Pratite nas

Naši u svijetu

Treba li vjerovati Münchenskoj policiji ili vlastitim očima?

Objavljeno

na

Hrvati iz Münchena, pogotovu oni koji su nazočili subotnjem Vazmenom bdijenju u crkvi Sv. Pavla, ogorčeni su i ne mogu se načuditi izvješću njemačke policije i medija koji se pozivaju na to izvješće u kojem se minorizira taj incident koji je srećom završio bez težih posljedica.

Puno je onoga što Hrvati predbacuju münchenskoj policiji. Zbog toga je nekoliko hrvatskih pojedinaca, u ime svojih udruga i tamošnje brojne hrvatske zajednice, pisalo njemačkoj policiji ali i medijima.

Pisali su također i münchenskom biskupu u čijem sastavu je i Hrvatska katolička misija München, piše Fenix-magazin

Razgovjetno je vikao „Takbir“

Hrvati koji su bili tu večer u crkvi pitaju se trebaju li vjerovati onomu što su vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima ili izvješću policije u kojem se taj događaj, po njihovu sudu, minorizira i usmjerava ga se u potpuno drugom pravcu od istine.

Iako njemačka policija u svom izvješću nigdje ne navodi kako se incident dogodio pri katoličkom obredu na hrvatskom jeziku i u crkvi gdje je bilo oko tisuću i pol Hrvata, netočno se iznosi podatak kako se radilo o pravoslavnom obredu.

Malo je nevjerojatno za katoličku Bavarsku i njihovu policiju, te medije koji su prenijeli tu netočnost, da im se baš slučajno potkrala ta greška koju nisu ispravili ni nakon brojnih reagiranja. Ili se želi zataškati cijeli događaj.

No, još više od toga Hrvate smeta nenavođenje policije da je prekid vjerskog slavlja, te izazivanje panike i meteža, počinio čovjek afričkog podrijetla. Netočno u tom izvješću dalje je i podatak kako je nepoznati muškarac izgovarao nerazumljive riječi i povike.

Točno je kako je Afrikanac jasno i razgovijetno uzvikivao muslimanski poklič „Takbir“ što je značenje jednako „Allahu Akber“. Taj je poklič pogotovu poznat prognanim Hrvatima iz BiH u Münchenu, koji su od muslimanskih ekstremista i uvezenih mudžahedina (pro)tjerani i ubijani uz taj poklič u zadnjem ratu u BiH .

Postigao cilj

Nekolicina hrabrih Hrvata koji su u crkvi zaustavili Afrikanca u njegovu vikanju i rušilačkom pohodu prema oltaru kažu kako u njemu nisu prepoznali „psihički bolesnu osobu”, kakvim ga se sada nastoji prikazati. On je više sličio na osobu koja je imala svoj cilj nego na psihički bolesnu osobu, kaže Fenixov izvor.

Kakav je cilj imao Afrikanac i što je želio postići, teško je reći, jer je zaustavljen i savladan prije dolaska policije. No, postigao je jedan cilj: unio je dodatnu nesigurnost vjernika pri odlasku u neštićene crkve.

Hrvati su zato pisali i njemačkom biskupu moleći ga da nešto poduzme kako bi bavarske crkve u koje dolaze i Hrvati ubuduće bile štićene, a sve kako se ne bi događale takve stvari sa nemilim scenama straha i općeg meteža.

Treba li se dogoditi kakav teroristički čin da bi katoličke crkve počele biti štićene na adekvatan način, jedno je od pitanja Hrvata na koje se traži odgovor i od lokalnog biskupa.

Sličan izgred prije 2 godine u Essenu

Za kraj, a usporedbe radi, Hrvati podsjećaju kako se sličan izgred dogodio prije dvije godine u u Essenu, kada je na Veliki petak srednjovječni čovjek arapskih korijena ušao u crkvu St. Thomas Morus u kojoj se služio obred na hrvatskom jeziku. I tada, kao i sada u crkvi sv. Pavla u Münchenu, uzvikivano je Allahu Akbar i prijetio, nastala je panika jer su ljudi posumnjali da je podmetnuta eksplozija, pa je obred prekinut a ljudi su kao u stampedu bježali jedan preko drugog iz crkve.

Jesu li primjeri iz Essena i Münchena posve slučajni ili su oni ipak povezani prikrivenim terorizmom ili uvodom u terorizmom, teško je reći.

No, teško se oteti dojmu kako se u oba slučaja se navodno radilo o “psihički bolesnim osobam” koji su nepozvani upali i prekinuli katoličke obrede pred najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Fenix-magazin/Stjepan Ivan Mandić

 

U Münchenu muškarac prekinuo vjerski obred vičući ‘allahu ekber’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Povratnik iz Austrije: Čežnja za domovinom bila je jača

Objavljeno

na

Objavio

1. kolovoza 1991. Marko Đurkov nikada neće zaboraviti. Imao je 11 godina, neprijatelji su napali Dalj i prekinuli mu bezbrižno djetinjstvo. S roditeljima i dvojicom braće napušta voljenu Slavoniju; odlaze rodbini u Austriju.

– Tamo smo upoznali dobre ljude koji su nam iznajmili jednu staru kuću u kojoj smo živjeli dok se roditelji nisu malo snašli. Onda su nam ti isti ljudi omogućili kredit. Rat je i dalje nastavio, nije se ništa smirivalo u Dalju, u Hrvatsku nismo mogli doći u našu kuću skroz do 97., 98., nismo mogli dolaziti tu – govori Đurkov za HRT

Novi su dom pronašli u Gradišću. Dobro su se uklopili. Roditelji su se zaposlili, braća školovala. Marko završava za soboslikara, polaže majstorski ispit, otvara obrt. Bio je najmlađi obrtnik u tom dijelu Austrije. Radio je i kao restaurator.

– U tih deset godina što sam otvorio obrt, svake godine sam zapošljavao sve više i više radnika. Zadnju godinu prije nego sam se sa suprugom vratio, imao sam 10 zaposlenih i posla jako puno i bili smo tamo na dobrom glasu. Ja sam tamo super živio, imao sam sve što god sam htio. Nisam čak ni morao više raditi toliko puno, to sve je fizički već bilo uhodano – prisjeća se Đurkov.

Sve to ga nije ispunjavalo. Čežnja za domovinom bila je jača. U Dalj se vraćao često. Upoznao je suprugu Snježanu. Poveo ju je u Austriju, gdje su dobili dvoje djece. No obećao joj je da će se vratiti.

– O povratku sam razmišljao od prvog dana. Svaku kunu, tadašnji šiling donosio sam ovdje. Onda smo kupili kuću, kupili smo plac. Onda kad smo pripremili malo naš dom onda smo počeli obdje graditi. Na ovom placu je bila jedna stara hala – kaže.

Tako je na mjestu nekadašnjeg mlina, tik uz Dunav, sagradio mini hotel s restoranom, koji privlači goste iz cijele zemlje, ali i inozemstva.

– U 10 godina ja sam ovdje uložio 300.000 eura gotovine koje sam tamo zaradio. I kad smo sve to izradili, ožbukali, onda nam je trebalo za pločice, boju, za fasadu, za namještaj, onda sam otišao u Osijek. 11 banaka je bilo prije 8 godina. Ništa nisam mogao dobiti. I onda sam na osnovu moga poslovanja tamo i poznanstva u Austriji dobio pomoć. Onda sam tamo dobio kredit. Uglavnom, tamo su mi ljudi puno više pomogli da bi ovdje mogao nešto izraditi – govori nam Đurkov.

Ni sredstva iz europskih fondova nisu mogli dobiti. Trenutačno imaju 25 zaposlenih, muku muče s radnicima. Supruga Snježana mještanima koji ne mogu hodati po povoljnijoj cijeni odvozi jelo. Velika je podrška suprugu. Ovdje su Iva i Stipa dobili brata. Nije joj, kaže, žao što su se vratili.

– Ima tu malih negativnih strana, ali ipak kad se vidi sve, nije nam žao jer tu vidimo svoju djecu, oni su našli svoje društvo. Kćerka je upisala voljenu školu, Stipa ima svoju neku viziju nogometa, krenuo je svojim putem. Luka sad će 5 g. za njega će se vidjeti što će dalje, alil isto voli tu biti – govori Snježana Đurkov.

Iako još otplaćuju kredite, svakodnevno se bore i rade po 18 sati, Snježana i Marko Đurkov ne žele odustati. Žele ostati u svom Dalju, u kojem se broj stanovnika prepolovio. Prije rata bilo ih je 7000.

– Što god da bude, drago mi je da sam ovdje nego bilo gdje dalje. Tamo su ljudi super, ali htio sam da moja djeca odrastu ovdje. Da li će oni ostati ovdje ilil ne, to nije moja odluka. Dao sam sve od sebe da oni odrastu u svojoj zemlji. Sad se nadam da će oni jednog dana reći – dobro je što smo se vratili. Najveća nagrada će mi to biti u životu. Onda sve ima smisla da su djeca djeca u Hrvatskoj da su svoj na svome, to što je mene ustvari vratilo ovdje – poručuje Marko Đurkov. (HRT)

 

Povratnik iz Australije: U Australiji radiš 10 do 12 sati dnevno. Neće ti nitko ništa dati ‘džaba’

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Hercegovačka noć: Hercegovci u Chicagu prikupljali novac za RTV Herceg-Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Hercegovačko društvo u Chicagu održalo je u subotu zajedničku večer na kojoj su prikupljena sredstva za novu Radioteleviziju Herceg-Bosne.

Naime, ovo društvo je utemeljeno još 2015. godine, a idejni začetnici tada nisu ni slutjeli kakav će biti odaziv, pa je na prvu večer umjesto 250 gostiju za koliko su bili spremni, došlo njih čak 420.

”Bili smo iznenađeni. Sada je puno lakše jer smo probili led. Isključivo radimo humanitarne akcije u dogovoru s našim franjevcima”, rekao je Stanko Šego, predsjednik Hercegovačkog društva.

Ovogodišnji program bio je raznovrstan. Djeca iz hrvatskih škola u Chicagu otplesala su nekoliko kola, guslar Blago Planinić izveo je svoju točku, a fra Lovro Šimić okupljene je zabavio predstavom.

Ipak, nije nedostajalo okusa, ali ni zvuka iz domovine… ”Hrana je isključivo s naših starih prostora, poput sarme sa suhim rebrima, pršutom… Dolaze nam naši glazbeni sastavi iz svih dijelova Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. A planovi su i dalje isti – pomagati najpotrebnijima u domovini”, zaključio je predsjednik Šego, javlja Moja BiH.

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Foto: Moja BiH / Hercegovačka noć u Chicagu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari