Pratite nas

Kolumne

Treba li zakonski zabraniti povik Allahu ekber?

Objavljeno

na

I dok se u Hrvatskoj raspravlja treba li zabraniti pozdrav “Za dom spremni”, jer neke vrijeđa, prilično nezamijećeno prolaze neki drugi, nimalo bezazleni povici, iako razum nalaže da im se pokloni puna pozornost.

Razumljivo je, doduše, da “Za dom spremni” nije ostao u lijepom sjećanju onima koji su s nelagodom dočekali stvaranje hrvatske države, a za što se pod tim geslom ginulo, no nije jasno zbog čega bi ga se Hrvatska danas trebala sramiti. Istina, neki ga vezuju uz događaje otprije skoro 80 godina, pripisujući mu pritom čudovišnu narav i moć. Ipak, čitava se ta konstrukcija doimlje poprilično umjetnom i  nategnutom, ne samo zato jer žrtava tog vremena gotovo da danas više i nema na životu, nego još više zato što devedesetih, unatoč raširenoj uporabi pozdrava “Za dom spremni”, nije došlo do ponavljanja takvih događaja. Znači ipak nije bilo do pozdrava. S druge strane, u Hrvatskoj je podosta onih, nekih i u punoj životnoj snazi, koji se živo sjećaju pokolja, razaranja, paleža i progona čiju je provedbu pratio povik “Allahu ekber”. Bilo je to ne tako davnih, devedesetih godina prošlog stoljeća, a odigralo se na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Već sama logika nalaže kako bolno sjećanje nipošto ne smije biti jedini kriterij kojim bi se trebalo voditi pri odluci treba li neki poklič, pozdrav ili geslo zakonski zabraniti. U tim razmatranjima razložno je, ali i pragmatično, staviti u prvi plan kakve posljedice njegova upotreba ostavlja sada. I dok na mjestima gdje se danas rabi “Za dom spremni”, nitko još nikog nije ujeo, povik “Allahu ekber” se – iako također sam po sebi vrijednosno neprijeporan, jer uzet doslovce ipak slavi veličinu nečijeg boga – nažalost koristi i kao oružje.

Pokazuje to nedavni primjer s Uskrsnog bdijenja hrvatskih katoličkih vjernika u jednoj crkvi u Münchenu kad je musliman porijeklom iz Afrike ušao u kršćansku bogomolju i usred obreda počeo raditi nered vičući “Allahu ekber”, usput bacivši na vjernike poveći kamen. To je prouzročilo opći metež i stampedo nazočnih koji je tek pukom srećom prošao bez žrtava. Poslovično revna njemačka policija požurila je izvijestiti kako se ne radi o terorističkom činu, uz obrazloženje kako je počinitelj duševno bolesna osoba. Mada nije jasno zašto i takve osobe ne bi mogle biti u stanju izvesti teroristički čin s istim posljedicama kao što to mogu duševno zdravi teroristi. Uostalom, kako uopće pouzdano utvrditi da je počinitelj takvog čina zdrav? Hoće li njemačka policija ubuduće, ili to možda čini već sada, čin okarakterizirati terorističkim samo ako kod počinitelja pronađe potvrdu da je duševno zdrav, i to iz barem dva neovisna liječnička izvora?

Da se njemačka policija ne može smatrati vjerodostojnim izvorom u ocjeni karaktera napada i počinitelja, zorno oslikava službena statistika strukture počinitelja antisemitskih napada. Službena statistika pokazuje kako su za 97,5% njih odgovorni desni ekstremisti. Ipak, procjena pripadnika židovske zajednice, unutar koje se razmjenjuju informacije o takvim ispadima i napadima, stubokom se razlikuje. Prema njoj – 40% napada dolazi iz radikalnih muslimanskih redova, trećina od desnih ekstremista, a za gotovo 20% njih smatraju odgovornim gorljive ljevičarske radikale, zaklete neprijatelje Izraela i simpatizere Palestinaca u tamošnjem sukobu. Ni uporno ustrajavanje minhenske policije kako je metom napada bila pravoslavna crkva ne bi trebalo čuditi. Naime, na zapadu se, općenito, pravoslavne crkve nazivaju ortodoksnima (u doslovnom prijevodu – pravovjernima). A kako njemačku biskupsku konferenciju predvodi Reinhard Marx, kardinal čiji je nauk u mnogo čemu bliži onome poznatijeg mu prezimenjaka iz 19. stoljeća nego tradicionalnom učenju Katoličke crkve, hrvatski vjernički puk doista se mnogima tamo može učiniti odveć pravovjernim.

No, to što se počinitelj nije raznio bombom ili nije nazočne posmicao rafalom uopće ne znači kako nije riječ o terorističkom činu. Naime, u zatvorenim prostorima s ograničenim mogućnostima brzoga izlaska, a to su, primjerice, stadioni, sportske, koncertne i kino dvorane, vjerski objekti,… za teroristički napad dovoljno je dovesti okupljene u uvjerenje da se radi o terorističkom činu. Tako je i bez popratne manifestacije fizičke naravi moguće izazvati paniku, a potom i stampedo s tragičnim posljedicama. A kud ćeš pogodnijeg detonatora za to od zaštitnog znaka islamističkih terorista koji vjerno prati njihove napade – povika “Allahu ekber”.

Aljkavo držanje njemačke policije i njezina nevoljkost da se prema minhenskom događaju postavi kao prema terorizmu, a ovdje je moguće i riječ o probnom ispitivanju novih terorističkih mogućnosti, sigurno nisu promakli planerima islamističkih napada. Teroristički čini koji takvima ne će biti službeno tretirani predstavljaju idealno sredstvo za širenje psihoze nesigurnosti i bespomoćnosti u neprijateljskim redovima. A propustiti takvim alatom obogatiti spektar ionako već širokih borbenih mogućnosti za islamiste bi bilo ravno smrtnom grijehu.

Nipošto, dakle, ne manjka zdravorazumskih argumenata u prilog zakonskoj zabrani javne uporabe povika “Allahu ekber” (kao i povezanih uzvika poput – tekbir), osim možda u iznimnim slučajevima kad navedeno ne ugrožava javnu sigurnost. Iznimku bi mogli predstavljati, recimo, poziv na molitvu muslimanskog vjerskog službenika ili najavljene javne izvedbe islamom nadahnutih pjesama (ilahija i kasida). Vrijedi to kako za Hrvatsku, tako i za čitavu Europu koja je takvom djelovanju još izloženija. A ako je tako u Hrvatskoj i Europi, koliko li tek ima smisla isto primijeniti i u jednoj Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva poveznica između islamskih fundamentalista (bolesnika?) i sekularnih im kolega po krhkom zdravlju, ujedno i prirodnih saveznika, kod kojih su ozbiljne mentalne neravnoteže daleko uočljivije, je što i jedni i drugi jednostavno obožavaju pohoditi mjesta koja ih beskrajno iritiraju. Takva im je valjda anamneza. Jednako kako sekularne “bolesnike” smeta što neki slave hrvatsku vojnu pobjedu pjesmom u kojoj se spominje geslo “Za dom spremni” pod kojim je izvojevana, tako je i neliječenog “bolesnika” u Münchenu zasmetalo što drugi slave vjerski obred u svojoj bogomolji. Neke je “bolesnike” i na sam Uskrs isto to smetalo i u dalekoj Šri Lanki, baš kao što je jednog pacijenta ista stvar nedavno iritirala na još daljem Novom Zelandu. Stoga su odlučili pribjeći radikalnijim metodama od minhenskog mjesečara s nemjerljivo većim učinkom i odjekom.

No, čak i između ta dva brutalna pokolja postoji zamjetna razlika. Dok novozelandski masakr nije izlazio iz fokusa javnosti gotovo dva tjedna, prošlost pokazuje da bombastična uskrsna “čestitka” u Šri Lanki ne će ni približno tako dugo i intenzivno zaokupljati širu medijsku pozornost. Zašto? Pa ne valjda zato što je na Šri Lanki ubijeno gotovo 6 puta više osoba nego na Novom Zelandu?

Tko li su ti tezgaroši koji se odnose prema ljudskim žrtvama kao prema valutama na međunarodnom tržištu kapitala pa im određuju vrijednosti, tečajeve? Vjerojatno isti oni koji muslimanske žrtve pokolja u Ahmićima prikazuju vrijednima pozornosti i suza svijeta jednako glasno kao što šute o ukupno brojnijim hrvatskim žrtvama od strane prethodnice ISIL-a, pobijenim u napadima istog tipa, u istom kontekstu i istom okruženju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari