Pratite nas

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Svetost kardinala Stepinca je neupitna

Objavljeno

na

Objavio

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Kolika je moć medija u obmanjivanju javnosti, odnosno u odvraćanju pozornosti javnosti od bitnih pitanja, pokazalo se prošloga tjedna kad je hrvatskoj javnosti gurnuta na glodanje kost o odnosu pape Franje, poglavara Srpske pravoslavne Crkve i kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. U svakom društvu, a osobito u hrvatskom, ima više neriješenih pitanja odnosno suprotstavljenih mišljenja i želja i dovoljno je zapaliti tek iskru da plane požar, osobito kad je to nekomu u interesu, da se s nečega odvrati pozornost i fokusira na nešto posve drugo. Vrlo je izvjesno da se upravo to dogodilo s pitanjem kanonizacije bi. Alojzija Stepinca. Novinarsko pitanje i odgovor pape Franje o kanonizaciji hrvatskoga mučenika prerasli su u iskru koja je izazvala priličan požar koji su dodatno raspirivali i političari i pojedini mediji, među kojima su bili i oni od kojih se to nikako ne bi očekivalo.

Glede procesa kanonizacije najdražega hrvatskoga blaženika, naime, nema ama baš ništa novoga: poznato je da se očekuje odluka pape Franje ili kojega drugoga pape, jer su sve mjerodavne crkvene institucije svoj posao, koji inače izvršavaju vrlo savjesno, studiozno, promišljeno, nepristrano i odgovorno, završile i zauzele afirmativno stajalište o toj kanonizaciji. Poznato je, jer je to objavio bivši pročelnik Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, da je bl. Stepinca nakon beatifikacije Bog potvrdio novim čudesnim uslišanjem pa je svetost kardinala Stepinca neupitna. Pitanje kada će doći i do formalnoga službenoga proglašenja, premda je to za katoličke vjernike u Hrvatskoj i za dio hrvatske javnosti iznimno važno, ni po čemu nije presudno, jer, kako je doslovno rekao sadašnji državni tajnik pape Franje, »Bog ima svoje vrijeme«.

Kardinal Stepinac je blažen, a koji će ga papa proglasiti svetim sasvim je nebitno

Suvišni su pritisci

Naime, poglavar Katoličke Crkve ima neupitno pravo donositi upravne odluke po svojoj savjesti i po svojim nahođenjima, tako da su suvišni svi pritisci, pa i novinarski. Nije, naime, moguće da bi novinar, postavljajući pitanje kanonizacije bi. Stepinca, mogao biti tako naivan i misliti da će baš njemu prvomu papa Franjo otkriti svoju odluku, a da je prije ne priopći svima onima kojih se to u Crkvi u Vatikanu i u Hrvatskoj najviše tiče.

Ako je navedeno neosporna činjenica, a jest, onda je vrlo neobično da su se toliki osjetili pozvani osvrnuti se na usmeni i nenapisani odgovor pape Franje i »loviti« Papu za svaku izgovorenu riječ ili nedovršenu rečenicu. Među onima koji su reagirali na tu Papinu izjavu, kako je objavio jedan dnevni list, bio je i predsjednik hrvatske Vlade koji je, kako prenosi taj list 8. svibnja, rekao: »Mi smo o tome razgovarali prigodom mog posjeta Svetoj Stolici. Ono što smo tada razgovarali nije mi djelovalo zabrinjavajuće. Ne želim svaki dan komentirati takve stvari. Ono što kardinal Stepinac zaslužuje će doći, a kada – o tome ne odlučuje ni Vlada ni političke stranke. Mi to jako želimo.«

Uz predsjednika Vlade reagiralo je još barem troje oporbenih političara, više medijskih komentatora i novinara, te brojni čitatelji različitih portala. U Hrvatskoj protekloga tjedna nije bilo relevantnoga medija koji se ne bi osvrnuo na tu izjavu pape Franje, a poneki relevantni mediji i više puta i iz pera više autora. HTV je toj temi posvetio i političku emisiju »Otvoreno«, a Novi list je u petak 10. svibnja po svom političkom novinaru prozvao Glas Koncila da je na svojoj mrežnoj stranici prešutio izjavu pape Franje o Stepincu, a činjenica je da Glas Koncila na svojoj mrežnoj stranici uopće ne objavljuje vijesti. Očito dogodio se svojevrsni medijski požar i pozornost javnosti usmjerena je na papu Franju, poglavara SPC-a i pitanje trenutka kanonizacije bi. Stepinca.

IGP

Istodobno, dok je buktio taj medijski požar, u Hrvatskom saboru raspravljalo se i glasalo o više zakonskih prijedloga koje su podastrli predstavnici oporbe, među kojim je bio i onaj od posebnoga legalnoga i legitimnoga nacionalnoga interesa o proglašenju isključivoga gospodarskoga pojasa na hrvatskom dijelu Jadranskoga mora. Odbijanje vladajuće koalicije da Hrvatska ispuni obvezujuću Međunarodnu konvenciju o pravu mora Ujedinjenih naroda, jer to osporavaju pojedini hrvatski susjedi na Jadranskom moru, a hrvatska diplomacija očito premalo čini da bi se ta pitanja riješila, premda je to od golemoga financijskoga interesa za državni proračun, ni jedan relevantni medij nije prepoznao kao veliku i važnu temu.

Umjesto isključivoga gospodarskoga pojasa, koji bi godišnje u državni proračun, kako kažu stručnjaci, donio više od milijardu eura, hrvatskoj javnosti servirana je rasprava o papi Franji i njegovu odlučivanju o kanonizaciji bi. Stepinca i poglavaru SPC-a. Vladajući su glatko odbili nešto što je prvorazredni hrvatski ekonomski interes, a većina u hrvatskoj javnosti za to nije ni doznala! Nameće se više pitanja: je li namjerno i delegirano isprovociran Papin odgovor glede kanonizacije bi. Stepinca; jesu li političari prihvatili tu temu, bilo svjesno bilo da su izmanipulirani, te sudjelovali u obmanjivanju hrvatske javnosti i odvraćanju njezine pozornosti od isključivoga gospodarskoga pojasa; nisu li brojni mediji svjesno i namjerno sudjelovali u toj velikoj manipulaciji?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

Objavio

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari