Pratite nas

Kolumne

Treba li zakonski zabraniti povik Allahu ekber?

Objavljeno

na

I dok se u Hrvatskoj raspravlja treba li zabraniti pozdrav “Za dom spremni”, jer neke vrijeđa, prilično nezamijećeno prolaze neki drugi, nimalo bezazleni povici, iako razum nalaže da im se pokloni puna pozornost.

Razumljivo je, doduše, da “Za dom spremni” nije ostao u lijepom sjećanju onima koji su s nelagodom dočekali stvaranje hrvatske države, a za što se pod tim geslom ginulo, no nije jasno zbog čega bi ga se Hrvatska danas trebala sramiti. Istina, neki ga vezuju uz događaje otprije skoro 80 godina, pripisujući mu pritom čudovišnu narav i moć. Ipak, čitava se ta konstrukcija doimlje poprilično umjetnom i  nategnutom, ne samo zato jer žrtava tog vremena gotovo da danas više i nema na životu, nego još više zato što devedesetih, unatoč raširenoj uporabi pozdrava “Za dom spremni”, nije došlo do ponavljanja takvih događaja. Znači ipak nije bilo do pozdrava. S druge strane, u Hrvatskoj je podosta onih, nekih i u punoj životnoj snazi, koji se živo sjećaju pokolja, razaranja, paleža i progona čiju je provedbu pratio povik “Allahu ekber”. Bilo je to ne tako davnih, devedesetih godina prošlog stoljeća, a odigralo se na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Već sama logika nalaže kako bolno sjećanje nipošto ne smije biti jedini kriterij kojim bi se trebalo voditi pri odluci treba li neki poklič, pozdrav ili geslo zakonski zabraniti. U tim razmatranjima razložno je, ali i pragmatično, staviti u prvi plan kakve posljedice njegova upotreba ostavlja sada. I dok na mjestima gdje se danas rabi “Za dom spremni”, nitko još nikog nije ujeo, povik “Allahu ekber” se – iako također sam po sebi vrijednosno neprijeporan, jer uzet doslovce ipak slavi veličinu nečijeg boga – nažalost koristi i kao oružje.

Pokazuje to nedavni primjer s Uskrsnog bdijenja hrvatskih katoličkih vjernika u jednoj crkvi u Münchenu kad je musliman porijeklom iz Afrike ušao u kršćansku bogomolju i usred obreda počeo raditi nered vičući “Allahu ekber”, usput bacivši na vjernike poveći kamen. To je prouzročilo opći metež i stampedo nazočnih koji je tek pukom srećom prošao bez žrtava. Poslovično revna njemačka policija požurila je izvijestiti kako se ne radi o terorističkom činu, uz obrazloženje kako je počinitelj duševno bolesna osoba. Mada nije jasno zašto i takve osobe ne bi mogle biti u stanju izvesti teroristički čin s istim posljedicama kao što to mogu duševno zdravi teroristi. Uostalom, kako uopće pouzdano utvrditi da je počinitelj takvog čina zdrav? Hoće li njemačka policija ubuduće, ili to možda čini već sada, čin okarakterizirati terorističkim samo ako kod počinitelja pronađe potvrdu da je duševno zdrav, i to iz barem dva neovisna liječnička izvora?

Da se njemačka policija ne može smatrati vjerodostojnim izvorom u ocjeni karaktera napada i počinitelja, zorno oslikava službena statistika strukture počinitelja antisemitskih napada. Službena statistika pokazuje kako su za 97,5% njih odgovorni desni ekstremisti. Ipak, procjena pripadnika židovske zajednice, unutar koje se razmjenjuju informacije o takvim ispadima i napadima, stubokom se razlikuje. Prema njoj – 40% napada dolazi iz radikalnih muslimanskih redova, trećina od desnih ekstremista, a za gotovo 20% njih smatraju odgovornim gorljive ljevičarske radikale, zaklete neprijatelje Izraela i simpatizere Palestinaca u tamošnjem sukobu. Ni uporno ustrajavanje minhenske policije kako je metom napada bila pravoslavna crkva ne bi trebalo čuditi. Naime, na zapadu se, općenito, pravoslavne crkve nazivaju ortodoksnima (u doslovnom prijevodu – pravovjernima). A kako njemačku biskupsku konferenciju predvodi Reinhard Marx, kardinal čiji je nauk u mnogo čemu bliži onome poznatijeg mu prezimenjaka iz 19. stoljeća nego tradicionalnom učenju Katoličke crkve, hrvatski vjernički puk doista se mnogima tamo može učiniti odveć pravovjernim.

No, to što se počinitelj nije raznio bombom ili nije nazočne posmicao rafalom uopće ne znači kako nije riječ o terorističkom činu. Naime, u zatvorenim prostorima s ograničenim mogućnostima brzoga izlaska, a to su, primjerice, stadioni, sportske, koncertne i kino dvorane, vjerski objekti,… za teroristički napad dovoljno je dovesti okupljene u uvjerenje da se radi o terorističkom činu. Tako je i bez popratne manifestacije fizičke naravi moguće izazvati paniku, a potom i stampedo s tragičnim posljedicama. A kud ćeš pogodnijeg detonatora za to od zaštitnog znaka islamističkih terorista koji vjerno prati njihove napade – povika “Allahu ekber”.

Aljkavo držanje njemačke policije i njezina nevoljkost da se prema minhenskom događaju postavi kao prema terorizmu, a ovdje je moguće i riječ o probnom ispitivanju novih terorističkih mogućnosti, sigurno nisu promakli planerima islamističkih napada. Teroristički čini koji takvima ne će biti službeno tretirani predstavljaju idealno sredstvo za širenje psihoze nesigurnosti i bespomoćnosti u neprijateljskim redovima. A propustiti takvim alatom obogatiti spektar ionako već širokih borbenih mogućnosti za islamiste bi bilo ravno smrtnom grijehu.

Nipošto, dakle, ne manjka zdravorazumskih argumenata u prilog zakonskoj zabrani javne uporabe povika “Allahu ekber” (kao i povezanih uzvika poput – tekbir), osim možda u iznimnim slučajevima kad navedeno ne ugrožava javnu sigurnost. Iznimku bi mogli predstavljati, recimo, poziv na molitvu muslimanskog vjerskog službenika ili najavljene javne izvedbe islamom nadahnutih pjesama (ilahija i kasida). Vrijedi to kako za Hrvatsku, tako i za čitavu Europu koja je takvom djelovanju još izloženija. A ako je tako u Hrvatskoj i Europi, koliko li tek ima smisla isto primijeniti i u jednoj Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva poveznica između islamskih fundamentalista (bolesnika?) i sekularnih im kolega po krhkom zdravlju, ujedno i prirodnih saveznika, kod kojih su ozbiljne mentalne neravnoteže daleko uočljivije, je što i jedni i drugi jednostavno obožavaju pohoditi mjesta koja ih beskrajno iritiraju. Takva im je valjda anamneza. Jednako kako sekularne “bolesnike” smeta što neki slave hrvatsku vojnu pobjedu pjesmom u kojoj se spominje geslo “Za dom spremni” pod kojim je izvojevana, tako je i neliječenog “bolesnika” u Münchenu zasmetalo što drugi slave vjerski obred u svojoj bogomolji. Neke je “bolesnike” i na sam Uskrs isto to smetalo i u dalekoj Šri Lanki, baš kao što je jednog pacijenta ista stvar nedavno iritirala na još daljem Novom Zelandu. Stoga su odlučili pribjeći radikalnijim metodama od minhenskog mjesečara s nemjerljivo većim učinkom i odjekom.

No, čak i između ta dva brutalna pokolja postoji zamjetna razlika. Dok novozelandski masakr nije izlazio iz fokusa javnosti gotovo dva tjedna, prošlost pokazuje da bombastična uskrsna “čestitka” u Šri Lanki ne će ni približno tako dugo i intenzivno zaokupljati širu medijsku pozornost. Zašto? Pa ne valjda zato što je na Šri Lanki ubijeno gotovo 6 puta više osoba nego na Novom Zelandu?

Tko li su ti tezgaroši koji se odnose prema ljudskim žrtvama kao prema valutama na međunarodnom tržištu kapitala pa im određuju vrijednosti, tečajeve? Vjerojatno isti oni koji muslimanske žrtve pokolja u Ahmićima prikazuju vrijednima pozornosti i suza svijeta jednako glasno kao što šute o ukupno brojnijim hrvatskim žrtvama od strane prethodnice ISIL-a, pobijenim u napadima istog tipa, u istom kontekstu i istom okruženju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari