Pratite nas

Kolumne

Tri kukavca tovare magarca

Objavljeno

na

Milanoviću, kao jedini vjeran saveznik iz golog interesa ostaje Vesna Pusić, jer ona nema drugog načina održati se barem u saborskim klupama, pa to i ne čudi. Čudi, međutim, zašto Milanović vuče za sobom hiper-ambicioznu Vesnu Pusić, koja mu je više uteg na nogama, nego krilo za uzlet. Može slobodno računati i na Milorada Pupovca i to je sv.

Milanovic-Vlada

Socijaldemokratska partija Hrvatske, za koju će zlobnici kazati kako nije ni socijaldemokratska ni hrvatska, kao da se ovih zimskih dana u predvečerje parlamentarnih izbora, trgla iz dubokog sna, potaknuta traumatičnim iskustvom upravo održanih predsjedničkih izbora na kojima je njihov kandidat doživio težak i gorak poraz te onih ranije održanih za Europski parlament i niza lokalnih izbora na kojima je prevagu redovito odnosila koalicija stranaka okupljenih oko HDZ-a. Drugo je pitanje, čini li to prekasno i čini li to na pravi način?

Neke najnovije socijalne mjere trebale bi prikriti činjenicu da je SDP, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima, u stvari prihvatio i provodio neoliberalnu politiku, politiku pogodovanja krupnom kapitalu i profiterstvu, zanemarujući radnička prava. Naravno, riječ je o zamrzavanju švicarskog franka na godinu dana kako bi se olakšao položaj zaduženih građana u ovoj valuti, te o otpisu dugova najsiromašnijima. Te mjere, onako na prvu loptu, ostavljaju stanoviti dojam, tim više što su glavne konkurente dovele u nezgodnu poziciju da ostanu rezervirani spram njih, ali u biti ne znače puno i njihov će efekt brzo okopniti. Pogotovu su za vladajuće porazne činjenice koje se ničim ne mogu retuširati, a koje govore o brutodruštvenom proizvodu i nezaposlensoti, o izostanku poduzetničkih aktivnosti i realizacije nekoć bučno najavljivanih javnih projekata.

Zamrzavanje franka praćeno je mnogim dilemama i financijske i pravne naravi. Tko će, pitanje je sad, platiti navodni gubitak banaka koje će svoju zadovoljštinu, možda, potražiti na sudovima i međunarodnim arbitražama, hoće li se i koliko stanjiti devizne rezerve zemlje, nije li krajnje neobično da zakonodavna vlast, tj Sabor određuje devizni tečaj umjesto Narodne banke, ako se već napušta tržišni mehanizam, zašto se zamrznuo samo tečaj franka, a ne i eura koji također može u odnosu na kunu aprecirati, kako to da se odluka o zamrzavanju odnosi samo na jednu, a ne na sve kategorije dužnika, na primjer i na one koji su uzimali krede za obrtničku ili poljoprivrednu djelatnost?

Ono jedino pravo i logično rješenje, a to je konverzija deviznih u kunske kredite u skladu s Ustavnom odredbom o kuni kao jedinom sredstvu plaćanja u zemlji, po svemu sudeći će izostati. Formiranje jedne jake državne banke, koja bi diktirala uvjete kreditiranja, nitko ni ne spominje. Ona druga mjera za najsiromašnije iz još siromašnijeg paketa socijalnih poteza, s obzirom na vrlo stroge limite koji se određuju kao uvjet opraštanja dugova, imat će vrlo ograničeni domet, jer će vrlo mali broj građana udovoljavati tim uvjetima.

Stranka koju je utemeljio Ivica Račan i koju nakon njegova odlaska vodi Zoran Milanović, koji je puno obećavao, a malo dao, voli za sebe kazati kako je ona stranka lijevog centra. Spominjanje, međutim, ljevice i desnice u našim uvjetima, uvijek izaziva zabunu i svaki put pitanje: A što je to zapravo? S obzirom na pristajanje uz dominantnu liberalnu praksu i teoriju tržišnog fundamentalizma i socijalnog darvinizma, naše se ljevičarstvo svodi na relativizaciju nacionalne države, na titoizam, odnosno neojugoslavenstvo, te moralni relativizam. A to baš i nisu neke reference s kojima bi se mogla zadobiti šira podrška birača.

Osim što mjerama socijalne politike pokušava zadobiti povjerenje birača, Zoran Milanović nastoji učvrstiti i eventualno proširiti koaliciju. Ali, ni tu mu baš ne ide najbolje. Svi nekako bježe s broda koji tone. IDS razmišlja o tome hoće li i na sljedećim izborima ići skupa sa SDP-om, laburisti također još važu, ali su oni ionako u očiglednom padu, ORaH se opire svim snubljenjima i najavama ove vrste, a ni Stranka umirovljenika nije više zagrijana. Svi će oni, iako međusobno ideološki bliski, sačekati rezultate izbora i odlučiti kome će se prikloniti. Živi zid je ionako izvan ovoga konteksta. Milanoviću, kao jedini vjeran saveznik iz golog interesa ostaje Vesna Pusić, jer ona nema drugog načina održati se barem u saborskim klupama, pa to i ne čudi. Čudi, međutim, zašto Milanović vuče za sobom hiper-ambicioznu Vesnu Pusić, koja mu može samo oslabiti poziciju, koja mu je više uteg na nogama, nego krilo za uzlet. Može slobodno računati i na Milorada Pupovca i to je sve. Reklo bi se po jednoj narodnoj – tri kukavca tovare magarca.

Milanović je u vlastitim redovima označen kao najslabija točka, okrivljen je čak i za Josipovićev krah. Jedva je preživio onu situaciju kada se odlučivalo o izbacivanju Slavka Linića iz stranke. I sada mu traže nasljednika: Josipović, Picula, Komadina… No, do izbora se ništa neće dogoditi, on ima potporu stranke koja, kao i druge stranke, funkcionira kao stroga vojnička postrojba, sve dok ne dođe do definitivnog loma.

Milanović je u noći teškog gubitka sav onako očajan i revoltiran jasno naznačio smjer u kojemu će se kretati njegova kampanja, koja je, zapravo, već počela, ako je ikada i prestala. Za sve promašaje, nesposobnosti i neučinkovitosti nastojat će okriviti bivšu vlast. HDZ će nastojati prikazivati kao kriminalnu organizaciju. Moguća je i instrumentalizacija pravosudnog sustava i podizanje novih optužnica. Ali, usta će mu zatvoriti mangupi u vlastitim redovima, od vukovarskog gradonačelnika, sisačke županice, do Siniše Varge, još jednog iz plejade mlađih političara koji je svoju funkciju na kojoj je tek osam mjeseci, shvatio kao povijesnu priliku za raskošan život i brzo bogaćenje, dokazujući kako kleptomanija naprosto nije osobina jedne stranke, već da su kleptomani podjednako raspoređeni na svim stranama političke lepeze. Treba im samo dobra prilika. Jer, prigode beru jagode.

Da su izbori u ovom trenutku, nema dvojbe kako bi HDZ-ova koalicija pobijedila. Dovoljno je pogledati kartu izbornih rezultata na predsjedničkim izborima. Dvije trećine županija obojeno je plavim, a županije su izborne jedinice. Sama nova predsjednica je značajan dobitak. To raspoloženje može biti promijenjeno samo nekim velikim ekonomskim preporodom pod sadašnjom vlašću, što nitko ne predviđa, ili nekom velikom aferom vezanom uz vodeće ljude HDZ-a. Loše je za desnu koaliciju što se odmetnula Ruža Tomašić, koja je, uvjerena u svoju samostalnu snagu, pak krenula putem koji ne vodi nikamo. U interesu je HDZ-a imati desnije od sebe neku stranku ili savez stranaka s kojima bi se moglo koalirati nakon izbora, jer sam niti s partnerima teško može dobiti apsolutnu većinu. HDZ-u ozbiljno namiguje, što je istina mač s dvije oštrice, Radimir Čačić sa svojom Varaždinskom županijom, s kojim se Vesna Pusić ne želi zajedno voziti ni u tramvaju, a koji može biti neka ravnoteža u odnosu na IDS na onoj drugoj strani. Slična je situacija i s budućom Bandićevom strankom. No, najvažnije je za sadašnju opoziciju imati jasan program, koji će polaziti od vitalnih nacionalnih interesa i kojeg neće pisati tek neki tehnokrati, pa makar i iz Bavarske te predstaviti sastav buduće Vlade, koji neće biti nužno stranački i u kojeg će narod imati povjerenja.

[ad id=”40551″]

 

Autor: Josip Jović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari