Pratite nas

Feljton

Transkripti: Zašto je došlo do sukoba između Hrvata i Muslimana!?

Objavljeno

na

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman često je na sjednicama državnih i stranačkih tijela govorio o državnoj politici prema Bosni i Hercegovini.

Ta se tema nametnula i na sjednici Predsjedništva HDZ-a održanoj 24. ožujka 1994., kad je odgovarao na kritike Josipa Manolića, koji je, među ostalim, tvrdio da je potpisivanje Washingtonskog sporazuma zaokret Tuđmanove politike i dokaz da je ona bila pogrešna. Što je Tuđman rekao, otkriva nam transkript s te sjednice.

“Je li to zaokret?”, upitao se Tuđman i nastavio: “Gospodo, ja sam bio taj koji je na početku predlagao kantonalno rješenje. Cutileiro, to su bile moje ideje. Ja sam bio taj koji je natjerao Hrvate iz BiH da idu na referendum. Ja sam bio taj koji je vodio Vancea i Owena na Brijune da bih ih pridobio, da bismo dobili onaj prijedlog o rješenju krize Bosne i Hercegovine (Vance-Owenov plan predviđao je decentraliziranu BiH podijeljenu u deset provincija, nap.a.). I Šušak mi je tu pomagao. I kad je sve to skupa palo u vodu, onda sam bio taj koji je potpomagao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne. I nije HR Herceg-Bosna bila uzrok rata s Muslimanima. Mi smo pomoću te i takve politike kakvu smo vodili u BiH, uključujući i stvaranje HR Herceg-Bosne, obranili ne samo te krajeve od srpske agresije negoli da čitava BiH ne padne u ruke Velike Srbije, jer Muslimani uopće nisu bili spremni za obranu, jer su Muslimani dočekivali i s cvijećem srpske tenkove u Stolcu. Mi smo pomoću HR Herceg-Bosne – mobiliziranjem prije svega Hercegovaca, ali znatnim dijelom i Hrvata iz čitave Bosne – spriječili Srbe da osvoje sve to do lijeve obale Neretve, što im je bio minimalni zahtjev.

Uzroci sukoba

I zašto je došlo do sukoba između Hrvata i Muslimana? Došlo je prije svega zbog toga što su se Muslimani, kad već ne mogu vratiti područja koja su osvojili Srbi, orijentirali na stvaranje islamske države. Računajući da se mi ne smijemo angažirati, išli su na osvajanje hrvatskih područja srednje Bosne. Alija Izetbegović mi je otvoreno rekao: ‘Vi možete proglasiti prisajedinjenje Hercegovine Hrvatskoj, ali srednju Bosnu ćemo mi zauzeti, jer mi ne puštamo taj narod i to ne možemo ni po koju cijenu dopustiti’.

I sada vidite ovo što Joža nije uspio shvatiti u toj i takvoj orijentaciji Muslimana da stvore svoju islamsku državu, kad već nisu mogli iz čitave Bosne, makar da stvore u srednjoj Bosni, ali što veću na račun Hrvata. Koliko god je engleska centrala, da bi izjednačila Hrvatsku sa Srbijom, u početku sama provocirala sukob između Muslimana i Hrvata, među inim zato da bismo i mi Hrvati dovršili ono što Srbi nisu do kraja dovršili, ali je engleska politika bila za to da se ni po koju cijenu ne smije dopustiti islamska država u Bosni, u srednjoj Europi. Znači, najprije su išli s provociranjem sukoba između Hrvata i Muslimana, a onda su jednog momenta došli do ovog zaključka: ne smije se dopustiti Muslimanima da ovladaju hrvatskim područjima.

Ja nisam znao za tu odluku, ali sam pozvao u lipnju prošle godine ministra Šuška i generala Bobetka, kao načelnika Glavnog stožera, i rekao sam: ‘Gospodo, naša situacija je takva da mi ne smijemo ići u oružano oslobađanje hrvatskih područja pod srpskom okupacijom. Kada bismo išli u to, onda bi proglasili sankcije protiv nas i Hrvatska bi bila, ako ne poražena, a onda skrenuta s puta kojim smo pošli. Prema tome, u Hrvatskoj ne smijemo sada ići na rat, na oslobađanje, ali se u BiH rješavaju ili granice Hrvatske ili sudbina Hrvatske za budućnost i izvolite mi osigurati da srednja Bosna, to znači ono što smo tada još imali: Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo, ne padne u ruke Muslimanima. Izvolite to izvršiti po svaku cijenu!’

Šušak iznio glavni teret

Gospodo, u stanovitim vojnim krugovima imao sam i otpora, ali je Šušak iznio glavni teret. A budući da smo morali rješavati prije svega svojim zračnim snagama, svojim helikopterima, gdje smo imali mnogo ljudi i starog kova, gdje su neki pojedinci letjeli makar su bili bušeni mecima, jednog sam dana generalu Agotiću, kada mi je govorio da je nemoguće, rekao: ‘Generale, izvoli letjeti sam pa mi se javi da si izvršio zadaću, ili da pogineš!’ To je takva situacija bila, gospodo, u borbi za ranjenike, za dopremanje ratnog materijala čitavom tom području u srednjoj Bosni. I, gospodo, u tom momentu taj Zapad, koji vidi svakog mrava, on je vidio da mi to branimo. Oni su na to gledali kroz prste jer su htjeli da obranimo od Muslimana.

Onda je jednoga momenta (Zapad) došao s prijedlogom i nama i Muslimanima, s tim da je na Muslimane bio daleko veći pritisak. Predložili su nam, znači, federalni savez u Bosni i konfederaciju. Zaključili su da je u interesu Zapada da dadu podršku Hrvatskoj i da je obvežu da te Muslimane nose na svojim leđima u zapadnu civilizaciju, da ne dopuste to stvaranje, što je Izetbegović htio, što je potpisao i sporazum sa Srbima o stvaranju samostalne države. Zapad nije htio dopustiti stvaranje samostalne muslimanske države, zato je progledao, zato je dopustio da mi obranimo srednju Bosnu i zato je nametnuo njima rješenje. A mi smo ga lako prihvatili jer smo na taj način u najvećoj mogućoj mjeri ostvarili svoje interese u smislu opstojnosti hrvatskog naroda u čitavoj BiH i zaštiti hrvatskih državnih interesa. Prema tome, potpuno pogrešna prosudba Jože Manolića.

Što se tiče pitanja da li je to kontinuitet ili zaokret politike, to da je zaokret htjeli su upravo oni koji su, po londonskoj uputi, htjeli da ne bude HDZ-a, da ne bude Tuđmana, odnosno ako već ne mogu Tuđmana skinuti, da barem HDZ izgubi većinu, da Tuđman nema oslonac za provedbu takve politike kakvu je provodio.

Uz ono što sam kazao, gospodo, ponavljam, neka uđe u zapisnik. Ja sam bio za vojni savez jer mi je trebao, ali ga Izetbegović nije prihvaćao. Izetbegović ga nije prihvaćao zato što je muslimanska politika bila takva da su željeli, ne rat s Jugoslavenskom armijom i Srbijom, negoli su se nuđali Srbima sve donedavno, ali ih Srbi nisu prihvatili. Izetbegović je za vrijeme rata Jugoslavenske armije protiv Hrvatske rekao: ‘To nije naš rat’. Vodili su razgovore i Zulfikarpašić i Filipović sa Srbima, nuđajući čitavu BiH Srbima, ali je Srbi nisu prihvatili zato što su se, s jedne strane, bojali demografske nadmoći Muslimana u toj njihovoj Srbiji i Jugoslaviji i, s druge strane, jer su znali da Europa ne želi muslimansku državu”, objasnio je prvi hrvatski predsjednik svoju politiku prema BiH.

Stiže drugi dio Šeksova “Državnog udara”

Od danas, 25. listopada na kioscima je drugi dio knjige Vladimira Šeksa “Državni udar – Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH” (prvi svezak Večernji list objavio je u lipnju ove godine). Šeks u njemu opisuje događaje s početka 1994. kad se u političkom životu Hrvatske događa vrhunac drame koju su izazvali J. Manolić i S. Mesić u pokušaju da raskole HDZ i uz pomoć oporbe ovladaju većinom u Saboru. Utemeljena na Tuđmanovim transkriptima i drugoj građi, ova knjiga otkriva pozadinu tih burnih zbivanja i rasvjetljava stvarni karakter hrvatske politike prema BiH, uvjerljivije nego ijedna knjiga dosad.

VečernjiList

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari