Pratite nas

Kolumne

Treba li dijaspora glasovati (osim one iz Srbije)?

Objavljeno

na

Nakon svakih izbora u centar zanimanja javnosti dolazi pitanje glasovanja dijaspore. To se doduše odnosi isključivo na pravo Hrvata u zemljama poput SAD, Njemačke, Švedske i općenito zapada, te hrvatkskih državljana u BIH, ali ne i na hrvatske državljane koji žive u Srbiji.

srbi autobusi

Naime, glasovanje “Lasta”, odnosno birača koji organizirano dolaze iz Srbije na svake izbore u RH u Knin, Erdut, kao i dvostruko pravo glasa za nacionalne manjine nikad nisu bili naročito dovođeni u pitanje od strane u politici koja je najžešći zagovornik ukidanja prava građana RH koji nemaju stalno prebivalište u Hrvatskoj da daju svoj glas na izborima. Iako se ljevica u Hrvatskoj voli pozivati na demokratsku praksu EU i SAD kad god im to odgovara, primjerice kod legalizacije istospolnih brakova, u ovom slučaju takvu praksu – a u gotovo svim državama razvijenog svijeta postoji glasovanje dijaspore – ne podržavaju. Nemoguće je ne primijetiti nedosljednost, naročito kad su u pitanju glasovi “dijaspore” koja je to postala nakon 1995., izbjegavši iz Knina i okolice.

No to nije jedina nedosljednost: kad je jesanas Željka Markić pokušala organizirati referendum o reformi izbornog sustava, ljevica, koja inače smatra da dijaspora ne bi trebala imati pravo glasa, je unisono odlučila da u Hrvatskoj, zemlji s 3.400.000 punoljetnih stanovnika, ima 4.500.000 birača, odnosno da je za provedbu referenduma potrebno 450.000 glasova, što bi bilo 10% od ukupnog broja nigdje registriranih birača. Takve dileme se u civiliziranom svijetu rješavaju jednostavno, zato i postoje registri birača, da bi se točno znalo koliko ih stvarno ima, ne hipotetskih i kako kome kad treba, nego onih koji su stvarno ikad ostvarili – ili pokazali namjeru da ostvare – svoje biračko pravo.

Na dijasporu je ponekad pred izbore vođena i prava hajka lažima i dezinformacijama, kao kad je Marko Rakar svojevremeno objavio priču o stotinama “lažnih birača” (Hercegovaca, jasno) koji su svi lažno prijavljeni na istoj adresi u Dusinama, da bi na kraju ispalo da selo jednostavno nema kućne brojeve pa se svi stanovnici sela vode na istom kućnom broju, 99. Kasnije su kućni brojevi uvedeni, ali mit o mrtvim babama koje glasaju je ostao.

Praksa u drugim zemljama je poznata, glasovanje dijaspore je dozvoljeno, razlikuju se tek modaliteti – a mi trenutno imamo sustav po uzoru najviše na Italiju i Francusku, gdje je propisana fiksna kvota zastupnika dijaspore. Koji su razlozi za, a koji protiv glasovanja dijaspore? Na stranu glupave floskule o “plaćanju poreza”, jer osnovna građanska prava nikad i nigdje ne ovise o količini uplaćenog poreza, a i postavlja se pitanje koliko je poreza potrebno platiti da bi se imali biračko pravo, i ima li Jozo iz Širokog biračko pravo ako je sinu kupio stan u Zagrebu i na njega platio porez, ili ima li Štef iz Zagreba biračko pravo ako je cijeli život proveo na burzi rada. Usto, postavlja se i pitanje ima li netko tko plaća mnogo poreza, recimo Todorić, pravo glasati primjerice tisuću puta.

Kod prava na glasovanje građana koji nemaju stalno prebivalište u RH, sukobljavaju se zastarjela koncepcija nacionalne države kao omeđenog teritorija s utvrđenom populacijom, kako je bilo u nekim davno prohujalim stoljećima, i moderne koncepcije, u kojoj su politička prava građanina vezana prvenstveno uz državljanstvo. Politička prava su danas najvažnija značajka suvremenog koncepta državljanstva. Ona su sve više “prenosiva”, nosimo ih sa sobom. Povijesna praksa je bila da se ukidaju politička prava državljanima koji za stalno ili privremeno napuste matični teritorij države. No, ta praksa je zastarjela i danas uglavnom napuštena. Suvremene države imaju i te kako interesa da oni koji napuste matični teritorij i dalje ostanu nositelji političkih prava i državljanstva. Isto tako i oni sami imaju interesa svoja građanska prava “odnijeti sa sobom”, čak i kad postanu građani drugih država, što se rješava kroz instituciju dvojnog državljanstva. Kod nas su najsporniji upravo državljani BIH, posebice u zapadnoj Hercegovini, kojima bi po nekim anketama polovica domicilnog stanovništva najradije ukinula biračko pravo – no, povijesno, oni su bili dio hrvatske države primjerice Banovine Hrvatske u staroj Jugoslaviji, vezani s Hrvatskom u Austro-Ugarskoj, a nesporno su dio hrvatskog nacionalnog korpusa.

Brojne države, pa i Hrvatska, imaju klauzulu o “brizi za pripadnike matičnog naroda” u Ustavu, a ta briga uključuje i biračko pravo. Usto, ustavi svih suvremenih država inzistiraju na ravnopravnosti svih građana, i na jednakom i neotuđivom pravu glasa. Mnogi prizivaju referendum kojim bi se dijaspori ukinulo pravo glasa – zaboravljajući pritom ne samo da time ne bi postigli cilj, jer bi bez prava glasa ostali i “njihovi” birači iz spomenutih “Lastinih” autobusa – već i to da bi to bilo narušavanje Ustavom zajamčene ravnopravnosti građana. Takav referendum bi teško prošao ocjenu ustavnosti, bar uz sadašnji ustav, a postavlja se i pitanje bi li prošao na sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Pravo glasovanja dijaspore, jasno, ima političke konzekvence. Protivnici napominju da je ono suprotno tradicionalnom zahtjevu za pravo glasa – prebivalištu unutar matičnog državnog teritorija, što se definira kroz floskulu da “tko ne živi po ovdašnjim zakonima ne treba sudjelovati niti u njihovom kreiranju”. S druge strane stoji jasno izražen zahtjev za ravnopravnošću svih građana, a i dokumenti EU zabranjuju diskriminaciju, među ostalim, prema mjestu prebivališta. Zanimljivo da upravo najveći pobornici ravnopravnosti sviju najviše negiraju ravnopravnost građanima koji žive izvan matičnog teritorija, iako su po zakonu jednako građani RH kao i svi drugi.

Pobornici pak ističu da je dijaspora financirala i financira Hrvatsku značajnim iznosima – devizne doznake iz inozemstva su bile glavni izvor prihoda nekadašnje SFRJ, iako se tada nije raspravljalo o pravu glasa jer je država po svom Ustavu bila komunistička diktatura pa se višestranački izbori ionako nisu održavali niti je postojalo pravo glasa. Ističu i domoljubnu povezanost dijaspore s domovinom, spremnost na izvršavanje građanskih obaveza – dijaspora je i te kako sudjelovala u ratu, kako osobno tako i financijski, potom očekivanja domovinske Hrvatske da dijaspora investira u Hrvatsku, ali nespremnost da im se da pravo glasa, po sitemu “ostavite pare ovdje i vratite se odakle ste došli, još bolje pošaljite ih poštom”.

Teorijski argumenti za glasove dijaspore su, čisto empirijski gledano, povećanje participacije dijaspore te zaštita ljudskih prava, odnosno univerzalnog prava glasa kao njihovog sastavnog dijela. Usto, tu je i bolja povezanost dijaspore i domovine, od čega koristi u konačnici imaju i jedni i drugi, naročito zbog spremnosti velikog dijela dijaspore da jednog dana dio novca zarađenog u inozemstvu prenese u Hrvatsku, bilo kroz kupnju nekretnina, ulaganja, ili na drugi način. Protivnici pak ističu važost prebivališta, no to je preživjeli koncept. Danas se državljanstvo ne gubi odlaskom iz zemlje, niti ga se stječe dolaskom negdje.

Sadašnji Ustav, prema promjenama iz 2010., ograničava pravo glasovanja dijaspore tek na diplomatska predstavništva, a broj zastupnika je fiksiran na tri. To je česta praksa. No, nigdje pitanje glasovanja dijaspore nije ispolitizirano kao u Hrvatskoj, a razlog je više nego očit. Dijaspora glasuje gotovo isključivo za HDZ. Tako da bilo kakva ozbiljna argumentacija pred tim pada u vodu: ljevica će uvijek pokušavati sporiti to pravo, jednostavno zato jer ne ide njima na ruku.

Autor: Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari