Pratite nas

Kolumne

TRAGIKOMIKA HARMONIKAŠKIH KORAČNICA NA SKUPOVIMA HRVATSKIH NOVIH ANTIFAŠISTA

Objavljeno

na

Pod naslovom “Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti”, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”, gdje sam opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskog dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, s fašizmom-antifašizmom ili bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Prvoga svjetskog rata pod nazivom “Marš Sibirskog puka”.

‘PO ŠUMAMA I GORAMA’ – Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti

Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibiriskih strijelaca”. Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923., nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.
“Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.

“Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama”, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekostočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu”. Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor aktualnom hrvatskom političkom mainstreamu.

Možda zbog toga što im je tada skrenuta pozornost na kontekstualno neprimjerene konotacije koje sobom nosi izvođenje “Po šumama i gorama”, titoističke organizacije 28. kolovoza 2017., na drugomu prosvjedu s istim povodom, ali na drugoj lokaciji, odabrale su i drugu koračnicu za uvodni borbeni melodijski motiv, pa su 23 što veće, što manje, što fiktivne, što minorne, što preklapajuće udruge novih hrvatskih antifašista (Antifašistička liga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez GLAS, Kulturnjaci 2016, Lezbijska grupa Kontra, Mreža antifašistkinja Zagreba, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske ORaH, Protagora, Radnička fronta, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske) na simboličnom Trgu žrtava fašizma odlučile program započeti s drugom simboličnom koračnicom uz harmoniku: ovaj put riječ je bila o “Bilećanki”.

Nažalost, siroti novi hrvatski antifašisti i ovoga su puta promašili konotacijski smisao: jednako kako sibirska koračnica “Po šumama i gorama” nema nikakve veze s onim oblikom hrvatskoga antifašizma na koji se oni žele i nastoje pozivati, tako ga – osim u dalekim naznakama – nema ni “Bilećanka”.

Naime, ova je sumorna koračnica nastala prije Drugoga svjetskog rata, u jednomu od starojugoslavenskih, kraljevskih koncentracijskih logora, u tadašnjoj Banovini Zetskoj u Bileći, 1940. godine, i ni na koji način ju se ne može povezati ni s Hrvatima, ni s Republikom Hrvatskom, ni sa NDH, ni s hrvatskim komunistima, a ni s Titom samim. Osim, naglasimo, nasilno i ideološkom manipulacijom, otprilike kao i s “Bandierrom Rossom”, Picassoovom “Guernicom” ili retrogradnim zastavama Kominterne s njezinim kojekakvim, slabo maštovitim grafičkim varijacijama u izvedbi Nove ljevice i Radničke fronte.

Tekst “Bilećanke” napisao je Slovenac Milan Apih, učitelj iz Celja, jedan od komunista zatočenih u konc-logoru u Bileći (na sličan način na koji su još ranije ustaše zatočene u sličnim “ustanovama” na Liparima ili pak njihovi domovinski prijeratni suborci iz Bosne na Adi Ciganlji i drugdje), a na srpski ju je prepjevao njegov drug Todor Vujasinović Toša, kako bi stvorili svoju pjesmu po ugledu na slične pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici.
Kraljevina Jugoslavija je, navodno, po ugledu na Njemačku i Italiju (premda je ideja konc-logora izvorno britanska, prvi put primijenjena i konceptualno razrađena još na samom početku 20. stoljeća u Južnoj Africi), počela otvarati koncentracijske logore još 1935. godine. Prvi takav logor otvoren je u Višegradu 1935., a do 1941. otvoreni su logori u Lepoglavi, beogradskoj Glavnjači, Sremskoj Mitrovici, starom austrijskom zatvoru u Kotoru, Kolašinu, Dubrovniku, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju itd. Pripreme za otvaranje konc-logora u Bileći počele su potkraj 1939., a s djelovanjem je otpočeo već u siječnju 1940. godine, u prostorijama staroga austrijskoga zatvora i vojarne, tj. u dograđenoj i uređenoj negdašnjo turskoj utvrdi, uz prisilne radove uz rijeku Trebišnjicu. Logor je raspušten nakon 11 mjeseci postojanja, a dok je radio, u njemu su postojala četiri odjela: slovenski, makedonski, srpski i ženski, pa su se među 82 zatvorenika našli i komunisti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Todor Vujasinović, Đorđe Andrejević Kun, Bora Baruh, Pepca Kardelj, Milan Apih i drugi. “Bilećanku” su logoraši prvi put otpjevali uz Trebišnjicu na prvomajskoj proslavi, zajedno s Internacionalom, “sredi pušk in bajonetov, sredi mrkih straž”, tj. nimalo borbeno, već uz dopuštenje i blagonaklonu nazočnost logorskih vlasti.

Na stranu što činjenica od cijelom izgrađenom sustavu konc-logora u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči o uzornom hodu ukorak s europskim i svjetskim “civilizacijskim trendovima”, što nekome možda zvuči šokovito, a nekome tek kao otkrivanje tople vode, ali ovdje je tragikomično, zapravo, ono što se s odabirom harmonikaških ovih koračnica – doduše, ne samo njih – dogodilo na oba zagrebačka prosvjeda. No to ujedno svjedoči o posvemašnjoj nesvijesti organizatora i ideologa tih prosvjeda, kako na razini ukupne simbolike, tako i na razini sadržaja te simbolike, pa i krajnje poruke.

U konačnici, ta zaumna, nesvjesna, podsvjesna poruka (i na ova dva primjera, da ostale niti ne spominjemo i ne analiziramo) uopće ne govori ni o Hrvatskoj, ni o hrvatskom antifašizmu, pa čak ni o samomu Titu, koji s hrvatskim antifašizmom, pa i hrvatskim partizanskim antifašizmom, ionako ima tek daleke i posredne veze – osim u mjeri u kojoj je taj Tito tek izabran za poopćavajući pojam! – već o nečemu temeljito neprihvatljivom i nedopustivom, retrogradnom i opakom: govori o pokušaju oživljavanja jednoga poraženoga i preživjeloga, prošlostoljetnoga oblika revolucionarnoga totalitarizma u njegovu represivnoj režimskom obliku, za početak, s ucjenjivački nasilnom zaštitom njegovih simbola i njegovih parola.

A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima? Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe.

Kako drukčije objasniti pojavu da akademski obrazovane osobe javno i vrlo glasno izgovaraju djetinjaste besmislice (dr. Mirjana Krizmanić, primjerice) ili pojavu da su tom čudačkom polusvijetu jednaki smrtozovni i smrtonosni ruski bjelogardejski i crvenoarmejski marševi, ukrajinska crnoarmijska i španjolska repubikanska koračnica, slovenski konclogoraški tekst iz Bileće i stihovi I.G. Kovačića kojega su zaklali četnici, “Za dom spremni nismo i “Partisan” Leonarda Cohena, Dom umjetnosti kralja Petra Prvoga Velikoga Oslobodioca i Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma maršala Tita? Da su im jednake partikularne vrijednosti istarskih, LGBTQ-skih, židovskih, srpskih, studentskih, lijevih, ultralijevih i inih manjinskih skupina – sve dotle dok se oni samo sad i samo ovdje tako dobro furaju.

Ali, što je njihov stvarni raison d’être, što to – kako se pjesnički izrazio pokojni P.P. Njegoš – nješto jest što ih naprijed kreće?

Mate Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari