Tri plusa za Zorana Milanovića

Kad netko učini dobro, sviđao se kome ili ne, treba ga pohvaliti, posebno ako tomu u prošlosti baš i nije bio sklon. Ako, pak, dobro učini tri puta u kratkome vremenu, onda to, vodeći se načelom kako nije vijest kad pas ugrize čovjeka nego kad čovjek ugrize psa, zaslužuje i podrobniji osvrt, napose ako je u javnosti ostalo nezamijećeno ili u najmanju ruku nedovoljno naglašeno.

Nisku državničkih pothvata Zoran Milanović je započeo već za nedavna posjeta Albaniji. No, u sjeni rasprave o karakteru tog posjeta, je li bio državni ili privatni, te što je tamo Predsjednik radio, nezasluženo je podcijenjena činjenica da je Milanović i u polasku i u povratku letio helikopterom izravno s Hvara za Dubrovnik i obratno. Nije okolišao, nije se koristio obilaznim putovima, primjerice, preko Krka ili Brijuna, kako mu se u prošlosti, što onoj već pomalo zaboravljenoj što ovoj nedavnoj, znalo potkrasti, nego se na odredište zaputio najkraćom rutom.

O tomu kakvim se sve etičkim dvojbama pritom vodio, promatrač sa strane može tek nagađati. Ići najkraćim putem i tako manjom potrošnjom goriva prištedjeti sredstva državnom proračunu, a ujedno pokazati primjerom i drugima, ili se, pak, malo provozati ponad našeg lijepog Jadrana, naravno ne kako bi se uživalo u veličanstvenoj panorami, nego kako bi se sukladno preporukama proizvođača helikoptera dosegao optimalan broj sati naleta s kojim hrvatske letjelice poslovično kubure.

Jer letjeti se mora, baš kao što se i ploviti mora. Budući nema velikih šansi da ovo poprilično jalovo vrijeme iznjedri vrsnog dramatičara, koji bi donio umjetnički prikaz svih tih unutarnjih protimbi i razdiranja što su pri donošenju odluke morale moriti Milanovićevu nemirnu dušu, nema druge nego barem pohvaliti Njegovu Ekselenciju za simbolički iskazanu svijest o održivosti državnog proračuna u ovim, financijski izazovnim vremenima.

Ne manje državnički Milanović je postupio i prilikom nedavnog posjeta Varaždinskoj županiji povodom njezina svečanog dana. Tamo je vrlo jasno, bez krzmanja, podržao postojeći upravno-administrativni ustroj Republike Hrvatske temeljen na županijama, kojega je uveo još predsjednik Tuđman nalazeći uzor u povijesnoj baštini naslijeđenoj iz višestoljetnog zajedničkog državnog suživota sa susjednom Mađarskom. E, sad, kojim je motivom Milanović pritom bio vođen, je li zborio iskreno iz dubine duše, ili je samo želio ugoditi domaćinima, čelnicima te županije, ili se, pak, ćutio okuraženim dobrom kapljicom z varaždinskih bregov, manje je bitno. Državnički značaj te izjave potvrdile su, prije svega, reakcije.

S ljevice je nastupilo burno negodovanje. Milanovićev istup je razočarao baštinike tradicije izvornih SKOJ-evaca u toj mjeri da je čak proglašen tipično hadezeovskim. Oni bi radije Hrvatsku podijeljenu na 5 povijesnih pokrajina, izrezanu kao u božićnoj čestitki patrijarha SPC-a Ireneja, posve u skladu s tendencijama prijedloga izbornog zakona tobože desnih im blizanaca istovjetnog mentalnog sklopa.

Jasno je kako bi takav koncept posijao vjetar u leđa razdoru, urodio ojačavanjem regionalnih identiteta, posljedično i slabljenjem kohezije i zajedništva, pa svak’ nek’ vuče na svoju stranu, sve dok jednostavno ne pukne. Desno krilo SKOJ-a, okupljeno pod franšizom „Most na Neretvi“, po već ustaljenom je običaju i na ovu temu imalo izdvojeno mišljenje.

Za razliku od nominalnih ljevičara, sklonih prilagoditi se duhu vremena i rovariti u skladu s njime, ti okoštali umovi rigidno slijede koncept administrativnog ustroja sa samo dvije razine vlasti, kakvog je SR Hrvatska imala u bivšoj državi. Iako su potrebe zajednice, izrasle na prirodnim načelima supsidijarnosti, da se stvari rješavaju na najpozvanijoj razini, najnižoj na kojoj to ima smisla, navele čak i komunističke vlasti da omoguće tadašnjim općinama udruživanje u zajednice općina, teritorijem nalik današnjim županijama.

Badava takvima objašnjavati da većina suvremenih država usporedivih s Hrvatskom gaji sličan koncept upravno-administrativnog ustroja. Evo, čak i talijanske regije imaju tri razine vlasti, iako nisu države, pa nemaju, primjerice, vojsku i vanjske poslove. Sve i da u ovom pitanju nije slijedio Tuđmana, sama činjenica da su se skojevci sa svih strana i svih dobnih skupina tako uzjogunili jasno pokazuje kako je Milanović i ovdje postupio ispravno, državnički.

Sve je to lijepo i krasno, ali značajem nije ni sjena onomu što je Milanović demonstrirao za državnog posjeta Njemačkoj, ne zaustavivši se tek na lijepim riječima. Pokazao je, naime, kako je kadar i učiti, iako se dotad činilo kao da mu već i pomisao na to ide na živce budući je uvjeren da sve zna, pa i bolje od stručnjaka. U rekordnom je vremenu svladao primjenu svih mjera epidemiološke zaštite protiv korona virusa s kojima se dosad uglavnom sprdao. No, čim je domaćinima uspjelo staviti mu masku na obraze (al’ ga je lijepo bilo vidjeti onako pitomog s „brnjicom“), postalo je jasno da je tek pitanje vremena kad će se početi na „novo normalno“ pozdravljati laganim dodirom laktovima, što mu je donedavno bilo ne samo nelogično, nego i skroz glupo.

Tako pripitomljenog, poniznog Milanovića njemačkom predsjedniku nije bilo teško poučiti držanju društvene distance. Nakon svega, ostaje tek vidjeti hoće li Milanović stečeno znanje primjenjivati i po povratku u Hrvatsku ili će u zakučastim labirintima njegova iskričavog uma ipak prevladati reaktivne misli – Ah, ti ludi Švabe imaju povoljniju epidemiološku situaciju od nas, a slijepo se drže rituala te globalne sekte epidemiologa.

Na mogućnost regresije ukazuje i to što sve do jučer nije odveć mario za prava zarazom najugroženijih, nego su mu, štoviše, srcu bila milija prava samoživih bilmeza opsjednutih vlastitim komforom i pod cijenu tuđega zdravlja i života, postavši predvodnikom strategije vabljenja turista primjenom radikalnog članka 17. Ustava, koji predviđa uvođenje izvanrednog stanja te, zahtijevajući dvotrećinsku većinu, usporava donošenje odluka u dinamičnim, turbulentnim vremenima. I dok Milanović, ne ulazeći u iskrenost i trajnost njegova korona obraćenja, ipak bilježi zapanjujući napredak u sferi zaštite od virusa, za njegove se vjerne satelite i trabante, kako one koji su ga izabrali direktno, tako i one koji su njegovu izboru pridonijeli ravnodušnošću, to, međutim, ne može reći.

Ti i takvi uporno i dalje slijede onog starog, neprosvijećenog Milanovića, koji se do kratkog berlinskog tečaja koprcao u paučinama destrukcije i elementarnog neznanja. No, i njihovim zabludama ima lijeka. U tim krugovima, naime, sve vrvi od kandidata kojima bi jedan takav tečaj u Njemačkoj vrijedio suha zlata – prednost onima koji dobro vladaju njemačkim jezikom, a maske su im posebno mrske. Ako k tome još i nesmetano uživaju u plodovima izbora koje drže protuustavnima, eto idealnog kandidata. Uz to, i izvanredna epidemiološka situacija dopušta da se mlađahne saborske SKOJ-evce, doduše, biološki u prosjeku dvostruko starije od originalnih (ah, u ovo doba opće bezbrižnosti sporije se sazrijeva), svede u prikladne okvire i smjesti ih u izdvojeni prostor pa nek’ do mile volje debatiraju o čemu pojma nemaju, ukidaju županije i ustavne sudove, krevelje se, hihoću i igraju revolucija,… Nek’ i oni imaju svoje veselje, samo nek’ ne zbunjuju povodljive i ne ometaju ljude koji znaju graditi i štititi na korist zajednice.

Na zidu tog zamišljenog saborskog internata, doduše, ne bi, kao nekad, visjela slika druga Tita, nego, primjerenije političkoj zrelosti i mentalnom uzrastu polaznika, fotka druga Bere u Gardalandu. Mada, tko zna, svakakva su čuda moguća. Možda se nekoji među njima, jednom kad za nekih dva’est, tri’est godina napokon odrastu, ugledaju na ovog „novog normalnog“ Zorana Milanovića pa krenu njegovim stopama. Koliko god se trenutno doimala znatno izglednijom sudba im ostarjelog vječitog buntovnika bez razloga, Igora Mandića.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?