Connect with us

Šport

Tri lijepe priče o odnosu gradova prema svojim nogometnim klubovima i jedna tragična

Published

on

Tri lijepe priče o odnosu gradova Rijeke, Splita i Osijeka i tamošnjih gradskih uprava prema svojim nogometnim klubovima i jedna tragična o sramotnom odnosu Grada Zagreba prema Dinamu

Priča prva.

Gradonačelnik Rijeke, odnosno Grad Rijeka je s HNK Rijeka bez ikakvih problema i natezanja potpisala ugovor kojim pravo građenja na zemljištima u gradskom vlasništvu (Kantrida i Rujevica) daje HNK Rijeci.

Potpisivanjem ugovora o pravu građenja, Grad Rijeka kao vlasnik zemljišta na Kantridi i Rujevici prenijela je pravo građenja na tvrtku Stadion Kantrida d.o.o.

Na Rujevici je privatnom investicijom izgrađen novi stadion na kojem igra HNK Rijeka.

Grad Rijeka značajnim se sredstvima uključio u investiciju osiguravajući zemljište, izgradnju ceste i potrebnu infrastrukturu.
Grad je osigurao zemljište potrebno za gradnju trening kampa te potrebnu prostorno-plansku dokumentaciju, konkretno Urbanistički plan uređenja sportskog područja Rujevica.

Nadalje, izrađen je idejni, glavni i izvedbeni projekt pristupne ceste budućem Kampu te je otkupljeno zemljište i izgrađena cesta.
Što se tiče opremanja kampa komunalnom infrastrukturom, izgrađen je plinovod u dužini od 675 metara.
Sve je to Grad Rijeka učinila bez okolišanja i fige u džepu za svoj nogometni ponos, HNK Rijeku.
Danas HNK Rijeka ima novi, moderni stadion Rujevicu i trening kamp s nekoliko terena za svoju nogometnu akademiju.

Priča druga.

NK Osijek je također imao, poput HNK Rijeke u svom gradu, hvale vrijednu podršku Grada Osijeka, gradonačelnika i gradskih vlasti za izgradnju Stadiona Pampas, koja je još u tijeku. Grad Osijek je pokazao izuzetnu kooperativnost oko zemljišta za izgradnju stadiona (financiranu od strane investicije, odnosno mađarske Vlade i mađarskih investitora) i njegove cijene, promptnom izdavanju svih potrebnih dozvola, veliku fleksibilnost u pomicanju rokova iz ugovora i sklapanju čak tri aneksa ugovora između Grada Osijeka i Škole nogometa NK Osijek… Grad Osijek je svom klubu ostavio na raspolaganju i postojeći stadion Gradski vrt za korištenje, gdje će i nakon dovršetka novog stadiona trenirati i igrati svoje utakmice druga momčad Osijeka, koja nastupa u Drugoj HNL. U prilog odličnoj suradnji idu i sljedeće izjave:

27.7. 2020. gradonačelnik Osijeka i direktor Bijelo-plavih istaknuli su uzornu suradnju u realizaciji velikog klupskog projekta.
‘’Bit će to prekrasan stadion kojega nema nitko u Hrvatskoj! Njegovom će izgradnjom i grad Osijek dobiti novu dimenziju i postati najsportskiji grad u Hrvatskoj. Ponosan sam što sam sudjelovao od samoga početka u ovoj divnoj priči i dakako da i osobno, i kao gradonačelnik, podržavam izgradnju tog velikog, jedinstvenog kompleksa u Retfali. To će zasigurno promijeniti vizuru tog dijela našeg grada i učiniti ga sadržajnijim i privlačnijim ne samo za naše sugrađane, nego i one koji će dolaziti u Osijek. S Klubom ostajemo i dalje partner, u svemu što je vezano za ovaj projekt. Grad i sada ima radove u Kanižlićevoj ulici kako bi sve bila jedna cijelina. Rješavamo i otpadne vode, završavamo projekt za kolektor koji je nužno napraviti, a na raspolaganju smo i za sve ostalo u čemu bismo mogli sudjelovati’’, naglasio je gradonačelnik Vrkić.

Direktor NK Osijek je potencirao zajedništvo s Gradom i obostrano maksimalne napore koji se ulažu da bi se sve odvijalo prema planu. Podrška iz gradske uprave je neupitna, a i u Klubu čine sve kako bi se najveći klupski projekt odvijao bez ikakvih poteškoća i zastoja.
‘’Mogu reći da sve odrađujemo zajedničkim snagama. Osobno se zahvaljujem gospodinu Vrkiću za njegov uloženi napor još od same pripreme projekta, pa do sada. Iznimno smo zadovoljni odnosnom sa strukturama u Gradu koje svoj posao rade odlično. Drago mi je istaknuti kako imamo maksimalnu potporu, što je vrlo bitno. I gradonačelnik se iznenadio koliko je toga u međuvremenu napravljeno i dinamikom kojom napredujemo. Ono što me posebno veseli je činjenica da se pokazalo kako su nam Grad i gradonačelnik pravi i odgovorni partner’’, zadovoljno je izjavio direktor NK Osijek, Igor Galić.

Priča treća.

Prije samo par dana na službenim stranicama Grada Splita izašao je ovakav tekst o odnosu Grada Splita i HNK Hajduk:
‘’GRADONAČELNIK Splita Andro Krstulović Opara sastao se danas u Gradskoj upravi s novim predsjednikom HNK Hajduk Lukšom Jakobušićem, objavila je službena stranica Grada Splita.

Gradonačelnik je Jakobušiću poželio uspješan mandat na čelu Bijelih te iskazao nastavak potpore Grada Splita u svim klupskim projektima i aktivnostima.

Kako je izvijestio novog predsjednika, ulaganja Grada Splita u Hajduk za vrijeme njegovog mandata, u periodu od 2017. do 2020. godine, iznose gotovo 71 milijun kuna, u što se ubraja i odluka vlade RH da se na Grad Split prenese 52.690 redovnih dionica u nominalnom iznosu od 26 milijuna kuna.

Za usporedbu, u šestogodišnjem periodu od 2010. do 2016. godine ukupna ulaganja bila su u iznosu od četiri i pol milijuna kuna.
Gradonačelnik Krstulović Opara podvukao je važnost gradske potpore u dosadašnjem, ali i budućem razdoblju, kojom Grad kao većinski vlasnik osigurava financijsku stabilnost kluba.’’

Otprije znamo kako je Hajduk u lipnju 2008. godine u sklopu postupka preoblikovanja u sportsko dioničko društvo od Grada Splita dobio stadion Poljud u koncesiju na 30 godina.

Jedna tragična priča.

Nedavno smo u TV emisiji ‘’Stadion’’ na javnoj televiziji mogli čuti i predstavnika Grada Zagreba na temu izgradnje stadiona. Dojam je kako je ova njihova najava o natječaju krajem godine, tek puko kupovanje vremena. Da je postojala iskrena namjera iz Grada o gradnji stadiona, već bi se u zadnjih 20 godina barem nešto pomaknulo s mrtve točke. Zašto se Dinamu ne daje ono što su gradske uprave Rijeke, Splita, Osijeka dale za svoje klubove – barem prijenos prava građenja na gradskom zemljištu ili koncesiju (poput Poljuda na 30 godina)? Valjda kako bi aktualna garnitura na i pri vlasti mogla i dalje neometano namještati i davati poslove rodijačkim firmama i kumovima… Sramotno. Što je g. Rovis mislio – koja može biti treća opcija, ako ne prijenos prava građenja ili povrat vlasništva zemljišta koje je 40 godina bilo u Dinamovom vlasništvu i koje mu je oduzeto potezom pera? I zašto se ne bi mogao graditi stadion južno ili jugozapadno od postojećeg, pa tek poslije rušiti postojeći? Laž je kako je prostor ograničen zbog bazena Svetice sa zapadne strane i željezničarskog naselja na istoku. Prostora između ima sasvim dovoljno za pravi nogometni stadion, bez atletske staze. A kako aktualna vladajuća garnitura radi, njihov modus poslovanja i upravljanja javnim financijama je pokazan na primjeru izgradnje žičare. 600 milijuna kuna u 2,5 godine! Sramota nad sramotama. Uz bezbroj aneksa i dodataka osnovnom ugovoru o gradnji. Ali uskoro su lokalni izbori, pa će i navijači i simpatizeri Dinama, kao i svi građani moći svoje mišljenje izreći glasačkim listićima na biralištima. Nema predaje!

Nekorektne su i priče kako Dinamo kao podstanar ostavlja nakon 20 godina stadion Maksimir u lošem stanju, kako Grad sve plaća… Dinamo je u njega uložio više nego što je Grad davao za održavanje svoje imovine. Izgrađen je hotel ’67., ispod južne tribine, uređene svlačionice, prostorije za vježbanje, infrastruktura, tereni, rađeni su radovi na sanaciji južne tribine nakon potresa… Dinamo je uložio oko 100 milijuna kuna svojih sredstava u stadion zadnjih 12 godina, bez režijskih troškova. Na ime tih troškova Grad je u zadnjih pet godina uplatio 29 milijuna kuna, a stvarni troškovi su bili 46 milijuna kuna. A neozbiljni su izgovori kako se do sada, 20 godina (i baš slučajno uoči lokalnih izbora za par mjeseci, u svibnju 2021.), čekalo pismo Skupštine Dinama da bi se nešto pokrenulo i da se ‘’kreće čim prođe korona s privatnim partnerom u izgradnju stadiona’’. Kao da se ne zna tko je vlasnik zemljišta i koji su uopće preduvjeti da bi Dinamo krenuo u projekt izgradnje stadiona. Isto tako, rok od godine dana koji se spominje za izgradnju stadiona nije realan u našim okolnostima i treba računati na minimalno dvije godine za izgradnju od dana kad se zapikne prva lopata. Dok se baš sada, 6 mjeseci prije lokalnih izbora, prodaje priča o javnom natječaju krajem godine za odabir urbanističko -arhitektonskog rješenja stadiona i cijelog kompleksa, uz trajanje natječaja do 4 mjeseca, pa min. 2-3 mjeseca za odabir…

Sramota je da Dinamo, koji je, bez podcjenjivanja bilo koga, po svemu – rezultatima, trofejima, ugledu u Europi i svijetu, bogatoj i blistavoj tradiciji, značaju za hrvatski narod, važnosti za našu reprezentaciju – svemirski brod za sve ostale hrvatske klubove, a nema adekvatan stadion i dom u hrvatskoj metropoli i najvećem i najbogatijem gradu u državi. Posebno nakon jakog potresa početkom godine, koji je to otužno stanje još dodatno pogoršao i ostavio ionako dotrajali stadion praktički trajno bez kompletne istočne tribine i s privremeno narušenom statikom južne tribine. Da se ne spominje kako kao država imamo najgoru nogometnu infrastrukturu i stadione u cijeloj Europi, iza Albanije, Sj. Makedonije, Bugarske… To je velika sramota i Zagreba i države. Dok gledamo kako su pitanje stadiona rješavali u Rijeci, Splitu i Osijeku – u Zagrebu je na djelu već 20 godina tragična sabotaža Dinamovih nastojanja kako bi dobio funkcionalni, samoodrživi, suvremeni stadion.

I još nešto bi javnost trebala znati – u javno dostupnoj projekciji zagrebačkog gradskog proračuna za 2021. i 2022., donešenoj 10. prosinca 2019., uopće nema nikakve stavke kojom su predviđena ikakva sredstva namijenjena za natječaj i projekt izgradnje stadiona na Maksimiru. Vidjet ćemo i uskoro pri donošenju i izglasavanja proračuna za 2021. (iako niti to nije 100% garancija) hoće li se tu naći kakva predviđena proračunska sredstva za provedbu natječaja i izgradnju stadiona, a s obzirom na javno izrečena obećanja o natječaju koji bi trebao (po najnovijim najavama) ići krajem godine.

Za kraj, važno je ponoviti kako je rješavanje pitanja Dinamova stadiona relativno lako rješivo, ali nije moguće da ga Dinamo riješi sam. Ne u smislu financiranja da Dinamo očekuje novac od Grada Zagreba ili države, nego u smislu političke volje i rješavanja imovinsko-pravnih odnosa na zemljištu u Maksimiru, koje je Dinamu potezom pera oduzeto prije 28 godina (zemljište koje je 40 godina bilo u vlasništvu Dinama!), ili pak prijenosa prava građenja na tom zemljištu. Tu je prvo na potezu Grad Zagreb i gradonačelnik. Dakle, ništa to ne bi koštalo Grad Zagreb ni njegove porezne obveznike.

Potrebno je samo politička dobra volja – vratiti Dinamu oduzeto zemljište ili mu prenijeti pravo građenja na tom zemljištu. Jer čak kad bi Dinamo sutra samostalno izdvojio ogromne novce za kupnju zemljišta na drugoj lokaciji, opet ne bi ništa mogao tamo graditi bez blagoslova Gradske skupštine i gradonačelnika, s obzirom na prostorno-planske uvjete i ishođenje svih potrebnih dozvola za gradnju. Dakle, Maksimir je tu ipak najlogičnije i najbolje rješenje s obzirom na već postojeće urbanističke uvjete, ali ne ide ni tu bez prava na građenje ili vraćanja zemljišta Dinamu. Samo financiranje bi Dinamo nekako riješio, kako je iz uprave Dinama već i naglašeno nekoliko puta i komunicirano prema Gradu. To bi Dinamo vjerojatno riješio nešto iz svojih sredstava, nešto bi se realiziralo na tržištu kapitala, nekom kreditnom linijom, a dio financija bi se mogao riješiti uz nekog partnera, investitora kojeg bi Dinamo našao na međunarodnom tržištu. S različitim komercijalnim, poslovnim, ugostiteljsko-zabavnim, smještajnim i drugim sadržajima, mogao bi se izgraditi stadion koji bi bio samoodrživ i koji bi donosio zaradu… Dakle, stadion koji bi bio profitabilan na tržišnim principima, te za koji bi se kao takav, moglo brzo naći zainteresiranog investitora za njegovu izgradnju. Postoje i varijante s komercijalizacijom imena stadiona i prodaje prava na ime na određeno razdoblje, kao što postoji puno slučajeva po Europi… Postoje i bespovratna sredstva iz fondova EU, koja bi se mogla i trebala povući i iskoristiti, a za koje je prethodno potrebno izraditi projekte. Puno je varijanti, ali prvi konkretni korak sada nije na Dinamu, koji je itekako, životno zainteresiran da gradnja novog stadiona krene čim prije. Bez stadiona ne samo da nema rezultatskog iskoraka, nego nema uopće života za Dinamo. Zato će Dinamo činiti i već čini sve što je u njegovoj moći kako bi čim prije izgradili stadion. Osim toga svega, stadion koji bi se gradio, gradit će se za buduće generacije i za barem 50 narednih godina, pa bi kapacitet novog stadiona trebao biti barem 30-35 tisuća sjedalica. Dinamo od nikoga, pa niti od poreznih obveznika Grada Zagreba i/ili Hrvatske ne traži nikakve novce i milostinju, niti će se taj stadion graditi za ‘’milijunaše i kriminalce iz maksimirskih loža’’ (kako se zlonamjerno ponavlja u javnosti), već za cijeli Zagreb, državu, Dinamo, hrvatsku reprezentaciju, građane Zagreba i sve Dinamovce. I pri svemu tome uvijek na umu treba imati riječi nedavno preminule legende Dinama, Slavena Zambate:

”Moramo se boriti za ovaj naš stadion. To je naš stadion za koji smo vezani – emocionalno, krvno vezani , sve generacije Dinamovih nogometaša, od osnutka pa do današnjih dana… Na ovom terenu slavili smo velike naše pobjede, tu je stvarana naša tradicija, tu su padali europski velikani… Od Milana, Celtica, Leedsa, Eintrachta, Juventusa i dalje da ne nabrajam…

Moramo se boriti svim silama da Dinamo ostane zauvijek u Maksimiru… I apeliram na sve Zagrepčane i na sve štovatelje nogometa, Dinamove tradicije i štovatelje općenito sporta – da Maksimir i Dinamo, to su dva vječna pojma i da Dinamo ostaje uvijek tu u Maksimiru…
I poruka svima koji žele nešto drugo tu napraviti – Ne dirajte nam Dinamo i Maksimir!”

Tomislav Žbožinek

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari