Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Tomislav Sunić: Veliki broj Hrvata vratit će se u Hrvatsku

Objavljeno

na

Razgovor s dr. sc. Tomislavom Sunićem

Dr. sc. Tomislav Sunić je hrvatsko-američki publicist, književnik, prevoditelj, diplomat i analitičar politoloških i socioloških fenomena. Uskoro izlazi hrvatski prijevod njegove knjige „Homo americanus: Child of the Postmodern Age“. S dr. sc. Sunićem razgovarao je Davor Dijanović za HKV o aktualnim političkim i društvenim pitanjima u Hrvatskoj, ali i u Europi.

Nedavno je završeno prikupljanje potpisa za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Otkažimo Istanbulsku konvenciju“. Političke elite pritom su učinile sve kako bi te inicijative propalae. Pokazuju li tzv. političke elite sve više da su se otuđile od naroda i da su referendumi jedino sredstvo mogućeg pritiska na njih?

Referendumska inicijativa „Narod odlučuje“ pozitivan je iskorak građana u Hrvatskoj. Općenito govoreći, zagovornici parlamentarne demokracije ne vole riječ „referendum“, a još manje pokretanje referendumske inicijative. Referendum odbacuje načela izbornog sustava modernih predstavničkih demokracija, ili pučki rečeno, svaki referendum predstavlja prijetnju stranačkom reketarenju i predizbornoj trgovini interesnih parlamentarnih skupina. To nije ništa novo u parlamentarnim demokracijama koje sebe smatraju najboljim od sviju svjetova. Takvu, nazovi demokratsku praksu, gledamo već punih 150 godina u Europi i Americi.

Glede nedavne referendumske inicijative u Hrvatskoj, moglo se očekivati da će doći do negativnih reakcije od strane hrvatske političke klase. Dapače, za očekivati je da će i Ustavni sud RH poništiti referendumsku inicijativu. Znači, nekoliko anonimaca iz hrvatskog pravosuđa smatraju sebe jedinim mjerodavnim odlučivati o volji i nevolji velikog broja ljudi u Hrvatskoj. Dakako, političke klase svugdje na svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, vole se pozivati na narod i na slobodu govora. No kada narod uistinu progovori i kada se sprema deložirati političke uhljebe, tada politička klasa pokazuje svoje pravo lice i koristi, ako zatreba, i represivne mjere. (Mogli bismo satima citirati imena poznatih znanstvenika i kritičara parlamentarne demokracije (Carl Schmitt, Vilfredo Pareto, Robert Michels, itd.), koji se kod nas malo čitaju, a još manje podučavaju na univerzitetima.

Ni tzv. europske elite previše ne vole mišljenje naroda kad im ono ne odgovara. Primjerice, u Njemačkoj je referendum zabranjen. Kako to komentirate?

Njemačka je poseban pravni slučaj, no djelomično se njemačka posebnost odražava i na ostale europske zemlje. Službeno slovi Savezna Republika Njemačka kao „najdemokratskija zemlja na svijetu“. No neslužbeno je Njemačka okupirana država. Po riječima bivšeg lijevog zastupnika i oca tvorioca moderne poslijeratne Njemačke, Carla Schmida, „Savezna Republika Njemačka je organizacijski oblik modaliteta strane vladavine.“ („Die BRD ist die Organisations formeiner Modalität der Fremdherrschaft“, 1948). Nijemci nisu imali pravo na referendum pri ulasku Njemačke u Europsku uniju (1952, 1992); niti imaju danas pravo na referendum glede bilo kojeg drugog političkog pitanja.

U Njemačkoj je stacionirano 40.000 stranih vojnika. Njemačka služi kao glavni vojni poligon za NATO intervencije na Bliskom istoku. Po „klauzuli o neprijateljskoj državi„ iz Karte Ujedinjenih Naroda , čl. 53 i 107 („Feind staaten klausel“der UN-Charta; Artikel 53, 107), Savezna Republika Njemačka još nema potpisani mirovni sporazum za silama pobjednicima Drugog svjetskog rata. Međunarodnopravno gledajući Njemačka je još uvijek izložena njihovo volji ili samovolji.

Diljem Europe, međutim, jačaju desne, tzv. populističke i protusistemske stranke.

Populizam je danas postala pomodarska riječ. Pitam se da li hrvatski političari, koji se danas vole razbacivati sa stranim riječima, znaju što ta pomalo uvredljiva riječ „populizam“ uistinu podrazumijeva? Da nije bio populističkih glasača, HDZ ne bi nikada došao na vlast, upravo kao niti SDP. Što se pak tiče jačanja desnih ili tzv. ekstremno desnih stranaka diljem Europe — ne treba se čuditi. Njih strelovit rast očekivani je odgovor sve većeg broj građana na razornu dinamiku kapitalizma, na privatizaciju, na korupciju koja čini neslužbeni temelj svake parlamentarne demokracije.

Slične promjene svjedočili smo u francuskoj Trećoj Republici krajem 19. stoljeća, a zatim u Italiji i u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Građanima možete sve oduzeti; i stan i hranu i posao. No ako građanima oduzmete identitet i ponos, tada slijede građanski ratovi. Takav scenarij možemo očekivati u Hrvatskoj.

Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje desnih stranaka?

Hrvatska ima prednost što za razliku od brojnih država Europske unije, a tu prvenstveno mislim na Njemačku, ona nije toliko opterećena kompleksom povijesne krivice, ali niti sotonizirajućim floskulama „fašizam“, „rasizam“ ili „ustaštvo“ . Nedavni Domovinski rat znatno je pomogao Hrvatima da se puno ne obaziru na te stare komunističke uvredljive prozivke. Mogućnost pojave jakog nacionalističkog ili tzv. ultra-desnog pokreta u Hrvatskoj uistinu je velika. No problem u Hrvatskoj je tehničke prirode. Od gomile pravaških i pseudo-pravaških strančica i udruga u Hrvatskoj, nije jasno tko pije, a tko plaća. Osim rijetkih pojedinaca, većina samo-prozvanih hrvatskih desničara ne promatra stvari u širim europskim i svjetskim okvirima.

Većina hrvatskih desničara opterećena je isključivo sa srpskim pitanjem, umjesto da stave težinu na kritiku jugoslavenstva, globalizma i jednog od njenog modernog institucionalnog izdanka koji se zove Europska unija. Već punih 25 godina hrvatska desnica nema intelektualnu težinu. Ona nema niti organizacijskih sposobnosti, ali niti znanja za stručno nametanja svog rječnika i svog stila u medijima i javnom životu. Prauzrok tome je negativna socio-biološka selekcija koja traje od Bleiburga do danas. Ne treba se stoga čuditi da šaka lijevo orijentiranih post-jugoslavenskih intelektualaca, sa slabim znanstvenim kvalitetama, bilo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo na Prisavlju, uspješno diktira javni govor i životni stil – te na taj način bolje zna privući veliki broj hrvatske mladeži.

Hrvatska se doslovce demografski prazni. Kakve će biti posljedice na sigurnosnom, ekonomskom i identitetskom planu?

Zvuči dramatično, no po staroj narodnoj poslovici, u svakom zlu ima i dobrog. Kao prvo, statistike nisu nikada statične. Statistike se uvijek mijenjaju zahvaljujući nepredvidljivim vanjskim okolnostima, kao što su krize, ratovi i masovne migracije. A takvih dramatičnih okolnosti bit će još puno u narednim godinama u Europskoj uniji. Nadalje, nikada u hrvatskim glavnim medijima ne čujemo kako živi većina ljudi koji su nedavno otišli raditi u Irsku ili u Njemačku. Većina njih se srami javno priznati da im je kvaliteta života gora nego u Hrvatskoj. Rad po cijeli dan, teški stambeni uvjeti, nepoznavanje stranih jezika, nedostatak integracije s domaćim stanovništvom, samo su neki u nizu detalja.

Veće plaće i veća kupovna moć, recimo u Irskoj ili Njemačkoj, nipošto nije isto što i bolja kvaliteta života. Sa stalnim padom srednjeg staleža diljem Europske unije i sve manjim brojem dobro plaćenih zanimanja, malen je broj pristiglih Hrvata u Irskoj ili u Njemačkoj koji se javno žele pohvaliti da im je „tamo danas bolje nego u Hrvatskoj“. Uzmimo također i činjenicu da se etnička slika u Europi do temelja izmijenila. I milijunske mase novih afroazijskih pridošlica također traže svoj dio europskog kolača.

Brojni kvartovi u velegradovima zapadne Europe, koji omogućuju jeftini najam stanova, od recimo Marseilla do Malmoea, od Dortmunda do Dublina, sliče na veliku kazbu u kojima brojni pristigli Hrvati koje žele nešto uštedjeti, sve teže i opasnije žive. U narednim godinama, s pogoršanjem tržišta rada u Europi i tinjajućim međurasnim sukobima, veliki broj Hrvata vratit će se u Hrvatsku.

Hrvatskoj će u narednih 10 godina nedostajati 150.000 radnika, a budući da nema niti na dogledu mjera demografske revitalizacije taj će broj u budućnosti još više rasti. Hoće li po Vama doći do tzv. zamjene (suptitucije) stanovništva)?

„Velika zamjena stanovništva“ naslov je istoimene knjige poznatog francuskog književnika (Renaud Camus). To više nije floskula, već realnost o čijim dramatičnim sutrašnjim posljedicama komesari Europske Unije ne žele previše govoriti. U zapadnim zemljama Europske unije živi danas preko 40 milijuna neeuropskih građana, tj. više od 10 % sveukupnih građana Europske unije, računajući prvu, drugu i treću generaciju. Etnička slika zapadne Europe, za razliku od još etnički homogene istočne Europe, do temelja se izmijenila.

Stalni priljev neeuropskih migranata imat će velike sigurnosne posljedice, a također će uticati i na pad životnog standarda domaćeg stanovništva. Istočna Europa i Hrvatska, za razliku od zapadne Europe, imaju prvenstveno problem sa raslojavanjem stanovništva. Hrvatska ima poteškoća ne s viškom, nego s manjkom radne snage. Posla ima u Hrvatskoj na pretek – no pitanje je koliko obrazovanih Hrvata želi raditi posao u uslužnoj djelatnosti (hoteli, robne kuće, trgovine, turizam, itd.). Teško je velikom broju građan Hrvatske pojmiti da u današnjih Njemačkoj, a pogotovo u SAD-u, ima stotine tisuća visoko školovanih ljudi koji ne mogu dobiti posao u svojoj struci. Naglom digitalizacijom i kompjuterizacijom društva, uz prateću dinamiku globalnog kapitalizma, dobro plaćeni posao postat će rijetkost, dočim će masa dosadašnjih radnih mjesta biti ukinuta.

Putujete i držite predavanja diljem Europe i SAD-a. Kakva su iskustva drugih država s tzv. zamjenom stanovništva?

Zamjena stanovništva, odnosno milijunski dolazak neeuropskog stanovništva u Europsku uniju i SAD, utječe na rast desnih, nacionalističkih, „populističkih“ i „identitarskih“ pokreta i stranaka, pogotovo kod ljudi u dobi između 20 i 30 godina. Rasna diskriminacija strogo je zabranjena u Europskoj uniji i SAD-u, no imamo zato zanimljiv fenomen „samo-segregacije“, pogotovo kod bijelog stanovništva u SAD-u. U praksi to znači „bijeli bijeg“ (white flight) velikog broja europskog stanovništva iz nesigurnih gradova i četvrti kao što su Detroit ili Los Angeles u SAD-u, ili Kreuzberg u Berlinu ili Favoriten u Beču. U izvanrednom stanju sve puste priče o višeetničkom suživotu ništa ne znače. Svaki pojedinac, bilo on lijevi ili desni, zna vrlo dobro u izvanrednom stanju kojem plemenu on pripada ili kojem jatu on mora odletjeti. Vidjeli smo taj scenarij i 1991. u Jugoslaviji, a danas i u Bosni i Hercegovini.

Sutra kada veća grupa afroazijskih migranata stigne u Cavtat ili u Dubrovnik, začas ćemo vidjeti pad turističke sezone. Hrvatske političke klase vole sentimentalno docirati o ubogim migrantima — no pod uvjetom da migranti nikad ne pristupe njihovim vilama na Braću, Hvaru ili u okolice Pule.

Hrvatsku, kao i druge europske zemlje, očekuju demografski i brojni drugi problemi problemi, a još nije raščistila ni s poviješću Drugoga svjetskog rata, a one koji propituju jugokomunističke dogme i mitove etiketira se kao fašiste i ustaše. Kako gledate na tu problematiku?

Nemojmo se zavarati da su etikete „fašisti“ i „ustaše“ samo odlika današnjih neojugoslavenskih, neokomunističkih, europeističkih i lijevih krugova u Hrvatskoj. Iste kriminalizirajuće etikete već su dugo u uporabi u službenim, medijskim i akademskim krugovima u Europskoj uniji i u SAD-u. Riječ „fašizam“ nema više svoje prvobitno značenje; ona je postala danas simbol za apsolutno zlo, te je stoga ona idealno sredstvo za ušutkivanje kritičkih intelektualaca.

Logično da današnji kulturni rat europskih i američkih antifašista protiv pravih ili izmišljenih neofašista, daje vjetar u leđa političarima i javnim radnicima u današnjoj Hrvatskoj koji su do 1991. bili zagovornici komunističke Jugoslavije. Profesionalni antifašisti, bilo da je riječ o SDP-u i srodnim udrugama, itekako su znali da u rječniku JNAi beogradske propagande 1991.g. i oni sami slove kao fašisti i ustaše. Moramo također odbaciti nesuvisle analize da su tisuće jugoslavenskih prebjega u HDZ, početkom 1991. činili to iz ljubavi prema Hrvatskoj. Oni su prihvatili Hrvatsku prvenstveno kao manje zlo; i to prvenstveno iz straha da će ih JNA kazniti za „fašistička i ustaška skretanja“. Nikada nisu oni bili protiv Jugoslavije — oni su se isključivo bojali uspostave „Srboslavije“. Dakako da njima danas svako antisrpsko huškanje u javnosti dobro dođe, jer ih ono amnestira od vlastite komunističke i kriminalne prošlosti.

Da je JNA ušla u Zagreb u prosincu 1991., nakon pada Vukovara, velikom broju lokalnih udbaša i lokalnih komunista u Hrvatskoj, JNA bi sudila po kratkom postupku za „veleizdaju i kolaboraciju s fašističkim i ustaškim režimom“. I Mesić i Granić i Boljkovac i Pusić i Nobilo, i desetine i desetine tisuća bivših jugoslavenskih komunističkih funkcionara koji dan danas igraju znatnu društvenu ulogu, znali su tada vrlo dobro da s drugovima iz Beograda nema šale. Manje im je zlo tada bilo prihvatiti HOS, pravaše i cijelu političku emigracija, ali i bogatu dijasporu koja im je, paradoksalno, došla spašavati živote.

Dokle god bude stajala u preambuli Ustava RH postavka da je Hrvatska vodila „obrambeni rat“ iluzije o nekim lustracijamaili o nekoj hrvatskoj pravici, ostat će prazno slovo na papiru. Tek kada i ako se prihvati pravna stavka da je Hrvatska vodila oslobodilački rat i da su branitelji bili osloboditelji, stvari u Hrvatskoj mogu eventualno krenuti na bolje.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Karamarko: Hrvatsku politiku treba orbanizirati

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pojavio se u 152. izdanju najvećeg domaćeg videocast projekta, Podcast Inkubatora i dao vjerojatno najveći intervju u svom životu, koji je trajao dulje od dva sata. Bio je to i prvi njegov opširniji medijski istup od povlačenja s čela HDZ-a, prenosi Jutarnji list

Karamarko je gostovao kod voditelja Ratka Martinovića, a u nešto više od dva sata pričao je o svom životu i karijeri, osnivanju HDZ-a, suradnji s Manolićem, Gregurićem i Mesićem, MUP-u i kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, (de)tuđmanizaciji, Ivi Sanaderu, poziciji najpopularnijeg ministra i najnepopularnijeg izbornog pobjednika, okolnostima oko pada Vlade RH, odnosu s medijima i možebitnom povratku u politiku.

Na početku razgovora je odmah istaknuo kako nije riječ o njegovom ‘velikom povratku’.

– Ovo nije povratak. Dogovorili smo se da ću doći ovdje i nema odustajanja. Ovaj format mi je provokativan u pozitivnom smislu. Živ sam, pratim što se događa. Nikad ne reci nikad što se tiče povratka u politiku. Zemlja je u lošoj situaciji i tko zna hoće li nam trebati mobilizacija – pri tome ne mislim na oružje ili rat. Dvije godine nisam ništa pričao. Nisam dao nijednu izjavu koja bi štetila stranci. Nikog nisam napadao i nisam sijao gorčinu – iako sam nakon noža u leđa mogao biti ogorčen, no nisam dao da to izbije iz mene, kazao je Karamarko.

Nije želio nagađati o možebitnoj kandidaturi za predsjednika Republike.

– Što se politike tiče – nikad ne reci nikad. To stalno ponavljam, kaže Karamarko koji je puno rječitiji kad mu se spomene HDZ.

– Volio bih da više idemo prema suverenizmu, čak i u odnosu na taj Bruxelles. Da malo ‘orbaniziramo’ našu politiku, budemo samosvjesni, mislimo na vlastite interese. Ne želim vjerovati u to, ali neki kažu da nas ima i ispod četiri milijuna. Mi smo izloženi pogibelji. Ljudi odlaze, dolaze drugi koji mijenjaju civilizacijsku strukturu. Jesam za humanitarni pristup, ali i za razmišljanje o vlastitim interesima, govori bivši predsjednik HDZ-a koji i nije najzadovoljniji paktom HDZ-a i HNS-a.

– Nisam najsretniji, neprirodan je. Politika donosi svakakve situacije pa se ničemu ne čudim, govori Karamarko.

Prema stranci ‘Neovisni za Hrvatsku’ gaji pak određene simpatije.

– Tkivo slično HDZ-ovom. Hasanbegović je iz stranke izašao. Simpatična stranka, imam tamo prijatelje, pratit ćemo njezin rad.

Nije mogao izbjeći pitanja o Josipu Manoliću.

– Nakon vojnog roka zaposlio sam se u Arhivu Hrvatske, negdje 1988. Posao sam dobio zahvaljujući svećenstvu, riječ je o crkvenoj građi. Nakon sudjelovanja u osnivanju HDZ-a, 1991. me pozivaju da budem šef kabineta predsjednika Vlade. Bili smo klinci, imao sam trideset godina, tko je tada mogao znati tko je Manolić? I što bi mi značilo i da sam znao? Bio je predsjednik Vlade, drugi premijer – i ja sam mu bio dodijeljen, kao perspektivan kadar po stranačkom ključu. Nakon njega došao je Gregurić, bio sam šef kabineta u ratnoj Vladi. Radio sam svoj posao, on je tih i samozatajan, podsjećao me na Broja Jedan iz ‘Alan Forda’.”

Komentirao je i buran odnos sa Stipom Mesićem.

– Vodio sam mu kampanju 2000. godine, bili smo u dobrim odnosima. Međutim, mi se vrlo brzo razilazimo. To više nije onaj Mesić, on ima nekoliko faza, nakon što je postao predsjednik RH postaje ‘treći Mesić’. Nakon što sam vidio da mu je platforma nastala u radionici Save Kovačevića i Boška Buhe shvatio sam da više nemam što raditi s njim i njegovom ekipom. Ne znam je li kod njega riječ o oportunizmu, prilagođavanju situaciji, pa možda i kupnji publike… Međutim, nije pošteno.

S Ivom Sanaderom bio je u dobrim odnosima.

– Mislim da je imao veliki potencijal. Napravio je dobar posao u Bruxellesu. No, bojim se da je zbog tog dobrog posla ostao zarobljenik tamošnjih interesa pa je probleme imao u ‘kući’. Njegove presude ćemo još vidjeti, ali je u svakom slučaju njegov pad bio i udarac za HDZ. Ne znam što bih rekao o njemu, bili smo u dobrim odnosima, bio sam ministar u njegovoj vladi. Prije par mjeseci sam ga negdje sreo, pitao za zdravlje… To što je bio na nogometnoj utakmici, a bože dragi, mišljenja je Karamarko.

Voditelja je zanimao i njegov odnos sa savjetnikom Dinama koji je trenutačno nedostupan hrvatskim vlastima.

– Što bismo sad trebali, reći da ne poznajemo Zdravka Mamića i da s njim nismo bili OK? Odreći ga se zato jer ima nepravomoćnu presudu ili što je sad u Hercegovini? On za mene nije kriv prije pravomoćne presude. No, moram priznati da te detalje oko nogometnog svijeta jako slabo znam i pratim. Ali znam da kad je čovjek na podu – ne smije ga se cipelariti. Govorim i iz svoje perspektive.

Kolindi Grabar-Kitarović pomogao je usponu na mjesto predsjednice.

– Imali smo nekoliko razgovora, u Bruxellesu na zračnoj luci i u Bratislavi. Predložio sam joj da se tog prihvati, na kraju i je. Ljudski je bilo premišljati se, jer što ako izgubi? Imali smo u tom slučaju alternativu, bila bi na parlamentarnim izborima nositeljica liste u svojoj izbornoj jedinici, kaže Karamarko.

Komentirao je i famozno vlastito rušenje vlade od strane HDZ-a.

– Odmah su krenule priče kako je pobjeda neuvjerljiva i pola godine je trajalo to rušenje. Trebali smo vratiti tu ideološku komponentu, ljudi nisu znali je li HDZ lijevo ili desno. Što se Mosta tiče, on nam je kao bio svjetonazorski bliži iako ni danas ne znam koji je njihov svjetonazor. Petrov je došao i rekao da imamo problem, donio onaj neki papir s ovjerom javnog bilježnika i rekao da ćemo biti u koaliciji ako ja ne budem premijer. Ni u jednoj sekundi nije postojala opcija o velikoj koaliciji, bilo je nekih koji su to pokušavali, ali neozbiljno. Hasanbegović je uzburkao ustajale močvare, što ideološki što ‘zašarafivši’ kasicu s parama. On je bio dobar ministar. Brinuo sam se o problemima malog i srednjeg poduzetništva, depopulizacije, iseljavanja… No, druge jednostavno nije bilo briga, jedino što ih je zanimalo bilo je preuzimanje funkcija. Trošila se energija na osobne interese, prisjeća se Karamarko.

Tvrdi kako nikakvog potencijalnog sukoba interesa u ‘aferi konzultantica’ nije bilo.

– Ljudi su deklarativno stali iza mene, no stranka nije. Tijela stranke nisu. Sukob interesa ne postoji. Imali smo sastanak s Mostom gdje smo se dogovarali o popunjavanju tijela u firmama. Došli smo do Ine i ja sam u dobroj namjeri kolegama rekao da bismo mogli razmisliti i o arbitraži, koju bi mogli izgubiti. A ako je izgubimo, gubimo milijarde. Svi su šutjeli. No, nakon par dana Most izlazi s tom informacijom i počinje pričati o ‘sukobu interesa’. Da branim Mađare pošto oni imaju informacije da jako dobro stojimo u arbitražnom postupku i znaju da ga dobivamo. Nakon tog počinje medijska hajka. I onda izlazi ugovor firme moje supruge s firmom čovjeka koji nešto radi s MOL-om. I taj ugovor nije postojao u vremenu kad sam bio u Vladi. No, opći zaključak je da ja to nisam smio izgovoriti na službenom sastanku u vrijeme arbitraže. I što se na kraju događa, s vremenskim odmakom? Mi gubimo arbitražu, gubimo 4.5 milijardi, slijedi presuda iz Washingtona, po svemu sudeći slična. I gubimo desetak milijardi kuna. Samo zato što me se nije poslušalo. Dakle, priča o mom sukobu interesa nestaje kad smo mi izgubili arbitražu. Zašto kao potpredsjednik Vlade ne bih smio izraziti svoje mišljenje, makar i krivo, o tome što bi bilo više i manje korisno za državu? A pazi, pričalo se ‘mogućem sukobu interesa’ u stavu vijeća. Po toj logici je svatko na ulici ‘mogući ubojica’.

Karamarko se u jednom trenutku kratko osvrnuo i na Milijana Brkića, za kojeg je rekao da je ‘jedan od onih koji me nisu oduševili svojom ulogom’.

O ‘Aferi Soboli’…

– Ona ne postoji. 2002. godine dajem ostavku Stipi Mesiću i s prijateljima osnivam firmu, ‘Soboli’. Radimo sigurnosni konzalting. 2004. vraćam se u funkciji šefa POA-e i izlazim iz firme. I onda kreće tamburanje. U tvrtku ulazi DORH i ne nalaze ništa nezakonito. A tamo mene više ni nema. Javnost misli kako to mediji žele naznačiti. Tu nema nikakve afere.

O tome je li bio suradnik UDBA-e…

– Zbog toga sam i tužio sve te ljude. Jedan je u međuvremenu umro, to je autor mojih ‘biografija’. Manolića su oslobodili optužbe uz argumentaciju da u postupku nije dokazana njegova namjera da mene kleveće. Ne kažu da nisam u pravu, nego samo da on mene ne kleveće. U tom razdoblju mi je oduzeta putovnica i nisam mogao mrdnuti iz zemlje. Toliko o suradnji s UDBA-om.

O Croatia Busu i Miroslavu Kutli…

– To je bio početak 95′ i došao mi je jedan odvjetnik te me pitao imam li hrabrosti procesuirati slučaj. Mali dioničari su bili u procesu protiv šesnaest ljudi, među kojima je prvi bio Miroslav Kutle. Rekao sam da to moram učiniti, imao hrabrosti ili ne. Pozvao sam Fabera i Buterina, rekao da krećemo u ovo. Kutle je i dan danas pravomoćno osuđen upravo zbog tih Gradskih podruma. Imali smo i Croatia Bus, gdje je bio dugotrajni štrajk. Odbio sam zapovijed nadležnih i nismo probijali blokadu bez odluke suda. To je bio kriminal, umjetna dokapitalizacija, fejk, krim policija je korektno odradila svoj posao. To je bio jedan od rijetkih slučaja u kojima se riješio kriminal u pretvorbi i privatizaciji.

O lociranju Gotovine…

– Gotovinu je locirala služba. O tome ne mogu dalje pričati. Danas imamo jako dobre odnose.

O Domagoju Margetiću…

– Tužio sam ga i dobio sud. Ne mislim ništa. Čovjek je rekao da sam švercao plutonij za Al-Qaidu. Što ću misliti?

O HDZ-u i optužbama za ‘zločinačku organizaciju’…

– Devijacija ima, bilo ih je i bit će. Ti ljudi koji rade kriminal imaju ime i prezime, to ne može biti kolektivitet. HDZ je pun poštenih malih ljudi, bez ikakve koristi osim osobne satisfakcije da smo Hrvatsku doveli u slobodu i neovisnost. Ne smatram da je HDZ oštetio hrvatsku državu. Ako želimo opstati, moramo se s devijacijama pozabaviti.

O odbijanju sučeljavanja s Milanovićem i javnim nastupima…

– Imao sam svoju taktiku. Milanović je bio miljenik medija, ja nisam. Njemu je pasao format svađe pred kamerama i zabavljanje publike. Ja sam odlučio ići po terenu. Kroz dvije i pol godine prošli smo 350.000 kilometara i obilazili članstvo. Da bismo pobijedili, moramo mobilizirati HDZ-ovce. Tako se dobivaju izbori. Dobio sam Milanovića pet puta. Vrlo rado bih se s njim sučelio, ali je bila zajednička procjena da je bolje da se to ne radi.

O karijeri obavještajca…

– Mi smo mijenjali zakon u sigurnosno-obavještajnom sustavu. Pokušali smo ga prilagoditi NATO standardima. Funkcionirao sam na menadžerskoj razini, kao koordinator, ne unutar same operative. Snašao sam se relativno dobro, bili smo relativno uspješni uz konkretne akcije. Nažalost, kod nas je latentni problem ‘curenje’ dokumenata. Taj problem smo i riješili – i danas ima onih koji se pozivaju na izbore ‘bliske obavještajnim službama’. Vjerojatno još postoje takvi kanali.

O Crnoj ruži i Željku Malnaru…

– Te biografije su nakaradne i na njima je radio jedan gospodin koji je nedavno preminuo. Recimo, ono šaniranje, nevjerojatno. Pa ja sam prije vojske bio mirni student koji je malo igrao košarku, imao mirno društvo. Crna ruža? To se veže uz Željka Malnara, pokojnog prijatelja kojeg sam uzgred rečeno upoznao tek 1994. Ja sam iz Kozari Boka, on je stara Pešča, ali sam ga do tada viđao samo na televiziji. A ovo za Crnu ružu, crnu magiju… Ma joj.

O stranici ‘Di su pare’ i nadimku ‘Zečina’…

– To sam čuo, nadimak je za pet. Iako nije previše originalno. Neka samo rade dečki, zaključio je na kraju razgovora Tomislav Karamarko.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hasanbegović: 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj

Objavljeno

na

Objavio

O tome koliko je podijeljeno hrvatsko društvo, u emisiji Hrvatskog radija “Poligraf” govorili su povjesničari Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Jakovina je rekao da se danas obilježava Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj te je on još u vrijeme Jugoslavije imao donekle kontroverzan status zbog toga što je Hrvatska sve do devedesetih godina slavila 27. srpnja zajedno s BiH, kada je bio masovni ustanak u Srbu. Dolaskom Franje Tuđmana na vlast otišlo se na ovaj datum, gdje je skupina od 40-ak ljudi, uglavnom Hrvata, svoj ilegalni rad koji je bio vezan kroz partijsku organizaciju zamijenio organizacijom partizanskog odreda. Zbog toga se, možda ne do kraja precizno, govori o najstarijem odredu u okupiranoj Europi, kazao je.

Rat je trajao već neko vrijeme i pitanje je možemo li po toj logici mjeriti taj odred prvim u okupiranoj Europi. S obzirom dna to a je bio tako snažan otpor i da je došlo do velike gerile koja se organizirala, ja bih rekao, da bih se uz neke ograde, složio s takvim opisom, rekao je Jakovina.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna.

Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi.

Toga datuma Hitleova je Njemačka napala Sovjetski Savez. Prekinula je dotadašnje savezništvo, političko i vojno. Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima.

Kako god vrednovali tu baštinu, nije se dogodilo apsolutno ništa. Na lažima se ne može temeljiti historiografija, a još manje moderni nacionalni državni identitet. To trebao jasno istaknuti, kazao je Hasanbegović.

 

Umjesto veličanstvene pobjede nad Osmanlijama, slavi se ‘događaj’ koji se nije niti dogodio

 

 

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori