Pratite nas

Komentar

Tranzicija Hrvatske nije uspjela, protutranzicija jaše dalje

Objavljeno

na

Otkaz Istanbulskoj u okolnostima ideološke okupacije

Hrvatska se od prvih demokratskih izbora do danas nalazi u tzv. „tranziciji“. Pritom se misli na prijelaz iz totalitarnoga komunističkoga u demokratsko društvo. Sudeći prema pokazateljima hrvatske objektivne zbilje, tranzicija nije uspjela.

Uvedeno je višestranačje, ali ono je pretvoreno u novo ideološko jednoumlje. Ono je kulminiralo u Hrvatskome saboru 13. travnja kad je sa 110 glasova ratificirana rodna ideologija, jedna od ključnih postavki kulturne revolucije Zapada. Ključna je i po učincima, budući da razara samu „strukturu ljudske osobe“ (M. A. Peeters).

Umjesto uspješno provedene tranzicije Hrvatska je ušla u stanje nove ideološke okupacije, a da pritom nije izišla iz prethodne. Prethodni ideološki okupatori nadahnuti jugokomunističkom i velikosrpskom ideologijom, nedirnuti nepostojećom tranzicijom i njezinim alatima, kao što je lustracija, izveli su protutranziciju. Njome su za svoj treći i djelomično već četvrti naraštaj, sačuvali sve stečene pozicije, k tomu izgrađuju i nove, one koje proizlaze iz Istanbulske konvencije.

Visok stupanj jedinstva ideoloških okupatora

Hrvatska sve više stenje, dok je ideološkim okupatorima sve bolje. Protutranzicija s uvozom kulturalne revolucije postala je svrha i smisao posttuđmanovskoga režima. Protutranzicijske snage mogu se u posttuđmanovskome razdoblju pohvaliti izuzetnim uspjesima. Nedirnuta je ostavština prethodnih ideologija, dok su demokratske snage stjerane pod tepih. Ugrađena je i nova, dodatna ideologija. Dezintegracija društva više je negoli očita. Dezintegracija hrvatskoga naroda pokazuje svoje dramatične posljedice starenjem stanovništva, demografskim slomom i iseljavanjem. Dezintegracija države uspostavljena je izbornim zakonodavstvom i ustavnim vratolomijama. Sustavno se u sistemski doziranim porcijama ugrađuju razdori. I narod se iz mandata u mandat sustavno „ubija u pojam“.

Samo iz tih pozicija moguće je razumjeti jedinstvo hrvatskih politelita. Ono jedinstvo kakvo je iskazano prigodom nametanja Istanbulske konvencije. Uzmimo za primjer samo tri ključna mjesta u državi, Predsjednicu Republike, Predsjednika Hrvatskoga sabora i Predsjednika Vlade. Njih troje bez glasa protiv, na prijedlog šefa Vlade, prihvatili su ratifikaciju Istanbulske iako dolaze iz „demokršćanske“ stranke. To nam govori da se rukovode nekim drugim načelima, a ne vrijednosnima koji proistječu iz svjetonazorskih polazišta. Čija su ta načela iznad načela? Bolje reći, protunačela.

Prihvaćanjem načela kulturne revolucije Zapada Hrvatska ne će uspješno završiti tranziciju iz ideološke okupacije u pluralno društvo. Hrvatska, kakvu hoćemo i kakvu smo stoljećima sanjali, nestaje pred našim očima. Da je izvršena makar i djelomična tranzicija, haaška ponižavanja ne bi bila moguća, istanbulažnjenje također, a povratak u „region“ predstavljao bi paraznanstvenu fantastiku jugoslavenskih nostalgičara. Jedini alati koji su u današnjim okolnostima preostali hrvatskome narodu su referendumi. Protutranzicijski ideolozi ne bi bili ideološki okupatori kad ne bi znali da referendume treba kontrolirati ne samo brojnim preprekama na putu njihova provođenja, već i na druge načine, primjerene slijednicama Organizacije za zaštitu naroda i ideološkim komisijama.

Strah od volje naroda nade

U ovome trenutku za stabilnost režima ideoloških okupatora najopasnija je inicijativa o otkazu Istanbulskoj konvenciji. Aktualno medijsko totalno prekrivanje inicijative o otkazu Istanbulskoj konvenciji pokazuje kako je u strukturama ideoloških okupatora strah od odbacivanja rodne ideologije – izuzetno visokoga intenziteta. Ideološka logika funkcionira ovako: Ako na referendumu odbace Istanbulsku ispast ćemo ogoljeni okupatori i morat ćemo raditi protiv sebe samih, u korist volje naroda. Ne učinimo li tako, narod ima legitimno pravo izbaciti nas iz Sabora. Drugovi, situacija je složena, stoga i naše protumjere moraju biti složene tako da se „narodni neprijatelji“ ne dosjete.

Iskustvu s prvoga dana prikupljanja potpisa za referendum o otkazu rodnoj ideologiji mogu i sam svjedočiti, kao simpatizer i pomoćni radnik ovoga demokratskoga procesa. Zaposlenici u državnim i lokalnim tvrtkama boje se za posao, pa neki izmišljaju nevjerojatne razloge da ne potpišu zahtjev za referendum, premda na njega gledaju sa simpatijom. Dužnosnici u službi režima pogleda uprtog u pod naširoko zaobilaze potpisno mjesto. Vrlo mali promil kaže da se slaže s Istanbulskom. Zabrinjavajući postotak nema pojma o čemu se radi i najčešće postavlja pitanje čemu dva referenduma u isto vrijeme… Neki bi potpisali, ali ne baš tako da ih se vidi. Ima i onih koji su na potpisna mjesta došli s jasnim stajalištem „naroda nade“. Nadam se da će ih se skupiti dovoljan broj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Treba nam hod i za život rođenih, da budu živi, koji nemaju svoje ja

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana, evo, Crkva bez klera – ostali su samo laici – bori se na život i smrt, obespravljeni i ponižavani, ne bi li nekako izišli iz ropstva, i vratili malo vlasti u ruke narodu napisao je pater Ike Mandurić na svojem facebook profilu.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“POPOVI SU KRIVI ZA SVE!”

Jedan moj subrat isusovac, već postariji, često zna reći: popovi su krivi za sve.

I ja se slažem: Popovi, fratri, isusovci, biskupi i svi drugi redom; mi smo krivi za sve. A ako je to igdje očito i ako igdje vrijedi, onda vrijedi u odnosu Crkve s HDZ-om, u kojemu smo toliko zaglibili.

Zastrašujuće je, bolno, uvredljivo i tako neugodno bilo gledati kako je nekidan premijer javno zašamarao sve biskupe i sav kler i na najbahatiji način, skoro preko noći, uvede on protukršćansku Istanbulsku konvenciju javno se rugajući svom biskupskom zboru (koji se izričito zalagao protiv nje) – procjenjujući kako zbog toga neće imati nikakvih posljedica.

I bi tako. Ovih dana, evo, Crkva bez klera – ostali su samo laici – bori se na život i smrt, obespravljeni i ponižavani, ne bi li nekako izišli iz ropstva, i vratili malo vlasti u ruke narodu – stranku koju su nekad sami stvarali – taj isti nesretni HDZ kojemu Plenković bahato jaši na čelu; i osporili Istanbulsku konvenciju protiv koje su i sami biskupi (bili?). Bori se i krvari narod po štandovima… Prežalosno je gledati kako ostade sam, ko ovce bez pastira za kojima Isus tako žali – pored svih tih profesionalnih pastira. Najamnici? Pa nisu valjda?

Najgore je kad te Evanđelje zbuni. Kad kreneš za tim da budeš dobar i svet, te uljuđen i fin, a propustiš bit – ono jedno jedino što je važno: položiti život svoj za ovce svoje! – umjesto paziti na to što će ljudi reći i misliti; hoće li puknuti veza s nekim političarem, pa tako i obećana sredstva za obnovu fasade; ili bojati se dvojicu članova pastoralnog vijeća koji su u HDZ-u – i eto te, nisi više slobodan, ni pastir… O Bože što su mi nekad lijepe derutne fasade neucjenjenih Crkava s kojih ponekad i žbuka pada na sve strane, i šrkipeće klupe, ali gdje svećenik smije i zna reći što god smatra istinom i dobrom..

Isus se išao svima zamjeriti i svaditi sa svima koji god su govorili laž i licemjerno djelovali i živjeli, i narod gulili do kože, makar bili i apostoli koje je izabrao. Nije ga brigao društveni status ni ugled, jer jedino se tako i može biti na strani čovjeka, malenog, dobrice Hrvata. Inače ne, nego ćeš ga ostaviti da ga zvijeri deru, pazeći na svoje oprane ruke.

Ako misliš na to kako ćeš biti svet – a mitra ti na glavi, ili reverenda na tebi, habit, kolar, što bilo, i ako voliš pozdrave na javnim mjestima, naravno da se više ne možeš svađati i prignuti se nad ugroženim, prekršiti protokol i napraviti skandal.

Pop koji nije spreman napraviti skandal radi istine i pravde, ne može biti pop. Isus je redao skandal za skandalom, i svi sveci tako – i radovao se tome da može skandalizirati svijet koji nije ljudski i nije njegov, i nije Božji.

I tako, eto, učas ostade narod sam. Kao onda opkoljeni Vukovar, ostade sada opkoljen sav narod, a tenkovi administracije i medijska avijacija tuku li nas tuku, a u neke gradove ne može ni ući sa svojim inicijativama.

Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj joj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju, podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja – kojih nije bilo ni u primisli.

A narod – on je uvijek isti, i onda i sada, nepatvoren, vjeran, bori se, što će. O Bože, kako bih volio da pobjedi u ovim referendumima, svemu unatoč, pa da povičemo, „oba su pala!“ No, može li narod pobijediti kao i prije 25 godina, prepušten sam sebi; jesu li dva čuda zaredom moguća?

Boj se bije. I lako bi se, uz ušutkani i zbunjeni kler zabavljen pranjem ruku, moglo dogoditi da narod – Crkva, izgubi u neravnopravnoj borbi, u kojoj mu se ne da ni da štandove postavi, ili ga se masno dere rentama, kao Bandić, koji se pravi prijatelj Crkve i demokacije, ali kad mu to ne ide u prilog, postane pravi izdajniuk naroda – i slični mu – rente kakvih nikada nije bilo – osobito tamo gdje HDZ vlada, onaj s kojim smo na banketima sjedili i mastili brke, i slikali se pred narodom – osobito tamo; jer narod postade kao prognanici i beskućnici, kao da to čine negdje u inozemstvu, kao da smo podstanari i stranci ovdje… (da nismo svi mi dijaspora?), u idiotski nehumanom referendumu.

I što će onda ostati? Hoće li ovaj film završiti s istim kadrovima koji su bili na početku: pop u reverendi na nekoj gozbi, slika se s nekim političarem koji je dao za fasadu, dodatno sretan što je jedan njegov mladi župljanin upao u strukture stranke, što bi moglo „valjati“, ne misleći o tome koliko će one od njega napraviti nečovjeka, a pogotovo ne o tome koliko je pet puta sposobnijih momaka i djevojaka ispalo iz igre jer nisu mogli ići toliko ispod dostojanstva.

A sve to dok se na nekoj garaži crkvenog dvorišta trsi izblijedjeli plakat na kojem još uvijek stoji „Narod odlučuje“, i malo dalje „…Istanbulska…“ – te nekim volonterom iskrvarenim, koji će poražen biti negdje pozadi i u drugom planu, dok će mu misli opet poletjeti na protekli referendum i na to, kako li bi Hrvatska bila lijepa da samo uspjeli… I otvorili vrata svim mladima i sposobnima; s nekim drugačijim HDZ-om… Mislit će taj dobri Hrvat o tome, koliko će trajati krug do nove šanse, ako je ikada bude… I o tome, hoće li na sina i unuka prenijeti žar da se od Domovine nikad ne odustaje, od pravde, istine, Evanđelja, koje njegov pop nije znao prepoznati. Hoće li se dati prenijeti ideali, i kako?

Danas je subota! Hod za život uskoro kreće, za koji sat… Rijeka, Split, Zagreb… Život! To je abeceda kršćanstva, pa i svake religije. Tamo gdje se danas izgubio osjećaj vrijednost života, razum je još jučer napustio glave, a vjera duše još prekjučer.

Hod za život! Čiji? O, Bože, kako nam to samo treba – hod u kojem se borimo, ne samo za nerođene. Nego i za rođene. Puno je mrtvih koji hodaju… Jer, da su živi doista i živi, ne bi činili abortuse.

Treba nam hod i za život rođenih, da budu živi, koji nemaju svoje ja. Svoj stav, misao, riječ. Ustrašenih, ucijenjenih…

Radnika, glasača, svećenika, biskupa, svih tih polumrtvih…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

‘Damoklov mač’

Objavljeno

na

Objavio

Ništa nije tako varljivo i nepouzdano kao glas o moći koja se ne oslanja na vlastitu snagu
Publius Cornelius Tacit

Ne postoji ništa opasnije za političkog lidera od odabira najbližih suradnika. Davno je u politici uvedeno nepisano pravilo da se okružuješ podobnima jer ti sposobni mogu biti neposredna opasnost.

Malo je ljudi u politici koji su se okružili sposobnima jer obično nisu dugo vladali ali oni koji su preživjeli postali su uspješni. U osnovi pravi lider ne treba ni podobne ni sposobne jer on je taj koji vuče poteze, ponekad loše, a u većini slučajeva dobre.

Ne postoji veće opasnosti od imenovanja prijatelja ili pouzdanika na mjesta u kojima ne barataš materijom. To je Damoklov mač koji ti stalno visi nad glavom, pogotovo kad na tu funkciju imenuješ osobu kojoj nije cilj javno dobro već osobni odnosno interesni interes.

Planirati svoju političku budućnost, a ne kontrolirati političke, gospodarske i društvene procese u društvu jednako je optimistično kao i planiranje da će Hrvatska dobiti svjetskog prvaka u Kriketu.

Ne može ili bolje rečeno – nedopustivo je da netko osporava zapovjednu odgovornost onda kada mu to odgovara a ignorira onda kada mu ne odgovara. U slučaju „email” isključivi krivac je premijer jer on je odgovorna osoba, on je taj koji mora kontrolirati procese, a Martina Dalić je ta koja je trebala provoditi njegove naredbe. Nikada ađutant (pobočnik) ne izdaje naredbe i ne odgovara za njih, uvijek je to general, a on je kao i ministar potrošna roba.

Način na koji se sanira šteta u najmanju ruku je diletantski. Pokušava se obraniti neobranjivo, a izgleda kao kad u zadnjoj sekundi utakmice koja odlučuje o vašoj sudbini, sudac protiv vas svira kazneni udarac a na golu nemate golmana jer je isključen pa molite Boga da protivnički igrač promaši gol i spasi vašu sudbinu.

Plasiranje putem tzv „velikih” medija neuspješne, loše napisane, prozirne PR tekstove najjednostavnije je nazvati potezom očajnika. Najveći problem kod tih naivnih tekstova je što su ti mediji izgubili svaku relevantnost i svoju čitanost baziraju isključivo na trashu jer im je udio relevantnosti upravo onoliko koliko je i količina takvih tekstova.

Vladin glavni komunikolog ponaša se kao trener prosječne lokalne košarkaške ekipe koji je preuzeo trofejni nogometni klub. Od svih problema najviše ga mučee pravila nogometne igre, ali savladat će on to.

Osim toga, glavni komunikacijski strateg nikako da shvati da gladan sitom ne vjeruje i da siti stanuju upravo u medijima koje koristi, a da gladni tim medijima – ne vjeruju.

Narod koji je nesretan, bez svjetla na kraju tunela, gladan kruha, željan radosti i nade ne vjeruje više nikome. Političke elite moraju shvatiti i objasniti tom narodu svoje postupke jer nekome tko vrti zadnjih 20 kuna u ruci a treba nahraniti gladna usta, priča o pola milijarde kuna izaziva bijes i gnjev.

Oni koji to ne razumiju i ne čine ništa da to spriječe i krivce kazne, kad tad osjetit će taj bijes i gnjev na svojoj koži. Stoga, došlo je vrijeme za – Završni rez.

Piše: Anthony R. Boras, Pasadena, Cal./Hrvatska Danas

* Autor je američki sveučilišni profesor komunikologije i psihologije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati