Connect with us

Kolumne

Tri hrvatska državnika ili ipak samo jedan?

Objavljeno

on

Fah

Iza naglo probuđene svijesti i želje Zorana Milanovića za odavanjem počasti Hrvatskoj vojsci i ratnicima koji su izborili slobodnu Hrvatsku ne stoji tek potraga za neproživljenim vremenom, kako glase pojedina romaneskna tumačenja, nego jasan plan izvrtanja hrvatske povijesti, što rastakanjem neodvojivog, što izjednačavanjem golih suprotnosti i pomirenjem nepomirljivog.

S jedne strane, Milanović naglašava zasluge malog broja hrabrih i odvažnih ljudi, tijekom Domovinskog rata spremnih staviti glavu na panj, istodobno omalovažavajući odlučnost glavnine hrvatskog naroda i nenadomjestiv obol svih onih, koji su u okviru svojih sposobnosti i mogućnosti pridonijeli pobjedi aktivnostima izvan bojišnice.

S druge strane, Milanović ne diskriminira, nego stavlja rame uz rame potpune suprotnosti – evo, svi su zaslužni za stvaranje Hrvatske, i oni koji su ju strpljivo gradili i još ju nadograđuju, kao i oni koji su ju s nestrpljenjem rušili i još ju miniraju.

I doista, malokad je otrov kojeg Milanović sije tako učinkovit kao kad mu iz usta cure bomboni, čokoladice, napolitanke i drugi kerefeki za uši naivnih i neopreznih.

Državnik i „državnici“

Tako je u govoru povodom Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske, a sve kako bi unaprijed opravdao vlastito ignoriranje Dana državnosti koji će uslijediti dva dana potom, bezočno krivotvorio povijest brkajući tisućljetni kontinuitet hrvatskog državnog prava, u stvarnosti prečesto tek mrtvog slova na papiru, i napokon ostvarenu hrvatsku državnost i neovisnost pod vodstvom Franje Tuđmana, time ujedno umanjivši povijesni značaj ostvarenja tog tisućljetnog sna. Jer, eto, imali smo mi državnost i prije, tamo još u ranom srednjovjekovlju. Usput nije propustio priliku produljiti razdoblje odvojenosti Hrvata od europske kulturne, civilizacijske i političke matice, kako bi relativizirao njezin razorni učinak.

Naime, neke jako žulja što je jedino istinsko izbivanje matice Hrvata izvan kruga zapadne civilizacije u čitavih tisuću godina bilo ono tijekom ni 70 godina životarenja u objema Jugoslavijama, tvorevinama pod srpskom dominacijom, u svakom smislu duboko protueuropske, a u izvedbi čak i orijentalne naravi, s posebno tragičnim posljedicama na duhovno, materijalno i biološko stanje hrvatskog naroda.

Ali tko bi, hipnotiziran spomenom 7 poginulih Duvnjaka u samo jednoj postrojbi Hrvatske vojske, to primijetio?

Neki dan Milanović je uspio još pomaknuti granice kreativnog tumačenja povijesti, nadmašivši samoga sebe. Atentat na Banske dvore izveden dana 7. listopada 1991., u praskozorje proglašenja hrvatske neovisnosti, okarakterizirao je pokušajem smaknuća, kako ih je nazvao, 3 hrvatska državnika. Naravno, nema dvojbe kako je trenutak egzekucije pomno izabran, i da je sastanak hrvatskog predsjednika Tuđmana s predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem i predsjednikom jugoslavenskog kolektivnog predsjedništva Stipom Mesićem iskorišten kako bi se jednim potezom eliminirala sva trojica ondašnjih visokih dužnosnika hrvatske etničke pripadnosti.

No, posve je jasno tko je tu bio jackpot, istinski protivnik velikosrpske klike vrijedan pozornosti, a tko su bili tek dopunski brojevi, kamenčići u cipeli koji su u najgorem slučaju Beograd samo žuljali. Još je jasnije da se u spomenutom trojcu nalazio svega jedan državnik, onaj koji će uskoro stvoriti državu Hrvatsku, a koju godinu potom i slavodobitno okončati rat, te osloboditi cijeli, međunarodno priznati hrvatski državni teritorij.

Preostala dvojica bili su u biti anti-državnici, „državnici bez države“, koja je u to vrijeme već bila duboko u stanju raspada i tek je de iure postojala. Štoviše, Ante Marković je, oglušivši se na pozive da prijeđe na hrvatsku stranu, raspadajuću državu pokušavao očajnički očuvati, primjerice, inicijativom ministra vanjskih poslova Budimira Lončara o embargu na oružje svima, i razoružanima i do zuba naoružanima, osiguravši tako zadržavanje vojne premoći visokosrbiziranoj JNA, tom zadnjem jamcu opstojnosti bivše države.

Koliki je državnik Marković bio vidi se po tome što čak nije ni sudjelovao u razgovorima o preustroju države čiju je vladu predvodio, prethodno doživjevši na prvim slobodnim izborima u BiH, jedinima na kojima se usudio nastupiti, veći fijasko i od rigidnih komunista. S druge strane, nije ništa manje preuzetno državnikom nazvati Stipu Mesića, jednostavno zato što taj države niti je stvarao niti je gradio. Samo ih je rušio, a i to s promjenjivim uspjehom. Jugoslaviju je, kako se u knjizi neumjereno pohvalio, pomogao srušiti, no, unatoč silnom uloženom trudu i naporu, kao i sponzorstvu Markovićeva kruga iz sjene, Hrvatsku mu nije uspjelo srušiti ni iz dva pokušaja – pučem usred rata kao predsjedniku Zastupničkog doma Sabora, a potom i korjenitom detuđmanizacijom kao predsjedniku Republike Hrvatske.

Premda je činio sve da državu obezdržavi tako što je ratne pobjednike neutralizirao i nemilice dilao državne tajne zaobilazeći zakon (možda upravo time stekavši Milanovićeve simpatije?), što je znatno veći krimen od zamračenog čeka u iznosu 50 tisuća australskih dolara. Optuživati Mesića za to je kao kad bi se renomiranog kriminalca s debelim dosjeom optuživalo zbog toga što je kao dijete u dućanu ukrao lizalicu.

Na Mikinu vrelu

U svojevrsnoj parodiji na temu 3 hrvatska državnika, na Tripalovim danima u Sinju, održavanima u spomen na još jednog „državnika“ koji nije mogao smisliti Tuđmana ni nacrtanog, na Mikinu su se vrelu i ove godine nadahnjivala 3 „državnika“: Mesić, Josipović i Milanović.

Unikatni suncokret Mesić u ulozi samog sebe, jer nema to tko drugi biti, potvrdio je kako je već desetljećima sazrio. Odavno ne skače s tarabe na tarabu, drži se svojih k’o pijan plota.

Josipović je, pak, nastupio kao karikatura Ante Markovića, persone blaga i pristojna ponašanja, s kojom dijeli još jednu poveznicu. Naime, dok je Marković svojedobno brižno čuvao Hrvatsku od izlaska iz Jugoslavije, Josipović ju je čuvao od napuštanja tzv. Regiona i pridruživanja Europskoj uniji, ne ustručavajući se pritom ni od pokušaja uličnog državnog prevrata, naposljetku dočekavši datum završetka pregovora s Unijom i povratka Hrvata u matično jato sav pokisao i ozlojeđen.

Dotle se Zoran Milanović, hineći odlučnost dok ni o čemu bitnome ne odlučuje, vidi ni manje ni više nego kao Franjo Tuđman. No, čim se makar blago zagrebe ispod površine, on se pokazuje posvemašnjim antipodom prvom hrvatskom predsjedniku. Tuđman je, istina, trpio mnoge s kojima inače ni kavu ne bi popio, samo kako bi ih iskoristio na dobro Hrvatske, ali likove milanovićevskog vokabulara i ponašanja ipak nije mogao otrpjeti u blizini.

K tome, Tuđman je bio itekako svjestan utjecaja međunarodnih silnica na Hrvatsku, vješto kormilareći među njima, dok se Milanoviću za njih živo fućka. On sve te međunarodne činovnike i diplomatske norme ponašanja najdublje prezire. Duboko iskompleksiran što mu se prethodnica susretala s Realom, Barcelonom, Juventusom, PSG-om…., vidi sebe iznad svih njih, sastajući se s Udarnikom iz Kurilovca, Vatrogascem iz Zdenaca, Mladosti iz Dragonošca… Istini za volju, jednom se zgodom sastao čak i s Dinamom… iz Tirane, pri čemu ni dan danas nije jasno je li se radilo o službenom ili prijateljskom susretu.

I dok je Tuđman gradio politiku duboko emocionalno uživljen, ali svjestan zadatosti ograničenja realne politike u prostoru i vremenu, ne dopuštajući da ga emocije nadvladaju, Milanović je u svom djelovanju potpuno lišen emocija. Kod njega se sve svodi na direktni prijenos iz mozga, puki kratkoročni utilitarizam, težnju da ugodi sebi i svom liku u medijskom zrcalu, ali i kliki koja ga je Hrvatima servirala, a oni ga zdušno prihvatili.

„Državnik“ na djelu

Suprotnosti između Milanovića i Tuđmana možda najdramatičnije dolaze do izražaja upravo tamo gdje se Milanovića drži Tuđmanovim autentičnim nasljednikom, u odnosu prema Hrvatima u BiH. Dok Milanović, jednako kao i Tuđman, a suprotno dvojici prethodnika mu, Mesiću i Josipoviću, na riječima pokazuje naklonjenost Hrvatima u BiH, držeći ih sastavnim dijelom jednog i jedinog hrvatskog naroda, u stvarnosti sve čini kako bi potkopao višegodišnje napore hrvatske vlade u smjeru poštivanja dugo zanemarenih interesa BiH Hrvata.

Naime, dok je u vrijeme Milanovićeva premijerovanja Hrvatska djelovala isključivo reaktivno, pritom čak i dopuštajući istražiteljima iz Sarajeva i Banje Luke da vršljaju po dokumentaciji HVO-a, prikupljajući materijal za optužnice protiv njegovih istaknutijih pripadnika, danas Hrvatska na međunarodnom planu diktira tempo na temu obnove temeljnih prava BiH Hrvata, što izaziva nezapamćenu nervozu u Sarajevu. Tamošnju čaršiju donekle tek tješe Milanovićeve predizborne eskapade na račun Muslimana, čime im velikodušno rješava goruće pitanje motivacije izlaska na izbore sve razočaranije raje, poslovično nabrušene na višestruko malobrojnije Hrvate.

Medijski gromko proslavljena Milanovićeva pobjeda na netom održanom NATO summitu, povezana s očuvanjem interesa BiH Hrvata, unekoliko je podsjetila na još jednu njegovu veliku, pomalo već zaboravljenu pobjedu, također riješenu telefonskim razgovorom u pola minute. Ako ništa, mora se priznati kako barem to, vrijeme rješavanja problema, napose imajući u vidu Milanovićeve radne navike i moć koncentracije, zvuči uvjerljivo. Naime, neposredno uoči parlamentarnih izbora 2015. godine Milanovića je iz Beograda nazvao neki EU činovnik, povjerenik za negdje nešto, nakon čega je ovaj „državnički“ hitro povukao odluku o blokadi granice sa Srbijom, uvedenu samo zato što se ta zemlja odazvala Milanovićevu pozivu „dajte nam te migrante“, a nije ih više „šarala“ prema Mađarskoj.

Aleksandar Vučić nije izdržao čestitati „pobjedniku“ šarajući migrante prema Hrvatskoj preko još jednog graničnog prijelaza gratis. No, to nije spriječilo prevladavajuće medije da obilno prošaranog Milanovića proglase slavodobitnikom. Štoviše, što ga se više šaralo, to je njegova pobjeda prikazivana velebnijom i sjajnijom. Slično, ovih dana isti mediji slavom ovjenčavaju Milanovićevu pobjedu na NATO summitu, otprilike kao da je dao zadnju kap krvi za Hrvate u BiH. Na najvjernijoj mu televiziji spremno guraju krušku pod njušku Milanovićevu najodanijem pijunu, zapravo neformalnom mu glasnogovorniku i džepnom hagiografu, u međuvremenu unaprijeđenom u saborskog zastupnika. Dotični je, oduševljen nepokolebljivim Milanovićevim državništvom, procvao kao jorgovan, te sav u ekstazi odmah stao bulazniti o povećanju predsjedničkih ovlasti, pa još ozarena lica, uvjerivši se na idolovu primjeru da je za postati predsjednikom dovoljno narasti a ne nužno i odrasti, poželio i sâm predsjednikom biti. Ma gdje ćeš još boljeg predsjednika od ovog?

Uostalom, ne bi li za Hrvatsku, koja je dvaput izdržala „državnika“ Mesića, a jednom i kolegu mu Josipovića, takav „državnički“ niz ipak bio malo previše?

Test za utvrđivanje sposobnosti rasuđivanja

No, među onim Hrvatima, kako u BiH tako i šire, ne toliko naučenima biti školovanima da bi stalno vapili za novim i novim lekcijama na istu foru, najnovija Milanovićeva „pobjeda“, dočekana je s određenom zadrškom pa i strepnjom. Naime, da Milanović nije učinio ništa senzacionalno u korist BiH Hrvata, potvrđuje „ekskluzivni transkript“ razgovora Zorana Milanovića i glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, dobavljen od „visokog izvora“ bliskog vodstvu NATO saveza, koji je želio ostati anoniman.

MILANOVIĆ: Jens, evo, čujem da u prijedlogu komunikea nema promjene izbornog zakonodavstva u BiH?
STOLTENBERG: Zorane, to je unutra!
MILANOVIĆ: Aha! Nego, krsne ti slave, ne vidim ni traga Daytonu.
STOLTENBERG: Ma, i to je unutra! Lijepo stoje svi međunarodni ugovori od 1995.
MILANOVIĆ: Ali nigdje ne piše Dayton.
STOLTENBERG: Zorane, Dayton je međunarodni ugovor sklopljen ’95.
MILANOVIĆ: Mmmm… da, dat ću da se to ispita… Ali ne vidim di su konstitutivni narodi?
STOLTENBERG: E, pa nema konstitutivnih naroda!
MILANOVIĆ: Dobro, onda ok! Samo pitam.

Upravo je dirljiva želja Zorana Milanovića da se ukrca u pobjednički vlak i pobere zasluge za plodove pomaka ustaljene paradigme međunarodne zajednice prema BiH, nastale slijedom višegodišnje žive aktivnosti hrvatske diplomacije, te da ih u maniri vrača pripiše svojim čudotvornim sposobnostima.

No, prošlost pokazuje da se pouzdanje samo u ono što negdje piše Hrvatima u BiH dosad nije odveć isplatilo, štoviše nerijetko bi im se i obilo o glavu. Badava im što Dayton, a posebno Washingtonski sporazum između Hrvata i Muslimana kao njegov sastavni dio, stoji zapisan i potpisan (i to ne u nekakvoj fusnoti), kad je u realnosti izmasakriran do neprepoznatljivosti, bez da je i jedno slovo sporazuma promijenjeno. Naime, puste riječi ostaju tek mrtvo slovo ako nisu popraćene Milanoviću toliko odbojnim, stalnim i ustrajnim djelima na terenu.

Na tom tragu vrijedi se zapitati je li do promjene narativa o pitanju neravnopravnosti Hrvata u BiH na međunarodnoj razini, poglavito unutar vojno-političkih saveza čija je Hrvatska članica, doveo netko čudesnim poluminutnim razgovorom s kim god, ili ipak netko tko sve vrijeme na tomu potiho radi. Koliko god potonji u očima kojekakvih diletanata koji pravila igre ne poznaju – što ih, doduše, ne sprječava da igru komentiraju, pouzdajući se u uzore koji uvijek iznova pokazuju zašto su propali u diplomaciji – izgledao kao da se nikome ne želi zamjeriti. Ne zvuči to kao neka ubitačno teška mozgalica, prije kao pitanje primjereno početnoj razini testa za utvrđivanje sposobnosti rasuđivanja.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari