Pratite nas

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jure Vujić: U Hrvatskoj treba lustrirati bankare, tajkune i nasljednike nelustriranih partijaca

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit gostovao je politolog Jure Vujić, koji je kao vrsni teoretičar politologije ušao u vode političke prakse.

♦ Koliko je teoretsko znanje politologije primjenjivo u praksi?
♦ Zašto je desnica u Hrvatskoj rascjepkana na niz malih stranaka ili političkih inicijativa?
♦ Tko ima najviše koristi od takve rascjepkanosti nacionalnih političkih stranaka i inicijativa?

♦ Koliko je aristocid, odnosno likvidacija hrvatske političke i intelektualne elite 1945. godine, uzrok ovakvog stanja na nacionalnom političkom spektru?
♦ Koliko je današnja situacija posljedica povijesnih procesa iz slična razdoblju tzv. hrvatsko-srpske koalicije s početka dvadesetog stoljeća?
♦ Je li mentalitet hrvatskog čovjeka uzrok ili posljedica takve povijesne političke podijeljenosti između nacionalnih i internacionalnih interesa?

♦ Je li lustracija preduvjet stvaranja nacionalnog jedinstva?
♦ Koja je razlika između Tuđmanove pomirbe i lustracije?
♦ Na koga i na što bi lustracija trebala biti usmjerena?

♦ Kakva su iskustva istočno-europskih zemalja s lustracijom?
♦ Zašto je u Poljskoj nakon provedene lustracije u tokovima novca došlo do gospodarskog razvoja?
♦ Treba li lustracija zahvatiti gospodarske, imovinsko-pravne i bankarske poslovne odnose?

♦ Kako je provedena tiha i učinkovita lustracija u Mađarskoj?
♦ Kakva je to tvrda lustracija provedena u Češkoj?

♦ Kako su nelustrirani poduzetnici u vrijeme Domovinskog rata kupovali hrvatska poduzeća?
♦ Što bi ostalo od saborske većine i oporbe kada bi u Hrvatskoj bila provedena lustracija?

 

Hrvatskoj treba lustracija detuđmanizacije i to jedina lustracija koja je Hrvatskoj ne samo potrebna nego i nužna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marija Selak: Svi trebamo hodati za život (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Teme HRT-ove emisije Peti dan bile su Hodovi za život i Eurosong, a gosti komentatori Marija Selak, Marijana Bijelić, Petar Tomev Mitrikeski i Aleksanar Musić.

Bijelić: “Čovjek dobiva prava rođenjem, a ne začećem”

Novi zakon o pobačaju komentirala je Marijana Bijelić. Zamjera što je u Ustav unesena odrednica braka kao zajednice muškarca i žene.

“Ljudi koji organiziraju Hod za život su isti oni koji su bile aktivni u promjeni ustava”, navela je Bijelić te prozvala organizatore zbog licemjerstva. Tvrdi da hodači za život žele zabraniti pobačaj, “uporno ističući afirmativne poruke da su za život”.

Bijelić ističe da se ona zalaže “za pravo žene na abortus”, što smatra pravom na načelu tjelesne autonomije. Bijelić osporava da ljudski život počinje začećem te navodi da “čovjek dobiva prava rođenjem, a ne začećem. Čovjek ima prava kao ljudska osoba, a ne kao živi oganizam.”

Pseudoznanstvenim naziva argumente ginekologa da život počinje začećem. Selak je replicirala da život počinje začećem, što je struka potvrdila te ne može ginekologe koji imaju stav drugačiji od njenog nazivati pseudoznansvenicima.

“Prilikom začeća dobivamo potencijal, ali ne i pravo koje se dobiva rođenjem”, nastavila je dalje Bijelić braniti tezu da zigota, embriji fetus nisu čovjek, a zalaganje za život smatra “prisilnim korištenjem tuđeg tijela”.

Petar Tomev Mitrikeski, genetičar objasnio je s biološke strane da to nije tijelo majke te da se u bilo kojem trenutku od pojave zigote pobačajem prekida životni ciklus ljudske jedinke. To je zasebna jedinka koja se razvija u tijelu majke. Iznio je kontroverzno istraživanje o pobačaju nakon rođenja djeteta, postnatalni pobačaj. Osoba tj. ljudski embrij i fetus su osobe u potenciji, tek kad je osoba svjesna života, ima pravo na život, do tada ih se može lišiti života, što se odnosi i na psihički bolesne ili osobe u teškom zdravstvenom stanju.

Biologija se ne treba koristiti kao argumentacija u svrhu pobačaja, naglasio je Mitrikeski.

Bijelić: “Muškarci mlate tuđim spolovilom”

Politolog Musić spomenuo je da se lijevi političari vrlo rado svrstavaju na ‘pro-choice’ stranu i predstavljaju drugu stranu kao fašizaciju.

Selak: “Svi trebamo hodati za život”

Selak je upozorila da “pobačaj nije isto što i vađenje zuba i treba biti oprezan, jer se trauma negira.” Ističe da “niti jedan konzervativan akter u Hrvatskoj nije rekao da je protiv prava na pobačaj, već da će učinit sve da do prakticiranja prava ne dođe”. Iz važnosti zaštite prava na život Selak je naglasila “zato svi trebamo hodati za život. Pitanje pobačaja nije stvar spektra u politici. I liberali bi trebali hodati za život i za to bi se trebali boriti.”

Selak je komentirala imedijsku hajku na priziv savjesti liječnika te tvrdnje da žene moraju ići van Hrvatske ili vrše pobačaj u privatnim klinikama. Tvrdi da nema uporišta u tome, a korijeni tih neprovjerenih teza sežu iz intervjua udruge CESI prema iskustvu žena koje anonimno pišu na forumu.

“Država neće oduzeti ženama pravo na pobačaj. Ustavni sud je utvrdio da nije moguće zabraniti pobačaj.”, ponovila je Selak još jednom.

Selak: “Pobačaj ne bi trebao biti besplatan, to nije ugroza života”

“U svim bolnicama se obavljao pobačaj, ako i liječnik ima priziv savjesti, bolnica je dužna osigurati drugog liječnika”.

O tome da pobačaj treba biti besplatan, Selak ističe: “pobačaj nije ugroza nečijeg zdravlja i samim time nije besplatan, jer ne spada u liječenje” te ni cijena pobačaja nije pretjerana jer “košta kao jeftinij mobitel”. Predstavila je poražavajuće istraživanje da “77% žena iz statistike za 2017. nije koristilo kontracepciju. Ispada da pobačaj jest sredstvo kontracepcije.

Mitrikeski ističe da je zato bitna spolna edukacija.

Bijelić: “Oni koji su protiv pobačaja su i protiv kontracepcije”

Bijelić se ponovno obrušila na organizatore i tvrdi da “oni koji su protiv pobačaja su i protiv kontracepcije i spolne edukacije”.

Selak je ponovila da hodači imaju “demokratsko pravo da izlaze na ulicu bez da ih stigmatiziramo”, jer nitko ne stigmatizira liječnike u Rijeci od kojih se nitko ne poziva na priziv savjesti, dok se prozivaju oni koji se zalažu za život.

Eurosong: Susjedski odnosi, a ne kvaliteta pjesama

Prije 30 godina pobjedu na Eurosongu odnijela je Riva i Eurosong dovela u Lisinski. Gosti su komentirali 64. izbor za pjesmu Eurovizije.

“Na površini se svi zalažemo za prava, a u pozadini se događa pogodovanje ‘ruka, ruku mije’.” Bodovi ovise o susjedima, a ne toliko o pjesmi i kavliteti, složili su se gosti.

(HRT/narod.hr)

 

Fra Mario Knezović: Hod za život je propovijed ljubavi (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari