Connect with us

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Trčimo počasni krug i vraćamo se na početak, u doba jugovladavine

Objavljeno

-

 Sredinom prosinca 2015.

Vrijeme pristojnih hladnoća i stabilnosti u inače nestabilnoj Hrvatskoj. Primijećeni neki fenomeni poput pojave puzavaca zanimljivog genetskog sastava s neobičnom kemijskom komponentom koja sadržava poriv za državnim udarom. Na teren su izašli agronomi i stručnjaci iz poljoprivrednih apoteka, vješti u suzbijanju pošasti. Interesantno je što su zaključili: da puzavci već četiri godine napadaju Hrvatsku takoreći parcijalno i da su mnogi upozoravali kako te štetočinje nagrizaju zemlju, biljke i ljude, a na kraju i državu. Znanost je otkrila da su puzavci maleni, sluzavi i crvene boje, može ih se opaziti u zelenoj salati i ministarstvima. Ako se povrće dobro ne opere, izazivaju želučane tegobe, mučninu i povraćanje.  Piše Hrvoje Hitrec/hkv.hr

[ad id=”68099″]

No, to je samo jedno od otkrića objelodanjenih prošloga tjedna. Ima i boljih, optimističnih, kao što je plazma silne energetske učinkovitosti, koja bi mogla promijeniti život na Zemlji i učinila nepotrebnim termoelektrane na ugljen u Istri. Uopće, zaokupljeni hrvatskim političkim rašamonom jedva registriramo velike globalne događaje poput pariške konferencije o ratu protiv zatopljenja odnosno o spašavanju Zemlje, koja je u svojoj ne baš dugoj povijesti punoj života doživjela tri katastrofe. Prva bijaše negdje u razdoblju perma kada je pretrpila unutarnju agresiju: baš kad je doživjela proljeće i zašarenila se raznim egzotičnim biljkama među kojima je već svašta počelo gmizati, popucala je tanka kora i iz još paklenski vruće jezgre iskočili vragovi lave i dima. Po nekima, preživjelo je samo deset posto vrsta.

Kad se unutarnja agresija stišala i Zemlja počela oporavljati tako dobro da su od sreće skakutali dinosauri, dogodila se, kažu, vanjska agresija u obliku poludjelog krupnog asteroida koji je i opet uništio dobar dio života na Zemlji, pa i dinosaure (ne sve, ostali su politički dinosauri i pojavili se u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća, a može ih se vidjeti i danas na koncertima, izložbama i uredima bivših). Treća velika katastrofa bila je, naravno, pojava čovjeka na Zemlji, vrlo inteligentnoga bića koje je do sada uništilo bezbroj biljnih i životinjskih vrsta, te i ljudskih stvorenja, s namjerom da uništi i Zemlju samu – pileći granu na kojoj sjedi.

Isprva su samo razvijene zemlje razvijale stakleničke plinove, a onda su se i nerazvijene razvijale u istom smjeru. Pa je nastala panika. Hodaju ljudi s maskama na licu i kašlju. Smogovci. Idioti koji su odavno, svaki na svoj način, galamili da će do toga rusvaja doći, bijahu ismijavani, a neki i likvidirani. Moja je savjest čista, što bi rekao Stepinac, jer sam još svršetkom sedamdesetih napisao roman „Eko Eko“ namjerno tako da ga mogu čitati i djeca, računajući da ću koga ili što osvijestiti u nadolazećem naraštaju, ali kako nije preveden na engleski – čovječanstvo je nastavilo po svome, a nastavilo bi i da je preveden. Jer su ljudi skloni uništavanju i samouništenju, tako su valjda programirani odnosno reprogramirani kada je Bog vrlo užasnut vidio što je stvorio, a nije imao srca odmah priznati pogrješku premda je nešto i pokušao (opći potop), ali je milosrdno i nepromišljeno dopustio Noi da se održi na površini. Bila je to, velim, gesta milosrđa. Sada opet ulazimo u godinu milosrđa koja iz opisane ljudske naravi želi izvući ono najbolje što joj je preostalo, a kako će godina završiti – vidjet će te. Nemilosrdan je ovaj svijet, pa će se i dobre pariške nakane o ratu protiv stakleničkih plinova vjerojatno razbiti kao staklena čaša iz koje je popijen šampanjac na kraju skupa.

Crveni puzavci

Ostavljam čovječanstvo predvidljivoj sudbini i vraćam se u Hrvatsku gdje je zemlja tek malo i neznatno otrovana, vode su silne, pitke i bistre, more uglavnom čisto, šume sačuvane da bi se puzavci u njih sklonili nakon neuspjelog državnog udara. Izmišljena zemlja, upravo čarobna, tako sjajno nerazvijena da nam svi razvijeni i polurazvijenizavide i htjeli bi se dočepati naših „resursa“ koji se već pokazuju dragocjenijim od zaliha nafte, plina i inih fosilnih igračaka. Mi smo također na stanovit način fosili predindustrijskoga doba, fosili u dobrom smislu riječi. Pijemo vodu iz pipe! Neandertalci.

Dolaze k nama stranci razvijeni, polurazvijeni i nerazvijeni, a svi govore isto: pa ljudi Božji, vi i niste svjesni gdje živite i kako vam je dobro, a samo jamrate i cmizdrite. Evo, sad će vaši stručnjaci za poljoprivredu i politiku naći protuotrov i za crvene puzavce, pa vam se otvaraju nova obzorja, samo nemojte poći stopama onih kojima je sveto ime Razvoj. Višestruki razvojnici. A ni terorizma za sada nemate, ako se ne računaju crveni puzavci. Njih se teško riješiti, ispadaju iz novina ako brzo listate, iz televizora ako ga ne štrcate sprejem, iz filmova, iz kazališnih dasaka. No znanost napreduje, eto je jedan Hrvat baš dobio Nobelovu nagradu, niste vi tako blesavi kao što vas uvjeravaju da jeste, bankari prvenstveno.

Glede političke igre prijestolja, čini mi se da stvari idu u dobrom pravcu, što znači da puzavci ne će ispuzati na scenu još barem četiri godine ili nikada više, pa bi stvar mogla završiti kako je i pravedno: oblikovanjem vlasti za koju je glasovala tročetvrtinska većina birača podijeljena doduše asimetrično u fanove Domoljubne koalicije i Mosta, no tu podjelu ne bi trebalo biti tako teško premostiti i završiti ovu malu, mučnu krizu koja tankoćutnim našim suvremenicima isteže živce jer ne razmišljaju o tome da smo bili u mnogo gorim situacijama prema kojima je ova sadašnja salonsko nadmudrivanje, uglavnom uljudno ako se ne računa Milanovićevo razulareno divljanje koje već i Leki ide na jetra.

Predsjednica države drži konce u rukama, a da se previše ne uzrujava dokazuje studentskim životom čemu se neki bez razloga rugaju. Jedina moja zamjerka i to ne mala jest da joj je jedan od profesora nitko drugi do Dejan Jović, prononsirani Jugoslaven i lažov koji je ustvrdio da na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj oni koji bijahu protiv samostalnosti nisu mogli slobodno glasovati, ili slično, uglavnom drsko. Kako će izgledati ispit predsjednice države kod „profesora“ kojega je čak i bivši Josipović morao otjerati? „Što vi mislite o Jugoslaviji i njezinim ljepotama?“, pitat će profesor, a studentica reći da misli sve najgore. I onda? „Sjedni, jedan“, rasrdit će se Dejan Jović.

Srednjoeuropska priča

Usporedo s doktorskim studijem, Kolinda nastavlja srednjoeuropsku priču, pa je u tom smislu posjetila i Slovačku koja joj je dala počasni doktorat. Naši dični mediji, skloni samo zapadnom Balkanu, uopće nisu našli za shodno barem malo osvježiti u jugokomunističko doba potpuno zakržljalu svijest o dobrim vezama Hrvatske i Slovačke, osjećajnim, jezičnim, kulturnim itd., vjerojatno i zato što bi se i opet pojavila NDH kada su ti odnosi bili na zavidnojrazini, o čemu mi je – između ostalih – dugo i davno pričao jedan danas zaboravljeni hrvatski komediograf koji je u to vrijeme bio kulturni ataše u Bratislavi. Zvao se Geno Senečić, između svjetskih ratova vrlo popularan.

Ako idemo dublje (u povijest), ta baš su u današnjoj Slovačkoj, a tada sjevernoj Mađarskoj, u legendarnom Požunu to jest Bratislavi održavani zajednički hrvatsko-ugarski sabori zato jer su Turci bili u Budimu, ali i stoga što je kralj i car trebao samo skoknuti iz nedalekog Beča. Poslije, u doba početka onoga Razvoja o kojemu sam pisao, između Beča i Bratislave vozio je tramvaj – kao što je znano. I to je ta srednja Europa kojoj smo oduvijek (uz mediteransku dimenziju) pripadali civilizacijski i kulturno, a ne zapadni uvelike srbijanski Balkan, ne zaboravljajući da su nam i iz te Europe često radili o glavi.

A glede Gene Senečića – danas ga ne bi izvodili u srpskom komedijskom kazalištu „Kerempuh“ u zagrebačkoj Ilici. I to je ta komedija u kojoj živimo, trčimo počasni krug, uvozimo opet gotovo iste izanđale kazališne redatelje koji postavljaju svoja evanđelja, snimamo filmove o multikulti ljubavima, studentima predaju Pupovac i D. Jović, dekani su bili ili jesu likovi poput Zakošeka koji se obrecavao na Juditu u doba Jovanovićeve ideološke represije, a HTV na velika zvona u središnjem Dnevniku javlja samo o knjigama pravovjernih autora, pa neupućeni narod misli da je recimo Many Gotovac vrsna spisateljica i jest vrsna za kupovanje ulaznice u središnji Dnevnik, primjerice pljuvanjem po Željki Markić koju Dnevnik ne podnosi.

Dopustite mi da na trenutak ostanem u toj svezi kazališta i knjige, pa spomenem doista izvrsnu knjigu Mire Međimorca „Kostino pismo“, a Međimorec je uz to jedan od najboljih hrvatskih kazališnih redatelja druge polovice 20. stoljeća pa pitam zašto to djelo nije u trenutku objavljivanja obznanjeno na „hrvatskoj“ televiziji. Ne zato što nije kao Manyno o „muško-ženskih odnosima“ (ha!), ne zato što istinito i krajnje obaviješteno govori o hrvatskom teatru, hrvatskim glumcima i prilikama, nego zato što nema pravovjernu ulaznicu, zato što je autor bio hrvatski branitelj i borio se u Sunji zajedno sa Svenom Lastom i – što je najgroznije za urednike Dnevnika- zajedno sa Slobodanom Praljkom. Potonji je također bio redatelj.

Slobode nema

Eto, tako to ide kada trčimo počasni krug i vraćamo se na početak, u doba jugovladavine i ideološke presije i represije, kojoj sada ili nikada treba doći kraj jer mi smo se, poštovane čitateljice i čitatelji, borili za slobodu prvenstveno, a slobode nema, sloboda je nestala „U mreži prvog“, to jest radijskoj. Slobodan Praljak čami u haaškoj tamnici, a iz haaškoga ureda javljaju da žalbeni postupak za njega i još petoricu Hrvata iz Herceg Bosne ne će biti zgotovljen do sredine 2017. godine. Povukao se i zaslužni Meron, na njegovo mjesto došao Cipranin, a o njegovim nagnućima ne želim ni spekulirati.

Život je u međuvremenu krenuo dalje, Srbija se navodno usrdno grebe za ulazak u Uniju koji je sada teži jer ima toliko žica koje mora preskočiti, četnici vježbaju skok s motkom preko žileta, a oni u Crnoj Gori usporedo galame protiv NATO-a pa su izvukli iz naftalina i drugo ili treće oko u glavi, Momira Bulatovića, Herceg Bosne nema i ne će je biti dok i zadnje budale ne shvate da je mora biti, sve bi tradicionalno srbijansko, srpsko i četničko radije se Rusijom, ali i hrvatski Jugoslaveni (još u vlasti na odlasku, to jest tehnički Jugoslaveni) koji raspolažu hrvatskom državnom imovinom i žurno ju predaju u ruke ruskim „poduzetnicima“, posebno velike komplekse bivših jugoslavenskih kasarna na jadranskoj obali. Crnogorci su to već učinili.

Tako se cijela ta priča licemjernog okretanja Uniji ili čak NATO-u u zbilji realizira kao zlosutna, dvolična igra koja se u odsudnom času može posve okrenuti na stranu Rusije i Srbije kao njezina žandara na Balkanu. A spomenuti odsudni čas možda je već ovaj sadašnji, kada se Unija trese i dosta njih joj proriče propast, a Rusija se lijepo ugnjezdila u Siriji, znači na Sredozemlju, pa je sve moguće. I zato (ne samo zato) Hrvatskoj treba nova vlast, svjesna položaja naše domovine i s odgovorima na sve zamislive i nezamislive varijante u budućnosti. Posebno svjesna da smo se uvijek morali oslanjati sami na sebe, a ako bude i saveznika s linije od Baltika do Crnog i Jadranskog mora, to bolje.

U vrijeme Domovinskoga rata nismo se mogli ama baš na nikoga nasloniti ni osloniti. I pobijedili smo. Danas, s ovom mizernom tehničkom pusić-milanovićevskom vanjskom politikom možemo samo tapkati u mraku i gledati kako mala Slovenija drsko postavlja žicu na hrvatskoj zemlji. A što bi s takvom politikom ako dođu veliki žicari? Vrijeme je, znači, za odlučne promjene. Ako i imamo u Hrvatskoj više izdajnika nego što je prirodno, i to nam treba biti poticaj. Jude se na kraju samo vješaju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari