Pratite nas

Kolumne

Treba li zakonski zabraniti povik Allahu ekber?

Objavljeno

na

I dok se u Hrvatskoj raspravlja treba li zabraniti pozdrav “Za dom spremni”, jer neke vrijeđa, prilično nezamijećeno prolaze neki drugi, nimalo bezazleni povici, iako razum nalaže da im se pokloni puna pozornost.

Razumljivo je, doduše, da “Za dom spremni” nije ostao u lijepom sjećanju onima koji su s nelagodom dočekali stvaranje hrvatske države, a za što se pod tim geslom ginulo, no nije jasno zbog čega bi ga se Hrvatska danas trebala sramiti. Istina, neki ga vezuju uz događaje otprije skoro 80 godina, pripisujući mu pritom čudovišnu narav i moć. Ipak, čitava se ta konstrukcija doimlje poprilično umjetnom i  nategnutom, ne samo zato jer žrtava tog vremena gotovo da danas više i nema na životu, nego još više zato što devedesetih, unatoč raširenoj uporabi pozdrava “Za dom spremni”, nije došlo do ponavljanja takvih događaja. Znači ipak nije bilo do pozdrava. S druge strane, u Hrvatskoj je podosta onih, nekih i u punoj životnoj snazi, koji se živo sjećaju pokolja, razaranja, paleža i progona čiju je provedbu pratio povik “Allahu ekber”. Bilo je to ne tako davnih, devedesetih godina prošlog stoljeća, a odigralo se na području srednje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Već sama logika nalaže kako bolno sjećanje nipošto ne smije biti jedini kriterij kojim bi se trebalo voditi pri odluci treba li neki poklič, pozdrav ili geslo zakonski zabraniti. U tim razmatranjima razložno je, ali i pragmatično, staviti u prvi plan kakve posljedice njegova upotreba ostavlja sada. I dok na mjestima gdje se danas rabi “Za dom spremni”, nitko još nikog nije ujeo, povik “Allahu ekber” se – iako također sam po sebi vrijednosno neprijeporan, jer uzet doslovce ipak slavi veličinu nečijeg boga – nažalost koristi i kao oružje.

Pokazuje to nedavni primjer s Uskrsnog bdijenja hrvatskih katoličkih vjernika u jednoj crkvi u Münchenu kad je musliman porijeklom iz Afrike ušao u kršćansku bogomolju i usred obreda počeo raditi nered vičući “Allahu ekber”, usput bacivši na vjernike poveći kamen. To je prouzročilo opći metež i stampedo nazočnih koji je tek pukom srećom prošao bez žrtava. Poslovično revna njemačka policija požurila je izvijestiti kako se ne radi o terorističkom činu, uz obrazloženje kako je počinitelj duševno bolesna osoba. Mada nije jasno zašto i takve osobe ne bi mogle biti u stanju izvesti teroristički čin s istim posljedicama kao što to mogu duševno zdravi teroristi. Uostalom, kako uopće pouzdano utvrditi da je počinitelj takvog čina zdrav? Hoće li njemačka policija ubuduće, ili to možda čini već sada, čin okarakterizirati terorističkim samo ako kod počinitelja pronađe potvrdu da je duševno zdrav, i to iz barem dva neovisna liječnička izvora?

Da se njemačka policija ne može smatrati vjerodostojnim izvorom u ocjeni karaktera napada i počinitelja, zorno oslikava službena statistika strukture počinitelja antisemitskih napada. Službena statistika pokazuje kako su za 97,5% njih odgovorni desni ekstremisti. Ipak, procjena pripadnika židovske zajednice, unutar koje se razmjenjuju informacije o takvim ispadima i napadima, stubokom se razlikuje. Prema njoj – 40% napada dolazi iz radikalnih muslimanskih redova, trećina od desnih ekstremista, a za gotovo 20% njih smatraju odgovornim gorljive ljevičarske radikale, zaklete neprijatelje Izraela i simpatizere Palestinaca u tamošnjem sukobu. Ni uporno ustrajavanje minhenske policije kako je metom napada bila pravoslavna crkva ne bi trebalo čuditi. Naime, na zapadu se, općenito, pravoslavne crkve nazivaju ortodoksnima (u doslovnom prijevodu – pravovjernima). A kako njemačku biskupsku konferenciju predvodi Reinhard Marx, kardinal čiji je nauk u mnogo čemu bliži onome poznatijeg mu prezimenjaka iz 19. stoljeća nego tradicionalnom učenju Katoličke crkve, hrvatski vjernički puk doista se mnogima tamo može učiniti odveć pravovjernim.

No, to što se počinitelj nije raznio bombom ili nije nazočne posmicao rafalom uopće ne znači kako nije riječ o terorističkom činu. Naime, u zatvorenim prostorima s ograničenim mogućnostima brzoga izlaska, a to su, primjerice, stadioni, sportske, koncertne i kino dvorane, vjerski objekti,… za teroristički napad dovoljno je dovesti okupljene u uvjerenje da se radi o terorističkom činu. Tako je i bez popratne manifestacije fizičke naravi moguće izazvati paniku, a potom i stampedo s tragičnim posljedicama. A kud ćeš pogodnijeg detonatora za to od zaštitnog znaka islamističkih terorista koji vjerno prati njihove napade – povika “Allahu ekber”.

Aljkavo držanje njemačke policije i njezina nevoljkost da se prema minhenskom događaju postavi kao prema terorizmu, a ovdje je moguće i riječ o probnom ispitivanju novih terorističkih mogućnosti, sigurno nisu promakli planerima islamističkih napada. Teroristički čini koji takvima ne će biti službeno tretirani predstavljaju idealno sredstvo za širenje psihoze nesigurnosti i bespomoćnosti u neprijateljskim redovima. A propustiti takvim alatom obogatiti spektar ionako već širokih borbenih mogućnosti za islamiste bi bilo ravno smrtnom grijehu.

Nipošto, dakle, ne manjka zdravorazumskih argumenata u prilog zakonskoj zabrani javne uporabe povika “Allahu ekber” (kao i povezanih uzvika poput – tekbir), osim možda u iznimnim slučajevima kad navedeno ne ugrožava javnu sigurnost. Iznimku bi mogli predstavljati, recimo, poziv na molitvu muslimanskog vjerskog službenika ili najavljene javne izvedbe islamom nadahnutih pjesama (ilahija i kasida). Vrijedi to kako za Hrvatsku, tako i za čitavu Europu koja je takvom djelovanju još izloženija. A ako je tako u Hrvatskoj i Europi, koliko li tek ima smisla isto primijeniti i u jednoj Bosni i Hercegovini.

Zanimljiva poveznica između islamskih fundamentalista (bolesnika?) i sekularnih im kolega po krhkom zdravlju, ujedno i prirodnih saveznika, kod kojih su ozbiljne mentalne neravnoteže daleko uočljivije, je što i jedni i drugi jednostavno obožavaju pohoditi mjesta koja ih beskrajno iritiraju. Takva im je valjda anamneza. Jednako kako sekularne “bolesnike” smeta što neki slave hrvatsku vojnu pobjedu pjesmom u kojoj se spominje geslo “Za dom spremni” pod kojim je izvojevana, tako je i neliječenog “bolesnika” u Münchenu zasmetalo što drugi slave vjerski obred u svojoj bogomolji. Neke je “bolesnike” i na sam Uskrs isto to smetalo i u dalekoj Šri Lanki, baš kao što je jednog pacijenta ista stvar nedavno iritirala na još daljem Novom Zelandu. Stoga su odlučili pribjeći radikalnijim metodama od minhenskog mjesečara s nemjerljivo većim učinkom i odjekom.

No, čak i između ta dva brutalna pokolja postoji zamjetna razlika. Dok novozelandski masakr nije izlazio iz fokusa javnosti gotovo dva tjedna, prošlost pokazuje da bombastična uskrsna “čestitka” u Šri Lanki ne će ni približno tako dugo i intenzivno zaokupljati širu medijsku pozornost. Zašto? Pa ne valjda zato što je na Šri Lanki ubijeno gotovo 6 puta više osoba nego na Novom Zelandu?

Tko li su ti tezgaroši koji se odnose prema ljudskim žrtvama kao prema valutama na međunarodnom tržištu kapitala pa im određuju vrijednosti, tečajeve? Vjerojatno isti oni koji muslimanske žrtve pokolja u Ahmićima prikazuju vrijednima pozornosti i suza svijeta jednako glasno kao što šute o ukupno brojnijim hrvatskim žrtvama od strane prethodnice ISIL-a, pobijenim u napadima istog tipa, u istom kontekstu i istom okruženju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Smrt Živoga zida

Objavljeno

na

Objavio

U gluho doba europske politike, nakon izbora za tzv. Europski parlament, eurohrvatska je vladajuća politička služinčad, protivno općem očekivanju, zapala u duboku, ne ću reći letargiju, nego – kontemplaciju. Zvuči ljepše. No nije to nimalo bolje. Zašto? I drijemež i dubokoumno razmatranje podjednako udaljuju politiku od njezine biti, koju određuju dvije riječi: promišljeno djelovanje.

A djelovanja, kao što vidimo, nema. Nema političkog odstrjela ni „crnih labudova“ ni „sabotera“; nema kandidature za predsjedničke izbore; nema izuzeća Nataše Novaković iz odlučivanja o mogućemu sukobu interesa u suradnji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića sa Skupinom Borg pri donošenju Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (tzv. Lex Agrokor); nema određena odgovora na krik sindikalne referendumske inicijative „67 je previše“, koja se protivi produženju radnoga vijeka za dvije godine, odnosno odlasku u mirovinu u dobi od 67 godina… Sve se odgađa za jesen.

Kontemplacija je, čini se, privremeno paralizirala politiku. Ako je „paralizirati“ prejaka riječ, svakako ju je zakočila. Zbog toga međutim ne treba osuđivati kontemplaciju kao takvu. Ona produbljuje i potočnjuje spoznaju. Katkad i oslobađa. Tako je, primjera radi, još dok Hrvatska nije ni postala članicom Europske unije, upravo kontemplacija oslobodila europske krastavce od pogubne bruseljske direktive o zakrivljenosti. Danas kontemplacija upozorava političke Hrvate (Hrvate, eurohrvate, jugohrvate, etničke nehrvate i transhrvate) na neke vrlo važne stvari koje oni bez kontemplacije jamačno ne bi zamijetili. Preuzetno bi međutim bilo tvrditi da će ih kontemplacija osloboditi od hadezeovsko-espedeovskog političkog zlosilja. Ali, tko zna.

O čemu ja to?! O onomu što danas svatko može vidjeti. Zbog nedostatka političkih djela hrvatski su javni mislitelji ovih dana kontemplativno čihali novije političke činjenice. Tako se, primjera radi, doznalo da Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) ipak nije na euroizborima odnijela relativnu pobjedu. Štoviše, nije se ni posve izjednačila sa Socijal[no]demokratskom partijom Hrvatske (SDP) po broju osvojenih mandata u tzv. Europskom parlamentu. Istina, obje stranke, i zajednica i partija, imaju po četiri mandata, dakle jednako. Ali SDP je svoja četiri mandata osvojio u Hrvatskoj, a HDZ-u je njegov četvrti mandat priskrbila Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) u Herceg-Bosni.

Pa što?! Ništa. Samo napominjem. Stranačka vodstva dobro znaju da stvari tako stoje. Stoga je SDP, koji je inače u rasulu, radi konsolidacije partije požurio s imenovanjem Zorana Milanovića [„Predsjednik s karakterom“] svojim kandidatom na skorim izborima za Predsjednika Republike. HDZ, koji je inače u cvatu, malo zaostaje i u toj stvari. Ali Plenković je istoga dana – s proslave 30. obljetnice osnutka te stranke – u ime svoga HDZ-a javno pozvao sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović [„Predsjednica bez značaja“?] da objavi svoju kandidaturu za još jedan pantovčački mandat. I malo je vjerojatno da bi mogao dobiti košaricu.

– Čekaj malo! – prekide me prijatelj. – Vidim, u tebi se goji krasan politički analitičar. Bit ćeš, ako Bog da, za koju godinu neka vrsta posuškoga Ivice Relkovića. Ali ne razumijem, prijatelju, zašto se trošiš na prostotama javnih lažova? Sad ćeš mi prepričavati što je tko od njih rekao? Što je rekao Zoran Milanović, što Krešo Beljak? Što je rekla Anka Mrak Taritaš, što Dalija Orešković? Zar ti doista misliš da će se išta u Hrvatskoj promijeniti na bolje ako nam se na Pantovčak uspne ovaj ili onaj lažov, ova ili ona sluta? Ma hajde! S obzirom na zakonske ovlasti Predsjednika Republike, nama na Pantovčaku treba samo normalan, pristojan Hrvat ili Hrvatica!

Složih se.

A ovo komešanje političke sirotinje? O tomu se zapravo nema što reći. Spomena je vrijedna samo smrt Živoga zida. Kada o tomu govore, silno griješe oni veleumni novinski analitičari koji potanko izlažu i razlažu što je tko komu kada i gdje rekao (Ivan Vilibor Sinčić, Vladimira Palfi, Ivan Pernar i Branimir Bunjac). A dostatne su samo dvije izjave –Pernarova: Vladimira me je izbacila iz kuće, i Bunjčeva: Vladimira je toga dana „umrla u mom srcu“. One lirski osvjetljuju tragičnu smrt anarhoidne političke zajednice koja je referendumskom inicijativom „Uzmite novac strankama!“ htjela odbiti političke stranke od državnoga proračuna, ali je u tom poslu sama podlegla – jednoj bruseljskoj plaći. Počivala u miru.

Benjamin Tolić/Hrvatsko slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Ako se na desnici razmrve glasovi ni Milanovićeva lenta nije nemoguća

Objavljeno

na

Objavio

Nikada se nisam raspitao kako je nastao pojam „pasje vrućine“. Jedino što znam da se moj pas izležava u debeloj sjeni oraha, dok ja šljakam u vrtu. Kako bilo, vrućine su prošloga tjedna bile nesnosne, a školska godina završila baš na vrijeme da se djeca ne moraju vući vrućim ulicama na putu prema školi, s teškim torbama, ili voziti u pregrijanim autobusima. Svi su odahnuli, i djeca, i nastavnici (Puntarić), ali i roditelji koje nitko ne spominje, a odigrali su znatnu ulogu u uspjehu ili poluuspjehu svojih kćeri i sinova: ne poznajem oca ni majku školaraca koji nisu štrebali skupa sa svojim nasljednicima barem dva sata dnevno ako ne i više, što se može podvesti pod cjeloživotno školovanje jer su se i oni podsjetili na ono što su zaboravili, kao što će i djeca brzo zaboraviti sve one pretrpane i nepotrebne podatke koji se pamte tjedan ili dva, a zatim odlaze u teško dohvatne male sive stanice (što bi rekao Poirot). Tako školski sustav stvara nove hrvatske mučenike, traumatizira djecu i odrasle.

Nastavnici traže da ih se plaća više, traže bajoslovno povećanje plaća od čak šesto kuna, ali je novac potrošen na tablete u svakom smislu riječi, i digitalna pomagala i one tablete iz apoteke. Sve dok neka skupina pametnih ljudi, bez obzira jesu li iz „školskog sustava“ ili ne, protumači da cilj treba biti široka opća naobrazba, a fakti svedeni na razboritu mjeru – nikakvoga napretka ne će biti. Učenici ne trebaju znati što je epifora, a što anafora, nego čitati dobre pisce i naučiti pisati, jer inače iz škole izlaze i bez epifore, čije su značenje odmah zaboravili, ali izlaze i nepismeni, što je katastrofalno.

Na kraju školske godine i opet autobusi – djecu se vodi na izlete starim autobusima koji se ponekad na vrućini i zapale, prate ih i nastavnici (recimo u Vukovar) kojima se u autobusu bljuje, i po djeci i po hrvatskim braniteljima, a još nam je u mislima i onaj podivljali otac koji je bacao djecu s balkona. Kao da u Hrvatskoj imamo djece na bacanje. A imamo ih sve manje i svi nešto petljaju oko demografije malim pomacima, ne slušaju mojeg znanca Šterca jer je “preradikalan“ za nježne političke umove koji se bude tek kada je prekasno, kada je sve izgubljeno. Kao što se i semafori ili uspornici postavljaju tek kada netko pregazi dijete. Je li samo školski sustav postavljen blesavo, ili je cijeli sustav takav, u svim područjima, je li nesposobnost novi(ja) preporuka za vodeća mjesta u svim granama, pa smo sve više nalik onim vrstama iz zoologije gdje je vođa čopora pripadnik koji se spretnije penje po višim, makar i tankim granama?

Škola za život upravljana iz lijevoga centra i sklona takvim ideologijama, spotaknula se upravo na tzv. humanističkim disciplinama jer se u odnosu na njih otkrila u svoj svojoj zatucanoj ideološkoj pokaznici, što je bilo za očekivati, a školska lektira samo je vidljivi dio sante leda. Ispod, u mrzloj vodi, očito je da tzv. desni centar čije su ideološke odrednice nevidljive, prepušta obrazovanje onima čija je ideologija vrlo jasna, te malo-pomalo indoktriniraju mladež sitnim i krupnim ubodima u hrvatsku povijest i hrvatsku književnost, nudeći u lektiri i „književnike“ koji morbidnim tekstovima vrijeđaju hrvatsku uljudbu. I to neukusno. (I za lascivnost treba ukusa). One protivnike takvih „lektira“ sada vlast (u obrazovanju) naziva marginalnim skupinama, što je ekvivalent doskočici „da ne će ulica određivati…“ Pa i nakon što su nastavnici u anketama rekli svoje, opet se pokušava nešto ušićariti i prikriti, pogurati nekog „svog“ lijevonasađenog neukusnog spisatelja koji u međučin prljavosti i ružnoće u pravilu ubacuje svoje poglede na hrvatsku zbilju i posebno na noviju hrvatsku povijest, te postaje razvidnim da pedofilija, homoseksulanost i protuhrvatstvo nalaze zajednički ponosni nazivnik.

Školska je godina, znači, završena, iscrpljeni ali ambiciozni roditelj strpali su djecu s peticama u automobile i krenuli prema tjednu koji je idealan za spajanje praznika, pa će – posebno u nerealnom sektoru – mnoga radna mjesta u državnim, gradskim i općinskim poslima biti privremeno nepopunjena. U tom tjednu Hrvati prvi put idu mnoštveno na (adrijansko)) more, kao u sedmom stoljeću. Kreću se cestama i autocestama koje su za Hrvate skuplje nego za strance, jer Hrvati imaju bolje plaće. Kreću se i migranti, u pravcu istok-zapad, od Bihaća i Kladuše preko najužeg dijela Hrvatske, pješke ili u kombijima krijumčara za tisuću eura po glavi, policija ponešto uhvati i stavlja krijumčare u već pretrpane zatvore, posebno u Karlovcu, ali se prava najezda tek očekuje. Bihać je opet, kao u vrijeme rata, opkoljen i teško diše. Taj stari hrvatski grad, sada na žalost ponešto pomaknut s onu stranu granice i s novom većinom, strateška je točka okupljanja migranata s pametnim telefonima, vrlo odlučnih da ondje ne ostanu, pa je samo pitanje dana kada će doći do masovnoga pokreta usred turističke sezone. Bošnjaci-muslimani i njihove vlasti imaju za sada genijalnu zamisao – da migrante rasporede u kampove, ali u području gdje žive uglavnom Hrvati, koji su oduševljeni tom idejom.

Da bi se u blagdanima blagoslovljenom tjednu ove godine pojavio još jedan, pobrinuo se HDZ koji slavi tridesetu obljetnicu osnutka obavljenog na brzinu i u tijesnoj sobi niske zgrade uz igralište na Jarunu. Sada se ne moraju bojati policije, štoviše, policija osigurava skupove. U međuvremenu se pokret pretvorio u stranku, a od trenutka te pretvorbe svašta se tu događalo i još se događa, svaki je vođa poslije Tuđmana imao svoju viziju koju su poslušno slijedili, a sada se HDZ – u premda još ne u posve razvidnom obliku – opasno približio lijevom centru. Ako tako nastavi, bit će potrebna ona medicinska ekipa koja je nedavno razdvojila sijamske blizance. Opasno, velim, to jest opet je (vodstvo) HDZ-a sklono opasnim namjerama. Mnogi su utemeljitelji već mrtvi, ali ima nas živih i neprilagodljivih. Ali da izumiremo, točno je. Rezultat je to klimatskih promjena, valjda, izumrlo je već toliko životinjskih i biljnih vrsta.

S tim u svezi, ljudi su shvatili da su puni plastike, i oni, i voda koju piju, i more i kopno. Treći svjetski rat (ako ga ne bude u pravom smislu) vodi se danas protiv stakleničkih plinova i – plastike. Ako taj rat izgubimo, na Zemlji će ostati homo plasticus, s plastičnom kožom i unutarnjim organima. Vrlo plastična budućnost. A da je sadašnjost već posve plastična, uvjerio sam se kada su mi dostavili kantu za plastiku: ta se puni neslućenom brzinom, pa ona stara „miješana“ kanta ostaje gotovo praznom. Svaki je prehrambeni proizvod sastavljen od dva dijela: većinski je dio plastična ambalaža, manji dio hrana. Plastiku masno plaćamo, što znači da – u svrhu uštede – trebamo jesti plastičnu opremu, a hranu bacati, kao što i inače s hranom činimo jer ju imamo na bacanje, valjda. No, vozim se nedavno s jednim profesorom i to emeritusom, prirodne jedne znanosti, koji mi kaže da nisu toliki problem plastične čaše, štapići, vilice, itd. nego – pelene. Dječje i ne samo dječje. I eto, zato u Hrvatskoj u tom protuplastičnom ratu imamo izgleda: sve je manje djece, sve manje će trebati pelena i bit ćemo spašeni.

Znam da sam vam dosadan kada se uhvatim neke teme koja (naizgled) nema veze s politikom, pa se vraćam u zbilju. Kada nema nikakvih izbora, barem šest mjeseci – opazili ste i sami – nekako sve postaje nezanimljivim. Euroizbori su spasili stvar, s dugom kampanjom, pa je bilo zabave. Sada očajni novinari nemaju štofa, te su se usmjerili prema predsjedničkim izborima, baš kao da su za koji tjedan a ne svršetkom godine. Te tko će i kako će, te hoće li taj ili ne će, te koga bi rado, a koga ne bi, te tko ima ustaškog djeda a tko partizansku baku. Iskustvo kaže da uvijek najveće šanse ima aktualni predsjednik (predsjednica), osim ako se ne zove Josipović. Znači, Kolinda, koja nas je u većem dijelu mandata vrlo dobro reprezentirala, posebno u vrijeme uspjeha nogometne reprezentacije, ali i u drugim slučajevima, tromorskim i sličnim.

Pogreška koju je napravila distanciranjem od desnice u finišu mandata, mogla bi donekle utjecati na rezultat, ali birači su nepredvidljivi, to jest narod. Onu epizodu s dolaskom Vučića u Zagreb, teško je i njoj zaboraviti, što se pokazalo na predstavljanju knjige „Nestali u Domovinskom ratu“ kada je potegnula Vučića, očito ju muči što ju je četnik prevario i o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima šuti kao zaliven, naravno. (Usput, točan bi naslov bio: Nestali u srpskoj agresiji na Hrvatsku). No, o nestalima je dijelom bolje raspitivati se kod „domaćih“, aboliranih Srba i gotovo je nevjerojatno da naše službe desetljećima ne mogu ništa otkriti , ili imaju nalog da ne otkriju. Znamo li prisluškivati razgovore „zanimljivih“ osoba? Ne znamo? A u ratu smo prisluškivali Miloševića, za Boga miloga!

Jedan od onih u Hrvatskoj tko više no vjerojatno nešto zna ili bi mogao doznati (Pupovac, gdje je dr. Šreter), umjesto da pomaže drži u Saboru plamene govore o onima koji su krivi za Supetar, je li, te velikom gestom pokazuje prema gore, prema Pantovčaku, između ostalih. Pupovac je arbitar u političkom životu današnje Hrvatske, te ne bi bilo čudno da se i on kandidira za predsjednika države. Nije sigurno, ali za Zokija se već zna, on ide uz potporu ne samo SDP-a, a ako se na desnoj strani spektra glasovi razmrve (kao što je hrvatski običaj), onda ni Milanovićeva lenta nije tako neupitna.

Černobil

Nuklearci, to jest oni koji imaju nuklearno oružje i oni koji bi ga rado imali, svako malo izazivaju vraga i prijete jedni drugima, premda je svima jasno da bi nuklearni rat značio svršetak čovječanstva, barem stotinu godina prije nego što će doista nastupiti poradi čovjekova uništavanja planeta drugim sredstvima. Sjajna televizijska serija „Černobil“ podsjetila je s kakvim se opasnim stvarima ljudi igraju, i kada nije u pitanju oružje, te kako se i „štednjom materijala“ ili krivom konstrukcijom može izazvati katastrofa. Scenarij serije pisan je pametno, inteligentno, s minimumom „pjesničkih sloboda“ – a te su slobodne scene možda i najdojmljivije.

Gledajući seriju bio sam beskrajno zavidan i gnjevan, ne zbog teme jer se Krško navodno još dobro drži, nego poradi činjenice da mi snimamo serije uglavnom bezlične, besmislene i beznačajne, što publika opaža i ne vjeruje očima. Malo je iznimaka. Gledatelji traže dobre, vrhunske dramske serije. A zašto ih nema, ispričat ću jednom. Zasad: ono što me još smeta: u rečenim, nikakvim serijama igraju naši odlični hrvatski glumci. Barem oni zaslužuju bolje scenariste i redatelje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari