Pratite nas

Razgovor

Dr. sc. Tomislav Sunić: Veliki broj Hrvata vratit će se u Hrvatsku

Objavljeno

na

Razgovor s dr. sc. Tomislavom Sunićem

Dr. sc. Tomislav Sunić je hrvatsko-američki publicist, književnik, prevoditelj, diplomat i analitičar politoloških i socioloških fenomena. Uskoro izlazi hrvatski prijevod njegove knjige „Homo americanus: Child of the Postmodern Age“. S dr. sc. Sunićem razgovarao je Davor Dijanović za HKV o aktualnim političkim i društvenim pitanjima u Hrvatskoj, ali i u Europi.

Nedavno je završeno prikupljanje potpisa za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Otkažimo Istanbulsku konvenciju“. Političke elite pritom su učinile sve kako bi te inicijative propalae. Pokazuju li tzv. političke elite sve više da su se otuđile od naroda i da su referendumi jedino sredstvo mogućeg pritiska na njih?

Referendumska inicijativa „Narod odlučuje“ pozitivan je iskorak građana u Hrvatskoj. Općenito govoreći, zagovornici parlamentarne demokracije ne vole riječ „referendum“, a još manje pokretanje referendumske inicijative. Referendum odbacuje načela izbornog sustava modernih predstavničkih demokracija, ili pučki rečeno, svaki referendum predstavlja prijetnju stranačkom reketarenju i predizbornoj trgovini interesnih parlamentarnih skupina. To nije ništa novo u parlamentarnim demokracijama koje sebe smatraju najboljim od sviju svjetova. Takvu, nazovi demokratsku praksu, gledamo već punih 150 godina u Europi i Americi.

Glede nedavne referendumske inicijative u Hrvatskoj, moglo se očekivati da će doći do negativnih reakcije od strane hrvatske političke klase. Dapače, za očekivati je da će i Ustavni sud RH poništiti referendumsku inicijativu. Znači, nekoliko anonimaca iz hrvatskog pravosuđa smatraju sebe jedinim mjerodavnim odlučivati o volji i nevolji velikog broja ljudi u Hrvatskoj. Dakako, političke klase svugdje na svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, vole se pozivati na narod i na slobodu govora. No kada narod uistinu progovori i kada se sprema deložirati političke uhljebe, tada politička klasa pokazuje svoje pravo lice i koristi, ako zatreba, i represivne mjere. (Mogli bismo satima citirati imena poznatih znanstvenika i kritičara parlamentarne demokracije (Carl Schmitt, Vilfredo Pareto, Robert Michels, itd.), koji se kod nas malo čitaju, a još manje podučavaju na univerzitetima.

Ni tzv. europske elite previše ne vole mišljenje naroda kad im ono ne odgovara. Primjerice, u Njemačkoj je referendum zabranjen. Kako to komentirate?

Njemačka je poseban pravni slučaj, no djelomično se njemačka posebnost odražava i na ostale europske zemlje. Službeno slovi Savezna Republika Njemačka kao „najdemokratskija zemlja na svijetu“. No neslužbeno je Njemačka okupirana država. Po riječima bivšeg lijevog zastupnika i oca tvorioca moderne poslijeratne Njemačke, Carla Schmida, „Savezna Republika Njemačka je organizacijski oblik modaliteta strane vladavine.“ („Die BRD ist die Organisations formeiner Modalität der Fremdherrschaft“, 1948). Nijemci nisu imali pravo na referendum pri ulasku Njemačke u Europsku uniju (1952, 1992); niti imaju danas pravo na referendum glede bilo kojeg drugog političkog pitanja.

U Njemačkoj je stacionirano 40.000 stranih vojnika. Njemačka služi kao glavni vojni poligon za NATO intervencije na Bliskom istoku. Po „klauzuli o neprijateljskoj državi„ iz Karte Ujedinjenih Naroda , čl. 53 i 107 („Feind staaten klausel“der UN-Charta; Artikel 53, 107), Savezna Republika Njemačka još nema potpisani mirovni sporazum za silama pobjednicima Drugog svjetskog rata. Međunarodnopravno gledajući Njemačka je još uvijek izložena njihovo volji ili samovolji.

Diljem Europe, međutim, jačaju desne, tzv. populističke i protusistemske stranke.

Populizam je danas postala pomodarska riječ. Pitam se da li hrvatski političari, koji se danas vole razbacivati sa stranim riječima, znaju što ta pomalo uvredljiva riječ „populizam“ uistinu podrazumijeva? Da nije bio populističkih glasača, HDZ ne bi nikada došao na vlast, upravo kao niti SDP. Što se pak tiče jačanja desnih ili tzv. ekstremno desnih stranaka diljem Europe — ne treba se čuditi. Njih strelovit rast očekivani je odgovor sve većeg broj građana na razornu dinamiku kapitalizma, na privatizaciju, na korupciju koja čini neslužbeni temelj svake parlamentarne demokracije.

Slične promjene svjedočili smo u francuskoj Trećoj Republici krajem 19. stoljeća, a zatim u Italiji i u Njemačkoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Građanima možete sve oduzeti; i stan i hranu i posao. No ako građanima oduzmete identitet i ponos, tada slijede građanski ratovi. Takav scenarij možemo očekivati u Hrvatskoj.

Možemo li u Hrvatskoj očekivati jačanje desnih stranaka?

Hrvatska ima prednost što za razliku od brojnih država Europske unije, a tu prvenstveno mislim na Njemačku, ona nije toliko opterećena kompleksom povijesne krivice, ali niti sotonizirajućim floskulama „fašizam“, „rasizam“ ili „ustaštvo“ . Nedavni Domovinski rat znatno je pomogao Hrvatima da se puno ne obaziru na te stare komunističke uvredljive prozivke. Mogućnost pojave jakog nacionalističkog ili tzv. ultra-desnog pokreta u Hrvatskoj uistinu je velika. No problem u Hrvatskoj je tehničke prirode. Od gomile pravaških i pseudo-pravaških strančica i udruga u Hrvatskoj, nije jasno tko pije, a tko plaća. Osim rijetkih pojedinaca, većina samo-prozvanih hrvatskih desničara ne promatra stvari u širim europskim i svjetskim okvirima.

Većina hrvatskih desničara opterećena je isključivo sa srpskim pitanjem, umjesto da stave težinu na kritiku jugoslavenstva, globalizma i jednog od njenog modernog institucionalnog izdanka koji se zove Europska unija. Već punih 25 godina hrvatska desnica nema intelektualnu težinu. Ona nema niti organizacijskih sposobnosti, ali niti znanja za stručno nametanja svog rječnika i svog stila u medijima i javnom životu. Prauzrok tome je negativna socio-biološka selekcija koja traje od Bleiburga do danas. Ne treba se stoga čuditi da šaka lijevo orijentiranih post-jugoslavenskih intelektualaca, sa slabim znanstvenim kvalitetama, bilo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bilo na Prisavlju, uspješno diktira javni govor i životni stil – te na taj način bolje zna privući veliki broj hrvatske mladeži.

Hrvatska se doslovce demografski prazni. Kakve će biti posljedice na sigurnosnom, ekonomskom i identitetskom planu?

Zvuči dramatično, no po staroj narodnoj poslovici, u svakom zlu ima i dobrog. Kao prvo, statistike nisu nikada statične. Statistike se uvijek mijenjaju zahvaljujući nepredvidljivim vanjskim okolnostima, kao što su krize, ratovi i masovne migracije. A takvih dramatičnih okolnosti bit će još puno u narednim godinama u Europskoj uniji. Nadalje, nikada u hrvatskim glavnim medijima ne čujemo kako živi većina ljudi koji su nedavno otišli raditi u Irsku ili u Njemačku. Većina njih se srami javno priznati da im je kvaliteta života gora nego u Hrvatskoj. Rad po cijeli dan, teški stambeni uvjeti, nepoznavanje stranih jezika, nedostatak integracije s domaćim stanovništvom, samo su neki u nizu detalja.

Veće plaće i veća kupovna moć, recimo u Irskoj ili Njemačkoj, nipošto nije isto što i bolja kvaliteta života. Sa stalnim padom srednjeg staleža diljem Europske unije i sve manjim brojem dobro plaćenih zanimanja, malen je broj pristiglih Hrvata u Irskoj ili u Njemačkoj koji se javno žele pohvaliti da im je „tamo danas bolje nego u Hrvatskoj“. Uzmimo također i činjenicu da se etnička slika u Europi do temelja izmijenila. I milijunske mase novih afroazijskih pridošlica također traže svoj dio europskog kolača.

Brojni kvartovi u velegradovima zapadne Europe, koji omogućuju jeftini najam stanova, od recimo Marseilla do Malmoea, od Dortmunda do Dublina, sliče na veliku kazbu u kojima brojni pristigli Hrvati koje žele nešto uštedjeti, sve teže i opasnije žive. U narednim godinama, s pogoršanjem tržišta rada u Europi i tinjajućim međurasnim sukobima, veliki broj Hrvata vratit će se u Hrvatsku.

Hrvatskoj će u narednih 10 godina nedostajati 150.000 radnika, a budući da nema niti na dogledu mjera demografske revitalizacije taj će broj u budućnosti još više rasti. Hoće li po Vama doći do tzv. zamjene (suptitucije) stanovništva)?

„Velika zamjena stanovništva“ naslov je istoimene knjige poznatog francuskog književnika (Renaud Camus). To više nije floskula, već realnost o čijim dramatičnim sutrašnjim posljedicama komesari Europske Unije ne žele previše govoriti. U zapadnim zemljama Europske unije živi danas preko 40 milijuna neeuropskih građana, tj. više od 10 % sveukupnih građana Europske unije, računajući prvu, drugu i treću generaciju. Etnička slika zapadne Europe, za razliku od još etnički homogene istočne Europe, do temelja se izmijenila.

Stalni priljev neeuropskih migranata imat će velike sigurnosne posljedice, a također će uticati i na pad životnog standarda domaćeg stanovništva. Istočna Europa i Hrvatska, za razliku od zapadne Europe, imaju prvenstveno problem sa raslojavanjem stanovništva. Hrvatska ima poteškoća ne s viškom, nego s manjkom radne snage. Posla ima u Hrvatskoj na pretek – no pitanje je koliko obrazovanih Hrvata želi raditi posao u uslužnoj djelatnosti (hoteli, robne kuće, trgovine, turizam, itd.). Teško je velikom broju građan Hrvatske pojmiti da u današnjih Njemačkoj, a pogotovo u SAD-u, ima stotine tisuća visoko školovanih ljudi koji ne mogu dobiti posao u svojoj struci. Naglom digitalizacijom i kompjuterizacijom društva, uz prateću dinamiku globalnog kapitalizma, dobro plaćeni posao postat će rijetkost, dočim će masa dosadašnjih radnih mjesta biti ukinuta.

Putujete i držite predavanja diljem Europe i SAD-a. Kakva su iskustva drugih država s tzv. zamjenom stanovništva?

Zamjena stanovništva, odnosno milijunski dolazak neeuropskog stanovništva u Europsku uniju i SAD, utječe na rast desnih, nacionalističkih, „populističkih“ i „identitarskih“ pokreta i stranaka, pogotovo kod ljudi u dobi između 20 i 30 godina. Rasna diskriminacija strogo je zabranjena u Europskoj uniji i SAD-u, no imamo zato zanimljiv fenomen „samo-segregacije“, pogotovo kod bijelog stanovništva u SAD-u. U praksi to znači „bijeli bijeg“ (white flight) velikog broja europskog stanovništva iz nesigurnih gradova i četvrti kao što su Detroit ili Los Angeles u SAD-u, ili Kreuzberg u Berlinu ili Favoriten u Beču. U izvanrednom stanju sve puste priče o višeetničkom suživotu ništa ne znače. Svaki pojedinac, bilo on lijevi ili desni, zna vrlo dobro u izvanrednom stanju kojem plemenu on pripada ili kojem jatu on mora odletjeti. Vidjeli smo taj scenarij i 1991. u Jugoslaviji, a danas i u Bosni i Hercegovini.

Sutra kada veća grupa afroazijskih migranata stigne u Cavtat ili u Dubrovnik, začas ćemo vidjeti pad turističke sezone. Hrvatske političke klase vole sentimentalno docirati o ubogim migrantima — no pod uvjetom da migranti nikad ne pristupe njihovim vilama na Braću, Hvaru ili u okolice Pule.

Hrvatsku, kao i druge europske zemlje, očekuju demografski i brojni drugi problemi problemi, a još nije raščistila ni s poviješću Drugoga svjetskog rata, a one koji propituju jugokomunističke dogme i mitove etiketira se kao fašiste i ustaše. Kako gledate na tu problematiku?

Nemojmo se zavarati da su etikete „fašisti“ i „ustaše“ samo odlika današnjih neojugoslavenskih, neokomunističkih, europeističkih i lijevih krugova u Hrvatskoj. Iste kriminalizirajuće etikete već su dugo u uporabi u službenim, medijskim i akademskim krugovima u Europskoj uniji i u SAD-u. Riječ „fašizam“ nema više svoje prvobitno značenje; ona je postala danas simbol za apsolutno zlo, te je stoga ona idealno sredstvo za ušutkivanje kritičkih intelektualaca.

Logično da današnji kulturni rat europskih i američkih antifašista protiv pravih ili izmišljenih neofašista, daje vjetar u leđa političarima i javnim radnicima u današnjoj Hrvatskoj koji su do 1991. bili zagovornici komunističke Jugoslavije. Profesionalni antifašisti, bilo da je riječ o SDP-u i srodnim udrugama, itekako su znali da u rječniku JNAi beogradske propagande 1991.g. i oni sami slove kao fašisti i ustaše. Moramo također odbaciti nesuvisle analize da su tisuće jugoslavenskih prebjega u HDZ, početkom 1991. činili to iz ljubavi prema Hrvatskoj. Oni su prihvatili Hrvatsku prvenstveno kao manje zlo; i to prvenstveno iz straha da će ih JNA kazniti za „fašistička i ustaška skretanja“. Nikada nisu oni bili protiv Jugoslavije — oni su se isključivo bojali uspostave „Srboslavije“. Dakako da njima danas svako antisrpsko huškanje u javnosti dobro dođe, jer ih ono amnestira od vlastite komunističke i kriminalne prošlosti.

Da je JNA ušla u Zagreb u prosincu 1991., nakon pada Vukovara, velikom broju lokalnih udbaša i lokalnih komunista u Hrvatskoj, JNA bi sudila po kratkom postupku za „veleizdaju i kolaboraciju s fašističkim i ustaškim režimom“. I Mesić i Granić i Boljkovac i Pusić i Nobilo, i desetine i desetine tisuća bivših jugoslavenskih komunističkih funkcionara koji dan danas igraju znatnu društvenu ulogu, znali su tada vrlo dobro da s drugovima iz Beograda nema šale. Manje im je zlo tada bilo prihvatiti HOS, pravaše i cijelu političku emigracija, ali i bogatu dijasporu koja im je, paradoksalno, došla spašavati živote.

Dokle god bude stajala u preambuli Ustava RH postavka da je Hrvatska vodila „obrambeni rat“ iluzije o nekim lustracijamaili o nekoj hrvatskoj pravici, ostat će prazno slovo na papiru. Tek kada i ako se prihvati pravna stavka da je Hrvatska vodila oslobodilački rat i da su branitelji bili osloboditelji, stvari u Hrvatskoj mogu eventualno krenuti na bolje.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Mariom Filipijem, teškim vojnim ratnim invalidom koji se nikada ne predaje

Objavljeno

na

mario filipi
mario filipi

NEKIMA BI BILO ZABAVNO DA OSIM RUKE I NOGE NEMAM NI MIROVINU!

Mario Filipi je jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. Iz tada „mirnog“ Zagreba otišao je u Slavoniju.

Nije ni slutio da će se vratiti kao teški ratni vojni invalid. Naime, 13. listopada 1991. tenkovska granata zločinačke JNA odnijela mu je ruku i nogu! Ali, nakon niza zdravstvenih problema (od operacije do operacije, i tome slično!) ni jednog se trenutka nije predao, tako da može biti primjer  mnogima i u mnogo čemu. I dalje piše, objavljuje knjige, od reportaža do poezije, zajedno s obitelji obrađuje voćnjak, pliva (dva puta je želio preplivati i La Manche!), glumi u jednoj monodrami, a uspješno i –pjeva! Na sve to čovjek može  samo reći: gospodine Mario, svaka vam čast!

Nu, kad smo ga na početku razgovora pitali –  kad bi trebao opisati sebe što bi naglasio, odgovorio je:

 

  • Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu.

 

  • Što vas je ponukalo da krenete u hrvatski obrambeni Domovinski rat?

 

  • Na početku rata radio sam lokalne novine u KBC Zagreb. Svakog dana s užasom sam gledao kako helikopteri dovoze ranjene mladiće. Neki su mi po godinama mogli biti sinovi. Dečki u punoj snazi, puni života, a dolaze na nosilima, zatvorenih očiju, u komi ili anesteziji i voze ih na kirurgiju. Zapitao sam se: „Zar ćeš ti prespavati rat a tako lijepi mladi dečki stradavaju?“ Tada sam donio odluku i otišao na istočni prag Domovine – na osječko ratište, a kasnije i drugdje.

 

  • Kako ste i gdje nastradali, odnosno postali teški vojni ratni invalid?

 

  • Bilo je to 13. listopada 1991. godine otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre. Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše. Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica. Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar. Izgledalo je da ne ću preživjeti jer mi je iscurila gotovo sva krv. Ali srce nije stalo – malo Božjom voljom, a malo i zbog jakih treninga veslanja kojima sam u mladosti ojačao srce. Kada je postalo jasno da nisam mrtav, vozili su me najprije u Đakovo, zatim u Slavonski Brod i na posljetku u grad Wiener Neustadt blizu Beča. Zanimljivo je da u mojoj medicinskoj dokumentaciji piše tko mi je u Đakovu dao krv. Bili su to Mirko Beribak i Mirko Zagoda. Možda mi je baš njihova krv spasila život. Nikada te ljude nisam upoznao, pa im barem ovom prigodom zahvaljujem. Možda se dogodi da to i oni pročitaju.

 

  • Relativno mnogi pričaju o privilegijama tih i takvih ljudi…

 

  • Nedavno mi je jedan „prijatelj“ prilikom proslave 50. obljetnice mature rekao: „Tebi je dobro jer ti je tvoja borba dala…“ Na to sam ja skinuo „ruku“ i pokazavši mu moj bataljak rekao sam: „To mi je moja borba dala. Ako želiš, skinut ću ti i „nogu“. Možda bi bilo zabavno da nemam ni mirovinu, pa da pred crkvama vičem: „Udijelite ratnom vojnom invalidu!“ Nekima bi to bio užitak vidjeti. Ali to nam je realnost. Mi smo narod ekstrema i apsurda.

 

  • Tko je kriv što su hrvatski branitelji stigli do dna, poglavito oni koje ni metak nije okrznuo?

 

  • To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke. Ne znam koliko se je njihov život promijenio nakon najnovijeg Zakona o braniteljima, ali mislim da je to samo kozmetika. Oni su trebali imati prednost pri zapošljavanju, kod natječaja za rukovodeća mjesta, oni najobrazovaniji i za ulazak u HAZU. Ako su umjetnici, trebali su imati prednost u galerijama, koncertnim dvoranama i drugdje, a također i njihova djeca. Moja djeca npr. nemaju nikakva prava. To što im je otac branitelj, dragovoljac i invalid još im je i na štetu. Mojoj kćerki je jedan „poslodavac“ rekao: „Tvoj stari ima para“ i na posao je primio jednu djevojku iz – Novog Sada. Ti ljudi su trebali biti elita, jer nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi.

 

  • I vi ste bili jedan od „šatoraša“, za koje je bivši ministar branitelja Matić rekao da su „teroristi“…

 

  • O tom čovjeku nema smisla trošiti riječi. Gdje god je mogao, naškodio je braniteljima. Ali on je i tada bio „sitna riba“. Njegovi ekscesi bili su samo povod. Na vlasti su bili ljudi koji su Hrvatsku vodili ravno u ponor. „Skompali“ su se Britancima, najvećim neprijateljima bilo kakve Hrvatske. Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“. Iako se i danas Domovinski rat često omalovažava, imamo barem kakvu-takvu državu u kojoj se možemo boriti za istinu. A moglo nam se je dogoditi isto što i našim predcima koji su zbog istine odlazili na Goli otok ili na onaj svijet.

 

  • Odakle vam snaga da idete dalje i samo dalje?

 

  • Nešto je stvar genetike. Takva mi je narav. Kada primijetim laž koja ponižava moj ili neki drugi narod, ne mirujem dok ne učinim sve što mogu da istina pobijedi. Pa i ta osobina je Božji dar. Ali citirati ću popularnog propovjednika fra Ivu Pavića. On je rekao: „Dok šutiš, ti si slab jer ovisiš o sebi. Ali kad počneš naviještati evanđelje, Duh Sveti staje uz tebe i postaješ jak“. Gdje god mogu slavim Isusa i energija mi se vraća.

 

  • Kao teški invalid željeli ste preplivati i La Manche. Je li bi to više ikada ponovili?

 

  • Pokušao sam dva puta. Prvi put sam došao do polovice, drugi put do dvije trećine. Da bih pokušao treći put, morao bih cijelu godinu posvetiti pripremama i još k tome imati dobru logistiku. Ali imam 68 punih godina. Kada bih uspješno preplivao, bio bih najstariji ikad. Dakle šanse su samo teoretske. Ali srce me vuče, to je istina.

 

  • Sada ste se „prebacili“ i u glumce. Kako to?

 

  • To u početku nije bila moja ideja, nego je glumac koji je tada bio ravnatelj „Gavelle“ Boris Svrtan želio raditi nešto na temu priče o braniteljima. Ponudio sam svoju priču koja mu se je sviđala, a sviđala mu se je i moja izvedba. To me je ohrabrilo pa sam počeo žestoko vježbati da uhodam glumački nastup. Sada imam priču hrvatskog branitelja, nešto izmijenjenu u odnosu na onu na početku i idem s njome u javnost, pa kako Bog da.

 

  • Je li to ta Hrvatska za koju ste dali svoje zdravlje?

 

  • Kada biste pitali bilo kojeg branitelja, ni jedan ne bi odgovorio potvrdno, pa tako ni ja. Pogriješili smo politički, jer nismo domoljubnoj strani Hrvatske osigurali dominantan politički položaj, pa nam i sada „jugoslaveni“, pa čak i četnici drmaju državom. Ali to je život. Važno je imati državu. Kad ju imaš, ako i nije dobra, možeš ju popravljati, ako treba i uz pomoć šatora. Ali ako ju nemaš, onda ništa ne možeš popraviti.

 

  • I na kraju: kakva je uloga i značaj bila novinara u Domovinskome ratu?

 

  • Ako govorimo o novinarima kao profesiji, njihova uloga je kao i u svakom drugom ratu ili nekom drugom zanimljivom događaju. Ali oni čija je misija bila otkrivanje istine iznutra, iz centra događanja, to je nešto sasvim drugo. Npr. ono što su napravili Ivan Pandža Orkan i Pavle Vranicani s filmovima „Komšije“ 1 i 2 je istinska borba za istinu. Da oni to nisu učinili, ne bi bilo materijalnih dokaza da je srpska vojska tenkovima zgazila svoje civilne izbjeglice. Ja sam uvijek želio biti s prijateljima u centru zbivanja, dakle ne više novinar nego vojnik s kamerom. Meni se je urezalo u sjećanje selo Donji Bogićevci kod Nove Gradiške s pretežito srpskim pučanstvom. Kontrolu u selu je imala naša vojska odnosno tada garda (ZNG), a Srbi su ostali u kućama i nisu se bojali. A onda je došao tenkovski napad jugovojske. Zapaljivim granatama s daljine od oko 1 km spaljivali su kuću po kuću. Sljedeće jutro haubicama su pogodili tri puta srpsku pravoslavnu crkvu u pročelje. Da nije u selu bilo moje kamere, ispalo bi da su selo spalili „ustaše“ i još oštetili crkvu. To je primjer borbe za istinu. Takvih ljudi ima još mnogo, tako da nije moguće tek tako lagati o Hrvatima. Imamo dokaze. Uostalom, i Vi ste napisali mnogo knjiga u kojima ste se borili za istinu. Mio smo dakle i u miru borci u istom rovu, rame uz rame.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

Objavljeno

na

Objavio

Željko Raguž, ravnatelj Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH u intervjuu za Dnevnik.ba govori o pravosudnom tretmanu bivših vojnika HVO-a i tzv. Armije BiH, podsjeća na presude Haaškog tribunala i pojašnjava da je bošnjačka politička vrhuška već devedesetih svoja zlodjela tretirala kao “incidente”… “Zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča i zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša 23. listopada 1993., koji su, nažalost, kako po broju žrtava na obje strane tako i po brojnim drugim elementima dosta slični na najbolji način ilustriraju selektivno i različito sankcioniranje počinjenih zločina od strane pripadnika Armije RBiH i HVO-a na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH”, tvrdi Raguž.

“Za zločin nad Bošnjacima u selu Stupni do kod Vareša sudilo se pripadnicima HVO-a i na Haškom kaznenom sudu i na Sudu BiH dok se za zločin nad Hrvatima u selu Kiseljak kod Žepča nije sudilo počiniteljima zločina ni na Haškom kaznenom sudu ni na Sudu BiH”, kaže Raguž.

Raguž navodi kako je činjenica da su u zločinima mudžahedina počinjenim nad Srbima i Hrvatima u BiH sudjelovali državljani islamskih zemalja koje su saveznice Sjedinjenih Američkih Država i da je njihova uloga u ratu BiH bila višestruko važna za geopolitičke interese SAD u ovom dijelu svijeta.

“Vidljivo je iz niza konkretnih političkih odluka kako u planovima američke vlade za ovaj dio svijeta BiH ima naglašeno status zemlje sa islamskom većinom u kojoj se, tobože, odvija sukob „humanog i naprednog islama“ s „konzervativnim dehumaniziranim islamom“ pa iz tih razloga SAD trebaju biti na bošnjačkoj strani u odnosu na Srbe i pogotovo Hrvate u BiH.

Zbog navedenih razloga i američkog utjecaja na međunarodno pravosuđe minorizirala se uloga mudžahedina u ratu BiH”, kaže Raguž. Komentirajući mogu li hrvatske žrtve u BiH biti zadovoljne radom pravosudnih institucija u BiH, Raguž ističe kako su, prema podatcima u zadnjem ratu u BiH, ljudski gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka.

“Po nacionalnosti 64 036 žrtava bili su Bošnjaci, 24 905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici 20 690 od 24 905 ukupno stradalih Srba u BiH. Novija istraživanja relevantnih srpskih institucija u BiH govore o 29 000 stradalih Srba u ratu u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava.

Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili 33 403 od ukupno stradalih 64 036 Bošnjaka”, kaže Raguž. “Zlouporabom selektivnog pristupa činjenicama iz rata u BiH u donesenim presudama na Haškom kaznenom sudu BiH bošnjački su političari kod bošnjačkog naroda izgradili osjećaj nedužnosti po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi narodi u BiH, Srbi i Hrvati, isključivo zločinci.

Od bošnjačke politike metodom demonizacije hrvatske politike u BiH kontinuirano se uveličavaju bošnjačke žrtve i hrvatski zločini, dok se istodobno negiraju ili prešućuju hrvatske žrtve i zločini bošnjačke vojske Armije RBiH nad Hrvatima u BiH”, naglašava Raguž. Iz tih razloga i dosadašnjih sudskih procesa na Haškom kaznenom sudu i Sudu BiH, dodaje Raguž, hrvatske žrtve u BiH ne mogu biti zadovoljne radom pravosudnih institucija. Istina je, navodi on, i kako iz nekih drugih razloga i bošnjačke i srpske žrtve također ne mogu biti zadovoljne radom međunarodnih i domaćih pravosudnih institucija u BiH.

“Ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH ne procesuiraju se zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije RBiH i izrečeni stavovi dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca. Može li se 529.000 ljudi ( Srba i Hrvata) protjeranih iz njihovih domova ili koji su napustili prostor pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH zbog ratnih djelovanja i 33 000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije RBiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!!”, ističe Raguž.

Na upit koliko je Hrvata protjerano s teritorija pod kontrolom tzv. Armije BiH, a koliko Bošnjaka s teritorija pod kontrolom HVO-a, Raguž navodi da je prema rezultatima znanstvenih istraživanja s područja pod nadzorom HVO-a u BiH u razdoblju 1991.-1995. protjerano (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 112.000 Srba i Bošnjaka, što od ukupnog broja prognanika u Bosni i Hercegovini iznosi 9,12%. “Sa područja pod nadzorom Vojske Republike Srpske u BiH (Republika Srpska) protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 586.400 Bošnjaka i Hrvata, što predstavlja 47,7% od sveukupnog broja prognanika.

Iz dijelova BiH pod nadzorom Armije RBiH, protjerano je (ili su napustili taj prostor zbog ratnih okolnosti) 529.000 Srba i Hrvata što iznosi 43,10% od broja svih prognanika u BiH”, kaže Raguž. “Zbog objektivnog poimanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH treba jasno reći kako je hrvatsko sudjelovanje u ukupnom zločinu progona stanovništva u BiH 9,12%.

Sudjelovanje Bošnjaka u zločinu progona stanovništva iznosi 43,10%, i Srba 47,7%. Nazivati progon ili napuštanje prostora svojim izborom pod nadzorom HVO-a 52.000 Bošnjaka udruženim zločinačkim pothvatom, a prešućivati i ne nazvati udruženim zločinačkim pothvatom progon ili napuštanje prostora svojim izborom 170. 000 Hrvata s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije RBiH više je od udruženog zločinačkog pothvata i teška je politička zlouporaba međunarodnog i domaćeg pravosuđa za ostvarivanje ratnih ciljeva bošnjačke politike protiv hrvatskog naroda u BiH”, objasnio je Raguž.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari