Pratite nas

Gost Kolumne

Tri hrvatske šutnje

Objavljeno

na

Foto: wallpaperflare.com

Prva šutnja

Davnog četvrtka, dne. 25. listopada 1945. godine, u osječkom su zatvoru OZNA-ini egzekutori izvršili pokolj pedesetak domoljuba ubacivši ručne bombe u pretrpane ćelije zatvorenika koji su, prema izjavama očevidaca, mjesecima ranije zlostavljani u neljudskim uvjetima bez hrane i vode. Tako nakon prethodno montiranih suđenja na vojnom sudu, mučki ubijeni supatnici proliše krv „…u ime naroda…“. Grobnice im se ne zna, kao niti stotinama tisuća inih hrvatskih sudbina rata i poraća.

Moja je majka tim tragičnim događajem, kao i mnogobrojna djeca njezine generacije, u dobi od pet godina ostala bez svog oca smaknutog u čistkama političkih zatvorenika neposredno po završetku rata. Baka je o ovome šutjela 50 godina, kao i ostatak naroda koji je zgažen trpio u Nebo vapijuće nepravde Križnog puta i žrtve poraća. U svojoj je muci povremeno pisala komentare po već pohabanoj davnoj optužnici. Kao da je muža htjela, iako već odavna mrtvog, obraniti od lažnih optužbi.

 „Reče mi: »Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?« Ja odgovorih: »Jahve Gospode, to samo ti znaš!« Tad mi reče: »Prorokuj ovim kostima i reci im: ‘O suhe kosti, čujte riječ Jahvinu!’ Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: ‘Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete!“

(Ez, 37,3-5).

 Slomljeno djetinjstvo je na majci ostavilo neizbrisiv pečat potisnute patnje. Ne može dati nešto što nije primila u okolnostima odrastanja sa stigmom djeteta „neprijatelja naroda“ kojeg je prijeki vojni sud osudio na smrt, potpuni gubitak građanskih prava te konfiskaciju očevine. Odrastala je u svojim ključnim djetinjim godinama, kao i mnogi, bez svoje obitelji. Međutim ona s uzdahom, samo skromno kaže da je njoj svugdje bilo dobro.

Pozitivan pogled na teške teme prvi je korak u izlječenju čovjekove duše.

„Ljudi oko tebe, pa i tvoji najbolji prijatelji, sudit će te i osuđivati. To ne znači da si uvijek kriv. Sigurni i nerazorivi oslonac samo je Bog…Kad te ljudi sude, možeš prijeći na Njegovu stranu. Jer i Njega su sudili i osudili.“

(Tomislav Ivančić: Križni put, 1. postaja)

 Druga šutnja

Začet sam u burno vrijeme, kasne jeseni 1971. godine dok se Hrvatsko proljeće, kao izraz demokratskih težnji hrvatskog naroda za slobodom i vlastitim jezikom, gušilo batinama, progonima, dugotrajnim robijama i ubojstvima komunističkom režimu nepoćudnih domoljuba. Znakovita je i ta druga hrvatska šutnja koja je trajala sve do prvih slobodnih izbora 1990. godine. Obje nam, danas više nego ikada, gromoglasno govore pod kakvom se totalitarističkom represijom nalazio veliki dio naroda. Kao što, kad zaboli jedan ud cijelo tijelo boli, tako je i tragedija pojedinaca i njihovih obitelji upravo tragedija cijelog naroda. Nevidljive, ali čvrste veze i prepletenost međuovisnosti članova zajednice i cjelokupnog ljudskog roda čine da ne postoji osobni grijeh, nego je taj grijeh u trajnom suodnosu s drugima, njih dotiče, njih se i te kako tiče. Kako grijeh, tako i radost. Kako tuga, tako i patnja.

 „Osudili su me na sedam godina šutnje. Ali ne mogu na šutnju osuditi moje djelo! Moj san će s mojom patnjom postati glasniji, a njegova će nada optuživati! Skovao sam zavjetni prsten s mojim narodom i nitko to ne može razvrgnuti! Stradanje mu daje samo veći sjaj!“

(Vlado Gotovac)

 Samo u mojoj malobrojnoj užoj obitelji, zbog duhovnih nezacijeljenih rana uzrokovanih jednom tragičnom nepravdom, tijekom proteklih 75 godina neposredno je kroz svoje nezaliječene međuodnose na razne načine patilo petnaestak članova. A to je tek naš introspekcijski obiteljski diskurs u kojem je gotovo nemoguće otkriti sve one rane koje smo učinili onima „vanjskima“ koje smo kroz življenje susretali i dalje ranjavali.  Prijenos duhovno zlog virusa s koljena na koljeno kroz 4 generacije vertikalno i među istom generacijom horizontalno, traži duboko pomirenje u Istini, Dobroti i Ljubavi.

Opraštati i tražiti oproštenje prvi je duhovni lijek za bolesnu dušu.

Treća šutnja

U mojoj obitelji nije se tih godna mogao uočiti ikakav, čak niti najpovršniji duhovni habitus, a vjera predaka koja je hrvatske „ostatke ostataka“ kroz tisuću godina sačuvala u duhovnom jedinstvu pod čizmama raznih tuđinaca, tradicijski se svela na bojana jaja za Uskrs i kićenje jelke za Božić. Majka nije bila sigurna bi li nakon djevojčice imala još jedno dijete u takvim okolnostima i razmišljala je o pobačaju. Na kraju je ipak izabrala život, a ne smrt. Ljubav, a ne mržnju. Dobrotu, a ne zlo.

Poštivanje nepovredivog prava ljudske osobe na život i njezinog dostojanstva po stvaranju, dakle od začeća, osnova je društvene pravednosti (usp. KKC 1930). Stoga je temeljno pravo osobe na život iznad prava izbora druge osobe hoće li nekoga ubiti ili ostaviti na životu. Tko se to usudi uzeti život nedužnog bića i napraviti od svetog mjesta stvorenog za čudesno tkanje novoga života grobnicu? Nemamo li i previše grobnica da bismo još i sami bili grobovi? Što bi zagovornici “slobode izbora” imali reći vlastitim majkama o tome? Bi li ih imali snage opravdati da su same izabrale pobačaj? Zašto su zakoni selektivni te je ubojstvo nerođenih dozvoljeno, a ubojstvo rođenih zločin?

Ovo je znak velike i teške bolesti cjelokupnog društva koje treba liječiti Životom: dobrim mislima, riječima i osobito djelima, ljubavlju i dobrotom prema čovjeku. Na mikro razini pojedinačnih odnosa, kao i na makro razini društva.

 

„Dođe mi riječ Jahvina: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih.“

(Jr, 1,5)

 Ako mi ušutimo, kamenje će vikati

Prve dvije preduge hrvatske šutnje bile su posljedica strahovite državne represije zloćudnog komunističkog aparata. Posljedice osjećamo još i danas uz upitnike zašto nakon toliko godina u slobodnoj državi još uvijek ne znamo pravu istinu o stratištima, sudbinama i žrtvama? Tko je to još opterećen u svojoj savjesti pa se skriva? Kao što se kod žrtava patnja prenosi generacijski, tako se i kod zločina grižnja savjesti prenosi na nove generacije. To je kod nas uzrok užasne bipolarizacije koji opterećuje sve druge odnose u društvu.

Treća hrvatska šutnja djelomično proizlazi iz prve dvije, ali za nju smo posve odgovorni samo mi i to možemo mijenjati! Bez Tvorca se ne može, ne spoznaje se niti ovaj vidljivi, materijalni svijet, a kamoli duhovne stvarnosti u kojima živimo, mičemo se i jesmo. Intelektu reduciranom na puki racio, nevidljiva je tama života osvijetljena tinjavim plamičkom šibice koja tek što se ne ugasi. Narod hoda u tmini zaveden lažima, materijalizmom, hedonizmom, mlakošću, besperspektivnošću… Povezanih očiju srlja u propast.

Prije nekoliko dana obilježili smo Međunarodni dan Života. Nakon svih nedaća i aveti prošlosti, recimo konačno DA životu, narode ljubljeni. Jer, ako mi ušutimo, kamenje će vikati (usp. Lk 19,40)

~Krešimir Stjepan Pećar ~

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari