Pratite nas

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari