Pratite nas

Kolumne

TRAGIKOMIKA HARMONIKAŠKIH KORAČNICA NA SKUPOVIMA HRVATSKIH NOVIH ANTIFAŠISTA

Objavljeno

na

Pod naslovom “Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti”, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”, gdje sam opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskog dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, s fašizmom-antifašizmom ili bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Prvoga svjetskog rata pod nazivom “Marš Sibirskog puka”.

‘PO ŠUMAMA I GORAMA’ – Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti

Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibiriskih strijelaca”. Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923., nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.
“Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.

“Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama”, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekostočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu”. Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor aktualnom hrvatskom političkom mainstreamu.

Možda zbog toga što im je tada skrenuta pozornost na kontekstualno neprimjerene konotacije koje sobom nosi izvođenje “Po šumama i gorama”, titoističke organizacije 28. kolovoza 2017., na drugomu prosvjedu s istim povodom, ali na drugoj lokaciji, odabrale su i drugu koračnicu za uvodni borbeni melodijski motiv, pa su 23 što veće, što manje, što fiktivne, što minorne, što preklapajuće udruge novih hrvatskih antifašista (Antifašistička liga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez GLAS, Kulturnjaci 2016, Lezbijska grupa Kontra, Mreža antifašistkinja Zagreba, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske ORaH, Protagora, Radnička fronta, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske) na simboličnom Trgu žrtava fašizma odlučile program započeti s drugom simboličnom koračnicom uz harmoniku: ovaj put riječ je bila o “Bilećanki”.

Nažalost, siroti novi hrvatski antifašisti i ovoga su puta promašili konotacijski smisao: jednako kako sibirska koračnica “Po šumama i gorama” nema nikakve veze s onim oblikom hrvatskoga antifašizma na koji se oni žele i nastoje pozivati, tako ga – osim u dalekim naznakama – nema ni “Bilećanka”.

Naime, ova je sumorna koračnica nastala prije Drugoga svjetskog rata, u jednomu od starojugoslavenskih, kraljevskih koncentracijskih logora, u tadašnjoj Banovini Zetskoj u Bileći, 1940. godine, i ni na koji način ju se ne može povezati ni s Hrvatima, ni s Republikom Hrvatskom, ni sa NDH, ni s hrvatskim komunistima, a ni s Titom samim. Osim, naglasimo, nasilno i ideološkom manipulacijom, otprilike kao i s “Bandierrom Rossom”, Picassoovom “Guernicom” ili retrogradnim zastavama Kominterne s njezinim kojekakvim, slabo maštovitim grafičkim varijacijama u izvedbi Nove ljevice i Radničke fronte.

Tekst “Bilećanke” napisao je Slovenac Milan Apih, učitelj iz Celja, jedan od komunista zatočenih u konc-logoru u Bileći (na sličan način na koji su još ranije ustaše zatočene u sličnim “ustanovama” na Liparima ili pak njihovi domovinski prijeratni suborci iz Bosne na Adi Ciganlji i drugdje), a na srpski ju je prepjevao njegov drug Todor Vujasinović Toša, kako bi stvorili svoju pjesmu po ugledu na slične pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici.
Kraljevina Jugoslavija je, navodno, po ugledu na Njemačku i Italiju (premda je ideja konc-logora izvorno britanska, prvi put primijenjena i konceptualno razrađena još na samom početku 20. stoljeća u Južnoj Africi), počela otvarati koncentracijske logore još 1935. godine. Prvi takav logor otvoren je u Višegradu 1935., a do 1941. otvoreni su logori u Lepoglavi, beogradskoj Glavnjači, Sremskoj Mitrovici, starom austrijskom zatvoru u Kotoru, Kolašinu, Dubrovniku, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju itd. Pripreme za otvaranje konc-logora u Bileći počele su potkraj 1939., a s djelovanjem je otpočeo već u siječnju 1940. godine, u prostorijama staroga austrijskoga zatvora i vojarne, tj. u dograđenoj i uređenoj negdašnjo turskoj utvrdi, uz prisilne radove uz rijeku Trebišnjicu. Logor je raspušten nakon 11 mjeseci postojanja, a dok je radio, u njemu su postojala četiri odjela: slovenski, makedonski, srpski i ženski, pa su se među 82 zatvorenika našli i komunisti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Todor Vujasinović, Đorđe Andrejević Kun, Bora Baruh, Pepca Kardelj, Milan Apih i drugi. “Bilećanku” su logoraši prvi put otpjevali uz Trebišnjicu na prvomajskoj proslavi, zajedno s Internacionalom, “sredi pušk in bajonetov, sredi mrkih straž”, tj. nimalo borbeno, već uz dopuštenje i blagonaklonu nazočnost logorskih vlasti.

Na stranu što činjenica od cijelom izgrađenom sustavu konc-logora u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči o uzornom hodu ukorak s europskim i svjetskim “civilizacijskim trendovima”, što nekome možda zvuči šokovito, a nekome tek kao otkrivanje tople vode, ali ovdje je tragikomično, zapravo, ono što se s odabirom harmonikaških ovih koračnica – doduše, ne samo njih – dogodilo na oba zagrebačka prosvjeda. No to ujedno svjedoči o posvemašnjoj nesvijesti organizatora i ideologa tih prosvjeda, kako na razini ukupne simbolike, tako i na razini sadržaja te simbolike, pa i krajnje poruke.

U konačnici, ta zaumna, nesvjesna, podsvjesna poruka (i na ova dva primjera, da ostale niti ne spominjemo i ne analiziramo) uopće ne govori ni o Hrvatskoj, ni o hrvatskom antifašizmu, pa čak ni o samomu Titu, koji s hrvatskim antifašizmom, pa i hrvatskim partizanskim antifašizmom, ionako ima tek daleke i posredne veze – osim u mjeri u kojoj je taj Tito tek izabran za poopćavajući pojam! – već o nečemu temeljito neprihvatljivom i nedopustivom, retrogradnom i opakom: govori o pokušaju oživljavanja jednoga poraženoga i preživjeloga, prošlostoljetnoga oblika revolucionarnoga totalitarizma u njegovu represivnoj režimskom obliku, za početak, s ucjenjivački nasilnom zaštitom njegovih simbola i njegovih parola.

A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima? Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe.

Kako drukčije objasniti pojavu da akademski obrazovane osobe javno i vrlo glasno izgovaraju djetinjaste besmislice (dr. Mirjana Krizmanić, primjerice) ili pojavu da su tom čudačkom polusvijetu jednaki smrtozovni i smrtonosni ruski bjelogardejski i crvenoarmejski marševi, ukrajinska crnoarmijska i španjolska repubikanska koračnica, slovenski konclogoraški tekst iz Bileće i stihovi I.G. Kovačića kojega su zaklali četnici, “Za dom spremni nismo i “Partisan” Leonarda Cohena, Dom umjetnosti kralja Petra Prvoga Velikoga Oslobodioca i Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma maršala Tita? Da su im jednake partikularne vrijednosti istarskih, LGBTQ-skih, židovskih, srpskih, studentskih, lijevih, ultralijevih i inih manjinskih skupina – sve dotle dok se oni samo sad i samo ovdje tako dobro furaju.

Ali, što je njihov stvarni raison d’être, što to – kako se pjesnički izrazio pokojni P.P. Njegoš – nješto jest što ih naprijed kreće?

Mate Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari