Pratite nas

Kolumne

Tri kolumnista traže mecenu

Objavljeno

na

Jedan od rijetkih drugova u patnji Perzefoni bijaše Ganimed. On je Hadu donosio vino. Zeus nekoć posla orla da ga otme i dovede na Olimp. Otac je Ganimedov Tros tugovao za sinom te se Zeus sažali i posla mu dva konja toliko brza da su i po vodi mogli juriti. Na koncu ga kupi time što mu je preko Hermesa obećao da će i on i Ganimed postati besmrtnima: Ganimed kao olimpski vinotoča, a Trosovo će ime ponijeti grad o kojemu ću se ispredati priče dok je svijeta i vijeka. Iako je sinu tvrdio kako sve čini radi njegove dobrobiti, u dubini su duše obojica znali da starac nije mogao odoljeti počasti koja mu se nudila. Godine su prolazile, Tros je sina spominjao samo kako bi istaknuo vlastitu veličinu, Ganimeda su zaboravili svi frigijski pastiri, a za njim su lajali tek vjerni psi jer i ljudi i bozi zaboraviše što je to odanost. Ganimed koji nikad nije oćutio ni slasti putene ni ćudi ljuvene rado je slušao Perzefonu, poglavito njezine priče o Demetri jer je odavna zaboravio kako mu izgleda mati. Perzefona se čudila tomu kako jedan naočit mladac može živjeti bez toplih dodira te se zadubljena u vlastite misli gotovo sudari s Tomrisom. U posljednji se trenutak između njih postaviše stražari. Vrškom mu prstiju ipak dotakne rame. Hodala je potom danima u blizini povorke kojom se Tomris kretao, a Ganimed ju upita: „Može li se živjeti samo od pogleda i rijetkoga hladnog dodira?“ Negdje pak na površini morskoj, visoko, visoko iznad Perunove brazde veslao je u tišini Svebor slušajući priču staroga Grka. Prolaziše ga srsi od hladnoće. Dolazila je zima, a on je već odavno bio lišen ljudske topline i vjerovao je da ju više nikad ne će iskusiti. Majstor se Radovan nasmije i bocnu Kalojanisa: „A sal grie oni dil kad rečeš: Vidiš, Tješidruže, kad u ranu zoru misto pisme o moru čuješ lavež morskih pasa, to ti čagljevi frigijski laju na misec s kojega in maše Grabimed ili kako si ono reko. Evo son ti i jo već nauči priče. Doj čaguol veselije!“ Nasmiju se na to i stari Grk i Svebor, ali ih ubrzo prenu Posejdonov hropac od kojega nasta vir.

Kako bi se oporavio od obrtanja u vrtijeljci i malo odmaknuo od jedne od vlastitih ličnosti, autor ju je počeo karikirati s pomoću druge, a slično mu čine i drugovi po peru kojima je izmaštan život u grčkoj mitoantropogoniji miliji od života u hrvatskoj stvarnosti. Tako je nenadani susret triju kolumnista iz ciničke škole s vlastitim mecenom (kojemu je miliji Aristipov pogled) i njegovim uzvanikom (laureatom iz Velike Grčke) začinjen tvrdnjom jednoga od njih kako je odbio izdašniju ponudu tvrdnjom: „Ništa ne može zamijeniti honorar mojega mecene.“ Najciničniji mu je među njima odvratio: „Dakako da se ništa ničim ne može zamijeniti.“ Treći si je pak samo nalijevao vino jer odavna nije vidio hljeba. Pa da su tribine Hrvatskogaslova dosadne!

Preskočimo sad koje tisućljeće i riješimo barem dio dugova iz prošle kolumne. Prvo ćemo odgovoriti na pitanje kakav se to val prosvjeda razlijegao hrvatskim gradovima (uključujući i Zemun) koncem 19. stoljeća. Tadašnji su se, naime, filanci iz Budimpešte (iako su Madžari) odlučili graditi Englezima te su počeli prikrivati hrvatske natpise na dvojezičnim hrvatsko-madžarskim grbovima na filanačkim uredima. Zanimljivo je da su to (svaka je sličnost sa suvremenošću namjerna) pokušali učiniti i u Zagrebu u noći sa 6. na 7. kolovoza 1883. u Zagrebu. Dakako da su se Zagrepčani i stanovnici ostalih hrvatskih gradova uzbunili te su predvođeni pravašima i na krilima kasnijih seljačkih prosvjeda uzdrmali političke elite u tolikoj mjeri da je poslana čak i vojska koja je na koncu uklonila prekrivene i postavila „nijeme“ (bez dvojezičnih natpisa) grbove. U takvu su ozračju protekli prvi dani Khunenova banovanja te se on, zabavljen važnijim poslovima, u prvih desetak godina svoje uprave nije uopće bavio ni pravopisnom, ni jezičnom problematikom općenito, a i kad se počeo njom baviti, nije u tome vodio glavnu riječ (ponavljam kako je svaka usporedba sa suvremenošću namjerna). Uostalom, počujmo što je 1892. rekao Isidoru Kršnjaviju koji mu je s Arminom Pavićem sastavio naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji trebao uvesti fonološki pravopis: „Ja nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili.“ Da, dobro ste pročitali, ban Khuen-Héderváry bio je zagovornikom tzv. korijenskoga pravopisa, a potpisao je naredbu kojom se uvodi fonološki pravopis iako mnogi naši ugledni jezikoslovci, koji očito nisu čitali izvrsne studije Marka Samardžije (njegov je pogovor pretisku Brozova pravopisa pravo malo remek-djelo) i Zlatka Vincea ili svjedočenja Tome Maretića, razdoblje njegova banovanja smatraju razdobljem najvećega uplitanja izvršne vlasti u pravopisna pitanja. Ponovno naglašujem kako je svaka sličnost sa suvremenošću namjerna. U idućemu ću vam pak broju otkriti zašto Hrvatima nije pošlo da rukom da jedan pravopis postane službenim u većini hrvatskih pokrajina u Austro-Ugarskoj, a ako pratite suvremena zbivanja, možda ga i sami možete naslutiti.

Na koncu i fraškica. Iz dosade sam vrtio neke stare šlagere kako bih u njima pronašao istinu te si pustih prastaru izvedbu francuskoga šlagera Tu t’en vas Jasne Zlokić i pokojnoga Tomislava Ivčića. Upita me poznanik što slušam, da mu tekst zvuči kao da netko pjeva Tito va. Odvratih mu da je to francusko-talijanska preradba budnice Ide Tito preko Romanije. Ne čuje li svatko ono što mu odgovara? Zamislite da to remek-djelo svjetskoga budničarstva na Brijunima zajedno otpjevaju Charles Aznavour i Rade Šerbedžija. Proplakale bi i sredozemne medvjedice.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 7. studenoga 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Izumiremo. Na čudan način nestajemo. Dok jedni iseljavaju, drugi u pobačajima ubijaju. Zato fra Mario Knezović zaključuje da narod skončava u Njemačkoj i kanalizaciji. Javna televizija u emisiji Aleksandra Stankovića propagira iseljavanje. U novoj kolumni čitajte i o tome kako se mogu povezati pravosuđe i pečena janjetina. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika, a drugi „janjetinom“ plaćaju jamčevinu, piše fra Mario.

Skončavamo u Njemačkoj i kanalizaciji

Čija su djeca njihovi će biti i orasi. Tako kaže narodna mudrost. Na prostoru Bosne i Hercegovine i Hrvatske vođeni su česti ratovi za orahe. Borba za teritorij je sudba koja prati ove prostore. No, podatci govore, da će u budućnosti orahe brati nečija tuđa djeca koja će bez ispaljena metka osvojiti našu djedovinu. Podatci iseljavanja i izumiranja su apokaliptičkih razmjera. Prema podatcima statističkoga zavoda ove godine je u škole u Bosni i Hercegovini 7.153 učenika upisano manje nego prošle godine. Ali iz toga brojčanoga podatka čupamo i drugi važan podatak da je u srednje škole, od te brojke, upisano manje 6.263 učenika, a u osnovne škole 890 učenika manje.

Logičan je zaključak da mnogi odlaze i tijekom osnovne škole ili nakon nje napuštaju BiH. Na Sveučilište u Mostaru, jedino na hrvatskome jeziku u BiH, upisalo se oko 450 studenata manje nego prošle godine. To su podatci koji vape da se svi alarmi uključe. U Hrvatskoj je stanje slično. Prošle godine je rođeno 36.372 djece, a umrle su 52.043 osobe. Uz to, što je prijavljeno, odselilo je 16.789 osoba. Te brojke su i poraznije jer neki ne prijavljuju odlazak.

I, onda, kad to sve vidimo, čudi što i javna televizija neposredno propagira odlazak, iseljavanje i širenje beznađa. Tako na Hrvatskoj televiziji (dalekostidnici) Aleksandar Stanković ugosti osobe koje pričaju o odlasku i šire tu propagandu. Možemo li zamisliti da Aleksandar Stanković u jednoj emisiji ugosti nekoga od TV urednika koji su u svojoj zemlji i na javnoj televiziji propagirali beznađe, bijeg iz zemlje, govor da u vlastitoj državi nema budućnosti, da mladi moraju otići itd.

Takvoga novinara na javnom medijskome servisu u normalnim državama nema. I umjesto da konačno Stanković ode barem s HTV-a on nam u emisiju dovodi osobe koje propagiraju napuštanje Hrvatske. Propagirati bilo koji oblik seljenja je nehumano i može se svesti pod neku vrstu etničkoga čišćenja. Pitam se za koga to Stanković, i slični njemu, i po čije nalogu, rade i pripremaju Hrvatsku? Za koga to pripremaju Slavoniju? Potpuno sam uvjeren da oni koji će se u budućnosti tamo doseliti već postoje. Za nekoga se u geostrateškim planovima priprema hrvatska žitnica.

Ključno je pitanje kako ćemo stvoriti uvjete za dobar život u vlastitoj zemlji dok ima toliko onih koji je istinski ne vole i javno preziru. On novcu pretplatnika i o javnome novcu propagira se kako je unosan i ponosan posao u tuđoj zemlji prati stražnjice, dok se želi ogaditi mogućnost da se u vlastitoj zemlji pokuša dostojanstvenim radom uspjeti. Čast emisije, samo u manjoj mjeri, spasio je mladić koji ostaje u Domovini i pokazuje da se može uspjeti tko hoće raditi. Osobno ne želim da Aleksandar Stanković napusti Hrvatsku.

Želim da napusti propagandni rad protiv Hrvatske. Vrijeme je da to učini dok nas ne protjeraju on i slični njemu! I da ne bih svalio svu krivicu na medije valja reći da je za demografsku katastrofu još mnogo drugih faktora krivo. Sustav na vlasti, osobito u nekim županijama u BiH, ne isplaćuje redovite dječje doplatke, skupa je školarina na fakultetima jer ih država i županije ne sufinanciraju, ignoriraju se majke kao odgojiteljice, težak je dolazak do zaposlenja itd.

Demografskoj slici negativni biljeg daju i oni koji olako odlaze i bez pravoga razloga napuštaju svoje pradjedovske prostore. Ispada da mnogi postupaju po izreci: „Vidjela žaba da konja potkivaju pa i ona digla nogu.“ Uz sve to, demografskoj katastrofi doprinose brojni pobačaji – čedomorstva. Tako možemo, s knedlom u grlu, zaključiti da, što je gnjusno, najviše završavamo u Njemačkoj i kanalizaciji.

 

Sudska jamčevina i pečena janjetina

Osoba je uplatila jamčevinu i puštena da se brani sa slobode. To je čest slučaj kad su u pitanju imućni okrivljenici. Što je jamčevina? Naravno da neću tumačiti općepoznate činjenice da je to novčani ili imovinski polog kao jamstvo da će se osoba odazvati sudu i da neće pobjeći pravnome postupku. Međutim, u moru pojmova izgubila se bistrina koja nam plastično objašnjava što je jamčevina. Moje objašnjenje je slijedeće. Nekom zgodom u parku se skupilo divno društvo i prigodno su stavili janje na ražanj.

Dok su u veselom društvu samo za tren zanemarili janje na ražnju kradljivac je došao i ukrao ga. Ubrzo su okrivili čovjeka koji je ukrao janje, podigli optužnicu i stavili ga u pritvor. Onda dolazi osoba u ime suda i pušta čovjeka na slobodu pod uvjetom da dva kilograma pečene janjetine ostavi na sudu kao jamstvo. Eto to je jamčevina u kontekstu modernih sudskih postupaka. Polog su mrvice od ukradenoga ili zloporabom položaja stečenoga.

Ova priča uopće nije banalna, premda se takvom čini. Da. Upravo se po ovom modelu događaju stvari. Čovjek se nepošteno i krađom obogati, a onda od toga ukradenoga plaća sitnu jamčevinu da se brani sa slobode. Pitanja je mnogo u toj izopačenoj logici i moralnoj nakazi od postupanja. Osnovno je pitanje je li moralno i pravno dopustivo primiti jamčevinu od osobe koju se privodi upravo zbog toga što je istu jamčevinu nepošteno ili krađom stekla? Drugo važno pitanje je kakvu jamčevinu može ostaviti osoba koja nema ništa, koja je uhvaćena u maloj krađi i nema niotkud namiriti niti ponuditi jamčevinu? Pisati o tome da su jamčevine model po kojem „bogatuni“ mogu uživati slobodu nije ni potrebno. Gledano s moga kuta stvari trebaju biti potpuno drugačije i upravo ne bi, s moralnoga gledišta, bilo dopustivo da jamčevinu uplaćuju oni koji su u mutnom poslovanju došli do kapitala. To je plaćanje od svojevrsne krvarine.

Uz ove pravne procedure i zavrzlame oko jamčevine, čudi još jedna stvar. Čovjek sam medija i ako je išta apsurdno i pristrano to su medijske izjave odvjetnika okrivljenih. Ako želimo zemlju prava i pravičnosti odvjetnici i sudionici u sudskim procesima ne smiju biti dionici javnih rasprava i televizijskih emisija na temu koja se tiče određenoga sudskoga predmeta. Što branitelji imaju reći osim toga da iznose teze u korist okrivljenika i da pritom za svoga klijenta kažu da je nevin. Mediji se hrane jalovim izjavama odvjetnika. Također u medijima ne bi trebali sudjelovati ni članovi tužiteljstva jer se tako izriče javna presuda, a postupak je u tijeku. Ako je osoba nevina dok joj se ne dokaže krivnja, onda svaki javni istup koji sliči na parnicu je krivično djelo i utjecaj na pravičnost postupka. Sudcima i odvjetnicima je mjesto u sudnici, a kriminalcima u pritvoru. Do takvoga smo apsurda došli da bi trebali u Hrvata pjevati srpsku himnu “Bože pravde”!

Fra Mario Knezović/Naša ognjišta/fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari