Pratite nas

Kolumne

Treba otvoriti pitanje hrvatskoga entiteta u BiH

Objavljeno

na

Ruska kontrola Hrvatskoga Podunavlja nakon preuzimanja Agrokora i izgradnja Turskoga toka za ruske energente do srednje Europe te Erdoganova politika koja će preko bošnjačkoga entiteta održavati pritisak na južnu Hrvatsku, a time na EU i NATO-vo područje u istočnom Jadranu prisiljavaju hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini da zbog kršenja Daytona i nemogućnosti dogovora s bošnjačkim političarima, otvore pitanje ustrojavanja vlastitoga entiteta, koji jedini doista može osigurati jednakopravnost Hrvatima u bosanskohercegovačkoj državi, ali i sigurnost hrvatskoj državi

Nezainteresiranost SAD-a za rješenjem političke krize u Bosni i Hercegovine koja, zbog neriješena hrvatskoga pitanja, vodi prema ustavnoj krizi, a onda i raspadu te države, mogla bi se objasniti i kao odustajanje Washingtona od Daytonskoga sporazuma, kojim su Sjedinjene Države 1995. godine zaustavile rat u BiH i tako omogućile funkcioniranje novoj višenacionalnoj državi.

Kolonijalne odluke bivših međunarodnih povjerenika, poput primjerice Paddyija Asdowna i Wolgfanga Petritscha, koji su samodržački ukidali daytonska prava hrvatskom narodu, što je dovelo do apsurdnoga stanja, u kojem jednom konstitutivnom narodu, dakle, Hrvatima njegove političke predstavnike biraju Bošnjaci, dakle, drugi konstitutivni narod.

To rušenje načela Daytonskoga mirovnog ugovora, koje vodi rastrojavanju države, registrirao je i Ustavni sud BiH pa je zato ukinuo diskriminacijske odluke i naložio središnjoj upravi da promijeni sadašnji izborni zakon.

Iz stajališta američke veleposlanice u Sarajevu Maureen Cormack i šefa Izaslanstva EU-a u BiH Larsa Gunnara Wigemarka, koji hrvatske i bošnjačke političke čelnike pozivaju na kompromis nudeći im na sastancima potporu preko svojih pravnih stručnjaka nije teško odčitati otklon od Daytona i odluke Ustavnoga suda BiH.

Političko pak iskustvo jasno pokazuje kako s bošnjačkom stranom, zbog dominatnoga islamističkog programa, još od ustrojavanja višestranačja nije bio moguć nikakav politički kompromis.

Uostalom, to jasno svjedoče svi međunarodni mirovni planovi oko unutarnjega ustrojstva države sve do američke inicijative oko potpisivanja Washingtonskih sporazuma između Hrvata i tadašnjih Muslimana 1994. te nakon hrvatskih vojnih pobjeda američki diplomatski pothvat oko Daytonskoga mirovnog sporazuma 1995., kojim je, tek uz NATO savez, omogućena uspostava bosanskohercegovačke države.

Ni kasniji politički pregovori između hrvatskih i bošnjačkih političkih predstavnika nisu, zbog bošnjačkoga odbijanja, mogli dovesti do zadovoljavajućih rješenja, kojima bi se omogućila jednakopravnost konstitutivnih naroda i znatno ekonomičnije funkcioniranje državne uprave.

Pozadinu ovako mlakom američkom stajalištu moglo bi se tražiti i u sve znatnijem utjecaju Erdoganove turske islamističke politike na bošnjačke vođe, koji su, uz ostalo, svoju Bosnu ostavili u “amanet” tom turskom diktatoru.

Naime, uzmicanje Washingtona pred sve agresivnijim širenjem Erdoganove imperijalističke politike nije vidljivo samo u BiH, nego je ono jednako tako u Siriji, Iraku, ali i u istočnom Sredozemlju.

Erdogan je svojedobno zbog vlastitih interesa u sirijskom ratu uskratio SAD-u uporabu zračne baze Incirlik pa su američki zrakoplovi u ratu protiv ISIL-a morali do iznad Kobanea letjeti, uz zračno pretakanje goriva, iz Perzijskoga zaljeva.

Jednako tako iz baze Incirlik morale su se premjestiti u Jordan i njemačke zračne snage, inače američki saveznici u ratu protiv ISIL-a u Siriji.

Erdoganove oružane snage nedavno su otjerali i talijanske istraživače plina s područja u blizini Cipra, a sve se veća neuroza osjeća i u odnošajima Ankare i Grčke zato što turska svojata jedan grčki otok.

Nu najteži poraz od Erdogana američka strana proživljava na kurdskim područjima – u Siriji i Iraku, a poglavito nedavnim osvajanjem Afrina, kurdskoga uporišta kojem su Amerikanci pružali i vojnu potporu.

Pacifikacijom, odnosno uništenjem Kurda u Siriji i Iraku, Erdoganova Turska zadovoljava doduše svoje nacionalne interese odgađanjem rješavanja vlastitoga kurdskog pitanja, a na bliskoistočnoj razini omogućuje povezivanje šiitskoga islama iz Irana i Iraka sve do Libanona, čime dovodi u pitanje sigurnost izraelske države.

Na međunarodnom pak planu Erdogan oživotvoruje vojno-politički savez Moskve, Teherana i Ankare koji bi u budućnosti mogao dominirati cijelim Bliskim istokom.

Širenje moći takva regionalnoga vojnopolitičkog saveza onemogućila bi tek uspostava dviju kurdski država – jedne u današnjoj Siriji, a druge u Iraku.

Sličan je proces razvoja političkoga savezništva pokrenut i na Balkanu, gdje Turska svojim manjinskim “osmanskim” vjerskim skupinama, a Rusija uz pomoć pravoslavnih naroda pokušavaju potisnuti američki utjecaj iz cijeloga područja.

To se posebno manifestira u Bosni i Hercegovini, gdje Moskva preko Republike Srpske, a Ankara preko Bošnjaka, koji muslimansko-hrvatsku Federaciju, održavanjem sadašnjega izbornog zakona, želi pretvoriti u islamistički entitet, stvarajući tako preduvjete za širenje već uspostavljena saveza na Bliskom istoku.

Posebno jasan signal te turske balkanske politike Erdogan je manifestirao gotovo drskim otpuštanjem hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja ga je nedavno došla moliti za pomoć oko rješenja hrvatsko-bošnjačkih sporova u BiH.

Srbijanski vojno-politički savez s Rusijom, slovenska potpora ruskim balkanskim strategijama i rusko preuzimanje hrvatskoga gospodarstva preko Agrokora, što podrazumijeva i vlasništvo nad dijelovima Hrvatskoga Podunavlja stvaraju preduvjete za izgradnju t. zv. turskoga toka, kojim bi ruski energenti zaobilaznim putem doprli do srednje Europe.

Upravo te novostvorene okolnosti, u kojima bi Erdoganova politika preko bošnjačkoga entiteta održavala pritisak na južnu Hrvatsku, a time na EU i NATO-vo područje u istočnom Jadranu prisiljavaju hrvatsku politiku u Bosni i Hercegovini da zbog kršenja Daytona i nemogućnosti dogovora s bošnjačkim političarima, otvore pitanje ustrojavanja vlastitoga entiteta, koji jedini doista može osigurati jednakopravnost Hrvatima u bosanskohercegovačkoj državi, ali i sigurnost Republici Hrvatskoj.

Ivan Svićušić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto je Hrvatima tako stalo do ZMIJA?

Objavljeno

na

Objavio

Ma, tko je uopće taj Davor Šuker?

Zatekne li se tkogod u Surinamu, Lesotu, Kirgistanu, Nauruu, u kojem god kutku svijeta, ne će morati povući za rukav više od 2-3 muškarca starija od kojih 35 godina da dobije odgovor na to pitanje. Svuda isti, jer globalno upečatljiva djela se pamte… u svakoj zemlji svijeta… hm… u skoro svakoj.

Ima, naime, jedna gdje je Davor Šuker tek samozvani brend, čovjek oskudna vokabulara kojim se kao lutkom upravlja iz sjene, k tome i kradljivac antičkih zlatnih novčića. Ako tako i jest, Davor Šuker je ili neviđeni srećković ili je, pak, taj koji njime upravlja jednostavno genijalac. Jer kako drukčije objasniti neviđene uspjehe hrvatskog nogometa otkad mu je Šuker na čelu? Ne samo što se reprezentacija okitila povijesnim svjetskim srebrom, nego je i navodno teško zanemareni klupski nogomet napredovao s 27. na 15. mjesto u Europi. Uz to je i navijačka himna “Lijepa li si” ipak obranjena kad joj je uz svesrdno zalaganje Milanović-Jovanovićeve vlasti prijetilo da joj svijet prilijepi etiketu šovinizma i rasizma. Štoviše, toj nekad vladajućoj garnituri, koja se svim silama borila za drukčiji hrvatski nogomet, uspješan koliko je bila i sama, Šuker je umio elegantno odgovoriti izborom markantne pričuvne garniture reprezentativnih dresova.

Pomalo začudno, ti isti koji se okomljuju na “brendiranu marionetu” svako malo puste glas kako Šukera čega neka od vodećih funkcija u UEFI, krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji. Kako to? Pa zar tamo ne znaju kakav je?

Briselski ćato

Zanimljiv je i primjer Andreja Plenkovića, onog anemičnog ćate koji revno zapisuje u teku briselske zadatke da bi ih potom bespogovorno izvršavao. Pa možda je prigoda prisjetiti ih se… Poboljšanje dotad posve podređenog pregovaračkog položaja Hrvatske u sporovima s Mađarskom oko INA-e, što presudom Europskog suda u Luksemburgu na štetu Mađarske, što vraćanjem Zsolta Hernadyja na potjernicu Interpola… Zaštita Hrvatske od izglednih budućih tužbi nezadovoljnih vjerovnika priznanjem tzv. Lex Agrokor od sudova u Londonu i Washingtonu, a što je kumovalo i nedavnom povratku Hrvatske u investicijski razred… Neutralizacija prvotnog stajališta Europske komisije da se arbitražni pravorijek u vezi graničnog spora između Hrvatske i Slovenije mora provesti,… Obrana gotovo bezizlaznog položaja Hrvata u BiH nakon što je već sve upućivalo da će Muslimani u cijelosti uzurpirati njihova politička prava… Pa sad, ako sve te zadatke ćato dobiva od središnjice u Bruxellesu, onda taj Bruxelles možda i nije tako loš za Hrvate kako se priča?

Doista impresivna niska Plenkovićevih, pardon, briselskih uspjeha vjerojatno je zaslužna i što si je u očima političkih protivnika priskrbio takvo strahopoštovanje da mu već pripisuju i nadnaravne moći. Primjerice, neki ne dvoje da se nije ustručavao poslužiti Kurzom,… khm,… khm,… austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom, kako bi hrvatskim biskupima zabranio služiti misu na Bleiburgu. A nađe se i onih koji tvrde kako je od Hrvatske napravio tako respektabilnu silu da joj moćna Amerika šalje skrivene poruke šamarajući tamo nekakav Izrael, uskrativši mu zaradu od prodaje borbenih zrakoplova, kako bi izrazila nezadovoljstvo ponašanjem tog rođenog poslušnika. Koji je spreman na sve, pa i iz čiste obijesti naštetiti sebi samome samo kako bi napakostio Hrvatskoj.

I zato tog anemičnog ćatu svako malo očekuje nekakva visoka funkcija u Europi – od špicnkandidata Europske pučke stranke do povjerenika za vanjske poslove Unije. Samo, kako to zapada baš njega iz plejade svih tih euro-poslušnika?

Barbika i čokolinda

Još izraženijim krajnostima izložena je barbika i čokolinda – Kolinda Grabar Kitarović. No, ta kraljica gafova i Balkana je ipak stala oči u oči s najvećim državnicima svijeta (Trump i Putin), ali i utjecajnim vladarima u širem hrvatskom okruženju (Erdogan). K tome je stekla naklonost i simpatije medija širom svijeta (osim, naravno, u jednoj zemlji) promovirajući Hrvatsku. I sve to joj je uspjelo nakon navodno sramotnog fotografiranja uz ogradu Bijele kuće. Prisjetimo se, njezin je prethodnik najveći uspjeh polučio upravo ulaskom u Bijelu kuću. Tamo ga je u predsoblju nakratko primio potpredsjednik Biden dok je tadašnji američki predsjednik imao na rasporedu neodgodiva posla – briefing. Medijske dindrlice, koje su se našle u Josipovićevoj pratnji, to su naravno prešutjele čuvajući dignitet institucije predsjednika RH. No, čim je na Pantovčak zasjela barbika, volja za čuvanjem tog digniteta naglo im je splasnula, a ženska pakost, posebno nemilosrdna prema ženi, iskazala se u silnim podmetanjima i nezapamćenim podlostima. Ah, nečim je trebalo zaslužiti sve te novinarske nagrade… Samo, danas, kad je udarni društveni problem kako žene spasiti od teške muške ruke, malo se tko pita kako ih spasiti od ništa manje razornog palucanja ženskog jezika, poglavito onog zaštićenog medijskim imunitetom.

E, da, i tu i takvu barbiku, čokolindu iz nekog nedokučivog razloga čeka visoka funkcija u najmoćnijem svjetskom vojno-političkom savezu. Pa ako su i tamo tako očajno informirani…

A na drugoj strani sve sami silom “suverenisti”…

I dok se istaknute javne osobe koje dijele dominantni svjetonazor u Hrvata ponižava, a istodobno ih i (takve?!!!) nutka visokim pozicijama u međunarodnim središtima moći, čime se usput sugerira da im nije do Hrvatske jer ih čeka pričuvna apanaža vani, malotko uviđa kako u očima svijeta kotiraju akteri s onu stranu političkog spektra.

Nešto je pokušavala Vesna Pusić kandidiravši se za Glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. U toj utrci  zauzela je izvrsno 12. mjesto, na koje, doduše, malu sjenu baca činjenica što je izboreno u konkurenciji 12 kandidata, uključujući i nju. Prosvjetni genij Boris Jokić može se pohvaliti ponudom da prosvijetli narod Crne Gore na kojoj se, međutim, skromno zahvalio. Je li se Ivo Goldstein dočepao kakve visoke dužnosti u nekom međunarodnom udruženju štovatelja lika i djela svjetskih diktatora i satrapa, široj javnosti nije poznato. Sve u svemu, čini se da je iz tog kružoka najdalje dogurao Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, našavši mjesto na, istina neformalnoj, ali zvučnoj listi 10 najmoćnijih Srba.

Neoprostiv propust bio bi ne osvrnuti se na dvije vedete ljevice, domalo visokih državnih dužnosnika, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, suverenista po mjeri nadziratelja medija u Hrvatskoj. O kakvim se suverenistima radi, zorno svjedoči to što je prvoga – dok je, stavljajući u istu ravan Tuđmana i Miloševića, divanio o konglomeratima loših politika prema BiH – osjetio potrebu nadopuniti Sulejman Tihić, tada predsjednik vodeće muslimanske stranke, naglašavajući kako je Hrvatska u ono zlo vrijeme puno pomogla BiH. Milanović je, pak, optužio Hrvate da su, ni manje ni više, nego patentirali holokaust pa Hitleru nije preostalo drugo doli preuzeti tu sjajnu ideju. Međutim, ubrzo su ga čak i Hrvatima ne baš sklone židovske udruge demantirale.

Da Hrvati shvate koliki je zapravo Zoran Milanović suverenist, pod svemedijskim je pokroviteljstvom upriličena predizborna predstava na temu blokade tranzitnog prometa na granici sa Srbijom, obrazložena time što Srbija šalje migrante samo prema Hrvatskoj, a ne i Mađarskoj, koja je u međuvremenu postavila fizičku prepreku. Predstava je potrajala sve dok jedan poziv iz Beograda nije označio njezin kraj. Europski povjerenik za nešto, neki, antifašističkim jezikom rečeno, Švaba, dao je u ranim poslijepodnevnim satima Milanoviću rok od 24 sata da opozove sumanutu, za obje države štetnu odluku.

I prođe sat – a on ništa,… prođu dva sata – ni okom da trepne,… i trebala su puna tri sata da u Milanoviću proradi suverenistički duh predaka, probuđen spoznajom da naredba stiže iz Beograda – i napokon suvereno opoziva odluku. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokušao je sanirati štetu tvrdnjom da je Srbija popustila tj. da dio izbjeglica sad upućuje prema Mađarskoj, iako su tu granicu tada mogli prijeći jedino miševi. Doduše, ako su neki od njih bili bijele boje, postoji mogućnost da je Ostojić doista nešto i vidio. Ne propitkujući vjerodostojnost te tvrdnje, medijski je komplot jedva dočekao euforično proglasiti Milanovića nepatvorenim suverenistom. Posve dovoljno da ga kao ikonu suverenizma prihvate i oni na desnici koji nikako ne mogu odoljeti primamljivom okusu medijskih lizalica… oni kojima je do ikona, ne do rezultata.

… jer ih nitko drugi ne će!

Nakon (privremenog?) odlaska iz politike, Milanović je savjetovao Albaniju na putu prema EU, a navodno je održao i predavanje na sveučilištu u tajnovitom kineskom gradu kojem ime čuva kao zmija noge. Trenutno, radeći ono u čemu je najbolji (dakle, ništa), na jedini način na koji to može a da ništa ne upropasti (dakle, šuteći), dopušta da mu bildaju rejting kao potencijalnom kandidatu za predsjednika RH.

Još je turobnija sudbina zapala bivšeg obnašatelja te visoke državne dužnosti, Ivu Josipovića. O njegovim međunarodnim uspjesima još je manje glasova nego o Milanovićevim istovrsnim pothvatima. Probudivši se odveć naglo iz političke hibernacije, nedavno ga je umalo progutao,… ovaj, progutala Mrak, da bi naposljetku, spoznavši vlastiti politički identitet, izgleda ipak pronašao Svjetlo u krilu matere Partije. Bolji poznavatelji prilika korijene njegova lutanja u fatalnom bermudskom trokutu Partija-Mrak-Svjetlo (PMS) naći će još u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, u koju se odvažio ući nakon što je pet godina proveo beruć’ gljive i ljubičice bijele po tratinama Pantovčaka. Naime, u taj je pohod krenuo gaseći rođendanske svjećice uz predstavu “Vaginini monolozi”.

No, ostavimo Josipovića da sam sa sobom razmjenjuje misli i zapitajmo se kako to da svijetu, koji tako čezne za političkim im protivnicima, uopće nije stalo do ZMIJA (posve slučajno se podudara s inicijalima Zorana Milanovića, Ive Josipovića i Antifašista)? Ili ih svijet ne će jer ne zadovoljavaju temeljna mjerila, ili je nekome posebno stalo da upravo takvi figuriraju kao uglednici u Lijepoj Našoj. Stoga su u Hrvatskoj, kao svoji na tuđem, pronašli idealno stanište u kojem se mogu leći i izležavati do mile volje.

U takvim okolnostima nimalo ne čudi što trenutna perjanica ZMIJA, Davor Bernardić, pokušava pronaći  izlaz u poljoprivredi, u rasponu od kupusa pa sve do kanabisa. Mada, kad je kupus posvuda oko tebe, pa i u tvojoj glavi, ne treba ti nikakav stimulans kako bi djelovao napušeno. Zato mu je valjda i trebalo toliko vremena da shvati kako rejting može stabilizirati samo primanjem u njedra dokazanih ZMIJA (Josipović, Holy). Tada anketni uzlet ne mogu prepriječiti ni Živi zid ni Amsterdamski klan, pa čak ni friška konkurencija iz porodice ZMIJA – Dalijin START!

Arbitraža, kiretaža, gnjavaža,…

Iako mu urođena skromnost to ne dopušta iznijeti u javnost, javna je tajna kako se najveće svjetske tvrtke, očarane njegovim talentom, otimaju za Božu Arbitražu. U paketu s Grmojom i Buljom za Božine usluge navodno nude basnoslovne cifre o kakvima i najfinije izbrušeni biseri iz Mamićeve tvornice dragulja mogu tek sanjati. No, stručnjaci za arbitraže ne popuštaju tom sirenskom zovu, toliko vole Hrvatsku. Vole ju skoro kao ruske energetske interese na čiji su branik spremni stati u svakoj točki njihove ugroze – od Krka do Ploča – samo da Hrvatska kojim slučajem ne bude o njima manje ovisna. Ali bitno je da oni nisu “HDZ=SDP”. Krilatica je to koja im ne silazi s usana kad se donose odluke koje zahtijevaju dvotrećinsku većinu (recimo, izbor sudaca Ustavnog suda) pa se ni ne mogu donijeti bez suglasnosti dviju najvećih stranaka. Istodobno propuštaju pohvaliti se kako u 95% slučajeva, kad se odluka donosi običnom većinom, glasuju jednako kao SDP. Da ne spominjemo kako se na pucanj ljubitelja kupusa i kanabisa kao sprinteri iz startnog bloka ispaljuju iz sabornice.

U nizu “šarenih (l)aža” iz bogatog im arsenala – arbitraža, kiretaža, gnjavaža,… – čini se da im najbolje leži ova posljednja. Kad tupe, tupe li ga ko sivonje – ne jednom, ne dvaput, već 888 puta. Kao da žele dokazati kako neodrasli odrasli imaju veću moć ponavljanja i od najupornijih mališana dok zapitkuju – a zašto? Ipak, ova srednja (l)aža, elem kiretaža, zaslužuje podrobniji osvrt s obzirom da smisao s njom povezanog “outanja” polako izlazi na vidjelo.

Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić nedavno je izabrala sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Prevladavajući mediji, ti zdušni promicatelji humanističke psihologije koja potičući brisanje granica između intimnog i javnog zapravo dehumanizira – sad posebno zainteresirani jer to čini zastupnica iz konzervativne sredine, preodgoj čijih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama od strane bešćutnog medicinskog osoblja.

No, priča tu ne završava. Nedavno je liberalni dnevni list, onaj koji ne mora prikrivati svoju orijentaciju ponekom konzervativnom primjesom, veselo izvijestio kako se Hrvatska našla pod prismotrom tijela UN-a zaduženog za reproduktivno zdravlje žena, između ostalog i zahvaljujući herojskom istupu zastupnice Ninčević Lesandrić. I nije ovo prvi put da se zalaganjem Hrvata Hrvatska nađe pogođenom nekom UN-ovom odlukom (iz sjećanja još nije izblijedio UN-ov embargo na oružje čija je namjena bila usred porođajnih muka pobaciti hrvatsku državu). Ovdje posebno valja podcrtati kako pod reproduktivnim zdravljem žena UN razumijeva i široko pravo na pobačaj kao civilizacijsko dostignuće. I eto, baš se sve to slučajno odigralo u trenutcima kad se ta tema našla na hrvatskom političkom stolu. A da je drukčije, kako bi inače ti koji su poslužili međunarodnom pritisku na Hrvatsku bili tako hrabri, pametni, mladi, elegantni, napredni,…? E, da je drukčije, bili bi tek ono što jesu – samozvani mesije, demagozi, lažljivci, iskompleksirani provincijalci, nadobudne štrace…

Ovime je još jednom isplivala na površinu bit političke taktike onih koji, što u pozadini, što javno, stoje iza tih hrabrih, mladih, pametnih, poštenih i pravednih. Najprije kreiraju situaciju koja rezultira vanjskim pritiskom na hrvatsku Vladu, da bi ju potom, ako popusti, proglasili izdajničkom, a ako rješavanje odgodi, kukavičkom. Naivno bi bilo pomisliti kako su im potezi posljedica naivnosti. Jasan obrazac ponavljanja i učestalost ukazuju kako je prije riječ o podmuklosti, podmuklosti dostojne ZMIJA. I sada takvima – a posebno onima među njima koji su navodno jaaako, jaaako protiv abortusa – tema pobačaja ne predstavlja drugo doli puko sredstvo za postizanje svetog političkog cilja – da oni s početka teksta, koji, iznimni i izvrsni kakvi jesu, doista imaju kamo otići, napokon to već jednom i učine. Pa da Hrvatska opet postane lak zalogaj ZMIJA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Masakr je počeo već na austrijskim poljima…

Objavljeno

na

Objavio

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu…

Ožujak je djelomično protekao u znaku Veljače i silovitih marčanskih bura, ali i mirnih sunčanih dana bez temperaturnog nasilja, te dosadnih noći u Hrvatskom saboru gdje se šakom i kapom odbacivalo amandmane navodno više od trideset i tri sata. Posljedice su u novčanom smislu velike: predsjedništvo Sabora ili tko već, naručilo je od raznih proizvođača pokućstva oko sto pedeset kreveta skupa s madracima, koji su razmješteni u pokrajnjim sobama i na hodnicima – pokućstva, kažem, a ne namještaja, jer bi se mogli pojaviti glasovi da je kupnja namještena, pa je tako povjerenstvo za sukob interesa izgubilo pacijente. Što se događalo i je li se moglo izbjeći troškove, ne znam, vjerojatno jest ako bi koalicijski partneri spavali u istom krevetu ili da su za manjine naručene manje postelje. Sve je njih na kraju razbudila sretna vijest da je agencija „Bogatstvo i uboštvo“ podignula Hrvatsku iz smeća i postavila ju na razinu investicijskog rejtinga, što su spremni strani investitori dočekali s oduševljenjem i s već spakiranim kovčezima navalili na RH koja je sada BBB s dobrim minus predznakom i penje se prema onim gubitnicima koji su došli tek do prvoga slova abecede, početnici jedni.

Da, ožujak nije samo proljeće i dolazak vjernog Klepetana, ima i ozbiljnih stvari. Recimo, mehanizam koji je ostao nakon zatvaranja Haaškoga suda – i bez Merona u kojega navijači s kokardom i zvijezdom nisu imali povjerenja- izrekao je presudu doživotnog zatvora za nedužnoga srpskog pesnika Radovana Karadžića, što je mnoge iznenadilo, pa i mene. U kakvom to svijetu živimo kada se zatvaraju pjesnici, molim vas lijepo, uz to doktori i uopće intelektualci, humanisti, k tomu ljudi koji već slabo pamte pa ne znaju jesu li Karadžić ili Dabić, ljudi iscrpljeni i stari koji sada moraju patiti zbog onoga što su činili u punoj snazi. A kada je to što im se predbacuje bilo, tko zna, prije četvrt stoljeća ili dvadeset godina, daleka je to povijest pa čak ni desetci tisuća mladića i dječaka, žena i vojnika u Bosni i posebno uz Drinu više ne govore o tome. Ne govore jer su mrtvi. Karadžić-Dabić je i nadalje živ, a prije pritvora proživio je posve lijepe godine i godine u Srbiji, nagađa se (?) da je ljeta provodio u Hrvatskoj, nego gdje će, pridonio je razvoju turizma voljene zemlje i to je u Haagu trebalo uzeti u obzir.

Presuda je, znači, kakva jest, svijet je nešto napredovao od Drugoga svjetskog rata i procesa nacistima, pa Dabić nije obješen, naći će se za njega zemlja u čijim će suvremenim kaznionicama imati bolje uvjete nego majke Srebrenice, masaže i dobre frizere koji znaju izraditi i maske, za razliku od Jadranka Prlića koji nije zločinac nego žrtva međunarodnih smicalica, a njega će strpati u engleski (!) zatvor najgore vrsti, sa seksualnim prijestupnicima, što je još jedan poraz hrvatske diplomacije. (Usput, UK (nije prostarenje nego kratica Ujedinjenog Kraljevstva) i usred Brexita odlučno poručuje da će pod svaku cijenu „zadržati utjecaj na Balkanu“).

Još nešto su vidjeli pažljivi čitatelji presude Radovanu Dabiću: da onako malim slovima ostavlja veliki prostor za „ublažavanje kazne“ ili još bolje za „preotvaranje procesa“ štono bi rekli pravnici, pa ta priča o masovnom zločincu još nije gotova. U republici tzv. srpskoj to znaju, i zato nisu previše pogođeni, znaju uz to da njemu – između ostalih – najviše mogu zahvaliti što imaju dio Bosne nazvane baš imenom naroda koji je besprimjernom agresijom i etničkim čišćenjem nesrba osvojio simpatije daytonskih mudraca – čime je „riješen“ cijeli neugodan slučaj i otada je mirna Bosna. Ha! No, to se zbilo na svršetku rata u Bosni kada oni preko oceana još nisu imali širu sliku, kao što su ju imali europski mudraci na početku rata i svojim nečinjenjem ili činjenjem u korist Beograda (čast iznimkama) napravili veliku štetu s oko stotinu tisuća ubijenih. Oni prekooceanski dobili su jasniju sliku tek kada je Milošević kojega su neoprezno i blagonaklono (uz engleske savjetnike) ostavili na vlasti u Srbiji, krenuo u novi rat protiv Kosovara, što je bio okidač za do tada strpljive, pa je NATO bombardirao Beograd da spriječi novi genocid. U sastavu NATO-a bili su u naravno i neki Europljani, reda radi.

I zašto to spominjem? Jer je fašistički simpatizer Tajani, predsjednik antifašističkog Europskog parlamenta, najavio da će se u Strasbourgu održati komemoracija pod naslovom „Balkan – dvadeset godina nakon NATO bombardiranja 1999-2019“. Komemoracija. Ne želim reći da mi je i tada bilo drago što je bombardiran grad u kojemu žive civili, budući da sam (i tada) držao kako NATO ima dovoljno sofisticiranih raketa da gađa Slobinu vojsku. Ali eto, takva je bila odluka i ne može se reći da nije bila efektna, Kosovo je spašeno, a Milošević dočekao kraj svojih zuluma. Bio je to i konačni svršetak divljačkoga režima, a taj bi datum sada Europski parlament trebao „komemorirati“. Službena Hrvatska šuti, koliko vidim, reagirala je samo (dok ovo pišem) europarlamentarka Petir.

Krenulo prije, no obično

Obično je Bleiburg u središtu zanimanja početkom svibnja, ali je ove godine krenuo već u ožujku, zahvaljujući koruškim crkveno-političkim vragolijama, koje su podignule tlak Crkvi u Hrvata, ali ne samo njoj. Na kraju se ipak umiješala i višepostavljena austrijska biskupska konferencija, ali ne da bi se obrecnula na koruškoga vikara koji na svoju ruku donosi neobične odluke, nego predlaže nekakvu zajedničku komisiju koja bi valjda ustanovila što se u stvari dogodilo na Bleiburgu i Križnim putovima. Presedan već ima u mješovitom pravoslavno-katoličkom povjerenstvu argentinskog autora Bergoglia u slučaju Stepinca, pa hajdmo tim papinim križnim putem. Jer nitko ništa ne zna o povijesti, pa će sada „mješoviti“ sve lijepo objasniti. Posebno ne znaju Hrvati, o čemu sam pisao u prošloj kolumni, te im trebaju tutori i strani autoriteti.

Hrvatski izvori i hrvatski povjesničari (minus idioti koji se tako nazivaju) nisu vjerodostojni, što znači da ih „međunarodna povjesničarska zajednica“ drži lažovima. Treba, znači, izuzeti Hrvate jer su pristrani. No, dobro, ako baš treba onda će se izvaditi iz arhiva britanski podatci o pola milijuna vojnika i civila koji su krenuli prema slovensko-austrijskoj granici. Točno tako pišu Englezi u službenim izvješćima. Masakr je počeo već na austrijskim poljima, nastavljen u Sloveniji kamo su Hrvati (i muslimani) upućeni vlakovima ili pješice preko mosta na Dravi. Koliko ih je prešlo preko mosta, a koliko ostalo na mostu ili bačeno u Dravu, govori britanski satnik Colin Gunner koji je bilo na licu mjesta i gledao kako komunisti nagajkama ubijaju žene, djecu i muškarce.

Na pitanje koliko je ljudi, po njegovoj procjeni, preko toga mosta odvedeno u nepoznato, Colin Gunner sa suzama u očima kaže da ih je bilo 300.000. Govori to u dokumentarnom filmu Michaela Palaicha, na koji je film podsjetio jedan portal. Gunner je očito i u vrijeme te izjave, već poprilično star, živio pod dojmom masakra koji nije mogao spriječiti, imao je takve zapovjedi. „Bilo nas je sram“, veli i rasplače se… Pa, eto, i taj film treba prikazati onima koji navodno ništa ne znaju, a sramotno je da ne znaju ili se prave da ne znaju za komunističke zločine koji su započeli na njihovu tlu, a nastavljeni još mjesecima po Sloveniji, Hrvatskoj „i šire“. Američkog redatelja Maichaela Palaicha upoznao sam prije dosta godina, čovjek nadaren i očito neopterećen hemunzima jer s događajima nije imao izravne veze niti je mogao, još mlad dok je snimao taj dokumentarni film, a ni obiteljski nije vezan. Objektivan, štono riječ, profesionalan.

Za razliku od Gunnera, britanskoga satnika, našu projugoslavensku klatež proviđenu ljubiteljima JB.Tita – nije sram. Nešto petljaju, ali je očito da u sebi odobravaju zločine jer su Hrvati zaslužili da ih se pobije: ako su bili ustaše, zato što su ustaše, a nisu partizani, ako su na bilo koji način, pa i na činovničkim mjestima „služili režimu“ – treba ih poklati jer su služili. Civile je trebalo pobiti jer su se povlačili skupa s vojskom, mnogi i članovi obitelji vojnika, a to je dovoljno da dobiju nož ili metak. Žene je trebalo silovati i ubiti jer su supruge ili kćeri hrvatskih vojnika, da ne ostanu žive i rađaju nove hrvatske vojnike. Djecu je trebalo ubiti da ne narastu i jednoga se dana ne prisjete čemu su svjedočila.

Mnogi će Ive povjesnici zamjeriti da govorim o hrvatskim vojnicima. Nego što su bili? Je li NDH bila podosta široko međunarodno priznata država? Jest. Je li imala svoje oružane snage? Jest. A kako su nastale? Pa tako da je država (režim) mobilizirao mlade ljude i oni su silom zakona (i silom uopće) ali i dobrovoljno postali vojnici, domobrani, i išli kamo im se kazalo. Jesu li njima zapovijedali ustaše? Jesu, ali ne samo oni, imali su domobrani svoje zapovjednike, bilo je u oružanim snagama i Židova, kao i u Vladi NDH. Kada je sve bilo izgubljeno i došla zapovijed da se povlače prema spasonosnim poljima preko Drave, što su mogli učiniti nego krenuti u (ne) organizirani egzodus, zatim razoružani i poklani zajedno sa svojim obiteljima. Ona britanska brojka od pola milijuna do u tančine se poklapa s Rankovićevom „prosudbom“. S tim da su se mnogi, ne baš mnogi, spasili bijegom na sjever ili u Italiju, pa se ne može reći da je jugoslavenska vojska odmah poklala baš pola milijuna Hrvata, ali se o nekoliko stotina tisuća može govoriti. Gdje je onda ona razlika iz Rankovićeva govora? Pa, ubijalo se poslije i izvan Križnih putova.

Kažu besramnici da se Jasenovac i Bleiburg ne mogu izjednačiti, misleći i govoreći „u korist“ Jasenovca. I točno je. Nikako se ne mogu izjednačiti, pa ako se i prihvate (neprovjereni) sadašnji službeni „podatci“ o stradalima u Jasenovcu, žrtve komunističke jugoslavenske soldateske barem su četiri puta masovnije, zločini četiri puta teži, a kosti žrtava nalaze se u tisuću i više grobišta koje hrvatska „europska“ politika drži pod zemljom. Austrijska biskupska konferencija ništa o tome ne zna, nešto naslućuje, vidi da tu nešto nije u redu, ali ostaje pri svome i pri predlaganju mješovite komisije, pravi se blesavom. Hrvatska biskupska konferencija treba odbiti sudjelovati u toj farsi. Štoviše, opet je jednom došlo vrijeme da Crkva u Hrvata potegne (jer tko će drugi), kao što je učinila u komunizmu u vrijeme Branimirove godine, kao što je zagrebački nadbiskup učinio na bleiburškom polju prije više od deset godina, u doista znamenitom govoru. Dobro je, usput rečeno, da se Hrvatski sabor, kakav bio da bio, nije dao navući na „mješovitu“ novu agresiju na istinu, ostao je pokroviteljem komemoracije, a pravo istraživačko novinarstvo već je moglo istražiti koje su to „zdrave snage“ iz Hrvatske pridonijele ovogodišnjoj zabrani Bleiburga. Ali ne će, to je previše skliska tema, mogli bi dobiti novinari dobiti otkaz, ta vide kako prolaze povjesničari koji znaju istinu i o Bleiburgu i o Jasenovcu – prvo im se uskrati pojavljivanje u medijima, a novinaru/novinarki koja im slučajno dade prostora, uništi se egzistencija. Pa tko će se onda baviti tim temama, ima dosta zahvalnih tema iz estrade.

Što o tome Hrvatska revija?

Časopis „Hrvatska revija“ pojavljuje se sada u okrilju Matice, a lani je obilježena devedeseta obljetnica te značajne publikacije koja se, znači, pojavila 1928. (je li tada ubijen Stjepan Radić, ne sjećam se). U vrijeme komunističkog državnog terora djelovala u egzilu, zatim se vratila zajedno s Vinkom Nikolićem u domovinu. U obljetničkom broju objavljen je i napis Gojka Borića pod naslovom „Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika“. Povod napisu je sada već „zaboravljena“ srbijanska izložba „Jasenovac – pravo na nezaborav“, postavljena ni više ni manje nego u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Srbija, koja je u II. svjetskom ratu najpomnije „očistila“ sve Židove (Judenfrei), u svom stilu stavlja pod tepih svoje grijehe (kao i za agresiju na Hrvatsku i BiH devedesetih), te u prvi plan stavlja Hrvatsku da bi zavarala neupućeni svijet. Izložbu je, kao što je poznato, osmislio Gideon Grejf. Naša diplomacija nije posve podbacila, ali rezultata nije bilo, a čini se da je Crkva ipak nešto poduzela, barem to da se fotografija Stepinca ne nalazi uz Pavelićevu. Navodno. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova blago se pobunilo, spominjući manipulacije i lažne podatke. Novine su reagirale već prema svojim ustaljenim nazorima, Novi list potpuno na strani Srbijanaca, kao i obično. Šef srbijanske diplomacije, notorni Dačić, bio je „zaprepašten bezobrazlukom Hrvatske“.

Ne relativizirajući ustaške zločine u Jasenovcu, njemački historičar Holm Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca u Nuernbergu, u procesu njemačkim nacističkim glavešinama. Ti su suci ustvrdili „da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti (?) bili podložni.“ Alexander Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH.“ S obzirom na tu činjenicu“ nastavlja, „ustaše nije moguće optuživati za sva nedjela počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Zlodjela tzv. „divljih ustaša“, neregularnih pripadnika ustaške vojnice, dolazila su pod udar hrvatskih zakona“ kaže, „i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda.“ A što je s rasnim zakonima? Oni su „automatski“ preuzeti starojugoslavenski antisemitski zakoni, ali s nekoliko specifičnosti: uspostavljen je institut počasnog arijstva za Židove koje su imali „zasluge za hrvatsku stvar“. Da ne duljim u prepričavanju članka Gojka Borića, samo još jedno: Židov Vlado Singer bio je šef ustaške policije za Zagreb.

Čini se da ni ove godine ne će biti jedna kolona u Jasenovcu. Ne će biti ni jedna kolona u Bleiburgu, a ta bi, da je malo kršćanskog osjećaja, trebala biti masovna i poći preko Drave u četveroredima, obratnim smjerom nego tragične 1945. Pješice, uz pratnju ambulantnih automobila. Uz veliki križ na čelu kolone i hrvatske zastave. Komemoracija najvećega genocida nad hrvatskim narodom.

Elem, o Bleiburgu i Jasenovcu trebalo bi razmišljati hladne glave, no čini se da je nemoguće, to više što je riječ o monetama za politička podmetanja naših dana u svakodnevnoj izvedbi raznih habulina, bernardića i beljaka, političkih kromanjonaca. Glede Bleiburga, njihova je zajednička misao da Hrvati možda nisu trebali biti pogubljeni bez suda, ali da je i došlo do suđenja – ionako bi bili osuđeni na smrt, pa zapravo nije ni važno. I djeca, naravno. Ono što kromanjoncima ne ide u prilog jest da nikakvi masovni ostatci žrtava na tlu Jasenovca nisu pronađeni, što je neobično. Ne ide im u prilog ni to što komunistički zločini nisu posve zakopani, pa su izlazili iz zemlje u vrijeme kiša i poplava (Drava), a ako ni to nije dovoljno onda treba pogledati u Hudu Jamu. Pa ako i nakon toga uvida u okamenjene ostatke žena djece i muškaraca ostanu pri svojem bulažnjenju, dotičnim drugovima nikako nema mjesta u civiliziranom svijetu, a nekmoli na nekakvim funkcijama u Hrvatskoj, zemlji Hrvata.

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu, kao i ustaljenu rečenicu da za žrtve velikosrpske agresije devedesetih gotovo nitko od onih pod crvenom zvijezdom i kokardom nije „odgovarao“ (osim nešto sitneži). Očito državnim vlastima ni sada „ne odgovara“ da se u to previše upuštaju, što dokazuje koliko je duboka država snažna, i sve snažnija. Nestali hrvatski branitelji i nadalje su nestali.

Potrebno je istraživati, godinama, mjesecima, desetljećima, sve dok sva istina ne bude do u tančine poznata, i zato je svako sprječavanje istraživanja čin u sferi ne samo političkoga kriminala, nego kriminalnog zataškavanja zločina uopće, a to je valjda kažnjivo. U političkom smislu rečena su sprječavanja ili nevoljkosti razorni za život moderne, demokratske hrvatske države. Kao što vidimo ovih dana, a vidjet ćemo i sutrašnjih. A kažnjivo treba biti i zazivanje bratstva i jedinstva jer znamo što to znači i na čijim je kostima „građeno“, da je suznačnica za sirovu i surovu komunističku represiju u njihovoj Jugoslaviji. Pa zato ne čudi što su se u Samoboru prošle subote okupili branitelji koji su od toga bratstva i jedinstva obranili Hrvatsku, žalibože okupili u nevelikom broju, ali su zato policijske snage bile mnogo brojnije, oko „Lavice“ nekoliko furgona specijalaca, na Trgu kralja Tomislava policajaca jedan na jedan – eto kako vlast panično reagira na svaki uzdah branitelja, a ujedno brižno njeguje odnose s manjinama, to jest ne sa Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima itd., pa ne uz veliku ljubav ni s Talijanima, nego samo i jedino sa Srbima, pa čak ni sa Srbima nego s jednom samoproglašenom srpskom partijom koja preko svoga glasila njeguje izrazito protuhrvatske osjećaje i izravno je u službi Beograda. A baš ta je koalicijski partner, ne zbog potrebe za brojem ruku u Saboru, nego su razlozi drugi, očito. Pa se treba zapitati kakvu poruku šalje Plenković kada kaže da je od početka njegova ambicija bila da“ manjine“ budu u Vladi RH. Od početka? Je li to govorio i kada se natjecao za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice?

Hrvatski jezik

O toj temi nad temama pisao sam zadnji put (to jest u zadnjoj kolumni). U međuvremenu vidim da je proglašenje pobjednika za najbolju novu hrvatsku riječ (Nagrada dr. Ivan Šreter) dobilo više prostora nego inače, i manje je zlobnih komentara, premda nisu nedostajali na poznatim protuhrvatskim portalima, gdje se spominjao – naravno – i NDH. No, pustimo za sada idiote. Samo sam htio zabilježiti ovo: onog istoga dana kada sam poslao u svijet rubriku s jezikoslovnom temom, umoran od pisanja uzeo sam jedne od tiražnijih novina koje obično na drugoj stranici imaju komentare vrlo slične onima iz olovnih vremena.

Glede jezika: komentar je naslovljen ovako: „Država neće da ispuni obećanje“ (ponedjeljak, 18. ožujka godine Gospodnje 2019.) To je to stanje jezika o kojemu govorim. Istoga ili nekoga drugog dana reporterka koja prati kulturu (!) na televiziji govori da je nešto „van“ nečega, ne sjećam se čega, a naslušali smo se i „vanzemaljaca“ itd. Sportskim reporterima ponekad progledam kroz prste, premda im je lopta često „van igrališta“. Gdje je Služba za jezik koja navodno još postoji i valjda ima neke druge upute jer sve češće vidim „sprečavanja“ i „prevare“, očito namjerne ekavizme (ne u svezi s hrvatskim kajkavskim) u službi nedopuštanja, valjda, hrvatskom standardnom jeziku da se previše odvoji od srpskoga, ne bi li bilo manje problema kada opet zavlada „zajednički jezik“, o čemu oni ipak mogu samo sanjati. A Hrvati trebaju biti svjesni da za Vukom uvijek dolazi Radovan, na tenku.

I (ipak) još nešto, jer ću inače zaboraviti. Raspisalo se u novinama na nekoliko stranica o atentatu na Tuđmana u Benkovcu 1990., na sreću neuspješnom. Revolver je poslije pokazao okupljenima Petar Šale. Kojim riječima je to popratio i što je potom govorio? I kojim jezikom? Citiram (ne) spomenute novine od prošle nedjelje: „Tada se pojavio čovek sa pištoljem u ruci. Krenuo je prema našem predsedniku. Nalazio sam se upravo do predsednika i uočio da čovek…“ itd. Petar Šale je jedan od vrlo zaslužnih ljudi u stvaranju hrvatske države, Dalmatinac, hrvatski intelektualac, pravnik. Stotinu sam puta s njim razgovarao i nikada on ne bi ni u snu izgovorio „predsednik“ . Pa otkud sada ovo? I gdje baš Šale?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari