Pratite nas

Komentar

Tragikomični nastup Davora Bernardića u ‘Nedjeljom u 2’

Objavljeno

na

“Kad mi dođemo na vlast, uvedemo red, sredimo vladavinu prava, uredimo institucije, a onda se vrate oni i sve sruše…Ne možemo mi toliko sagraditi koliko oni mogu srušiti” – tako je po prilici (parafraziram – dakle, u pitanju je moja slobodna interpretacija riječi Davora Bernardića, ali u suštini to je to) govorio kod našega Acka “nacionale” (u Nedjeljom u 2) ove nedjelje (7. travnja) govorio lider stranke koje nema (SDP-a).

Kad su to oni (SDP) bilo što u državi “sredili” i “doveli u red”, nitko se od nas ne sjeća, dakle, drug Bero očito pati od fatamorgane ili računa sa slabim pamćenjem publike.

“Mi u SDP-u ne dijelimo ljude, važno je da si čovjek” – podučio nas je Bero temeljnim humanističkim vrijednostima, objašnjavajući kako i zašto je napravio selfi s vjeroučiteljem od čega se napravila velika ujdurma među simpatizerima i članovima SDP-a, ali i u liberalno-anarhističkom miljeu.

Mi “desničari” i “konzervativci” ne bi znali kako su svi ljudi na svijetu jednaki da nam nije rek’o Bero. On nam je na sreću konačno “otkrio” taj misterij i sad znamo. Ne znam je li mu (možda) poznato i to kako su upravo te vrijednosti sadržane u našoj Bibliji – pogotovu Novom Zavjetu i učenju Isusa Krista, dakle, ima već više od dva milenija. Očito nije znao i živi u uvjerenju kako je otkrio nešto novo.

Čujem da ponekad Bero odlazi i u crkvu (i to, zamislite, našu, katoličku). Čak sam ga jednom (vjerujte na riječ) osobno sreo u katedrali. I vjerujem da je to tamo čuo, jer, pretpostavljam da mu ponešto od onoga što svećenik govori na propovijedi uđe u uši. I sad to “prodaje” kao neki svoj “socijaldemokratski” izum. No, ako mu to predstavlja neko zadovoljstvo, neka mu bude.

U svakom slučaju daj mu Bože dobro zdravlje i neka mu Gospodin (ako je ikako moguće) prosvijetli pamet.

Govorio je drug Bero i o brodogradnji i naravno, svom se silinom obrušio na HDZ i današnju vlast. Kad ga je Acko podsjetio na promašaje SDP-ove vlade vezano za brodogradnju (jamstva od oko 600 milijuna eura), Bero je počeo zamuckivati i okolišati – kako to inače kod njih biva kad su na “tankom ledu”, ali se voditelj nije dao zbuniti i nastavio ga “rešetati”.

Nisu se ni Acko ni Bero vratili malo dalje unatrag i nisu spominjali, recimo, Damira Vrhovnika (intimusa Ivice Račana i kuma Slavka Linića) koji je prvi paket dionica u brodogradilištu “Viktor Lenac” (čiji se direktor bio) kupio sa 17 milijuna tadašnjih DEM. I nije se govorilo o tomu kako su Račan i Linić svome kumu i prijatelju (na čijim su jahtama ljetovali) Vrhovniku iz državnog proračuna izdašno lifrali na stotine milijuna DEM, kad god mu je to zatrebalo.

I naravno, nisu se vraćali na INA-u i slavni komunistički trojac slavnih sinova (Aleksandar Mišo Broz, Goran Štrok, Vanja Špiljak) i njihovih još slavnijih očeva (Josipa Broza Tita, Izidora Štroka, Mike Špiljka) koji su uz pomoć tadašnje države (SFRJ) već 1982. godine nemilice pljačkali ovu naftnu kompaniju.

A da jesu, možda bi hrvatska javnost konačno čula i putem etera državne televizije tko je i kada započeo s pljačkanjem INA-e i zašto su ubijeni Stjepan Đureković i njegov sin Damir.

Kao što je bilo za očekivati, Bero se sjetio nacizma, fašizma, ustaštva i zločina koji su počinili ovi režimi, ali opet (jednako očekivano) zaboravio spomenuti Hudu jamu, Maribor, Jazovku, Macelj, Gračane, Maksimir, Šaranovu jamu i još 1.400 stratišta na kojima su partizani i njegovi ideološki prethodnici pobili (prema dokumentima iz njihovih vlastitih arhiva) najmanje 570.000 Hrvata neposredno po svršetku Drugoga svjetskog rata – bez suđenja i dokazane krivnje. Svojom pričom o zločinima druge strane, nastoji se skriti najveći zločin ikada počinjen na ovim prostorima koji svojom monstruoznošću nadilazi sve za što smo do sada čuli.

Zazidati u rudarska okna desetke tisuća živih ljudi (zarobljenih vojnika, žena, djece i staraca) i ostaviti ih da danima umiru u agoniji – vezani žicom i nabacani jedni na druge – to mogu učiniti samo istinski monstrumi koji nisu ljudska bića.

Kod nas, na “brdovitom Balkanu” još uvijek je na snazi crno-bijela povijest koju nam kroje samozvani “antifašisti”, čuvari komunističkih mitova i dogmi. Pa čak i ovako neslani primjerci poput Davora Bernardića koji takav kakav jeste ne bi zaslužio ni gostovanje na kakvoj lokalnoj radio postaji, kamo li na nacionalnoj TV.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Josip Klemm: ‘Predsjednica je Vučića pozvala na naš zahtjev!’

Objavljeno

na

Objavio

U izjavi za Večernji list povodom 5 godina od postavljanja braniteljskog šatora u Savskoj Josip Klemm tvrdi.:  „U ostalom, ono za što svi prozivaju Kolindu Grabar Kitarović, a to je susret s Vučićem, to se dogodilo na moj zahtjev, na moj i prijedlog Dražimira Jukića, kako bismo pomogli u potrazi za nestalim”.

Ova Klemmova izjava u potpunosti je razoružala njene protukandidate u utrci za novi mandat na mjestu Predsjednice Republike Hrvatske, te poremetila njihove planove u daljnjem tijeku njihovih kampanja.

Adut kojim su se stožeri predsjedničkih kandidata trudili da aktualnu Predsjednicu RH ocrne kod domoljubnog biračkog tijela samo jednom izjavom tako je potpuno pao u vodu.

Prljava kampanja kojom se služe neformalni članovi stožera pojedinih predsjedničkih kandidata će, bez sumnje, nastaviti plasirati razni “fake news”, no to bi isto tako moglo biti kratkoga vijeka. Danas u doba interneta, uz malo truda, sve je moguće pronaći, a bitno je samo jedno: Da je releventan izvor.

Takav izvor je danas rijetkost, a pojedini mediji koji podržavaju nekritički neke kandidate, zapravo rade u korist njihove štete. Kada se poslodavci i oni koji ih plaćaju sami uvjere da se šteta ne može više popraviti, tada će krenuti i ograđivanje od takvih, pa i okretanje retorike prema drugim i drukčijim temama.

A tada bi mogli osjetiti isto što i sada osjećaju nekad podržavani “kandidati”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari