Connect with us

Gost Kolumne

Tri hrvatske šutnje

Objavljeno

on

Foto: wallpaperflare.com

Prva šutnja

Davnog četvrtka, dne. 25. listopada 1945. godine, u osječkom su zatvoru OZNA-ini egzekutori izvršili pokolj pedesetak domoljuba ubacivši ručne bombe u pretrpane ćelije zatvorenika koji su, prema izjavama očevidaca, mjesecima ranije zlostavljani u neljudskim uvjetima bez hrane i vode. Tako nakon prethodno montiranih suđenja na vojnom sudu, mučki ubijeni supatnici proliše krv „…u ime naroda…“. Grobnice im se ne zna, kao niti stotinama tisuća inih hrvatskih sudbina rata i poraća.

Moja je majka tim tragičnim događajem, kao i mnogobrojna djeca njezine generacije, u dobi od pet godina ostala bez svog oca smaknutog u čistkama političkih zatvorenika neposredno po završetku rata. Baka je o ovome šutjela 50 godina, kao i ostatak naroda koji je zgažen trpio u Nebo vapijuće nepravde Križnog puta i žrtve poraća. U svojoj je muci povremeno pisala komentare po već pohabanoj davnoj optužnici. Kao da je muža htjela, iako već odavna mrtvog, obraniti od lažnih optužbi.

 „Reče mi: »Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?« Ja odgovorih: »Jahve Gospode, to samo ti znaš!« Tad mi reče: »Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!’ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: ‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!“

(Ez, 37,3-5).

 Slomljeno djetinjstvo je na majci ostavilo neizbrisiv pečat potisnute patnje. Ne može dati nešto što nije primila u okolnostima odrastanja sa stigmom djeteta „neprijatelja naroda“ kojeg je prijeki vojni sud osudio na smrt, potpuni gubitak građanskih prava te konfiskaciju očevine. Odrastala je u svojim ključnim djetinjim godinama, kao i mnogi, bez svoje obitelji. Međutim ona s uzdahom, samo skromno kaže da je njoj svugdje bilo dobro.

Pozitivan pogled na teške teme prvi je korak u izlječenju čovjekove duše.

„Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog…Kad te ljudi sude, možeš prijeći na Njegovu stranu. Jer i Njega su sudili i osudili.“

(Tomislav Ivančić: Križni put, 1. postaja)

 Druga šutnja

Začet sam u burno vrijeme, kasne jeseni 1971. godine dok se Hrvatsko proljeće, kao izraz demokratskih težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitim jezikom, gušilo batinama, progonima, dugotrajnim robijama i ubojstvima komunističkom režimu nepoćudnih domoljuba. Znakovita je i ta druga hrvatska šutnja koja je trajala sve do prvih slobodnih izbora 1990. godine. Obje nam, danas više nego ikada, gromoglasno govore pod kakvom se totalitarističkom represijom nalazio veliki dio naroda. Kao što, kad zaboli jedan ud cijelo tijelo boli, tako je i tragedija pojedinaca i njihovih obitelji upravo tragedija cijelog naroda. Nevidljive, ali čvrste veze i prepletenost međuovisnosti članova zajednice i cjelokupnog ljudskog roda čine da ne postoji osobni grijeh, nego je taj grijeh u trajnom suodnosu s drugima, njih dotiče, njih se i te kako tiče. Kako grijeh, tako i radost. Kako tuga, tako i patnja.

 „Osudili su me na sedam godina šutnje. Ali ne mogu na šutnju osuditi moje djelo! Moj san će s mojom patnjom postati glasniji, a njegova će nada optuživati! Skovao sam zavjetni prsten s mojim narodom i nitko to ne može razvrgnuti! Stradanje mu daje samo veći sjaj!“

(Vlado Gotovac)

 Samo u mojoj malobrojnoj užoj obitelji, zbog duhovnih nezacijeljenih rana uzrokovanih jednom tragičnom nepravdom, tijekom proteklih 75 godina neposredno je kroz svoje nezaliječene međuodnose na razne načine patilo petnaestak članova. A to je tek naš introspekcijski obiteljski diskurs u kojem je gotovo nemoguće otkriti sve one rane koje smo učinili onima „vanjskima“ koje smo kroz življenje susretali i dalje ranjavali.  Prijenos duhovno zlog virusa s koljena na koljeno kroz 4 generacije vertikalno i među istom generacijom horizontalno, traži duboko pomirenje u Istini, Dobroti i Ljubavi.

Opraštati i tražiti oproštenje prvi je duhovni lijek za bolesnu dušu.

Treća šutnja

U mojoj obitelji nije se tih godna mogao uočiti ikakav, čak niti najpovršniji duhovni habitus, a vjera predaka koja je hrvatske „ostatke ostataka“ kroz tisuću godina sačuvala u duhovnom jedinstvu pod čizmama raznih tuđinaca, tradicijski se svela na bojana jaja za Uskrs i kićenje jelke za Božić. Majka nije bila sigurna bi li nakon djevojčice imala još jedno dijete u takvim okolnostima i razmišljala je o pobačaju. Na kraju je ipak izabrala život, a ne smrt. Ljubav, a ne mržnju. Dobrotu, a ne zlo.

Poštivanje nepovredivog prava ljudske osobe na život i njezinog dostojanstva po stvaranju, dakle od začeća, osnova je društvene pravednosti (usp. KKC 1930). Stoga je temeljno pravo osobe na život iznad prava izbora druge osobe hoće li nekoga ubiti ili ostaviti na životu. Tko se to usudi uzeti život nedužnog bića i napraviti od svetog mjesta stvorenog za čudesno tkanje novoga života grobnicu? Nemamo li i previše grobnica da bismo još i sami bili grobovi? Što bi zagovornici “slobode izbora” imali reći vlastitim majkama o tome? Bi li ih imali snage opravdati da su same izabrale pobačaj? Zašto su zakoni selektivni te je ubojstvo nerođenih dozvoljeno, a ubojstvo rođenih zločin?

Ovo je znak velike i teške bolesti cjelokupnog društva koje treba liječiti Životom: dobrim mislima, riječima i osobito djelima, ljubavlju i dobrotom prema čovjeku. Na mikro razini pojedinačnih odnosa, kao i na makro razini društva.

 

„Dođe mi riječ Jahvina: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.“

(Jr, 1,5)

 Ako mi ušutimo, kamenje će vikati

Prve dvije preduge hrvatske šutnje bile su posljedica strahovite državne represije zloćudnog komunističkog aparata. Posljedice osjećamo još i danas uz upitnike zašto nakon toliko godina u slobodnoj državi još uvijek ne znamo pravu istinu o stratištima, sudbinama i žrtvama? Tko je to još opterećen u svojoj savjesti pa se skriva? Kao što se kod žrtava patnja prenosi generacijski, tako se i kod zločina grižnja savjesti prenosi na nove generacije. To je kod nas uzrok užasne bipolarizacije koji opterećuje sve druge odnose u društvu.

Treća hrvatska šutnja djelomično proizlazi iz prve dvije, ali za nju smo posve odgovorni samo mi i to možemo mijenjati! Bez Tvorca se ne može, ne spoznaje se niti ovaj vidljivi, materijalni svijet, a kamoli duhovne stvarnosti u kojima živimo, mičemo se i jesmo. Intelektu reduciranom na puki racio, nevidljiva je tama života osvijetljena tinjavim plamičkom šibice koja tek što se ne ugasi. Narod hoda u tmini zaveden lažima, materijalizmom, hedonizmom, mlakošću, besperspektivnošću… Povezanih očiju srlja u propast.

Prije nekoliko dana obilježili smo Međunarodni dan Života. Nakon svih nedaća i aveti prošlosti, recimo konačno DA životu, narode ljubljeni. Jer, ako mi ušutimo, kamenje će vikati (usp. Lk 19,40)

~Krešimir Stjepan Pećar ~

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari