Pratite nas

Povijesnice

Tri istine o Juri Francetiću

Objavljeno

na

1. Iz usta majke Jure Francetića, gospođe Kate Francetić, rođene Žubrinić i njegovog bratića Ante Francetića sam čuo da je Jure rođen 2. srpnja 1912. godine, a kršten je već drugog dana,  3. srpnja, što se službeno vodi kao dan rođenja.

U njegovo doba je umiralo mnogo novorođene djece pa su roditelji, otac Juraj i majka Kata krstili dijete brzo nakon poroda da se pod Božjim blagoslovom bolje i zdravije razvija, a ako dijete umre da ne bude bez krsta. Zato sam na spomenobilježje u Slunju, podignuto u znak štovanja Jure Francetića ugravirao točan dan rođenja 2. srpnja 1912. godine, a ne dan krštenja 3. srpnja iste godine.

2. Krilnik Jure Francetić je mučenički umro u Slunju, noću pred zoru 27./28. prosinca pa treba pisati datum njegova pokoja 28. prosinca 1942. godine, a ne 27. prosinca, kako se često neispravno piše.

 

3. Prečesto se piše, da se ne zna za grob? Jure Francetića, što nije točno. Znade se za grob? Jure Francetića i ? Mije Abičića.

Ustaški krilnik? Jure Francetić i domobranski zastavnik, Francetićev zrakoplovni pilot ?Mijo Abičić leže u zajedničkoj masovnoj grobnici, u bezdani nedaleko bunara u selu Močile.  Hrvati u Slunju smatraju da su srbskočetnički i komunistički partizani namjerno postupili tako jer je u Močilama pao zarakoplov s ustašom Jurom Francetićem pa su ga mrtvoga tu uzemljili. Tu ima i dodatne simbolike. Naime, u neposrednoj blizini sela Močile su srbski izdajice ubile iz zasjede prvog hrvatskog ustašu Eugena Kvaternika, pokretača ustanka u Rakovici 1871. godine.

U toj bezdani, u selu Močile leži preko 800 Hrvatica i Hrvata iz Rakovice i oko 200 nedužnih ljudi iz Slunja, koje su poubijali Titovi komunistički partizani, točnije partizanočetnici. Glavni krvnik za sve žrtve je bio lokalni Srbin četnikopartizan  Mješina Kukić. Kukić se je osobno hvalio da je bacio u tu bezdanu mrtvog ustašu Juru Francetića i živog ranjenika, zastavnika Miju Abičiča.

Umetak: Poligonu Hrvatske vojske se je trebao zvati imenom viteza Jure Francetića

Jure_Francetic1Selo Močile, gdje leže mrtvi ostatci Jure Francetića se nalazi na prostoru Vojnog poligona HV “Eugen Kvaternik” Slunj pa je za očekivati, da će Hrvatska vojska podići spomenobilježje svome uzornom vojskovođi vitezu Juri Francetiću. Dosada to nije učinjeno, iako se je Jure Francetić vrlo uspješno i pobjedonosno borio protiv srpskih fašističkih četnika isto kao i Hrvatski branitelji i osloboditelji od 1991. do 1995.  Pisatelj ovih redaka kao dogradonačelnik Slunja iza “Oluje” i predsjednik Urv. Hrvatski domobran – Ogranak Slunj predložio je poslijeratnom zapovjedništvu Hrvatske vojske u Slunju da se poligon nazove imenom Jure Francetića ili Eugena Kvaternika. Usvojeno je ime Eugena Kvaternika.

Na ulazu u poligon treba postaviti spomenik Eugenu Kvaterniku i Juri Francetiću
Predložio sam također da se na ulazu u poligon postave spomenici Juri Francetiću i Eugenu Kvaterniku. Do danas nije postavljen nijedan spomenik, a novci, koje plaćaju Amerikanci i druge vojske za vježbanje na poligonu i ispucavanje raznih projektila s osiromašenim radioaktivnim uranom i drugim štetnim otrovima završavaju – gdje?!  U Slunju, koji ispašta posljedice od ispucavanja raznih projektila ne završavaju novci dobiveni od stranih vojnih postrojbi.

Dodajem ovdje da sam barem desetak puta u člancima i u podnescima na razne nadležne institucije RH pisao o svestranim opasnostima od pucnjave i od detonacija prilikom eksplozija teških projektila, ali sve je ostalo na “gluhome dobro jutro!”

Poligon HV “Eugen Kvaternik Slunj ugrožava obstanak Plitvičkih jezera!
I ovdje pripominjem da Poligon HV “Eugen Kvaternik” Slunj dodiruje svojom međom Nacionalni park Plitvička Jezera pa postoji opasnost od detonacije za tu navrijedniju prirodnu ljepotu u Hrvatskoj i u Europi. Tu teku popdzemno brojne rijeke (Jesenica, Slunjčica, Plaščanske rijeke.) i nadzemno (Mrežnica, Korana, nadzemni dio Slunjčice, Furjašnica i brojni potoci). Sva priroda, životi ljudi, divljači i razni ptica su ugroženi s Poligona i nitko o tome ne brine, čak ni udruge zelenih. (Završetak umetka).

Na zločinu prema ratniku Juri Francetiću Tito je strašniji krvnik nego Staljin!

Krilnik, posmrtno vitez Jure Francetić je najbolji hrvatski gerilski ratnik – vojskovođa svih povijesnih vremena. Takve vješte ranike ne ubija sprotna strane, nego ih koristi za uvježbavanje svoje vojske. Poznati su brojni slučajevi iz svih ratova, da je suprotna strana poštedila život svojih neprijatelja pa je njihove vještine, prirodne nadarenosti i ratničke sposobnosti koristiti za sebe. Ostanimo samo kod najistaknutijih slučajeva i odnosa komunističkog zločinca Staljina prema Hitlerovim ratnim stratezima. Ne želeći se udaljavati od središnje teme ovog članka spomenut ću samo Hitlerovog generalfeldmaršala Friedricha von Paulusa (1890.-1957.), koji je bio član  Njemačkog nacističkog komiteta. Ratujući za Staljingrad prouzročio je Friedrich von Paulus milijune ljudskih žrtava i neprocjenjive ratne štete u Sovjetskom savezu i napose u gradu imena po Staljinu. Dana 2. veljače on je kapitulirao i bio zarobljen od Crvene armije. Staljin ga nije ni mučio, ni ulogorio u Sibiru niti ubio, nego ga je koristio za školovanje sovjetskih oficira (molim: ne častnika jer taj naslov pripada samo Hrvatskoj vojski). Ima još puno sličnih slučajeva, ali ih se ne će ovdje navoditi radi obširnosti.

Tito je bio veći ratni zločinac nego Staljin

Iz odnosa Staljina prema Friedrichu von Paulusu i iz odnosa Tita prema Juri Francetiću se jasno vidi i potvrđuje da je Tito bio veći ratni i mirnodobski zločinac, nego Staljin.
Tito je na sam Božić, 25. prosinca 1942. došao iz Bihaća u Slunj, da se osobno uvjeri u zarobljenički plijen ranjenog Jure Francetića i njegovog zrakoplovnog pilota.
Nije Tito poštedio život istaknutom vojskovođi, teško izranjavanom Juri Francetiću, nego je čak zabranio liječenje, koje je zapovijedio Vladimir Bakarić.
U obraćanju javnosti s prozora slunjske bolnice Tito se je doslovce ovako izrazio o postupku prema izranjavanom Juri Francetiću i Miji Abičiću:
“Ove bandite ne ćemo da lečimo. Treba im dati svakog dana parče leba i čašu vode da se što dulje muče!” Dodajem ovdje da je zagonetni Tito za vrijeme rata govorio nekakvim čudnim srpskim jezikom, a kasnije nekakvim nazovi hrvatskim jezikom.

U zdravstvenoj nebrizi sudjelovala je i drugarica Lea Goldstein
Tako se je po naređenju šumskog maršala Tita i odvijala zdravstvena nebriga prema ranjenicima u slunjskoj bolnici, u kojoj nebrizi je sudjelovala i majka od Slavka Goldsteina Lea Goldstein uz vojne liječnike dr. Borislava Božovića i dr. Franza Kleinhappela.
U takvom brutalnom postupku po zapovijedi zločinca Tita prema ranjenicima, umro je Jure Francetić noću, pred zoru 28. prosinca 1942. godine. Daljnji postupak nam je poznat i već naprijed spomenut pa ovdje ponavljam samo završetak. Zamotanog u plahtu bacio je Mješina Kukić mrtvog Juru Francetića u bezdanu nedaleko bunara u selu Močile. Isti komunističkopartizanski zločinac Mješina Kukić bacio je u tu bezdanu živog ranjenika, domobranskog zastavnika Miju Abičića.

Jedna istina, koja mi je ostala u sjećanju onda prepričavana u Slunju
Ustaški krilnik Jure Francetić je zaista bio odličan ratnik. Sa svojom Crnom Legijom on je uspješno i pobjedonosno ratovao:
1. protiv stostruko brojnijih, do zuba naoružanih srpskih fašističkih četnika Draže Mihailovića,
2. protiv talijanskih fašista pod vrhovnim zapovjedništvom generala Maria Roatta-e i
3. protiv Titovih šumskih odmetnika – zločinačkih partizana, čas udruženih, čas posvađenih s četnicima.

Poglavnik premješta Francetića iz Istočne BiH (NDH) u Liku
Kad je hrabri i ratnički sposobni Jure Francetić pobjedonosno sredio stanje u Istočnoj Bosni i Hercegovini pozvao ga je poglavnik Dr. Ante Pavelić, da sredi stanje u Lici, Kordunu i Bosanskoj krajini. Tu je oružjem i strjeljivom, dobivenim posredstvom četnika od Talijana zaozeo zločinac Tito dio Like, Bosanske krajine i Korduna, ustrojio svoju republiku i održao prvo zasjedanje tzv. Avnoja u Bihaću, 27. studenoga 1942.
Francetić je bio najsposobniji ratnik, koji je mogao uspješno obračunati s Titovim šumskim odmetnicima, tada udruženim partizanima i četnicima. Zato ga je Poglavnik pozvao u Zagreb, a zapovjedništvo Crne legije preuzeo je pukovnik Rafael Boban.

Ranog popodneva 23. prosinca 1942. uputio se je Jure Francetić zrakoplovom u Liku
Do odredišta u Lici nije došao jer se je zrakoplov uslijed kvara srušio u srbskočetničkom i partizanskom selu Močile, nedaleko Slunja. O detaljima je već čestoputa pisano pa ih ovdje ne ću ponavljati.
Slunjanin Božo Jurašin je tada bio pilot Ratnog zrakoplovstva NDH, na uzletištu u zagrebačkom Borongaju.
Pukim slučajem istaknuti pilot Božo Jurašin je preživio Drugi svjetski rat. On je govorio povjerljivim osobama u Slunju, među kojima je bio i pisatelj ovih redaka, da su kvar na zrakoplovu instalirali Talijani i to stavljanjem sladora (šećera) u benzin. To su Talijani učinili iz osvete jer se je Jure Francetić pobjedonosno borio protiv talijanskih saveznika – srbskih fašističkih četnika i protiv Talijana, kad su to okolnosti diktirale.

Zaključak

Sudbina ratne države Hrvatske NDH i ishod rata ne bi bio tako porazan, da je ostao živ ustaški krilnik Jure Francetić. On je smrtno stradao samo osam mjeseci prije kapitulacije Italije, koju su preuzeli zapadni saveznici.

Da je Jure Francetić ostao živ, on bi uspješno obračunao s Titovim šumskim odmetnicima – komunističkim partizanima i kao zapovjednik Like i središnje Hrvatske s jadranskim priobaljem Francetić bi se pridružio zapadnim saveznicima i bila bi spašena ratna Hrvatska na čitavom svome prostoru od Drine do blizu Soče. Hrvatska ne bi pretrpjela Bleiburg i Križne puteve, do kojih ju je dovala Pavelićeva i Luburićeva problematična politika. Francetić bi za taj strateški plan imao savezništvo u domobranskom pukovniku Ivanu Babiću i u akcijskom pdhvatu Lorković – Vokić.

Iz povijeti bismo mi Hrvati trebali više učiti, zdravo misliti i pametno postupati pa ne bismo pali u ovu bijedu, u koju su nas doveli kriptokomunisti i neokomunisti, razni Račani, Sanaderi, Vidoševići, Mesići, Josipovići, Milanovići, Pupovci.

Mr. sci. Dragan Hazler/ M.B.Otporaš

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari