Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Objavljeno

na

Kada je u lipnju 1993. godine Armija BiH izvela agresiju na hrvatsko područje u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima općine Vareš već 10. lipnja 1993. dolazi prva skupina od 180 izbjeglica s tog područja, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata od oko 15 tisuća slegla se u Vareš i njegova hrvatska sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.

Mali Vareš nije mogao to izdržati. Bio je to veliki pritisak na njegove ograničene mogućnosti u prehrani i smještaju, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Izgladnijeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimanskih napada i mučenja, izbjegli Hrvati u Vareš odlučuju se na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19.lipnja 1993.godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i nejviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj “obećanoj“ zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma.

Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli uvjerili su se da su pogriješili i vratili se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi oko 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimanskom okruženju. Mali broj se vraća na svoja ognjišta, ali tamo nailazi na progone, pljačku i ubojstva pa nove izbjeglice pristižu s kaknjskog i sutjeskog područja. Stalno u strahu od nasilja postrojbi Armije BiH, krajem kolovoza 1993.godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1600 osoba, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd…

…Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993.godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe 7. muslimanske brigade zauzimaju hrvatsko selo Kopljari, kojeg potpuno opljačkaju i potom spaljuju. Poginulo je više vojnika HVO-a, ali zapovjednik napadne postrojbe Armije BiH ne dopušta da se nbjihovi leševi izvuku i dostojno pokopaju. Jedan vod UNPROFOR-a je spriječen da uđe u Kopljare, izvjestili su vojni promatrači UN-a. Možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.

Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncetriraju postrojbe Armije BiH. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u opći i konačni napad na Vareš istog dana, 18.listopada 1993.godine, kada se 5 700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVOa. U Stupnom Dolu je bilo mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.

I tada se dogodio ratni zločin u Stupnom Dolu, kojega su počinile postrojbe HVO-a, ali ne iz Vareša.
Hrvatska javnost je osudila zločin u Stupnom Dolu nad tamošnjim muslimanskim civilima. Taj zločin je počinjen 23. listopada 1993. godine…

Agresija postrojbi Armije BiH II tuzlanskog korpusa, III zeničkog i VI visočkog počela je, kako smo naveli 18.listopada 1993.godine, a nju Alija Izetbegović opravdava počinjenim zločinima u Stupnom Dolu, koji se dogodio pet dana kasnije. Po riječima Alije Izetbegovića napad Armije BiH na Vareš bio je “preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupni Do, gdje je kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer postojala je prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje bile su vrlo realne. Nažalost ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da se uradi.“ To je bilo uvjerenje javnosti da je napad bio potreban, a koliko su Alijine riječi o zaštiti svih bile poštovane, govore slijedeći reci i činjenice:

U jutarnjim satima 30.listopada 1993.godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II tuzlanski korpus, III zenički korpus, i VI visočki korpus Armije BiH. Brigada HVO-a Bobovac u Varešu broji 1650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimanske vojske. Postrojbe Armije BiH su daleko brojnije i sa većim naoružanjem i pred njihovim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.

Taj dan pala je Duboštica, opljačkana je i popaljena…popaljena su vareška sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglica, zapaljene zgrade, pljačkanje hrvatskih kuća i imovine. Sve to ne silazi s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Izetbegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće nad civilima…

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene hrvatskim zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. U noći 3.studenog 1993.kolona vareških Hrvata kreće na svoj “križni put“ s kojega se još nisu svi vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočarenja. Srpski vojnici traže novac od hrvatskih izbjeglica i sve vrijedno što imaju. Prolaz kroz “srpski“ teritorij valja platiti.

U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema Armiji BiH. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih Varešana nakon četri sata stiže u Sokolac. Oko 6000 ih je na Alijinom Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su prevezeni u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gormiljaku smješteno je oko 7500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župnik fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 650 vareških Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima. U ratnom sukobu poginulo je oko 100 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke, koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su danima pljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Pljačkaši su dolazili iz Breze, Visokog, Kaknja i čak Zenice.

U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.
(izvor: Ivica Mlinovčić, Zločin s pečatom, drugo i prošireno i popravljeno izdanje, vlastita naklada, Mostar 2001. Str 261.-263.)

Zanima me, je li se ikad bar jedan čovjek iz Hrvatske, osim mene, zapitao kako je bilo ovim ljudima iz Travnika i Kaknja? U lipnju 1993. napadnu ih mudžahedini i oni jedva izvuku glavu ispod mudžahedinskog noža i to tako da se predaju Srbima, koji ih preko srpskog sprovedu do Vareša. Onda krajem listopada padne i Vareš, i sva ta sila ljudi opet mora ponoviti postupak, predati se Srbima koji ih preko srpskog sprovode do Kiseljaka. A onda mudžosi iz svih snaga napadaju Kiseljak, i sad zamislite biti u koži nekog takvog koji se dva puta od mudžahedinskog noža spašavao bjegom prema Srbima kako proživljava i treći napad, koji ako mudžosima uspije opet će ih natjerati da spas traže u bijegu prema Srbima. I nakon svega toga najogavnija raca, mudžahedini optuže Hrvate da je upravo to dokaz njihove sprege sa Srbima “protiv bosne”.

A Mesić, Ivo Banac i slična skrama tvrde, a haški sud potvrđuje, kako su Hrvati sami sebe protjerali…

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

enklava Vareš 1993

enklava Vareš 1993

Ovo je mapa enklave Vareša koju je 1993. sačinio britanski bataljun UNPROFOR-a. I na toj mapi se jasno vidi da je 3. korpus A BiH pod vodstvom ratnog zločinca Envera Hadžihasanovića prvo napao hrvatsko selo Kopijari (koje se negdje naziva još i Kopjari ili Kopljari). To je dakle napad sa zapada na jednu kompaktnu enklavu. HVO toj enklavi može prići jedino s juga, i to iz kiseljačke enklave preko podrućja pod kontrolom Srba, pa HVO to i čini i dva voda HVO-a “Apostoli” i “Maturice” vrše taj udar s juga kako bi neutralizirali prednost koju je ABiH ostvarila zauzimanjem Kopijara na zapadu. Navodno su u oba mjesta načinjeni zločini, a tadašnji šef PMEZ-a Martin Gerrod u izvješću je napisao da je zločin u Stupnom Dolu ipak teži od zločina u Kopijarima.

Međutim, i ovdje je činjenica da su muslimani napali prvi i počinili zločin, da je HVO odgovorio zakonitim napadom tijekom kojeg je moguće došlo do zločina, ali to nije trebao biti alibi muslimanima da uđu u Vareš, sve protjeraju nastave sa zločinima itd. I opet, za Stupni Do su odgovarali i Rajić i Petković i Praljak, a za Kopijare i Vareš nitko nije odgovarao.

I to su prave činjenice i još jedan u moru dokaza odnosa haškog suda, a pogotovo haškog tužiteljstva prema Hrvatima koje je bilo krajnje šovinističko i rasističko.  Naslijeđe tog suda je poruka da Hrvate možete ubijati i proganjati do mile volje, i da nećete za to odgovarati, a da muslimane ne smijete ni krivo pogledati, jer ćete biti kažnjeni na višedesetljetnu robiju.
Ovim muslimanima koji se drče uopće spominjati Vareš a to vam je kao da se Srbi usude spomenuti Škabrnju, trebalo bi reći da je dosta više njihovog drskog i bezočnog izvrtanja činjenica i da to što su socijalističko-komunjarsko-liberalne snage u Europi na njihovoj strani uopće ne ide u prilog njihovim bolesnim tezama…

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Aluminij za projekt bošnjačkog lobista plaćao članarinu od 30.000 dolara

Objavljeno

na

Objavio

Jeste li ikada čuli za Sašu Toperića? Vjerojatno niste. Radi se o bivšem savjetniku Bakira Izetbegovića s odličnim vezama u Washingtonu. Iako se po raznim web stranicama može naći podatak kako je Toperić vrhunski pianist, te kako je dobivao nagrade po raznim natjecanjima, pa i u Dubrovniku, on je u biti jedan od najozbiljnijih bošnjačkih lobista u SAD-u.

Saša Toperić vodi Projekt Mediteranskog bazena Centra za transatlanske odnose SAIS pri Johns Hopkins Sveučilišta u Washingtonu. Zanimljivo, radi se o visokoobrazovnoj instituciji koja daje veliki broj dužnosnika američkog State Departmenta.

Ono što je još zanimljivije jest podatak da je mostarski Aluminiji članarinu u Toperićevom Mediteranskom bazenu plaćao 30 000 dolara godišnje. Ugovor između američke strane i Aluminija datira od 20. lipnja 2017. godine, a navodno je produžen 2018. godine, odnosno, uplaćena je još jedna tranša od 30 000 dolara.

-Aluminij će imati višestruke koristi od ovoga članstva jer između ostaloga isto će omogućiti i pristup brojnim svjetskim fondovima – navedeno je u Ugovoru. Ove bajke koje se navode u ugovoru su samo bile pokriće za stvarne razloge potpisivanja ovoga akta. A stvarni razlozi su otkriveni u članu 4. u kojem se navodi kako će Toperićev projekt promovirati Aluminij i ČLANOVE UPRAVE PODUZEĆA.

I to se zaista događalo, ali ne u svrhu promocije i pomoći Aluminiju nego pokušaja stvaranja nove političke elite hrvatskog naroda u BiH. A da bi došla nova, aktualna mora otići, piše Ero.tel

Više izvora nam je potvrdilo kako je glavna osoba za komunikaciju za Toperićem bio prvi čovjek Nadzornog odbora Aluminija Dalibor Miloš. Upravo je on u nekoliko navrata išao u posjete Americi koje je plaćao Aluminiji, a propali mostarski gigant je Toperiću prilikom posjeta Mostaru plaćao troškove smještaja, osiguravao službenog vozača i niz drugih pogodnosti. I ako je taj gost bio toliko važan zašto nikada s njim nije napravljena konferencija za novinare na kojoj bi se predstavilo ono što on radi? Ili bio barem službeno najavljen dolazak tako važnog gosta?

Ostaje nejasno zašto je Toperić toliko zadužio Aluminij, što je učinio za ovu tvrtku da njezino čelništvo plaća članarinu u njegovom projektu u iznosu od 30 000 dolara godišnje, osigurava mu pažnju i prijeme dostojne predsjednika država i još mnogo toga? To bi javnosti trebali pojasniti Dalibor Miloš kao Toperićev glavni sugovornik ili pak bivši direktor Mario Gadžić koji je potpisao ugovor.

Neslužbene informacije našega portala kažu kako su glavne teme Toperićevig i Miloševih razgovora bile političke prirode, a ne metalske. U konačnici, možda nije ni važno više jer je gigant ugašen. Ali je važno da se radnicima i javnosti pojasni zašto je Aluminij sklapao ovakve ugovore i radi li se o zlouporabama novca tvrtke zbog ostvarivanja osobnih interesa?

I da, ovaj put nećemo objaviti cijeli ugovor nego samo njegovo zaglavlje. Naš mali prosvjed jer nitko drugi se ne usudi još postaviti mnoga pitanja oko Aluminija. Ali ćemo zato poslati pitanja Upravi tvrtke u kojima ćemo tražiti da nam se pojasni što je Aluminij dobio ovim ugovorom? I koliko ih ima još? I nije čudo što je Aluminij propao nego je čudo što je živio toliko dugo s ovakvim vodstvom, piše Ero.tel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je osoba s ‘nadnaravnim moćima’, bliska vrhu SDA i Safetu Oručeviću, došla do ugovora s mostarskim ‘Aluminijem’?

Objavljeno

na

Objavio

Dok radnici ugašenog mostarskog Aluminija očekuju “slamku spasa”, a istražne agencije i nadležna tužiteljstva bave se nezakonitim radnjama koje su dug ugašenog giganta dovele do enormnih 200 milijuna eura, iz dana u dan u javnosti se pojavljuju novi ugovori koje je ova tvrtka imala s drugim subjektima.

Jedan od takvih ugovora svakako je i onaj sa Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati Edib Šarić, mostarski travar osumnjičen za nadriliječništvo, koji je osim po svom kontroverznom radu na polju “medicine” poznat i po iznimno dobrim odnosima sa čelništvom SDA, bivšim mostarskim gradonačelnikom Safetom Oručevićem, ali i čitavim nizom javnih osoba iz BiH, Srbije i Hrvatske.

Sudeći prema dostupnim pokazateljima, na mjestu direktora CKM-a je nalazi se Amina Šarić, Edibova kćer, i upravo je ona potpisala ugovora sa Aluminijem na temelju kojega je posrnuli hercegovački gigant Šarićevom “Centru za komercijalni menadžment” mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

-CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij prebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama, tvrdi portal ero.tel koji je spomenutu dokumentaciju i objavio.

Spomenuti ugovor potpisao je Mario Gadžić i stupio je na snagu 1. prosinca 2017. godine a trebao je trajati šest mjeseci. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor sa Šarićevim CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža, koji je odlučio kako Aluminiji treba platiti PDV na taj iznos.

Naime, u prvom ugovoru posrnuli gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Drugi ugovor potpisan je na šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Je li CKM potpisao ugovor s Aluminijem i za ovu godinu nije poznato?

Aluminij plaćao 6000 KM mjesečno za usluge CKM-u kojem je suvlasnik Edib Šarić

Tko je Edib Šarić?

Sudeći prema pisanju dijela medija, Edib Šarić je travar koji već duže vrijeme slovi za špijuna i obavještajca, voli se navodno hvaliti svojim političkim zaštitnicima iz vrha SDA, pa se često među njegovim bivšim ogorčenim pacijentima komentira da upravo zbog toga spomenutiu nije bio predmet inspekcijskih i pravosudnih instanci.

Za jedne je jedan od glavnih okultista u ovom djelu svjeta, za druge je stručnjak za sve bolesti, od psihosomatskih do dermatoloških. Oni koji su s Šarićem dolazili u kontakt tvrde kako je riječ o pobožnoj osobi odanoj islamu, koga karakteriziraju ” neke posebne moći”.

Tijekom rata, Edib Šarić je jedno vrijeme bio pritvoren u Zenici, zbog nerazjašnjenih okolnosti vezanih za ubojstvo Fadila Đoze i ranjavanje Mirsada Ćatića na Igmanu, o čemu je dio medija u više navrata pisao. Njegovo ime spominje se i u kontekstu Grabovice, gdje su pripadnici Armije BiH, u rujnu 1993., počinili stravičan zločin nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti.

Bez obzira na sve to njegove “posebne moći” koristio je, i koristi, čitav spektar javnih osoba iz Republike Hrvatske, BiH i Srbije, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari