše na srpsku djecu bacali kamene gromade teške tonu ili dvije…
Strašno. Čovjek bi napisao: pa nisu valjda ni srpski gledatelji toliko blesavi da progutaju takvu rečenicu, ali nažalost, znamo da još uvijek jesu. To je pristup koji se približava zlonamjernim izjavama engleskog „povjesničara“ Roryja Yeomansa i šibenskog aktiviste Zorana Restovića da je NDH imala logore za masovno ubijanje djece. (Što je bilo s injekcijama dr. Najžara objasnit ćemo nešto kasnije u tekstu).

Jer, ne samo da ND Hrvatska nije imala logore za djecu, ni logore za ubijanje djece, ni logore za masovno ubijanje djece, već je ND Hrvatska u to vrijeme sustavno pomagala i zbrinjavala djecu pa i onu svojih neprijatelja. Diana Budisavljević je imala u tome hvalevrijednu ulogu, ali je ne treba precjenjivati.

Intencija filma Dnevnik Diane Budisavljević moći će se procjenjivati na njegovu odnosu prema dostupnim i provjerljivim povijesnim činjenicama. One kažu da je Diana Budisavljević prvu dozvolu da dostavljanje hrane i odjeće srpskim-pravoslavnim zatočenicama u Lobor-gradu u listopadu 1941. godine. Dozvolu je izdalo Ravnateljstvo ustaškog redarstva. Bez te „dozvole sistema“ nikad ne bi mogla dostaviti ništa tim zatočenicama, koje su ondje internirane, neke od njih zajedno s njihovom djecom, kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu u okolici Sarajeva.

U ožujku iduće, 1942. godine. te su zatočenice puštene i vlakom odvezene u Beograd. Suradnici Diane Budisavljević dali su im dodatnu hranu kad su proputovali kroz Zagreb. Puštanje te skupine od dvjestotinjak žena i djece opet je bila odluka sustava, odnosno, ustaškog režima. Bila je rezultat dogovora s nacističkim predstavnicima, uz zalaganje i Save Besarovića, sarajevskog pravoslavca i odvjetnika, koji je nedugo prije toga postao predstavnik pravoslavnih stanovnika ND Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru (kasnije i ministar u hrvatskoj vladi). Bilo je to nakon niza susreta koje je održao s poglavnikom Antom Pavelićem (na Pavelićev poziv). Na tim susretima razmatrano je kako suzbiti ili smiriti protuhrvatsku pobunu, osobito onu koja je bila motivirana srpskim nacionalnim ciljevima. Jedan od rezultata bilo je i puštanje iz logora i zatvora pravoslavnih uhićenika kako bi se pokazala dobra volja za smirivanjem tenzija. Diana Budisavljević u svojem dnevniku na par mjesta spominje Savu Besarovića, ali dosta mrzovoljno, ne dajući previše objašnjenja za takav stav.

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Kulminacija njezina angažmana u zbrinjavanju djece slijedi nakon vojne akcije na Kozari kojom je razbijena pobunjenička „republika“. No i ovdje je njezina uloga moguća tek uz dozvolu i, u nekim elementima, uz poticaj državnih vlasti. Dakle, ako Diana Budisavljević radi nešto dobro, onda nešto tog dobrog treba pripisati i ustaškoj državi koja joj omogućava to djelovanje. Jesu li se autori filma usudili tako postaviti stvari? Vidjet ćemo.

Dokumenti pokazuju da je zapovijed za pomaganje djeci stigla s vrha, od poglavnika Ante Pavelića. Liječnike za pomaganje odraslima i djeci u prihvatnim centrima slalo je Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske, a smještaj djece osiguravalo je Ministarstvo udružbe ND Hrvatske.

Djeca koja su preuzimana zapravo nisu ni bila u logorima, nego u privremenim izbjegličkim centrima, primjerice, u selima Mlaka i Jablanac pored logora u Jasenovcu. Najbliže logoru bila su u Staroj Gradiški, gdje su uglavnom bila smještena u velikom dvorištu logora, odakle su upućivana u prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom. U izbjegličkim centrima nije bilo ograde i straže. U Mlaki i Jablancu su mladi ustaški vojnici – prema riječima Diane Budisavljević napisanima u dnevniku – pomagali da se djeca stave na kola i odvezu na jasenovačku željezničku postaju i dalje u prihvatilišta i lječilišta. I pri tom su ti mladi ustaše postupali s djecom pažljivo i gledali da koje od najmanjih ne ostane.

Izbjeglice s Kozare i njihova djeca nisu ni ulazili u jasenovački logor. I kroz Staru Gradišku su uglavnom prolazili na druge lokacije (na rad u njemačke tvornice ili u Slavoniju), a u logoru je ostalo sasvim mali broj djece u odnosu na ukupnu izbjegličku populaciju. Nekoliko dječaka pravoslavaca iz potkozarskog područja ostavljeno je u jasenovačkom logoru da zajedno s drugih stotinjak pitomaca uče razne obrte od zatočenika-majstora (Ilija Ivanović učio je za brijača, Dušan Prelić i Ostoja Mijić za automehaničare, itd.).

Još jednom ponovimo, djece u velikom broju nije bilo u logorima pa ih Diana Budisavljević i da je htjela, nije mogla spašavati. A pogotovo ne protiv volje režima, države ili logorske uprave. Svejedno, na stranici Pulskog filmskog festivala stoji da je Diana Budisavljević „s nekolicinom prijatelja pokrenula riskantnu akciju kojom iz logora Nezavisne Države Hrvatske spašava više od 10 000 djece“. Mašala! James Bond joj nije ravan, a Schindlera da više ni ne spominjemo.

Kad djeca dolaze u Sisak i druga prihvatilišta, pruža im se sva moguća pomoć. Ne treba zaboraviti da su prihvatilišta već puna katoličke i muslimanske djece izbjegle pred četnicima i drugim ratnim zbivanjima. Mjesto za nove izbjeglice treblo je žurno pronaći. Djeca s Kozare dolaze bolesna, iscrpljena, oslabljela do krajnjih granica. I sami partizani u svojim memoarima i analizama bitke nevoljko napominju da je bila krupna greška što je na Kozaru dovučeno civilno stanovništvo, uz nedostatnu hranu i odjeću. Po danu su se temperature tog lipnja i srpnja 1942. penjale iznad 30 stupnjeva, dok bi noći u planinskim vrletima bile nepodnošljio hladne. Stoga su se mnoge skupine civila s Kozare dobrovoljno predavale hrvatskim i njemačkim vojnicima – na pozive s letaka bačenih iz zrakoplova u kojima se jamčio život ako se predaju do određenog roka. Te su skupine zatim, u skladu s porukama s letaka, bile prepraćene do prihvatnih centara.

Da, ondje su, na više mjesta, djeca bila razdvajana od roditelja koji su upućivani na rad u njemačku ratnu industriju. To razdvajanje i smrtnost djece jesu grozne posljedice tih događaja, za svako žaljenje. Ali ne treba zaboraviti da je i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima savjetovala ženama da predaju djecu, da se odvoje od njih, jer će djeci u prihvatilištima biti dobro, bit će zbrinuta, nahranjena, izliječena… U opisima tih događaja savjetnici redateljice Budisavljević često nastoje odvojiti „dobre Nijemce“ od „zlih ustaša“ pa su kao „dobri Nijemci“ sprečavali „zle ustaše“ da naprave nešto nažao malim pravoslavcima. A istina je da su „dobri Nijemci“, bolje rečeno, nacisti, tražili odrasle kao radnu snagu, dok im djeca nisu bila potrebna. Stoga ni i zalaganje Diane Budisavljević da djeca ostanu na brigu državi ne treba osuđivati.

Prema dostupnim dokumentima, kroz Sisak je prošlo oko 7000 djece, a umrlo je 1156. Svako dijete je registrirano, svaka smrt upisana u kartoteke, djeca pristojno pokopana. Organizirano je i fotografiranje malih leševa kako bi se u tom kaosu pokušao sačuvati njihov identitet. Najveća smrtnost bila je među najmlađima, a mnoga njihova imena nisu bila upisana ili su u toj gužvi izgubila. Primjerice, dobivali su kartonske listiće s imenom na uzici oko vrata, a ti listići bi se istrgnuli, otpali u prijevozu…

U Sisku su bili smještani u nekoliko zgrada i dvorana, koje su se mogle na brzinu pronaći. Naravno da to nije bio najprikladniji smještaj. No nije bio ni logor, pa su čak i tih dana neki roditelji uspijevali doći do Siska i ponovo uzeti svoju djecu. Dolazila su i izaslanstva nekih sela koji su preuzimali cijele skupine. Iz Siska i okolica dolazili su građani i preuzimali djecu na skrb.

Savjetnici Dane Budisavljević nam žele reći da se u tom cijelom tom kaosu, među djecom kreće dr. Anton Najžar i dijeli djeci smrtonosne injekcije! Mengele iz našeg sokaka!

Da im se dalo pročitati što je komunistička, partizanska istražna komisija utvrdila poslije rata, vidjeli bi da je dr. Najžar bio tih dana pozvan na raport agentu Ustaške nadzorne službe. Ovaj ga je pitao je li istina da djeca umiru nakon što im se daju neke čudne injekcije, kao što se priča po Sisku?

Dakle, ustaški agenti zabrinuli su se zbog glasina o strašnim postupcima doktora u sisačkom prihvatilištu. Dr. Najžar je objasnio da je riječ o tome da se injekcijama daje – fiziološka otopina. To je jedan od tada uobičajenih načina da se rehidriraju iznemogla djeca. Jest, neka su umrla i nakon takve pomoći, ali ih je više, baš zbog primanja fiziološke otopine, uspjelo preživjeti. Ima dovoljno dokumenata i svjedočenja koja jasno pokazuju da je dr. Najžar postupao prema svojim malim pacijentima s pažnjom i u skladu s liječničkom etikom. Svejedno mu je poslije rata dosuđena smrtna kazna.

Kroz Jastrebarsko je prošlo 3200 djece, a oko 450 je umrlo. U svim protokolima i zapisnicima je vidljivo – kako smrtnost snažno opada nakon dolaska u prihvatilišta, bilo u Sisku, Jastrebarsku, Zagrebu… Liječnici, časne sestre, aktivisti Crvenog križa, građani, ustaškinje, svi koji su pomagali toj djeci učinili su najviše u danim okolnostima. Neki od osoblja što su pomagali i sami su se razboljeli, neki čak i umrli, nesebično pomažući djeci. I Diana Budisavljević je bila bolesna, i umorna, trudeći se pomoći što je moguće više.

U svojem dnevniku ona ispočetka mrzovoljno prikazuje i nadbiskupa Stepinca. On, kao, nije bio voljan pomoći kad se pojavio pravoslavni izbjeglički val. Bit će zanimljiivo vidjeti hoće li taj dio dnevnika biti prikazan u filmu. Povjesničar Robin Harris objašnjava da je Diana Budisavljević došla k Stepincu u ljeto 1942. upravo kad je bio najviše angažiran na pomoći Židovima (i tu je doista bila riječ o spašavanju), kojima su tada nacisti spremali deportaciju u njemačke logore. Čak i ako je u prvim susretima bio rezerviran (zbog zauzetosti Židovima ili drugih razloga), Stepinac je ubrzo i na ovom dječjem planu pružio svu svoju pomoć, što ipak kasnije priznaje i Diana Budisavljević.

Moglo bi se tako dugo nabrajati elementi koji bi se trebali naći u tom filmu, a koji bi na jedan drugi način prikazali i stanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, odnosno, postupke njezina vodstva, vojnika, dužnosnika pa sve do običnih građana. Vidjet će se ima li nešto od toga u filmu. Paradoks je da danas 2019. godine takve stvari teško dobivaju pravo građanstva u pulskoj areni, gdje su još sedamdesetih godina emitirani filmovi Antuna Vrdoljaka s donekle nijansiranim prikazima raznih zbivanja. Ideološkom nadzoru čak i tada mogli su se provući filmovi poput Hadžićeva „Lova na jelene“, s prikazom slučaja bivšeg ustaše koji se vraća u Jugoslaviju iz emigracije. Tada su nastale i „Crne ptice“ Eduarda Galića (dosad najbolji igrani film o Staroj Gradišci i Jasenovcu iz vremena drugog svjetsko rata, snimljen 1967., potražite na You tubeu). O filmovima srbijanskog crnog vala da i ne govorimo.

Bilo bi žalosno kad bi film Dane Budisavljević u protuhrvatskoj propagandi stao uz bok filmovima koji se upravo pripremaju u Srbiji – od Emira Kusturice do Predraga Antonijevića, kojem je srpska država dala oko 500.000 eura za film o izvjesnoj Dari, izbjeglici s Kozare koja dospijeva do prihvatnih centara. U njihovim filmovima nas malo toga može iznenaditi, a kod ovih naših, financiranih našim novcem, još uvijek uzgajamo i neke iluzije.

I supruga ustaškog pukovnika udomila je kozaračkog dječaka

Dokumenti zorno pokazuju da su djecu na udomljavanje uzimali mnogi – od običnih građana preko poduzeća i institucija do ustaških pukovnika. Diana Budisavljević nije se morala boriti protiv sistema (eventualno ga je trebalo malo pogurati tu i tamo), ali ni protiv običnih ljudi. Mnogi su uzimali djecu na skrb, i bogati i siromašnji, u svemu je posredovao i Karitas i katoličke župe, a dugačak je popis gradova i sela u srednjoj i sjevernoj Hrvatskoj gdje su zbrinjavana kozaračka djeca.

Među ostalima, žena ustaškog pukovnika Servatzyja povela je sa sobom u emigraciju i jednog malog kozaračkog dječaka Peru, koji je ostao bez igdje ikoga, a koji je u argentinskom slobodnom društvu proživio svoj život. I bez obzira na podrijetlo, bio potpuno integriran u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Buenos Airesu.

I Ozna je zaključila da je Ženska loza ustaškog pokreta pridonijela skrbi o kozaračkoj djeci

Odmah poslije rata Ozna je istražila što se s kozaračkom djecom događalo u Sisku. Napravili su elaborat koji je sadržavao čak i precizne tlocrte dvorana i prostora u kojima su djeca bila smještena. Elaborat je zatim uzela Marija Šoljan-Bakarić, žena komunističkog upravljača Hrvatskom Vladimira Bakarića.

Marija Bakarić, dužnosnica Antifašističke fronte žena (AFŽ) elaborat je spremila u svoju ladicu i ondje ga držala dvadesetak godina! Na kraju ga je predala Institutu za povijest radničkog pokreta Hrvatske, u nadi da će tu biti sačuvan „za generacije“. No zbog dolaska demokracije, elaborat je srećom stigao do Hrvatskog državnog arhiva i ondje ga svatko zainteresiran može pregledati.

I u njemu se može vidjeti kako je Ozna konstatirala da je brizi o kozaračkoj djeci u Sisku uz ostale bitno pridonijela i Ženska loza ustaškog pokreta, čije su pripadnice bile izravno angažirane na pomaganju i zbrinjavanju dječje izbjegliče skupine. Recimo, u sisačkom prihvatilištu za djecu kuhalo je desetak kuharica.

Čelnicu Ženske loze Juliju Šepić nakon svega poglavnik Ante Pavelić odlikovao je, upravo s obrazloženjem da je dobro organizirala pomoć kozaračkoj djeci.

Izvor: Igor Vukić/Hrvatski tjednik/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari