Pratite nas

Gost Kolumne

Tri hrvatske šutnje

Objavljeno

na

Foto: wallpaperflare.com

Prva šutnja

Davnog četvrtka, dne. 25. listopada 1945. godine, u osječkom su zatvoru OZNA-ini egzekutori izvršili pokolj pedesetak domoljuba ubacivši ručne bombe u pretrpane ćelije zatvorenika koji su, prema izjavama očevidaca, mjesecima ranije zlostavljani u neljudskim uvjetima bez hrane i vode. Tako nakon prethodno montiranih suđenja na vojnom sudu, mučki ubijeni supatnici proliše krv „…u ime naroda…“. Grobnice im se ne zna, kao niti stotinama tisuća inih hrvatskih sudbina rata i poraća.

Moja je majka tim tragičnim događajem, kao i mnogobrojna djeca njezine generacije, u dobi od pet godina ostala bez svog oca smaknutog u čistkama političkih zatvorenika neposredno po završetku rata. Baka je o ovome šutjela 50 godina, kao i ostatak naroda koji je zgažen trpio u Nebo vapijuće nepravde Križnog puta i žrtve poraća. U svojoj je muci povremeno pisala komentare po već pohabanoj davnoj optužnici. Kao da je muža htjela, iako već odavna mrtvog, obraniti od lažnih optužbi.

 „Reče mi: »Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?« Ja odgovorih: »Jahve Gospode, to samo ti znaš!« Tad mi reče: »Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!’ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: ‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!“

(Ez, 37,3-5).

 Slomljeno djetinjstvo je na majci ostavilo neizbrisiv pečat potisnute patnje. Ne može dati nešto što nije primila u okolnostima odrastanja sa stigmom djeteta „neprijatelja naroda“ kojeg je prijeki vojni sud osudio na smrt, potpuni gubitak građanskih prava te konfiskaciju očevine. Odrastala je u svojim ključnim djetinjim godinama, kao i mnogi, bez svoje obitelji. Međutim ona s uzdahom, samo skromno kaže da je njoj svugdje bilo dobro.

Pozitivan pogled na teške teme prvi je korak u izlječenju čovjekove duše.

„Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog…Kad te ljudi sude, možeš prijeći na Njegovu stranu. Jer i Njega su sudili i osudili.“

(Tomislav Ivančić: Križni put, 1. postaja)

 Druga šutnja

Začet sam u burno vrijeme, kasne jeseni 1971. godine dok se Hrvatsko proljeće, kao izraz demokratskih težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitim jezikom, gušilo batinama, progonima, dugotrajnim robijama i ubojstvima komunističkom režimu nepoćudnih domoljuba. Znakovita je i ta druga hrvatska šutnja koja je trajala sve do prvih slobodnih izbora 1990. godine. Obje nam, danas više nego ikada, gromoglasno govore pod kakvom se totalitarističkom represijom nalazio veliki dio naroda. Kao što, kad zaboli jedan ud cijelo tijelo boli, tako je i tragedija pojedinaca i njihovih obitelji upravo tragedija cijelog naroda. Nevidljive, ali čvrste veze i prepletenost međuovisnosti članova zajednice i cjelokupnog ljudskog roda čine da ne postoji osobni grijeh, nego je taj grijeh u trajnom suodnosu s drugima, njih dotiče, njih se i te kako tiče. Kako grijeh, tako i radost. Kako tuga, tako i patnja.

 „Osudili su me na sedam godina šutnje. Ali ne mogu na šutnju osuditi moje djelo! Moj san će s mojom patnjom postati glasniji, a njegova će nada optuživati! Skovao sam zavjetni prsten s mojim narodom i nitko to ne može razvrgnuti! Stradanje mu daje samo veći sjaj!“

(Vlado Gotovac)

 Samo u mojoj malobrojnoj užoj obitelji, zbog duhovnih nezacijeljenih rana uzrokovanih jednom tragičnom nepravdom, tijekom proteklih 75 godina neposredno je kroz svoje nezaliječene međuodnose na razne načine patilo petnaestak članova. A to je tek naš introspekcijski obiteljski diskurs u kojem je gotovo nemoguće otkriti sve one rane koje smo učinili onima „vanjskima“ koje smo kroz življenje susretali i dalje ranjavali.  Prijenos duhovno zlog virusa s koljena na koljeno kroz 4 generacije vertikalno i među istom generacijom horizontalno, traži duboko pomirenje u Istini, Dobroti i Ljubavi.

Opraštati i tražiti oproštenje prvi je duhovni lijek za bolesnu dušu.

Treća šutnja

U mojoj obitelji nije se tih godna mogao uočiti ikakav, čak niti najpovršniji duhovni habitus, a vjera predaka koja je hrvatske „ostatke ostataka“ kroz tisuću godina sačuvala u duhovnom jedinstvu pod čizmama raznih tuđinaca, tradicijski se svela na bojana jaja za Uskrs i kićenje jelke za Božić. Majka nije bila sigurna bi li nakon djevojčice imala još jedno dijete u takvim okolnostima i razmišljala je o pobačaju. Na kraju je ipak izabrala život, a ne smrt. Ljubav, a ne mržnju. Dobrotu, a ne zlo.

Poštivanje nepovredivog prava ljudske osobe na život i njezinog dostojanstva po stvaranju, dakle od začeća, osnova je društvene pravednosti (usp. KKC 1930). Stoga je temeljno pravo osobe na život iznad prava izbora druge osobe hoće li nekoga ubiti ili ostaviti na životu. Tko se to usudi uzeti život nedužnog bića i napraviti od svetog mjesta stvorenog za čudesno tkanje novoga života grobnicu? Nemamo li i previše grobnica da bismo još i sami bili grobovi? Što bi zagovornici “slobode izbora” imali reći vlastitim majkama o tome? Bi li ih imali snage opravdati da su same izabrale pobačaj? Zašto su zakoni selektivni te je ubojstvo nerođenih dozvoljeno, a ubojstvo rođenih zločin?

Ovo je znak velike i teške bolesti cjelokupnog društva koje treba liječiti Životom: dobrim mislima, riječima i osobito djelima, ljubavlju i dobrotom prema čovjeku. Na mikro razini pojedinačnih odnosa, kao i na makro razini društva.

 

„Dođe mi riječ Jahvina: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.“

(Jr, 1,5)

 Ako mi ušutimo, kamenje će vikati

Prve dvije preduge hrvatske šutnje bile su posljedica strahovite državne represije zloćudnog komunističkog aparata. Posljedice osjećamo još i danas uz upitnike zašto nakon toliko godina u slobodnoj državi još uvijek ne znamo pravu istinu o stratištima, sudbinama i žrtvama? Tko je to još opterećen u svojoj savjesti pa se skriva? Kao što se kod žrtava patnja prenosi generacijski, tako se i kod zločina grižnja savjesti prenosi na nove generacije. To je kod nas uzrok užasne bipolarizacije koji opterećuje sve druge odnose u društvu.

Treća hrvatska šutnja djelomično proizlazi iz prve dvije, ali za nju smo posve odgovorni samo mi i to možemo mijenjati! Bez Tvorca se ne može, ne spoznaje se niti ovaj vidljivi, materijalni svijet, a kamoli duhovne stvarnosti u kojima živimo, mičemo se i jesmo. Intelektu reduciranom na puki racio, nevidljiva je tama života osvijetljena tinjavim plamičkom šibice koja tek što se ne ugasi. Narod hoda u tmini zaveden lažima, materijalizmom, hedonizmom, mlakošću, besperspektivnošću… Povezanih očiju srlja u propast.

Prije nekoliko dana obilježili smo Međunarodni dan Života. Nakon svih nedaća i aveti prošlosti, recimo konačno DA životu, narode ljubljeni. Jer, ako mi ušutimo, kamenje će vikati (usp. Lk 19,40)

~Krešimir Stjepan Pećar ~

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Damir Pešorda: Lijevi teror u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Mehanizam djelovanja medija u Hrvatskoj

Prije nekoliko dana cijelu je Hrvatsku potresla vijest o tragičnom događaju u Malom Lošinju. Mediji su javili da je muškarac (41) ubio šesnestogodišnjakinju, vjerojatno u trenutku psihičkog rastrojstva. Dosta je pisano o ubojici i o tomu kako je djevojčicu napao slučajno jer nije ni na koji način bio povezan s njom, nagađalo se da je zapravo htio napasti svoju bivšu partnericu, da je upao u krivu kuću i slično. Međutim, nijedan medij, osim portala Narod.hr, nije objavio da je ubojica bio pripadnik ekstremne ljevičarske Građanske akcije, koja je prije nekoliko godina bila iznimno aktivna, osobito u akcijama protiv Karamarkova HDZ-a.

Izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica

Također, ubojica je bio aktivan i kao izrazito ljevičarski nastrojen novinar. Njegov uradak te vrste može se, recimo, još uvijek naći na portalu Volim Lošinj pod naslovom Ako ikako može mi bi bile za fašizam. U tom se tekstu nesuđena zvijezda lijevog hrvatskog novinarstva obrušava na Mariju Bebić i još šest građanki Malog Lošinja koje su u općinu išle prosvjedovati zbog toga što je jedna druga grupa Malološinjanki, predvođena iskusnom hrvatskom antifašistkinjom Bojanom Genov, išla u Srb na proslavu godišnjice četničko-partizanskog ustanka noseći transparent ”Mali Lošinj protiv fašizma”. Time što se protive da se ime Malog Lošinja bespotrebno uvlači u taj opskurni kontekst, za tog su nesuđenog novinara Marija Bebić i sugrađanke automatski fašistkinje. Znači: ako ti se pečenje katoličkog svećenika na ražnju ne čini baš dobrim povodom za slavlje, onda si fašist. Tako to otprilike i ide u hrvatskom mainstream novinarstvu, te je pred nesuđenim novinarom, zapravo, bila izgledna novinarska karijera da nije postao ubojica.

Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju

Da je lošinjski ubojica bio član neke od pravaških strančica ili da se na Facebooku isticao slikama u crnom i pozdravom ZDS, sigurno bi uz vijest u ubojstvu bila upakiran i njegova evidentna sklonost ”fašizmu”. Ovako, ni riječi, osim što je Narod.hr upozorio na povezanost ubojice s Građanskom akcijom. Kada je prije koju godinu jedan član Keleminčeve ekshibicionističke strančice ubio svekra Marije Pejčinović Burić, u svim vijestima se isticala ta njegova pripadnost iako je ubojica, po vlastitom, priznanju ubio ministričina svekra zato što njegovu sinu nije našao posao kako je, navodno, bio obećao. Godinu dana kasnije kada je Burić Pejčinović postala ministrica, Index.hr je objavio vijest pod naslovom ”Tragedija u obitelji nove ministrice Burić: Pravaš joj lani ubio svekra zbog bizarnog razloga”. Zamislite da je netko objavio naslov – Ljevičarski aktivist ubio djevojčicu u Malom Lošinju.

Bomba u Pazinu

Možda sam i previše pozornosti posvetio lošinjskom slučaju, ali on dobro ilustrira mehanizam djelovanja naših medija koji kroz ideološke naočale sagledavaju čak i vijesti iz crne kronike. Ono što se istakne ili ono što se prešuti u takvim vijestima do srži je prožeto političkom i ideološkom pristranošću. Kolika li je tek pristranost kada su u pitanju primarne političke vijesti!? Može se s punim pravom reći da je na djelu svojevrsni lijevi teror. Medijski, a nerijetko i stvarni. Dovoljno je sjetiti se eksplozivne naprave u Boćarskom domu u Pazinu koju je postavio Vili Bon. Eksplozija se dogodila nekoliko dana prije rasprodanog Thompsonova koncerta, pa su mediji u početku probali Bona proglasiti Thompsonovim obožavateljem koji je bombu podmetnuo jer je bio ”revoltiran najavom da bi koncert mogao biti odgođen”. Kad se više nije moglo sakriti da je Bon ljevičar, što god to u hrvatskim prilikama značilo, i ljuti Thompsonov protivnik, mediji su naglo izgubili interes za taj slučaj.

Fizički teror ljevičarske skupine

Za fizičkim terorom ljevičarske skupine posegnule se i kadu su ometale udrugu U ime obitelji u skupljanje potpisa za referendum o unošenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav, ali i kada su skupljani popis za referendum o pravednijem izbornom sustavu. Tako je, primjerice, zapaljen jedan štand udruge U ime obitelji na Cvjetnom trgu, na Autobusnom kolodvoru jedan je muškarac potrgao knjigu s potpisima, na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva muškarac je napao studentice koje su ondje volontirale, vrijeđao ih te trgao plakate itd. Svojedobno je sedamdesetosmogodišnjoj Ružici Ćavar Neven Kovačević, aktivist Pokreta za sekularnu Hrvatsku i član laburista, brutalno slomio ruku zbog političkog neslaganja i za to dobio samo uvjetnu, dakle nikakvu kaznu.

Hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi

No, najizraženije i najopasnije je permanentno mentalno nasilje koje se provodi u našemu društvu. To je onaj pravednički bijes koji sijeva iz očiju dviju antifašistkinja u emisiji Peti dan kada oponiraju Mitrikeskom ili Raspudiću; to je ona, još iz komunističke Jugoslavije dobro poznata, hedlovsko-beškerovska nesnošljivost prema Crkvi; to je ono isključivost koja se u našem društvu prakticira na svim područjima društvenog života prema svemu što miriše na domoljublje i pokušaj zaštite tradicionalnih vrijednosti; to su oni neduhoviti vicevi o zatucanim i lopovskim Hercegovcima; to je onaj hajkački progon ljudi i nakon što ih se izbacilo iz igre, onaj buldoški boljševički zagriz koji ne pušta i ne popušta…

Krleža i Ladan

Kažu da je jednom davno Krleža snubio Ladana da uđe u Partiju: Hej, Bosanac, zašto se ti ne bi učlanio u Partiju; pametan si, talentiran, vrijedan, ako bi se učlanio, preda tobom je velika karijera… Ne mogu ja u Partiju, brani se Ladan, ja sam vjernik. Ma nema veze, odgovori mu Krleža, ta gotovo svi su komunistički funkcionari potajno krstili djecu. Ali ja sam, kako da kažem, nećka se Ladan, ja sam… peder! I to aktivni ako razumijete što hoću reći. Krleža odmahne rukom – Ma, nema ti to veze, evo, vidiš, Saša Vereš, on ti je isto muškoljub, svake godine putuje u zemlje Magreba u potrazi za mladim Arapima… Nisam ja takav peder, veli Krleži na to Ladan, ja sam od onih koji jebu u glavu, kao aktivni ne bih dopustio niti bih mogao podnijeti da mene jebu u glavu, a u Partiji to upravo tako funkcionira. Ma, bježi i čuvaj tu svoju bosansku glavu, ljutnu se Krleža jedva skrivajući smiješak.

Nema odavno ni Krleže ni Ladana, navodno ni Partije, a nas koji se još držimo dojučerašnje normalnosti, kojoj je kako kažu istekao rok uporabe, sve bezobzirnije, da prostite, u glavu… I neće prestati ako nastavimo uzmicati. Naprotiv, zatrovat će i duše naše djece ako im se ne suprotstavimo. Budući da svoje djece uglavnom nemaju.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

U se, na se i poda se su ‘out’

Objavljeno

na

Objavio

Priznajem da sam rođeni hedonist. Sam sebi najveći problem. No prijateljevanje s Bogom me uspješno spašava od mene samog. Kad me prezru i s podcjenjivanjem pitaju kako to da u 21. stoljeću još uvijek vjerujem u nekakvog nevidljivog boga i mitove iz prošlosti samo se mogu nasmiješiti. Odgajati valja s ljubavlju oca i majke prema malenom djetetu. Može ono misliti da utičnica nije opasna i gurati predmete u nj. Može janje misliti da je sigurno u velikoj šumi, ili štene da je baš zabavno skakutati po cesti između jurećih automobila. Konačno, može čovjek u svojom slobodnom voljom koja mu je dana odozgor misliti ne postoji Onaj koji jest.

„Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.“

(1. Kor 15,32)

Dobrodošli u besmisao

Ako bi bilo točno to što govore, onda je sve besmisleno: čemu onda obitelj, bogatstvo, zdravlje, sreća, prijatelji kad sve to moramo prije ili kasnije ostaviti i umrijeti? Zašto ići u školu, zašto raditi, zašto se boriti kad će ionako sve propasti? Ako je sve besmisao, onda je siromaštvo kazna, bolest katastrofa, a smrt kraj. Kad umremo, ionako nestajemo, vraćamo se u prah i više nam ni traga nema. I koja je svrha bogatstva koje ne možemo ponijeti sa sobom u grob, koja je svrha svih kratkotrajnih zadovoljstava kojima robujemo, dragih ljudi koje ostavljamo na zemlji? A koja je onda svrha patnje?

„Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

(Ps 103, 15-16)

Vjera nije za slabiće

Ako nema Boga, onda su oni koji vjeruju da Ga ima hodali ovim svijetom kako su najbolje znali, pokušavajući živjeti pošteno i moralno u skladu s Bitkom. Kad se sve zbroji, ne samo da nisu previše „izgubili“ takvim životom, dapače: vjerom u Smisao čovjek transcendira (nadilazi) pogubni besmisao koji ubija čovjeka i prirodu. Još bolje, ako su vjernici u pravu, onda umirući zadobivaju novi život s Kristom uskrslim: dakle jaki (vjerni) na vječno spasenje, a slabi (oholi, naivni, prevareni) na vječnu osudu. Paradoksalno, u oba slučaja nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (usp. Rim 8,37).

Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje i njegova pravda nad sinovima sinova,

nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.“

 (Ps 103, 17-18)

Blejanje moderne ovce

Jedan moj prijatelj kaže da ne valja pretjerivati ni u čemu. Može se otići povremeno nedjeljom na misu, ali zašto ne pogledati i damu koja pleše oko štange u zadimljenom noćnom klubu u sitne sate? Interesantno je kako ljudi (ponizno uključujem i sebe ovdje), lako nasjedaju na laži i prijevare zla. Tisuće godina pisane, i još daleko dulje nepisane ljudske povijesti, prenosile su generacijama Glas davnina kao zajedničko blago čovječanstva. Ohološću zaslijepljen čovjek „moderniteta“ kaže da nije ovca, a misli da sa svojih 20-40-60 godina života može biti razumniji od akumulirane mudrosti tisuća generacija predaka.

„Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.

Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti,

al’ po zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta sežu.“

(Ps 19, 2-5)

Neponovljivo čudo života stalno nas iznova podsjeća na Jedinog. Poziva Dobroti. Vuče k Istini. Upućuje nas uočavati Ljepotu koju svatko u svojoj nutrini nosi. Otvarajmo se vječnosti suobličeni sa svetošću Uskrsloga! Ako bismo ponekad sa strahom ili rezignacijom ustuknuli pred svepćim besmislom svijeta, sjetimo se riječi Gospodnje da samo (duhovni) silnici osvajaju Kraljevstvo Božje (usp. Mt 15,12). Stoga prionimo još jače uz Gospodina: spremni za boj vjere, sa štitom ili na njemu da dosegnemo vječnost blaženu.

Neka vas prožima duh ustrajnošću i mirom. Sve će biti dobro. Lijepo je što postojite.

Krešimir Stjepan Pećar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari