Pratite nas

Kolumne

TRAGIKOMIKA HARMONIKAŠKIH KORAČNICA NA SKUPOVIMA HRVATSKIH NOVIH ANTIFAŠISTA

Objavljeno

na

Pod naslovom “Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti”, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”, gdje sam opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskog dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, s fašizmom-antifašizmom ili bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Prvoga svjetskog rata pod nazivom “Marš Sibirskog puka”.

‘PO ŠUMAMA I GORAMA’ – Siroti, bez braće Rusa ni pjesmicu nisu znali smisliti

Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibiriskih strijelaca”. Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923., nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.
“Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.

“Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama”, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekostočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu”. Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor aktualnom hrvatskom političkom mainstreamu.

Možda zbog toga što im je tada skrenuta pozornost na kontekstualno neprimjerene konotacije koje sobom nosi izvođenje “Po šumama i gorama”, titoističke organizacije 28. kolovoza 2017., na drugomu prosvjedu s istim povodom, ali na drugoj lokaciji, odabrale su i drugu koračnicu za uvodni borbeni melodijski motiv, pa su 23 što veće, što manje, što fiktivne, što minorne, što preklapajuće udruge novih hrvatskih antifašista (Antifašistička liga Hrvatske, Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, Documenta, Društvo Josip Broz Tito, Građansko-liberalni savez GLAS, Kulturnjaci 2016, Lezbijska grupa Kontra, Mreža antifašistkinja Zagreba, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske ORaH, Protagora, Radnička fronta, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Socijaldemokratska partija Hrvatske, Srpsko narodno vijeće, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb, Ženska mreža Hrvatske) na simboličnom Trgu žrtava fašizma odlučile program započeti s drugom simboličnom koračnicom uz harmoniku: ovaj put riječ je bila o “Bilećanki”.

Nažalost, siroti novi hrvatski antifašisti i ovoga su puta promašili konotacijski smisao: jednako kako sibirska koračnica “Po šumama i gorama” nema nikakve veze s onim oblikom hrvatskoga antifašizma na koji se oni žele i nastoje pozivati, tako ga – osim u dalekim naznakama – nema ni “Bilećanka”.

Naime, ova je sumorna koračnica nastala prije Drugoga svjetskog rata, u jednomu od starojugoslavenskih, kraljevskih koncentracijskih logora, u tadašnjoj Banovini Zetskoj u Bileći, 1940. godine, i ni na koji način ju se ne može povezati ni s Hrvatima, ni s Republikom Hrvatskom, ni sa NDH, ni s hrvatskim komunistima, a ni s Titom samim. Osim, naglasimo, nasilno i ideološkom manipulacijom, otprilike kao i s “Bandierrom Rossom”, Picassoovom “Guernicom” ili retrogradnim zastavama Kominterne s njezinim kojekakvim, slabo maštovitim grafičkim varijacijama u izvedbi Nove ljevice i Radničke fronte.

Tekst “Bilećanke” napisao je Slovenac Milan Apih, učitelj iz Celja, jedan od komunista zatočenih u konc-logoru u Bileći (na sličan način na koji su još ranije ustaše zatočene u sličnim “ustanovama” na Liparima ili pak njihovi domovinski prijeratni suborci iz Bosne na Adi Ciganlji i drugdje), a na srpski ju je prepjevao njegov drug Todor Vujasinović Toša, kako bi stvorili svoju pjesmu po ugledu na slične pjesme logoraša u Lepoglavi i Sremskoj Mitrovici.
Kraljevina Jugoslavija je, navodno, po ugledu na Njemačku i Italiju (premda je ideja konc-logora izvorno britanska, prvi put primijenjena i konceptualno razrađena još na samom početku 20. stoljeća u Južnoj Africi), počela otvarati koncentracijske logore još 1935. godine. Prvi takav logor otvoren je u Višegradu 1935., a do 1941. otvoreni su logori u Lepoglavi, beogradskoj Glavnjači, Sremskoj Mitrovici, starom austrijskom zatvoru u Kotoru, Kolašinu, Dubrovniku, Kragujevcu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju itd. Pripreme za otvaranje konc-logora u Bileći počele su potkraj 1939., a s djelovanjem je otpočeo već u siječnju 1940. godine, u prostorijama staroga austrijskoga zatvora i vojarne, tj. u dograđenoj i uređenoj negdašnjo turskoj utvrdi, uz prisilne radove uz rijeku Trebišnjicu. Logor je raspušten nakon 11 mjeseci postojanja, a dok je radio, u njemu su postojala četiri odjela: slovenski, makedonski, srpski i ženski, pa su se među 82 zatvorenika našli i komunisti: Moša Pijade, Ivan Milutinović, Ivo Lola Ribar, Todor Vujasinović, Đorđe Andrejević Kun, Bora Baruh, Pepca Kardelj, Milan Apih i drugi. “Bilećanku” su logoraši prvi put otpjevali uz Trebišnjicu na prvomajskoj proslavi, zajedno s Internacionalom, “sredi pušk in bajonetov, sredi mrkih straž”, tj. nimalo borbeno, već uz dopuštenje i blagonaklonu nazočnost logorskih vlasti.

Na stranu što činjenica od cijelom izgrađenom sustavu konc-logora u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči o uzornom hodu ukorak s europskim i svjetskim “civilizacijskim trendovima”, što nekome možda zvuči šokovito, a nekome tek kao otkrivanje tople vode, ali ovdje je tragikomično, zapravo, ono što se s odabirom harmonikaških ovih koračnica – doduše, ne samo njih – dogodilo na oba zagrebačka prosvjeda. No to ujedno svjedoči o posvemašnjoj nesvijesti organizatora i ideologa tih prosvjeda, kako na razini ukupne simbolike, tako i na razini sadržaja te simbolike, pa i krajnje poruke.

U konačnici, ta zaumna, nesvjesna, podsvjesna poruka (i na ova dva primjera, da ostale niti ne spominjemo i ne analiziramo) uopće ne govori ni o Hrvatskoj, ni o hrvatskom antifašizmu, pa čak ni o samomu Titu, koji s hrvatskim antifašizmom, pa i hrvatskim partizanskim antifašizmom, ionako ima tek daleke i posredne veze – osim u mjeri u kojoj je taj Tito tek izabran za poopćavajući pojam! – već o nečemu temeljito neprihvatljivom i nedopustivom, retrogradnom i opakom: govori o pokušaju oživljavanja jednoga poraženoga i preživjeloga, prošlostoljetnoga oblika revolucionarnoga totalitarizma u njegovu represivnoj režimskom obliku, za početak, s ucjenjivački nasilnom zaštitom njegovih simbola i njegovih parola.

A zašto je tome tako, ako je već bjelodano da nije riječ o biološki starim osobama, čak nije riječ niti o neobrazovanim ili bezvrijednim probisvijetima? Pa samo zato što su lijeni razmišljati, odnosno zato što razmišljaju kao strojevi i ponašaju se kao davno isprogramirani roboti: taj instalirani čip u mozgu, taj ugrađeni program tjera ih da rade, pa ako u njihovu sustavu i postoji pogreška, ako djeluju u kontradikciji jedni prema drugima unutar istoga svojega “antifaštičkoga” plemena ili šljakaju antagonizirani s većinskim okružjem, svejedno, oni će pogrešku mehanički ponavljati sve dotle dok se sustav ne ugasi, dok se ne izliže ili naprosto, dok ne istrune od hrđe.

Kako drukčije objasniti pojavu da akademski obrazovane osobe javno i vrlo glasno izgovaraju djetinjaste besmislice (dr. Mirjana Krizmanić, primjerice) ili pojavu da su tom čudačkom polusvijetu jednaki smrtozovni i smrtonosni ruski bjelogardejski i crvenoarmejski marševi, ukrajinska crnoarmijska i španjolska repubikanska koračnica, slovenski konclogoraški tekst iz Bileće i stihovi I.G. Kovačića kojega su zaklali četnici, “Za dom spremni nismo i “Partisan” Leonarda Cohena, Dom umjetnosti kralja Petra Prvoga Velikoga Oslobodioca i Muzej revolucije na Trgu žrtava fašizma maršala Tita? Da su im jednake partikularne vrijednosti istarskih, LGBTQ-skih, židovskih, srpskih, studentskih, lijevih, ultralijevih i inih manjinskih skupina – sve dotle dok se oni samo sad i samo ovdje tako dobro furaju.

Ali, što je njihov stvarni raison d’être, što to – kako se pjesnički izrazio pokojni P.P. Njegoš – nješto jest što ih naprijed kreće?

Mate Bašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Franjo Tuđman ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne

Objavljeno

na

Objavio

Gladno, gadno hladno, vozim se prošle subote navečer autocestom kao gusan u magli, ne vidim prst pred nosom, čak ni vrlo kreativne poruke s kandidatskih oglasa za predsjedničke izbore na latinici i ćirilici. Glede ćiriličnih, možda se tko iz državnog odvjetništva ili koji ustavni sudac vozi u isto vrijeme pa od silne magle i ne zapaža da se tu radi nešto kontra hrvatskoga Ustava, koji je vrlo jasan makar u tom pogledu, to jest da je u Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

Iznimku dopušta u stanovitim lokalnim jedinicama, pa spominje da ondje uz određene uvjete može biti rabljena ćirilica ili neko drugo pismo. Pitanje je, naravno, zašto uopće spominje ćirilicu, a ako ju spominje, zašto ne navodi koje to (još) drugo odnosno treće i četvrto pismo dolazi u obzir. Recimo arapsko. Ili barem arapske brojke.

Rečeni hrvatski vozači u magli koji bi trebali štititi ustavne vrijednosti i odredbe, prave se blesavima i zatvaraju oči, što je u vožnji, posebno u magli, vrlo loše. A kakve su u biti poruke toga protuustavnog akta, koji nije obična provokacija nego viša dimenzija dosadašnjih?

Glavna je poruka: mi svodimo državu koja se zove Republika Hrvatska na lokalnu jedinicu. Sljedeće je pitanje čija je to lokalna jedinica ta Hrvatska, a odgovor se može naći u projektu velike Srbije koji se na mnogim stranama uspješno obnavlja, odnosno u težnji da RH bude lokalna jedinica nekog velikog državnog organizma, kao što je bilo zamišljeno, a nije prošlo, što ne znači da na takvim težnjama ne treba ustrajati, štono rade Irinej i slični svjetovni ideolozi.

Nadalje, uvođenje ćirilice u javni prostor na cjelokupnom teritoriju RH (da ju bolje razumijemo), mali je korak za SDSS, ali velik za krajnji cilj, a on je od stvaranja hrvatske države do danas težnja prema konstitutivnosti, koliko god se u ovom trenutku činilo da nema šanse.

Budući da je u naravi SDSS-a laž , baštinjena i cinična, prosipaju se usput i znanstvene mudrolije o ćirilici kao jednom od hrvatskih pisama. Istina je ova: srpska suvremena ćirilica je verzija ruske iz ne tako davne povijesti, a bosančica je nešto posve drugo, pa je logično pitanje zašto „predsjednički plakati“ nisu pisani bosančicom.

Idemo dalje: predsjednički kandidati nisu oduševljeni svojim ćiriličnim verzijama, ali nitko od njih nije reagirao na pravi način, nisu valjda shvatili da u Hrvatskoj ima i mnogo Hrvata, neupućenih, pa bi netko od njih mogao pomisliti da su sami kandidati dali tiskati svoje poruke na ćirilici kako bi dobili i glasove onih koji za njih nikada ne bi glasovali. Ima još: čijim su novcem tiskani ti plakati? Pa vašim novcem, gospođe i gospodo, koji se dijeli šakom i kapom jednoj manjini kako bi njezino vodstvo moglo iritirati hrvatski puk, što je moguće jer je na vlasti hrvatsko-srpska koalicija.

I na kraju: tko su i kako se zovu vlasnici oglasnih panoa, je li im u prvom redu važna zarada, a Ustav naravno nisu proučili niti imaju soli u glavi. A što će se s tim plakatima događati, nije teško predvidjeti – svašta se šara i po latiničnim, a kako ne po ovim, pa kada tako i bude, provokatori će opet jednom udariti u plač o ugroženosti, netoleranciji, o Hrvatskoj koja ide prema NDH i slično, već viđeno. A to i jest još jedan od ciljeva raspaljivača. Na samom kraju: prije predaje ovoga rukopisa (nema predaje!) čitam stajalište Centralnog komiteta koje se u pravilu objavljuje na drugoj stranici tiskovine. Jako su razočarani. Shvatili malim mozgovima da je kampanja SDSS-a promašaj.

Tako, eto, mi poštujemo sebe i svoje (vrhovne) zakone, puštamo da nas se terorizira glupavim dosjetkama s pakosnom pozadinom, a nađu se i oni koji buncaju da „ćirilica nije kriva“ za sve što se događalo u ratu, recimo, pa što smo tako zadrti. Pismo nije krivo, naravno, ali kada postane sredstvom političkoga (za sada) terora i nametanja kojega se sjećamo iz prve i druge Jugoslavije, i oružanog terora iz devedesetih, onda stvari postaju ozbiljne. Iz raznih mostobrana u Hrvatskoj mogli bi potkornjaci uz već objavljenu knjigu „Jeziku je svejedno“ tiskati i knjigu „Pismu je svejedno“, tiskanu na latinici ili na ćirilici, svejedno.

Kad sam već kod jezika i pisma, spomenut ću da je dnevni tisak (ipak) dao prostor jezikoslovcu Aleriću koji je, bolje od mene, znanstveno objasnio publici o kakvoj je razornoj „jezičnoj politici“ riječ u knjizi „Jeziku je svejedno“.

Dvadeset godina poslije

TuđmanPodsjetimo se: kada je umro prvi hrvatski predsjednik, narod mu je u beskrajnim kolonama odavao počast. Nitko nije tjerao ljude da to čine, nitko ih nije „organizirao“, bili su potpuno svjesni da je umro čovjek čija je volja i hrabrost bila presudna u stvaranju moderne hrvatske države.

Raspadale se umjetne naddržavne tvorevine svuda oko nas, no s Jugoslavijom je bilo teže, baš zamršeno. Čak se i SSSR rasuo (sada se opet postupno sastavlja) bez ratova, oslobodile se zemlje istočne Europe i pribaltičke, ali je zanosna ideja velike Srbije ne samo spriječila mirni razlaz nego izazvala ratnu katastrofu.

Sudarile su se dvije zamisli: jedna koja je držala da je kucnuo čas za širenje Srbije na zapad, druga da je upravo pogodan trenutak za ostvarenje samostalne hrvatske države. Prva zamisao doživjela je relativan krah (relativan jer je Srbija uspjela uspostaviti genocidnu RS u BiH), druga je u potpunosti uspjela, hrvatska je vojska pobijedila srpsku, a Srbija 1996. priznala Hrvatsku. U svemu tomu od samoga je početka Franjo Tuđman bio ključna osoba, od one legendarne veljače 1989. do smrti, i zato ostaje u povijesti hrvatskoga naroda uz Branimira i Tomislava, htjeli to neki ili ne.

Ovih je dana oko 10. prosinca „preispitivana“ Tuđmanova uloga i karakter njegove vladavine, pa je stanoviti dnevni list angažirao nekoliko povjesničara i uopće intelektualaca da ocijene njegovu osobu i njegovo doba, što su oni i učinili. Pa kada se sve zbroji, i klatež među njima je, nabrajajući na nekoliko kartica njegove „grijehe“, na kraju zaključila da je bio čvrst i odvažan državnik, ali da će se o njemu u budućnost drukčije suditi jer, citiram maloga Tvrtka, „kada ljudi prestanu vjerovati u bajke o ekskluzivnosti njihove patnje, osobitoj surovosti Srba, nemogućnosti da se razumije hrvatsku bol i da su naši branitelji jedini hrabri, kada se prestane vjerovati u laži o starim hrvatskim pozdravima i javno ponešto kaže o svetosti Crkve u Hrvata, Tuđman, čitava hrvatska politička elita, izgledat će drukčije nego što se sada prikazuje. Bit će to trenutak kada će Franjo Tuđman biti odbačen…“

Iako mi je pomalo mučno, osjećam potrebu prevesti na hrvatski jezik, latinicom, što je mali htio reći. Naime: da nisu isključivo Hrvati patili, nego i oni drugi, to jest da je agresor patio isto kao i žrtva, napadač, koljač, isto kao i onaj koji je branio. Tako mali opet jednom izjednačava žrtvu i agresora, što je već klasika.

Nadalje, Srbi (misli na agresore, valjda) nisu bili osobito surovi, valjda su bili samo surovi, ali ne previše, blago surovi takoreći, nježno su razarali Vukovar i zatim poklali mnoge, uključujući ranjenike iz vukovarske bolnice, obzirno silovali i mučili ljude u srbijanskim logorima, poklali pola Škabrnje, potom topovima razarali hrvatske gradove od Slavonije do Like i Dalmacije, sveukupno ubili samo u Hrvatskoj više od petnaest tisuća, pretežito civila, među njima i četiri stotine djece (o kojoj se ne snimaju hrvatski filmovi) eh, to su zanemarive „brojke“ i ne bi trebalo previše žaliti, bol je bila i prošla, valjda, a glede hrvatskih branitelja – nisu oni jedini bili hrabri, hrabro su se borili i agresori sa sto puta nadmoćnijom ratnom tehnikom, hrabro su mjesecima i mjesecima pokušavali zauzeti Vukovar, njih 60.000 hrabrih protiv četiri tisuće i manje branitelja.

Eto tako, a onda autor malo umiješa i Crkvu u Hrvata, bez toga se ne može, ne kaže što se njoj ima predbaciti, ali neka se nađe. I zaključuje da će zbog svega navedenog Franjo Tuđman u skorijoj budućnosti biti odbačen. Ma tko će ga to odbaciti? Ni to nije rečeno, ali neka se nađe.

Jedino čega se mogu dosjetiti da mali misli na skori nestanak hrvatskoga naroda u demografskom slomu, na iseljavanje i mogućnost da u Hrvatskoj ostanu samo oni koji su Tuđmana već odavno odbacili, to jest nikada ga nisu prihvatili jer (im) je učinio što je učinio. Pa ako tako noviju povijest predaju profesori na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako tako zaplotnjački pretvaraju krvavu istinu u izmišljene priče, junačku hrvatsku obranu u Andersenove bajke, onda smo doista u problemima.

Ne ću dalje o „preispitačima“ niti prevaspitačima, samo bih još htio ispričati jedan gotovo privatni doživljaj: ja sam, naime, jedini koji je dvaput bio u počasnoj straži uz odar Franje Tuđmana. Prvi put po napisanom protokolu, a zatim sam se zadržao u pokrajnjoj prostoriji, netko predviđen nije stigao, pa je nedostajao još jedan čovjek za sljedeću počasnu stražu, i ja sam uskočio. Da, tako sam bio uz Tuđmana od spomenute veljače 1989. do prosinca 1999., ponekad vrlo blizu, ponekad podosta udaljen jer su između nas stali novopridošli, osjećajući da bi se moglo profitirati. Ispričavam se na ovom sjećanju, riječ je samo o crtici, a memoare nemam namjeru pisati. O početcima jesam, već 1992. u knjizi Lijepa moja. Vjerojatno nije najbolja, ali je prva. I moja.

PISA

Uz sve nevolje sa školnicima i školarcima, stigla je još i neugodna vijest da je PISA napisala lošu ocjenu hrvatskom školstvu, koje je prikazano kao kosi toranj u prosvjetno uspravnoj međunarodnoj zajednici. Pa što, mi ćemo to nadoknaditi preko praznika i tijekom ljeta, a i PISA-ina trik-metodologija ne drži vodu. Dobra je vijest, naoko, da Hrvati znaju engleski, znatno bolje nego hrvatski, što će im dobro doći kada postanu pomoćna znanstvena i ina snaga u vrlo razvijenim državama. Nakon te sjajne ocjene za Hrvatima će se jagmiti, s njima će biti lakše jer tečno govore engleski i ne moraju na dodatno (jezično) školovanje. Znači, i u tom smislu dajemo velikim silama gotov proizvod, kojemu one nisu trebale plaćati školovanje.

Kultura nova

FTDa postoji takva zaklada ili što već jest, dugo nisam znao. Po nazivu vidim da se bavi kulturom. Lijepo. Kulturno. Čujem da se financira novcem od igara na sreću, raspolaže velikom količinom novaca. Pa je HKV kupio nekoliko srećaka, ali se pokazalo da nema sreće – projekt koji smo ponudili glatko je odbijen s obrazloženjem vrlo neugodnim, da, naime, ne djelujemo na području suvremene kulture i umjetnosti.

To nas je u prvi mah rasrdilo, jer smo naivno mislili da djelujemo. Kada bi se zbrojile sve stranice napisane na portalu HKV-a s temama iz kulturnog života, bilo bi ih na tisuće i tisuće, kada bi se navela imena članova HKV-a među kojima su i vodeća imena suvremene hrvatske kulture – teško bi bilo progutati spomenuto obrazloženje. Odbijeni naš projekt pod naslovom „Suvremeno književno i publicističko stvaranje“ više je nego poželjan, a polazi od neosporne činjenice da se objavljuju mnoge knjige, a o većini njih mediji ne prozbore ni slova, jer im se ne sviđaju ni teme ni autori, ili se jednostavno knjigama ne bave osim kada im je autor blizak ili čak kao kolumnist piše za iste novine, portale itd. U tom slučaju, ako takav autor „napiše“ i slikovnicu, eto njemu nekoliko stupaca. Elem, portal HKV-a imao je namjeru kontinuirano prikazivati više-manje sve što je vrijedno u suvremenom književnom i publicističkom hrvatskom svijetu (činimo to i sada, nesustavno), pa kako su za to potrebne i neke financije, skromne, bacili smo oko na Kulturu novu. A ona nas odbacila. Kaže da „djelatnost portala nije usmjerena na razvijanje aktivnosti publike koje bi predstavljalo dodatnu vrijednost.“

Dobro, pogledali smo malo što bi to trebalo značiti i vidjeli: s velikom svotom financira se stanovita mreža kulturnih praksi (hrv. stand. bi bilo praksa) jugoistočne Europe, a ta mreža obuhvaća Zagreb, Beograd, Skopje, Ljubljanu itd., to jest neumrlu Jugoslaviju. Lijepo. Nadalje, vidi se da LGBT centri vrlo dobro kotiraju, primjerice onaj u Splitu, da je udruga Domino cijenjena, kao i izložba Qeer sezone, ne znam gdje. Iz svega rečenoga zaključujemo o čemu se radi, a i vi drage čitateljice i čitatelji. Nismo odmah shvatili što je Kultura nova, odnosno što je nova kultura koja podupire „suvremene feminističke i kritičke intervencije u kulturno-umjetničkom polju“, te otvara prostor za „rodne i medijske kulture.“ QeerANarchive.

Razumjeli smo ipak da se mi, valjda, bavimo starom kulturom, a ne novom. No, za razliku od Kulture nove, ne postoji zaklada (ili što već) koja bi se zvala Kultura stara ili tek Suvremena kultura uopće, a da ne podupire samo jugoslavenske i istospolne“ kulturne aktivnosti koje imaju „dodanu vrijednost“. Inače, Kulturu novu vodi u kulturnom polju anonimni voditelj, premda je voditeljica. Financije osigurava, kao što je rečeno, Lutrija, a ona je hrvatska državna ustanova koja prodaje srećke (i ostalo) hrvatskim građanima, a oni, u neimaštini, traže sreću, ha.

Zaključno, na prvoj godišnjoj skupštini predložit ću novi naziv za HKV, to jest prošireni: HK, queer kulturno vijeće. I još jednu promjenu statuta: HKV djeluje na cjelokupnom području istospolne Jugoslavije. I onda neka mi tko kaže da to nije dodana vrijednost.

Balogovi hamburgeri

Prilog u Dnevniku HTV-a o Hrvatima u Hamburgu. Sve ih je više. Djeca teško usvajaju hrvatski, razgovaraju na njemačkom. Slučajno mi je baš ovih dana iz neke knjige ispao separat, na njemu pjesma Zvonimira Baloga, pokoj mu duši, iz 1985.

Bio je Balog jedan od onih čarobnjaka koji se znao igrati riječima i jezikom uopće. Pjesma se zove Otvoreno pismo jednog gastarbajtera domovini.

Neodoljiva je, pa ju citiram djelomično (sve pisano malim slovima): majne libe domovina/ alte slave djedovina, šrajben ti ovo pismo/jer se lange vidli nismo/halbe pišem/pola ću prešutit/ neću libe da te brižnu ljutim….ne ljuti se što sve više mucam /i hrvatski što samo natucam….kako also da se čovjek onda /kao neka anakonda / ne smota oko svoje boli/ i još jače te ne voli/ i još jače te ne moli….halbe pijem pola geben marku/učini da opet tobom ozaren hodim/kamen rukom/ srce zemljom da oplodim/ dosta u tuđini ja se krich/ich liebe nur dich.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati