Pratite nas

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Znate li što je nama bio Johann Georg Reißmüller?

Objavljeno

na

Objavio

Otišao je i posljednji od trojice velikih, koji su političkim pritiskom naprosto natjerali tadašnju Europsku zajednicu da prizna Hrvatsku.

U Frankfurtu je umro Johann Georg Reißmüller, suizdavač Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ), dugogodišnji urednik i dopisnik lista koji neformalno sukreira politiku njemačkih vlada.

U Hrvatskoj će se još i prisjetiti tadašnjega njemačkog vanjskopolitičkog ministra Hansa Dietricha Genschera, koji je bio politički motor operacije međunarodnog priznanja Hrvatske sve do završnog čina, do noći sa 16. na 17. prosinca 1991., kada je na maratonskom sastanku ministarskog vijeća EZ-a, u vrijeme kada je Hrvatska bila pred ratnim slomom, pred jutro stavio na stol ultimatum: “Ako to ne učinimo zajednički kao EZ, Njemačka će priznati sama.”

Neki će se u Hrvatskoj sjetiti i tadašnjega njemačkog kancelara Helmuta Kohla, koji je stajao iza svoga vanjskopolitičkog ministra.

No potpuno je zaboravljena uloga trećeg čovjeka, J. G. Reißmüllera, koji je presudno oblikovao njemačko javno mnijenje i doslovce tjerao njemačku politiku prema međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije.

Izluđivao Kohla

Njegovi gotovo dnevni uvodnici činili su stalni pritisak na Kohlovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je više bilo dosta te diskusije.

“Reißmüller nas je sve stavio pred vrlo djelatni pritisak”, prisjećao se dvadesetak godina kasnije bliski Genscherov suradnik, ambasador Jurgen Chroborg.

Bliski Kohlov suradnik priznao je pak FAZ-u da su Reißmüllerovi komentari “dovodili Kohla do ludila”, da ih je sve “kužno zarazio” svojim člancima, da bi naposljetku Kohl rekao: “Sad mi je više dosta. Priznat ćemo.” No nije riječ samo o stotinu i tridesetak uvodnika i reportaža koje je Reiβmüller 1990. i 1991. objavio u FAZ-u o raspadu bivše Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj.

On je barem jednom tjedno dolazio u ured saveznog kancelara Kohla i brifirao ga o razvoju situacije, požurujući ga na priznanje. Nakon čega bi Kohl sa strepnjom čekao njegov sljedeći uvodnik u FAZ-u.

Iz perspektive onog nečeg što se danas u Hrvatskoj naziva novinarstvom, Reißmüllerovi izbori i postupci posve su neshvatljivi.

Kad mu se kao mladom doktoru prava i perspektivnom novinaru FAZ-a ukazala prilika birati dopisničku destinaciju, nije niti pokušao izabrati neko od prestižnih odredišta poput Pariza, Rima ili Washingtona, već je 1967. godine otišao za dopisnika u Beograd. Još iz toga prvog dopisničkog mandata potječu njegove duboke spoznaje o jugoslavenskom bratstvu i jedinstvu i Titovu komunističkom raju.

Kao Nijemac rođen u Češkoj, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio prisiljen emigrirati u Njemačku pred ljepotom revolucionarnog češko-sovjetskog raja, prvih tridesetak godina svojeg novinarskog rada Reißmüller je posvetio sudbini država porobljene srednje, istočne i jugoistočne Europe.

Posljednjih desetak godina, od 1989. do 1999. godine, posvetio je njihovu oslobađanju i pripremi za ponovnu europsku integraciju.

Ništa nije tražio

Reißmüller je ušao u bitku za međunarodno priznanje Hrvatske punim srcem i punim novinarsko-izdavačkim kapacitetom. Nije samo pisao dva do tri članka tjedno, već je i osobno odlazio na ratišta. I sasvim nerazumljivo za današnje nazovinovinarstvo i današnje nazoviangažmane, ne samo da nije tražio ništa, već nije ni želio primiti ništa.

Čak ni u vidu simboličnog priznanja. A o bilo kakvim materijalnim nagradama, na kojima počivaju današnji nazoviaktivizmi, u njegovu slučaju nije bilo dopušteno ni pomisliti.

Pristao je prihvatiti jedino počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Sveučilišta koje je u međuvremenu (p)ostalo rasadnik i promotor crveno obojenih projugoslavenskih ideja i ideologija, koje je Reißmüller u svojem četrdesetogodišnjem novinarskom djelovanju nastojao razobličiti i poslati u povijest.

Upoznala sam J. G. Reißmüllera već kao umirovljenika, u jednom privatnom društvu na Braču, mislim 2007. godine. Već je bio pročitao moju knjigu “Haaška formula” i bio je duboko zabrinut sadržajem, izvjesnošću da hrvatska država pred Haaškim sudom bude osuđena za dva udružena zločinačka pothvata.

Iako već narušena zdravlja, imao je ideja kako učiniti nešto i pokušali smo sukladno njegovim preporukama to učiniti. Nije uspjelo. I nije moglo uspjeti jer je hrvatska država zapravo gurala u suprotnom smjeru.

I Reißmüllerov se odlazak dogodio u simboličnom trenutku: dan nakon što je u Zagrebu ipak postavljen spomenik Franji Tuđmanu, nekoliko dana prije obljetnice presudne europske odluke o priznanju Hrvatske.

U vrijeme kada srednja, istočna i jugoistočna Europa postaju prepoznatljivi sukreatori novog ciklusa promjene EU-a i zagovornici povratka Europe europskim vrijednostima.

Ali, nažalost, i u vrijeme kada hrvatska državna politika ostaje slijepa na te trendove i gura nas natrag – na istočnu stranu povijesti.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

LUČIĆ: Kako je to bilo moguće ‘stvoriti Jugoslavene’ nakon što su već bili ‘stvoreni’ Hrvati, Srbi i Slovenci…?

Objavljeno

na

Objavio

Teško je reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega

Ovih dana obilježava se stogodišnjica nastanka Jugoslavije. Održavaju se znanstveni skupovi, otvorene su izložbe, objavljeni su brojni osvrti, analize i ocjene te dva puta stvarane i dva puta propale države. Uglavnom prevladava želja da se obilježi jedna povijesno važna godišnjica i da se na nju podsjeti šira javnost.

Tako je Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu organizirao izložbu “1918. prijelomna godina u Hrvatskoj”. Među izloženim dokumentima nalazi se i propagandni letak Jugoslavenskoga odbora s kraja Prvoga svjetskoga rata koji je potpisao njegov predsjednik Ante Trumbić, a završava pozivom “Jugoslavenima” odnosno “dragoj braći Srbima, Hrvatima i Slovencima”: “Borite se neustrašivo i živo sa svima sredstvima protiv ‘Mitteleurope’ da uskrsne slobodna ‘Jugoslavija’”. Ta poruka pogađa u bit, u glavnu točku razlikovanja, odnosno identiteta.

Pitanje Mitteleuropa ili Jugoslavija, odnosno Europa ili Balkan, dugo je ostalo glavna diferencijacijska točka hrvatskoga društvenog i političkog života i opredjeljenja. Tek se u novije vrijeme javila pomirljiva, ali i teško ostvariva ideja o uključenju Balkana u Europu, odnosno pristupanje zemalja “zapadnoga Balkana” Europskoj uniji.

Nasuprot tome stoje politike i interesi Rusije, Turske, islamskih i drugih zemalja, a i interesi Sjedinjenih Američkih Država ne podudaraju se u svemu s europskim.

Gotovo tri desetljeća prije, politička podrška i primamljive ponude tadašnjem jugoslavenskom partijskom i državnom vrhu za eventualno uključenje u Europsku zajednicu s prijezirom su odbačene upravo od antieuropskih, komunističkih, dogmatskih elita.

Odatle su dolazile i uvrede proeuropskim intelektualcima, posebno hrvatskim i slovenskim disidentima te vođama alternativnih političkih organizacija da su “bečki konjušari” ili “europski lakeji”.  Tadašnji antagonizam između jugoslavenstva i europejstva ravan je antagonizmu između jugoslavenstva i hrvatstva.

Oni se ne dopunjuju niti se prožimaju već se gotovo potpuno isključuju i negiraju. Dok je tijekom Velikoga rata dio hrvatskih političara vidio jugoslavensku zajednicu kao način spašavanja od talijanskog imperijalizma i posezanja za teritorijem koji su smatrali svojim, srpska je elita novu državu tretirala kao ratni plijen i “proširenu otadžbinu”.

Ideja jednoga troimenoga naroda u krugovima koji su donosili bitne odluke nikad nije ni shvaćana ozbiljno, a u očima puka teško je ranjena već s prosinačkim žrtvama da bi definitivno umrla zajedno s hrvatskim zastupnicima pogođenim hitcima atentatora u beogradskoj Skupštini.

Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije iznesene su brojne optužbe protiv Hrvata za izdaju. Srpski pisac Jovan Dučić napisao je u knjizi “Verujem u Boga i u srpstvo” i sljedeće rečenice: “Nikad Hrvati nisu zamišljali mogućnost da svoj hrvatski vidik zamrače jugoslovenskom maglovitošću, ni da razmene svoj stari hrvatski groš za kakvu neizvesnu jugoslovensku paru. Ja mislim da bi se moglo danas ‘na kraju balade’, a što znači posle sveg proživljenog i okušanog, reći ovo: u hrvatskim očima niko nije bio dobar Jugosloven ako nije pre toga bio loš Hrvat.”

Ono što je Dučić prešutio bila je činjenica da ni na srpskoj strani stvari nisu izgledale ništa drugačije. Drugi svjetski rat, u njemu počinjeni zločini, a zatim i poratni teror, još su više produbili sumnje i udaljili Hrvate i Srbe.  Ni polustoljetna komunistička diktatura nije nadišla razlike niti stvorila pretpostavke za miran suživot unutar socijalističkoga samoupravnoga društva i jedne države.

Upravo suprotno, pa su zato komunisti bili ti koji su, nakon gubitka oslonca u iznevjerenom radništvu i devastiranom seljaštvu, zaigrali na kartu nacionalnih interesa i njihove zaštite. Lišeni smisla za kompromis, militarizirani i dogmatizirani pokrenuli su rat za jugoslavensko nasljeđe. Druga Jugoslavija raspala se u ratu i nasilju kao i prva.

Tek što je utihnulo oružje počele su borbe za interpretaciju rata i ocjenu karaktera bivše države. Različite ideološke i političke pozicije uvjetuju i različite poglede na jugoslavensku zajednicu. Dok jedni, poslije dvije katastrofe, s pravom tvrde da se radilo o tragičnom i neuspješnom eksperimentu, drugi žale za tim neuspjehom tražeći krivca i “izvlačeći pouke”.

Stječe se dojam da još uvijek živi ideja o nužnosti ili barem potrebi nekog južnoslavenskoga zajedništva koje nadilazi uobičajene odnose država i naroda. To se vidi i u brojnim inicijativama kojima se jugoslavenska ideja pokušava rehabilitirati i učiniti privlačnom novim generacijama. Ne treba puno truda da bi se razumjela stajališta Jugoslavena i Srba iz Hrvatske iznesena u srpskim manjinskim novinama.

Otuda, po običaju, tuku po “klerikalnoj desnici” i “nacionalistima” koji nikako da shvate svu “plemenitost” jugoslavenske ideje i “veličinu” bivše države, čija se glavna prednost nad sadašnjim stanjem svodi na to da su svi Srbi živjeli u “jednoj državi” u kojoj su držali glavne poluge moći. A što je najgore, oni smatraju da su i ta ideja i ta država izvorno “hrvatski proizvod”.

Teško je zato reći jesu li Hrvati više krivi što im je jugoslavenstvo palo na pamet, što su stvorili, a zatim i skrivili propast obje Jugoslavije, ili što ne žale zbog svega toga. Uglavnom, radi se o izljevima tuge i žalosti ljudi vezanih za prošlost koji za sebe i dalje tvrde da su Jugoslaveni i koji žale za izgubljenom “domovinom” koje se ne mogu odreći makar ona bila u virtualnom obliku.

Najčešće su u ozbiljnom sukobu s prihvaćanjem hrvatske države, ali i sa stvarnošću. Prije dvije tri godine jedan od njih rekao je da su Jugoslaviju “sanjali najbolji, a srušili najgori”. Ovih dana srpski političar i profesor na Fakultetu političkih znanosti Dejan Jović ustvrdio je da bi Europska unija imala što naučiti od Jugoslavije, koja je pogriješila jer (očito na njegovu veliku žalost) “nije stvorila Jugoslavene”.

Nameće se pitanje kako je to bilo moguće “stvoriti Jugoslavene” nakon što su već bili “stvoreni” Hrvati, Srbi i Slovenci, a zatim i Muslimani, Crnogorci i Makedonci. Jedino terorom ili potpunim uništenjem postojećih identiteta i nacija!? Prva Jugoslavija je pokušala i u tome nije uspjela!

Pokušali su i komunisti, ali su na Osmom kongresu SKJ održanom 1964. godine i službeno odustali od stvaranja “jugoslavenske nacije” i od “jedinstvene nacionalne kulture”.

Umjesto toga, osuđen je unitarizam, prihvaćene su postojeće nacionalne različitosti, kao i “pravo svih naroda i narodnosti u Jugoslaviji da se slobodno razvijaju i imaju vlastiti kulturni identitet”. Unitaristička protivljenja takvoj politici, iza kojih se jasno razabirala ideja o “jednoj državi za sve Srbe”, osuđena su i zaustavljena u ljeto 1966. na Brijunskom plenumu, smjenom Aleksandra Rankovića i reformom Udbe.

Konačno, kako je to Jugoslavija mogla stvarati Jugoslavene kada su u njoj živjeli i radili Hrvati, Srbi, Slovenci i ostali? Valjda su oni “stvarali” odnosno definirali društvene odnose, a ne država. Ili je to i dalje trebala raditi politička policija (Udba) kontrolirana od (veliko)srpske političke vrhuške, uz neograničenu primjenu prisile. Izgleda da poslije više od pola stoljeća rankovićevština oživljava u Hrvatskoj.

Tuga za Jugoslavijom obilježila je i zbornik “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi” koji se proteklih tjedana promovira diljem bivše države, a posebno u njezinoj manjoj inačici Bosni i Hercegovini. Izdala ga je nevladina udruga u Beogradu a financiralo njemačko ministarstvo vanjskih poslova.

Takav spoj upozorava da bi novozamišljena jugoslavenska zajednica mogla imati bitno drukčiju ulogu od prethodnih. One su formirane kako bi pod britanskim i francuskim utjecajem spriječile njemački prodor na jugoistok Europe, a sada bi ga valjda u nekom novom “mitteleuropskom” ključu trebalo osigurati. Samo, tu su i drugi zainteresirani igrači, američka televizijska kuća N1, kao i katarska Al Jazeera liju krokodilske suze za Jugoslavijom i sve čine da stvore “jedinstvenu javnost”, kao osnovnu pretpostavku za presudan utjecaj i njezino  oblikovanje.

Sve to u ime ljudskih prava i građanskih sloboda, liberalizma i demokracije – svega onoga što je u obje Jugoslavije bilo vrlo deficitarno, a taj se deficit zbog strukturnih razloga nikad nije ni mogao otkloniti, zbog čega su obje propale. Tragikomični su pokušaji šminkanja pokojnica, posebno one mlađe (1945–1991.) koju se pokušava prikazati kao vrhunac modernizacije, slobode i blagostanja.

Baš kao nekada na partijskim forumima, ponavljaju se mantre o “bratstvu i jedinstvu”, zajedništvu “naših naroda i narodnosti”, obogaćene propagandnim lažima o općem visokom standardu, općoj zaposlenosti, stanovima za sve, ugledu u svijetu i putovnicama s kojima se tobože moglo do sjevernoga i južnoga pola.

Doista, moglo se daleko, osim ako ti je ne oduzmu zbog izrečene riječi, simbola, pjesme ili sumnjivog podrijetla. Jugoslavija u osamdesetim godinama prošloga stoljeća nije bila samo “Novi val” i u njoj nisu živjela samo “sretna djeca” socijalizma koja su kada bi im dosadili rock koncerti išla na radne akcije graditi socijalizam. U Jugoslaviji su zatvarani politički protivnici, a u inozemstvu su ubijani politički emigranti.

Komunistička privilegirana vrhuška živjela je dobro i bezbrižno, ali većina “radnih ljudi i građana” živjela je u neimaštini. Posebno su teško živjeli ljudi na selu koji su bili lišeni svake perspektive. Podsjetimo se na nekoliko statističkih podataka koji realnije oslikavaju tadašnju jugoslavensku stvarnost.

Savezni javni tužitelj Vuko Gozze Gučetić objavio je u svibnju 1982. da je u prethodnoj godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo “krađe i teške  krađe društvene imovine”. U razdoblju od 1971. do 1981. godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za gospodarski kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa.

Gučetić je konstatirao da je “ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje”. To je bilo tek zagrijavanje za grabež koji je nastupio u društvenom i političkom vakuumu nastalom poslije smrti J. B. Tita u drugoj polovini osamdesetih, što je dovelo do potpunog kraha gospodarstva.

Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda, Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa “samo” 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod jedan posto.

U tradicionalnom natječaju TANJUG-a za fotografiju godine u prosincu 1988. pobijedio je fotoreporter ljubljanskoga Dela Srđan Živulović s fotografijom “Borba za narodni kruh” – jeftiniji kruh koji je bivao razgrabljen u ranim jutarnjim satima. Ta fotografija, po sudu žirija, “rječito govori o nezadrživom padu standarda radnih ljudi u našoj zemlji”. Ovi i ovakvi podatci objašnjavaju stvarni karakter propale države i strah njezine elite od europeizacije.

U navedenim brojevima i ogromnim materijalnim resursima nestalim u šumi propisa socijalističkog samoupravnog zakonodavstva, dostupnima i razumljivima samo izabranima, krije se barem dio tajne vječne ljubavi spram socijalizma i jugoslavenske države.

Ivo Lučić/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari