Pratite nas

Trenutna Hrvatska Vlada – najgora u povijesti samostalne Hrvatske!

Objavljeno

na

Makar se premijer Zoran Milanović u javnosti trudi ostaviti dojam homogene i kvalitetne, dosad “najbolje koalicijske Vlade”, njeni rezultati su porazni na svim poljima rada i u svim resorima, a bilježe se rekordnom nezaposlenošću, permanentnim padom BDP-a, enormnim povećanjem duga i potpunim rasapom gospodarstva, bez i jedne značajnije realizirane investicije u dvije i pol godine mandata.

U zemlji pretežito naseljenoj Hrvatima (više od 90 posto), iz jedne od njenih manjina koja ne prelazi pet posto udjela u ukupnoj populaciji, više je od trećine članova njene Vlade. U zemlji čije se stanovništvo deklarira 89,88 posto katoličkim, tek je pokoji njen ministrar deklarirani (ne i praktični) katolik, dok je premijer ateist, a predsjednik agnostik.

U ministarskom zboru koji broji 20 članova tek pokoji od njih dolazi iz realnog sektora, dok su premijeri sva četiri potpredsjednika (ujedno i ministra) gotovo bez dana radnog staža u realnom sektoru.

Dvojica od ministara, Ostojić i Mrsić, bili su vrsnim liječnicima u svojim specijalnostima, ali su i među najgorim ministrima i ovako loše Vlade.

Troje ministara bili su redovitim sveučilišnim profesorima (Pusić, Zlatar Violić i Grčić), a ministar Matić učitelj u OŠ. Uz ministra Jovanovića, koji je bio trgovac lijekovima u više farmaceutskih tvrtki i odvjetnički posao ministra Miljenića, ministar je Vrdoljak jedan od rijetkih koji ima radno iskustvo u realnom sektoru (ne računajući svaštarenje policijskog ministra Ostojića i „biznis” ministra Jakovine), dok je ministar Linić bio komunističkim financijskim direktorom Rafinerije Rijeka. Svi ostali politički su kruhoborci, kao obnašatelji političkih funkcija ili službe državnih činovnika.

Makar se premijer Zoran Milanović u javnosti trudi ostaviti dojam homogene i kvalitetne, dosad „najbolje koalicijske Vlade”, njeni rezultati su porazni na svim poljima rada i u svim resorima, a bilježe se rekordnom nezaposlenošću, permanentnim padom BDP-a, enormnim povećanjem duga i potpunim rasapom gospodarstva, bez i jedne značajnije realizirane investicije u dvije i pol godine njihova mandata.

Prema mišljenjima ozbiljnih analitičara, među njima i njihovih članova ili neprikrivenih simpatizera (donedavnih partijskih sudrugova), ovo je najgora Vlada u povijesti samostalne Republike Hrvatske i jedini bi njen vrijedan potez bila ostavka i neponovljiva ambicija sastanka u sličnom sastavu.

Životopis krhke istinitosti

 

Branitelj koji to nije, Predrag – “Peđa” Matić, danas u RH vodi iznimno složeno ministarstvo, a u Milanovićevu timu jedan je od opskurnijh likova. Zašto i kako je prisilno mobiliziran s voljom za rovovsku borbu i prema nekima vrlo “zanimljivom” ulogom tijekom isljeđivanja hrvatskih mučenika, najprobranijih junaka epopeje Vukovar, u srbijanskim konc-logorima? O tome bi valjalo pitati, ukoliko je to još kao suvislo moguće, partijske mu drugove novopečene hadezeovce, koji su kao čelnici obrane, ne samo u Vukovaru, prevelika zla činili i zaprljali našu čistoću obrane od četničkog pokolja ranih devedesetih. U pokušaju liječenja njihovih krivnji i kompleksa, unatoč mogućem konvertitstvu, Peđini sudrugovi počiniše mnoštvo nečasnih djela od šume Džergaj do Dunav rijeke i dovođenja kojekakvog šljama u redove ljutih hrvatskih bojovnika, koji čvrstinom i junaštvom vitezova odžačkih braniše svoj hrvatski Vukovar i u njemu izboriše nužan predah ostatku Domovine, da se uspije ozbiljnije pripremiti za obranu od svireposti zvijeri s istoka, bilo onih iz regularnih ili paravojnih četa i korpusa zločinačkih.

Zanimljivo, na junačkim dragovoljačkim prsima Peđinim, broji se čak osam visokih odličja RH, a uz to je i HRVI. Njemu proleteru (jedan na deset; o, da i to se može) bilo je moguće riješiti se PTSP-a baš u trenutku kad je ta nezgodna okolnost postala preprekom iznimno važnoj mu ulozi, za sudbinu tolikih branitelja i opstojnosti hrvatske države. On, naime, toliko ljubi svoju domovinu da ju sa saborcem Radetom Šerbedžijom (braniteljem Vukovara od njega ništa manjim, doduše ništa ni većim – da ne bismo protiv Peđe) i danas u zajedništvu pokušava u istinskom svjetlu Svijetu predstaviti, ne samo s obje strane Dunava, već kao celovitu od Vardara pa do Triglava.

Ovaj, šuvarovskim jezikom rečeni nastavnik razredne nastave iliti seoski učitelj, (barem u nečemu ispravan; jedan je od rijetkih koji nije doknadnim bojovanjem uljepšao i ovaj dio svoje biografije) prema šefovu mu mišljenju ima kompetencije za ministarsko mjesto, neusporedive s tolikim čestitim i obrazovanim braniteljima, kojih istini za volju ima popriličan broj i u samom SDP-u.

Obećavao je progon lažnih branitelja i drugog krimogenog ponašanja tih parazita hrvatske stvarnosti, te mnoštvo toga za braniteljsku populaciju važnog u socijalnom i zdravstvenom njihovom statusu, a na kraju je svoje ministarstvo pretvorio u birokratizirani stroj dobro uhljebljenih i njegovoj viziji RH odanih birokrata.

Ministarstvo kao vlastita prčija

 

Nezaboravna frigidna utičnica sa radija Stojadinka 80-ih prošlog stoljeća, putujuća pivska bačva i tamaniteljica hrvatske kulture u Zokijevu mandatu, Andrea Zlatar Violić, prema navodima ljudi iz struke – u otvorenom pismu upućenom joj u listopadu prošle godine, spominje se kao prvakinja sukoba interesa u RH zbog čega ju je, među inim, i saborsko Povjerenstvo prijavilo DORH-u. Spomenuto se pismo primarno bavi načinom rada i funkcioniranja Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC) i njegovog ravnatelja Hrvoja Hribara. Taj se na privatnim zabavima hvali bliskošću s korpulentnom ministricom, strastvenije nego da je upao u Sevkin kadar baš u trenutku kada je njeno uzavrelo tijelo zaliveno Don Perignonom, dok se u mnoštvu medija navodi kako je hedonistica Andrea VZ, očito slaba na redatelje, do svojeg raskošnog kabineta uredila sobu za rekreaciju s faraonskom kupaonicom. Nešto nalik radnim prostorijamapredsjednika propale fantomske četničke tvorevine RSK-a, polupismenog milicajca Milana Martića. Ulaskom HV-a u njegove prostore zatečeno je nešto rekvizita iz skupocjenih sex shopova, a djelatnici Ministarstva kulture/MK-a okolo pričaju kako se tjelesno ubožni HH često izvlači iz ministarkine sobe za rekreaciju, šepureći se kao Tito nakon ispijenih biranih konjaka s nezaboravnom Sophiom Loren ili Jovankom u najboljim danima.

Zli jezici kulturnih pregalaca u RH opet govore da su te tjelesne aktivnosti HH-u, “vlasniku rekordnog broja kaznenih prijava, zbog višestrukih zloupotreba” na raspolaganje stavile 70 milijuna kuna poreznih obveznika, koje on dijeli probranima, ali tek nakon što desetina sjedne na njegove računčiće.

Hrvatski film, nažalost ne samo u mandatu frigidne utičnice, sveden je u najcrnje svoje razdoblje i neusporediv je ili u tragovima sa značajnim filmskim ostvarenjima čak i onima iz socrealizma u SRH.

Naravno, ništa bolje stanje u materijalnom, financijskom i kadrovskom pogledu nije niti u kazališnim kućama; podsjetimo da je u tijeku potvrda ravnateljice zagrebačkog HNK-a, po volji Zlatarice, nakon šestog natječaja i lakrdije od izbora napravljene. Izdavalaštvo, muzeji, kulturna baština, razvoj kulture i umjetnosti i sve ono čime bi se trebalo baviti ovo ministarstvo, te način upravljanja, rente, javno privatno partnerstvo i sl. u usporedbi sa sobom za rekreaciju, Zarezomi nekim drugim temama, koje se vrte po glavi ove moćne ministrice, daleko su na repu njenih interesa. No, dok ovom zemljom hodi, a ne drma, njena stranačka šefica Vesna Pusić, Zlatarica, razni hribari i ostali džabelebaroši privezani na pune jasle MK-a ne trebaju strepiti za ostvarenje svojih obilatih beriva i realizaciju projekata interesantnih u pravilu za manje od 500 kulturnih konzumenta u RH.

Miljenica partijskih vođa

Kao Račanova miljenica i pripadnica srpske nacionalne manjine u RH, Milanka Opačić je izgradila vrlo moćnu poziciju u SDP-u, a trenutno je potpredsjednica Vlade RH i ministrica socijalne politike i mladih. Suradnici je opisuju kao arogantnu ženu za koju su argumenti tek bezvrijedna priča. Na početku trenutnog mandata obećavala je med i mlijeko u sustavu socijalne skrbi da bi kasnije sve hladnokrvno negirala.

Privatni život, unatoč nespornoj burnoći poprilično drži od očiju javnosti, no zbog svojeg stila i načina komunikacije navukla je ozbiljan prijekor i frustracije socijalno osjetljivih skupina, primarno zbog svojeg nerada tj. pokušaja njegove kamuflaže.

Zbog Nacrta obiteljskog zakona došla je u sukob s pravnom strukom koja joj je poručila da ne ulazi u posao kojem nije dorasla i koji nije tek puko izlaganje utjecaju ideologije, što joj je inače imanentan način rada.

U svoje je ministarstvo dovela mnoštvo novih ljudi bez kompetencija i potrebitog iskustva, naravno izborom po stranačkim i prijateljskim, a nerijetko i nacionalnim kriterijima, te je u njemu rastućom učinila jedino rastrošnost, krijući se redovito iza bliskih odnosa s trenutnim premijerom. Nema dvojbe da je ova diplomirana politologinja značajan primjerak političkog etnobiznisa u RH, a svoj privatni život također vješto podređuje političkom koristoljublju i probitcima, koji će s obzirom na njenu dob (rođ. 1968.) i solidan izgled, ona još dugo kapitalizirati u privatne svrhe, a ne opće dobro kako bi to ona žarko željela prikazati.

Autor: 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hebrang: Karadžić nestaje, ali njegovo djelo ostaje

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove…

“Presuda na doživotni zatvor ratnog zločinca Karadžića slaba je utjeha za majke Srebrenice i tisuće drugih žrtava ovoga monstruma. On nestaje, ali njegovo djelo ostaje”, komentirao je za Direktno.hr bivši potpredsjednik Vlade i HDZ-a i politički veteran dr. Andrija Hebrang.

“Vidjeli smo tugu među njegovim istomišljenicima i mnogim suradnicima, posebice u Republici Srpskoj koja je nastala dijelom i na njegovu genocidu. Srpska agresija devedesetih definitivno ostaje bez presude glavnih organizatora u KOS-u, u kojemu je osmišljeno osvajanje teritorija genocidnim metodama. Bosna i Hercegovina i nakon ove presude ostaje podijeljena, jer glavni krivci nisu ni spomenuti, a kamoli procesuirani. Potpuno je ista situacija i u Hrvatskoj, gdje ni jedna optužnica haškog tribunala, a niti hrvatskih sudova, nije podignuta protiv ideologa zločina. Zbog toga danas imamo države utemeljene na nekažnjenom zločinu, a to ne jamči mirnu budućnost. Duh agresije i dalje lebdi nad ove dvije države i značajno obilježava njihov put”, komentirao je Hebrang.

“Mi u Hrvatskoj, kao ni u Bosni i Hercegovini, nismo sazreli reći istinu pa nam se zločinci šeću po gradovima, a ideolozi i dalje smišljaju svoje paklene planove. Dok je u susjednoj državi u neku ruku razumljivo da se rat ne kažnjava, jer je međunarodna zajednica ozakonila Republiku Srpsku temeljenu velikim dijelom na genocidu, a Hrvate kao najveće žrtve obespravila u odnosu na druga dva entiteta, u Hrvatskoj su poslije Tuđmana na vlasti oni koji taj rat ne razumiju, jer su bili daleko, ili su zarobljeni u svoje regionalne svjetonazore i amnestiraju zločince.

Podsjećam da članak 3. Zakona o oprostu nabraja ratne zločine koji su izuzetak od oprosta, ali to hrvatskom pravosuđu ništa ne znači. Isto tako režiseri u KOS-u ostaju zaštićeni zbog dobrosusjedskih odnosa, bez poštivanja pravila da rat ne završava s posljednjim ispaljenim metkom nego s presudom i posljednjem zločincu. No, moramo znati da nekažnjeni zločin ponovno potiče zločinca i u tom  smislu je ova presuda Karadžića samo forma bez sadržaja”, zaključio je dr. Hebrang, piše Direktno.hr.

Podsjetimo, Radovan Karadžić pravomoćno je osuđen na doživotni zatvor. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT) u Den Haagu odbilo je žalbu bivšeg predsjednika Republike Srpske koji je prvostupanjskom presudom 2016. osuđen na 40 godina zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom rata u BiH. Žalbeno vijeće je procijenilo da je kazna određena prvostupanjskom presudom bila preblaga.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Malenošću do nebeskih visina

Objavljeno

na

Objavio

20. ožujka 1917. godine rodio se fra Augustin Augustinović

Na današnji dan, prije točno 102 godine, 20. ožujka 1917.  malom brčanskom selu Prijedoru rodio se Anto Augustinović, kasnije fra Augustin, poznati franjevac, teolog, misionar i književnik koji je svoj život završio na glasu svetosti 1998. godine u Venecueli. Fra Augustin je za svećenika zaređen u jeku Drugoga svjetskoga rata, a doktorirao je bibliku u Rimu.

Jedno vrijeme radio je kao profesor u Jeruzalemu, gdje je istraživao život gospodina našega Isusa Krista. Udobnu profesorsku fotelju zamijenio je vlro zahtjevnim misionarskim radom u Venecueli, gdje je podigao tri župe. U tim je župama Carizalu, Capayi i Caucagu gradio crkve i škole.

Među svećenicima je jako cijenjen zbog svojega znanstvenoga rada. Napisao je 60-tak teoloških djela, od kojih je najpoznatija Povijest Isusova, a koja je prevedena na 40-tak jezika. Pisao je za najveće časopise svojega vremena, a poznat je i po književnim djelima – kratkim pričama zavičajne tematike: Priče iz doline i Od obale do obale. Veliki broj rukopisa u originalnom obliku nalazi se u Republici Hrvatskoj.

Umro je na glasu svetosti 24. srpnja 1998. godine, a narod u Venecueli mu se za zagovor moli i danas.  Iako je poprilično nepoznat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, studenti na Katoličkim bogoslovnim fakultetima djelo fra Augustina Augustinovića uzimaju za teme svojih seminarskih i diplomskih radova.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari