Pratite nas

Gost Kolumne

Transrodni monitoring: Za dron spremni!

Objavljeno

na

Nacija je u transu – transrodnom. Hipnotizirani učinak razliježe se Hrvatskom. Zastave su spuštene na pola koplja, mediji su postigli zavidan harmonijski učinak jednoumlja, a politika nas je poništila ratifikacijom briselske konvencijske kurtizane, uvodeći nas u stanje nirvanske omaglice.

Tako se to radi u dženderiziranim sustavima. Razum postaje prazno mišljenje lišeno istine i svakoga kriterija, napose onoga ontologijskog i objaviteljskog, po kojemu ljudi bijahu stvoreni kao muškarac i žena. Stvoreni, bez mogućnosti da postanu ono nešto treće, nego da otpočetka budu to što uistinu jesu. Nacionalni identitet više nije prijetnja, barem kad su u pitanju crveno-bijele kockice u kojima možemo slobodno paradirati po trgovima i rivama, iako strah od odmazde zbog domoljublja još uvijek nije u potpunosti poništen. Tu su aktivni pupovački volonteri, manjinski velikosrpski dušebrižnici koji nam redovito plasiraju načertanijske kronike isfinancirane sredstvima iz državnog proračuna. Isti nam nameću besmislenu pra-fobiju, režiranu pretenzijskim kompleksom vječno ugroženih bradonošaca.

I dok mi istražujemo koliko smijemo biti Hrvati u Hrvatskoj, u pozadini nam se lomi daleko važniji identitet bez kojega ovaj nacionalni ne znači gotovo ništa, iako po njemu i kroz njega definiramo i ovaj duhovno-moralni identitet, jer hrvatstvo ne možemo odvojiti od kršćanstva niti kršćanstvo od hrvatstva. Ako se polomi prvo, polomit će se i drugo, i obrnuto. Glave nam se pokušavaju prebrojavati snimkama dronova u aplikacijama koje precizno potvrđuju kako nas je malo, i „dok palme njišu grane“, 50 000 ljudi kupuje sladoled ili čeka tramvaj. Pa dobro, statistika je pokazala da puno toga ližemo i da se damo vozati od nemila do nedraga. Poslužili smo svrsi, a konačni cilj je postignut – dženderijada više ne skriva svoje naume, ona ih provodi! Svi koji se ne slažu s ovom ideološkom formacijom novoga ljudstva, dobivaju stigmu nazadnih, netolerantnih i ekstremnih desničara koje treba ignorirati, a onda ih zakonskim okvirom natjerati na poštivanje prava „drugačijih“ za koje još ne znamo tko su jer su u postajanju, iako se u podlozi definiraju kao ugrožene žene. Tako smo od Adama i Eve, prvih ljudi, muškarca i žene, prošli višemilijunski evolucijski put Hominina, preko majmunoida i homo erectusa do homo sapiensa.

Poubijali smo se zbog Übermenscha, odveli smo u nepostojanje Boga Stvoritelja i porodili univerzalnog čovjeka koji prije toga može biti i kokoš ako se tako osjeća. Kad se svi osjećaji istope, kad čovjek više sebe ne bude uopće osjećao, kad uđe u tamu potpunog poništenja u kojoj neće žudjeti ni da bude transovaj ili transonaj, postat će bezdušni X – nova i konačna vrsta ništavila. Zvuči orwellovski, bensonovski, da će čipirani ludens biti krajnji produkt potisnutog duhovno-moralnog humanoida, ali ako se današnji čovjek ne otrijezni od transa, ako pristane na zabludu džender „nestašnosti“ i s njom uđe u kompromis, onda je smrt čovjeka nepovratni, očekivani kolaps iz kojega više nitko neće moći izaći živ.

Govore nam to države u kojima je pedofilija odobrena mogućnost, odgoj djece usmjeren je prema neutralnosti i eksperimentalnoj praksi bez znanja o posljedicama takvih mentoriranja uz prihvaćanja trans-obilja koja u zastaru šalju antropološku zbilju i navješćuju rat spolova. Ženskost koja poništava muškost i muškost koja poništava ženskost, ubija jednog te istog čovjeka – sebe sama. Perfideus giganteus čini to sasvim legalno, svim dozvoljenim sredstvima stvara ozračje pomutnje i sugerira, odobrava i provodi, nadzire i sankcionira svaku pojavu koja priječi realizaciju vrlog novog svijeta – demokracija ne postoji, ona je u službi dženderskog totalitarizma koji je crnim petkom trinaestim osvanuo i u Hrvatskoj. Ako netko može tolerirati da mu dijete koristi sanitarni čvor s pedofilom i da čita lektiru u kojoj se podrobno opisuje silovanje maloljetnika, ako nema problem s tim da mu politika propisuje odgojna mjerila i nakaradne vrijednosti, ako pri tome misli da je zbog toga napredan i prosvjetljen, neka bude onda dovoljno tolerantan i prema onima koji su „zatucani“! Možda će i oni nadoći, pod svekolikim pritiskom tajnih sila velike moći koje uvijek nađu načina da zarobe većinu svojom ideološkom propagandom.

U svim vremenima. I dok iščekujemo Jaglanda da nam blagoslovi trans-menadžere i preda im monitorinšku štafetu, i dok ošamućeno razabiremo je li imalo uopće smisla upaliti svjetlo u podne na Trgu prije ovoga mraka, odgovor je logičan – nije, jer bijasmo na svjetlu. Ali, sada, kad je nastupilo pomračenje uma, važno je ne kopniti pred belzebubskim podmornicama, jer „otoci žude za naukom njegovim“. Otoci duša koje plutaju u zabludama sodomijskih magova i u tami iščekuju Svjetlo Njegove Riječi. Tvrda besjeda nam treba, ona koju je izgovorio sam Krist uvijek istim farizejskim licima:“Jao vama! Slijepe vođe! Budale i slijepci! Zmije! Leglo gujinje!“, i nije se dao smesti njihovim šarlatanstvom. Izvezimo lađu na pučinu, dosta je bilo katakomba, ploviti se dalje mora i kad se nevrijeme nazire u daljini. Što još reći dok dronovi lete nad našim glavama, osim da se ne bojimo biti Hrvati i kršćani u isto vrijeme. Samo snimajte, mi smo ZA DRON SPREMNI!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Borislav Ristić: Gdje prestaje logika počinje politika

Objavljeno

na

Objavio

Ako se Milinović, Starčević i Dabo uistinu dogovore, ispast će kako je HDZ bučno proslavio vlastiti poraz. Ako pak HDZ bude tako nadigran u Lici, ostaje jedino nada kako se neće svetiti onima kojima su do jučer obećavali brda i doline…

Ne tako davno svi su nas mediji obavještavali kako nam se smiješi jedna odlična vijest. Naime, lički HDZ se odlučio na rušenje županijske skupštine. Kažu to je trebao biti prvi korak kojim bi njihov šef Andrej Plenković sve Ličane konačno oslobodio njihova šerifa Dade. Ajde, neka. Jer, zaista je malo normalnih koji bi plakali za Darkom Milinovićem, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Izbori su bili prilika da Likom proparadira sva sila ministara, kojima su iz usta ispadala obećanja poput šarenih bombona. Ali koliko god se ministri trudili, nitko nije uspio ukrasti medijsku pažnju koliko premijerov savjetnik Robert Kopal, osoba koja posebno uživa u vlastitom medijskom naslikavanju. On nam je na praktičnom primjeru pokazao što je to hibridno ratovanje i kako ankete nisu samo sredstvo informiranja o preferencijama glasača, već i alat za njihovo usmjeravanje u željenom smjeru.
 Kada su glasači konačno obavili svoju dužnost, pokazalo se kako je istina gotovo uvijek na pola puta između dviju anketama propagiranih krajnosti. Jer konačni rezultat je bio u raskoraku s proklamiranom stvarnošću.

Pogledajte izjavu Darka Milinovića u noći izbora:

Ne kaže se uzalud da tamo gdje prestaje logika počinje politika.
 Brojke kažu kako je “pobjednički” HDZ u svojoj ličkoj utvrdi doživio najlošiji rezultat u povijesti te stranke i po prvi puta sami ne mogu formirati vlast. Ne samo da su osvojili tek 35% glasova, nego su do tog rezultata dobacili uz pomoć nekoliko koalicijskih partnera. Da bismo razumjeli o kakvom se debaklu radi, dovoljno je reći kako oni sa SDSS-om, njihovim koalicijskim partnerom na državnoj razini, nemaju većinu u ličkoj-senjskoj županijskoj skupštini.

Iz HDZ-a će nam to pravdati time da su ti glasovi otišli Milinoviću, ali da je to samo privremeno stanje, jer će im se ti glasovi vratiti kada sruše Milinovića s mjesta župana. Zato su odmah nakon izbora krenuli s izjavama koje su imale naglasak na rokovima. Tako su na pitanja o ponovnim izborima diplomatski odgovarali kako su sve opcije otvorene, te da im je sada glavni cilj konsolidacija stranke. Čitaj: micanjem Milinovića s mjesta župana “milinovićevci” se vraćaju u stranku.

Kako je HDZ uopće došao u ovako nezavidnu situaciju?

Lika je, kao što znamo, sve donedavno bila neosvojiva HDZ-ova utvrda, ali je pobuna ličko-senjskog župana Milinovića protiv stranačkog vrha unijela novu dinamiku na političkoj sceni te županije. Milinović je ekspresno izbačen iz stranke a Vlada je, nakon što je HDZ odbio podržati predloženi proračun, raspisala prijevremene izbore za tamošnju županijsku skupštinu.
Plan konsolidacije HDZ-ove vlasti u Lici podrazumijevao je preuzimanje županijske skupštine, nakon čega bi se, u drugom koraku, išlo na rušenje Milinovića s mjesta župana. Tako bi ga se lišilo izvora moći uhljebljivanja svojih pristalica, a time i “milinovićevce” vratilo u okrilje stranke, koji tada ne bi imali gdje.

Odmah nakon objave izbornih rezultata iz vrha HDZ-a su stizale poruke upravo u tome smjeru. To će, mislili su, biti i snažna poruka svim potencijalnim “bundžijama” što ih sljeduje ako se usprotive odlukama vrha stranke.
Međutim, izgleda da je baš taj “drugi krug” predstavljao “grešku u koracima” u HDZ-ovim projekcijama vraćanja Like HDZ-u, jer su time svoje potencijalne koalicijske partnere otjerali od sebe.

Zašto sad nitko neće s HDZ-om?

Možda zato što bi micanjem Milinovića sami sebe isporučili HDZ-u?

Ni Karlu Starčeviću ni Anti Dabi ne odgovaraju novi prijevremeni izbori, jer na njima ne bi dobili ništa što već nemaju. A riskiraju puno ako bi sami postali percipirani kao alat za povratak HDZ-a na vlast. Čini se da se ono što je u početku bio plan za rušenje Milinovića pretvorilo u mogući početak slabljenja dominacije HDZ-a u Lici. Nakon gubitka Ogulina i Iloka, čak bi i ono što je do jučer bahato proglašavano velikom pobjedom moglo prerasti u veliki poraz. Očito se HDZ “preračunao” u svojim kalkulacijama oko obračuna s Milinovićem. Računali su pet koraka unaprijed, a ispada kako su ponovno na svojoj koži osjetili što to znači “ličko rukovanje”.

Znači li to kako poraženi Darko Milinović pobjednički HDZ šalje u oporbu? Ako se ova trojica uistinu i dogovore, te se stvari razviju u ovom smjeru, ispast će kako je HDZ bučno proslavio vlastiti poraz. Ako pak HDZ bude tako nadigran u Lici, ostaje jedino nada kako se neće svetiti onima kojima su do jučer obećavali brda i doline.
HDZ je tako na teži način naučio nepisano pravilo politike, koje kaže kako građani uvijek kazne one koje smatraju krivcima za izbore. Pritom, svakako, iz vida ne treba izgubiti HDZ-ov trgovački potencijal. Znamo da je državna vreća duboka, a njima je dosta jedna glava, ovaj – ruka.

Borislav Ristić/VečernjiList

Milinović, Starčević i Bura do većine u Ličko-senjskoj županiji bez HDZ-a?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari